Izlet
Lukomir – posljednje bosansko selo ''ni na nebu, ni na zemlji''
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Posljednjih nekoliko godina planinski turizam i outdoor aktivnosti su sastavni dio turističke ponude nekog kraja. U stalnoj potrazi za novim i zanimljivim izletima koje organizira Stanica Planinarskih Vodiča Mostar i HPD Prenj 1933 Mostar, napravili smo izvidnicu na Lukomir za nadolazeći izlet za građanstvo.
Iako se u Lukomir može doći i autom iz više pravaca, Darko, Dragan i ja ostavljamo auto na Mostu na Rakitnici, uzimamo ruksak i kartu i lagano krećemo markiranom planinarskom stazom. Preko Vodenica na Umoljane.
Nisu nam šeširi ni izvirili na obronke Umoljana a ljubazno stanovništvo već se stvorilo u blizini nas samih, nudeći nam okrjepu i tradicionalne proizvode ovog kraja. Uz kratak predah i par informacija nastavljamo dalje, put je dug a i sunce već opasno prži.
Nastavljamo dalje preko grebena Oblja, ostavljajući iza sebe Umoljane i Studen Potok. Nakon tri sata pješačenja prvi znaci da se bližimo najvišem naseljenom mjestu u Bosni i Hercegovini su nam stada ovaca, koja se šeću stazom uz nas.
Smješteno na južnim obroncima Bjelašnice na 1455 metara nadmorske visine jedinstveno je po svojim kamenim kućama koje su prekrivene šindrom od trešnjinog drveta i nekim pomalo zaboravljenim krajolikom Lukomir izgleda kao oaza.
Čim smo se spustili sjedamo u ''Ljetna bašta Lukomir'' gdje naša domaćica Mina iznosi kavu. I odmah mi je nekako kao kod kuće. Zbog ozljede koljena odlučim ostati u Lukomiru dok se ostatak ekipe ne spusti do Rakitnice i ne dođe po mene autom. Darko i Dragan lagano natrag a ja ostajem u Bašti ispijajući drugu kavu s Minom. S nama je par iz Austrije i par iz Nizozemske koji su smješteni par dana kod Mine i njezine obitelji.
Naručuju što će za večeru i prevodim Mini njihovu narudžbu. Pridružuju nam se i ostali stanovnici ovog sela. Minin sin koji inače radi s turistima koji posjećuju ovaj kraj trenutačno je s ocem u nabavci u Sarajevu (gdje Mina i njezina obitelj borave zimi). Staje automobil i u Baštu ulazi četveročlana obitelj iz Malezije. I opet sve po redu. Uz treću kavu lagano pada noć. Mir je i tišina. Turisti pitaju, ja prevodim, Mina odgovara. I uz sve to nam pravi pitu i uštipke.
U to vrijeme stižu i Minin suprug i sin, pomažu s večerom i serviranjem. Nedugo nakon toga stiže i ostatak moje ekipe. Ostavljam prepunu baštu turista iz čitavog svijeta u vrijednim rukama Mine i njezine obitelji, pozdravljam se sa svojim sugovornicima uz obavezni selfie a Mini dajem obećanje da sam uskoro opet tu, da popijemo kavu i da me nauči praviti pitu.