Putujte s nama

Bor, grad bakra i zlata, ''Plave čigre'' i vode protiv mamurluka

Bosna je imala mitskog Aliju Sirotanovića, ali je i Bor imao svoga, samo što se zvao Medžid Useinović. Medžid je prije Alije „patentirao“ rad sa dvjema bušilicama istodobno, makar teško mogu zamisliti takvu situaciju.
Lifestyle / Putujte s nama | 21. 09. 2018. u 14:54 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad prvi put dolazim u neki grad, najčešće autom napravim „krug“ kako bih vidio što se vidjeti može: gdje je centar, kakvo je stanje s parkingom, hoće li se u oko zadjenuti nešto zanimljivo...

Za Bor sam oduvijek znao da je rudarski grad, a i da nisam, lako bih shvatio, pošto su duž cijele pristupne ulice ka centru na travnjaku poredani rudarski strojevi. Prve ću ugledati malo nakon što prođem ispod table s trima zastavama i imenom grada ispisanim i ćirilicom i latinicom. Mali rudarski vlakovi, vagoni ili, što bi u bosanskim rudnicima rekli, „untovi“, jamska podgrada, bageri, buldozeri, lokomotive, desetak metara visoke dizalice za izvlačenje rude te, na kraju, kamion demper, doista impozantan, visok i širok preko 12 metara, zbog čega ga, čut ću kasnije, Borani od milja zovu Guliver. Može ponijeti čak 170 tona, a kad dođe na benzinsku crpku (mada ni na jednu normalnu ne može ni stati!), šofer mrtvo hladno kaže: „Toči 3200 litara“! :) Auti što prolaze pokraj njega izgledaju kao dječje igračkice. U blizini su i tri gume za njega, obojene u boje zastave Srbije, a od mene su više za oko 110 centimetara – svaka je visoka 3 metra!

Naravno da odmah „trčim“ na portu ovdašnjeg rudnika, pogotovo znajući njegovu bogatu povijest. Visoki dimnjaci, kamioni koji neprestano ulaze i izlaze, stvarajući buku kao kakav raštimani glazbeni bend, sveprisutna prašina... Istraživanja je 1897. godine započeo Čeh František Franjo Šistek, rudarski inženjer iz Plzena, potrajalo je pet godina, a rudu je, kaže narodna predaja, i to kovelin, rijetki bakarni sulfid, otkrio neki mladac koji je nastavio kopati i nakon što je Šistek „digao ruke“ od svega. U Srbiju ga je, pak, pozvao Đorđe Vajfert, koncesionar u rudniku uglja u Kostolcu, ali i vlasnik pivara u Beogradu i Pančevu, za koje mu je trebalo mnogo uglja. Šistek je, međutim, u Boru otkrio nešto mnogo vrjednije i skuplje, bakar, a za sve je, pogađate, „krivo“ pivo: Šistek je stigao iz Plzena, mjesta s, kažu, najboljim pivom na svijetu, Vajfert je imao pivare, a sve ostalo je legenda :)

M.J. | Bljesak.info / Guliver i Liliputanac

U rudniku uspijevam „dobaciti“ samo do porte: neumoljivi su i šalju me u direkciju, bez njihove dozvole nema ništa od ulaska :( Želio sam se, naime, spustiti do caffea „Jama“, 400 metara ispod površine,  tu popiti kavu, ali... Kristijana i Nevena, tajnice u direkciji, vrlo su ljubazne, ali na tu kavu mogu samo kad „blagoslov“ da zamjenik direktora Nebojša Videnović. Treba mu napisati e-mail pa sačekati odgovor. Elem, za obilazak Bora imam dan, a trebao bih sjesti i čekati. Naravno, ništa od toga :(

Druga opcija je da nas ima barem 15 pa se može organizirati skupni obilazak. Stajem na prvom raskršću s kartonom iznad glave na kome piše „Tražim 14 ljudi za kavu, ja častim!“ Evo ih, jedno, dvoje, troje... A onda se za kavu prijavljuje jedna... Hm, jedna osoba koja će me „natjerati“ da prekrižim one prije nje i da kavu popijemo negdje, nije važno. Od kave pod zemljom, dakle, ništa, ali, hajde, neću kukati, ni ova nije bila loša. Mislim, kava :)

Ispred direkcije, na mramornom postolju, nekoliko tona težak komad bakrene rude, ipak je grad rođen i stasao na bakru i od bakra. Pored ulaza pano sa šest imena i lica: to su najbolji radnici, dobitnici nagrada „Inženjer Šistek“ za prošlu, 2017. godinu. A kad već u rudnik ne mogu normalno, pored osiguranja na porti, mogu „okolo pa na mala vrata“: treba samo od direkcije nastaviti nekom uzanom cestom koja izgleda tako kao da ne vodi nikud i evo me na rubu provalije duboke nekoliko stotina metara. Odatle je nekad vađena ruda, a kad je povađena, ogromna rupa je određena za odlaganje jalovine. I smeća, kojeg ima od mjesta na kojem stojim pa do najdaljeg kuta rupe. Slika je poprilično strašna, pogotovo što je s druge strane provalije brdo, ali doslovno brdo jalovine iz rudnika, a separacija i drugi pogoni na vrhu tog brda samo jedva vidljiva točkica; eto, toliko je iz zemljine utrobe izvađeno za stotinjak godina. Od dvojice Borana koje tu zatječem čujem da je rudnik u pregovorima s nekom kineskom kompanijom koja bi da otkupi brdo jalovine, budući da se suvremenim metodama iz nje može dobiti još poprilično bakra i onog što ide uz bakar – zlata! Ono što se priča ili se već desilo ili će se desiti – ne samo jalovina već čitav Rudarsko-topioničarski basen Bor prije četiri dana je prodan kineskoj kompaniji „Zijin Mining“ za nevjerojatnih 1,46 milijardi dolara! :)

M.J. | Bljesak.info / Tu se krije zlato

Mnogo onog što se više ne bi moglo vidjeti u rudniku „ukaže“ se pred očima u muzeju rudarstva i metalurgije. Danas ne radi, priprema se neka velika izložba, ali ko ima sreće, a taj sam, vidjet će i standardne zbirke i izložbu. Kad je, naime, arheolog Igor Jovanović shvatio koliko me neke stvari zanimaju, zamolio je kolegu s kojim je upravo ponio neke stvari na kat, gdje se priređuje izložba, da dođe za sat vremena. Šta da kažem već da je vrijedilo, budući da mi je Igor za sat vremena pojasnio i pokazao toliko koliko mi inače u glavu stane za godinu dana. Arheometalurgija, pojam toliko rijetko korišten drugdje po bivšoj Jugoslaviji, ovdje je „normala“, svakodnevica, i valjat će mi narednih mjeseci dok uređujem zbornik radova sa jednog znanstvenog skupa održanog lani u mom Kreševu. Teme su, sad je prilično lako pogoditi, rudarstvo, metalurgija i geonaslijeđe mog zavičaja, koji je, jasno, također rudarski. Pomoći će mi i dva broja zbornika koje je izdao Muzej; iako je Bor razmjerno malo mjesto, ovdje se jednom godišnje sjate znanstvenici iz cijele Europe.

Zanimljivo je i ispred muzeja: ovdje ne štede bakar ni kad Bor pohode kipari, a radovi su, reklo bi se, „nabacani“ ispred muzeja. Bakar je inače zahvalan za obradu, od njega se da načiniti svašta nešto, treba samo imati ideju. Tu je, uz ostalo, i neka „glista s nogama“, duguljasta tanka „životinja“. Ko zna što je umjetnik zamislio kad ju je pravio, a što se mene tiče, vidim da je dovoljno čvrsta pa ću je, makar bilo i zabranjeno, kao što vjerojatno jest, koju sekundu i zajahati :) Ispred muzeja prostran amfiteatar, mogu stati stotine ljudi.

Već u predvorju muzeja dvije „moćne“ stvari: jedna do druge stoje katoda iz nove elektrolize, koju je 1969. godine u pogon pustio drug Tito, i anoda koju je izlio osobno Tito. Ne sumnjam, tako na anodi i piše, mada nisam znao da su bravarski i posao izlijevanja anoda srodni :) U posebnoj vitrini, pod ključem, i tri poluge: bakarna, mesingana i – zlatna! Zlato, pravo zlato, a komad povelik! Inače je pogon elektrolize u Boru 1938. godine, kad je službeno počeo s radom, bio najmoderniji u svijetu: uređaji su bili „Siemensovi“, a radnici su na doobuku išli u sjedište te tvrtke, i danas na tom polju jedne od nekoliko najjačih na svijetu. Dosad je u Boru proizvedeno više od pet milijuna tona katodnog bakra, a usto i oko 160 tona zlata, 1000 tona srebra i više od 32000 tona plavog kamena. Hajdemo samo zamisliti da danas u nekoj od država bivše Jugoslavije postoji neki pogon, u bilo kojoj oblasti, koji je najmoderniji u svijetu?! Naprosto nezamislivo!

M.J. | Bljesak.info / Anoda koju je izlio drug Tito

I još jedna o drugu Titu i Boru: Bosna je imala mitskog Aliju Sirotanovića, ali je i Bor imao svoga, samo što se zvao Medžid Useinović. Medžid je prije Alije „patentirao“ rad sa dvjema bušilicama istodobno, makar teško mogu zamisliti takvu situaciju. Svi znamo pričicu o tome kako je Alija, kad ga je Tito pitao čime da ga nagradi, navodno zatražio kamiončić okoraka da ogradi avliju, ali se ovdje zna da je Medžid, 11-struki udarnik, od druga Tita za udarnički rad dobio radio-aparat marke „siemens“, kakav tada nisu imali ni direktor rudnika ni predsjednik Općine!

U muzeju, na prvi pogled, klasika: pretpovijest, Rim, srednji vijek, osmanlijsko doba... Ali samo na prvi pogled, jer su ovdje svi, baš svi eksponati povezani s rudarskom djelatnošću. Drugdje su izložene glinene posude iz kojih se kusala čorba, ovdje iste ili slične, samo što se u njima, primjerice, destilirala ruda, pa su tragovi vatre sačuvani, vidljivi i danas, drugdje vidimo kamena ili kremena oruđa kojima je pretpovijesni čovjek obrađivao drvo ili mrvio žitarice, a ovdašnja su mu služila da razbije ili usitni rudu. Dobro, tu su i pitosi, amfore, čak i žrtvenici, ali je sve to imalo posredne veze sa rudarenjem. Igor kaže da su najstariji eksponati navršili nekih 7000 godina :-O Tu su i kristali, te komadi rude nađeni u pretpovijesnim i antičkim rudištima na ovom području, ali i gotovi proizvodi, dabome bakreni, još iz bakrenog doba, prije nego li je čovjek shvatio kako istaliti željezo, a posebno impresioniraju raznorazni komadi nakita te pojasne pločice kakve bi i danas, ako ih se ko dosjeti praviti, itekako bile inn. U drugom dijelu je zbirka razmjerno suvremenih rudarskih pomagala i alata, onih iz vremena otvaranja današnjeg rudnika, dakle od prije kojih 115 godina: rudarski šljemovi, krampovi, bušilice, čekići, svjetiljke čudnog dizajna... I brončana bista Đorđa Vajferta. Na drugoj strani etnografska izložba, uglavnom s naglaskom na tekstil: ćilimi, tkanice, lutke u narodnim nošnjama ovih krajeva i mnogo drugog; fino, ali to je već klasika.

M.J. | Bljesak.info / Zlatna poluga :-O

Nasred velikog kružnog toka ponovno se družim sa Đorđem Vajfertom, ustvari, ako ćemo pravo, Georgom Weifertom (1850.-1937.), čudnim likom bujne biografije, Pančevcom, samo što je Pančevo u to doba bilo dio Austro-Ugarske, a ne Srbije. Školovao se, i to u Njemačkoj, za proizvođača piva, čak se zajedno s ocem Ignjatom uspješno bavio tom strukom, a u Boru je postao ikona rudarstva. U Pančevu je ostao dobrotvor, utemeljivši brojne ustanove i sagradivši mnoge javne zgrade koje se koriste i danas, ali i tamošnju katoličku crkvu svete Ane, a tako je bilo i u Beogradu te mnogim drugim mjestima po Srbiji. Punih 26 godina bio guverner Narodne banke pa je „osvanuo“ i na novčanici od 1000 dinara. Ratovao u srpskoj vojsci, čak i odlikovan, a koliko je iskeširao za tu istu vojsku, vjerojatno ni sam nije znao. Imalo se, moglo se.

Po gradu ima još brončanih spomenika, a dva posebno lijepa, nage tankovite djevojke, koje bi ovog časa mogle pravo na manekensku pistu, stoje ispred sportske dvorane. Puno rudarskih spomenika je bilo, a danas ih više nema i u Parku Muzej, izložbi na otvorenom. Na ulazu posve nalik jamskom oknu stoji rudarski pozdrav „Srećno!“, ali s parkom nije bilo tako, jer se – tu priču ćete čuti od svakog s kim stanete na nekoj od gradskih ulica – u Boru namnožilo toliko „skupljača sekundarnih sirovina“, jednostavnije rečeno lopova, da je čudo kako su neki od spomenika uopće opstali do danas i da je pitanje dana kad će, unatoč video-nadzoru, jedne noći i oni samo nestati. U parku se odmah primijeti spomenik poginulim u balkanskim i Velikom ratu – nije od bakra i niko ga ne dira. Bakar je naprosto skup i mami lopove. Jedan od onih koji još stoji je spomenik poznatog kipara Milivoja Unkovića poginulim borcima NOB-a, barem tako pretpostavljam, jer je odnesena i ploča na kojoj je pisalo o čemu se radi pa čak i četiri željezna kandelabra, zahvaljujući kojim je spomenik bio vidljiv i noću. Sad je u mraku.

Šta još ima u Boru? Nekoliko rudarskih „stripova“ po zidovima, roštiljnica maštovitog naziva „Čudesa od mesa“ :), spomenik „onima koji su dali život za Revoluciju“ na zgradi Borskog okruga, zgrada Instituta za rudarstvo i metalurgiju s krasno uređenim dvorištima, automat za „gutanje“ limenki sa - opet u stripu, ovdje izgleda vole stripove – vrlo dopadljivim uputstvom za uporabu...

M.J. | Bljesak.info / Mladi nogometaši i „Plava čigra“

Na samo dva mjesta ne vide se tragovi bakra, a to su tržnica i nogometni stadion. Na tržnici nema čega nema, a kombinacije su nevjerojatne: polovne farmerke i po njima poredane knjige tipa „Sociologija menadžmenta“ ili laptopi „udruženi“ sa sokovnicima i jeftinim patikama. Prodavači su uglavnom domaći Romi, a kupci su svi – valja nekako preživjeti do boljeg sutra. Koje će valjda doći s Kinezima.

Nogometni stadion je podalje od središta grada, ali nema šanse da iz Bora odem, a da ga ne vidim. Mlađi će se odmah zapitati kakve veze imaju Bor i nogomet, a stariji će se sjetiti finala Kupa maršala Tita u kojem je protiv „Crvene zvezde“ igrao prvoligaš FK „Bor“ i Ljubiše Dalanovića, kasnije vratara ljubljanske „Olimpije“, Boriše Đorđevića, kasnije, sa Žungulom, Mužinićem, Jerkovićem i Šurjakom, napadača „Hajduka“ iz njegovih najboljih dana u povijesti, „partizanovca“ Ilije Zavišića, pa Sarajlije Mrata Šarana, koji je par sezona također odigrao u Boru. Onim još starijim odnekud će sinuti da je u Boru ponikao i jedan od naših najboljih nogometaša svih vremena, Miloš Milutinović, „Plava čigra“. Od svega je ostala samo sjeta i Miloš nacrtan pored ulaza na stadion. FK „Bor“ je ispadao i ispadao, stigavši do dna, posljednjeg mjesta u Pomoravsko-timočkoj zonskoj ligi, a onda i u ligi Borskog okruga, dočekavši vrijeme da više uopće nema seniorsku momčad, o čemu mi pričaju trojica koji treniraju u omladinskom pogonu. Trava na igralištu gdje su nekad igrane utakmice europskog Kupa pobjednika kupova nepokošena, do gležnjeva – jasno je da je nogomet u Boru umro.

Svraćam i do turističkog ureda i iznenađujem se količinom promidžbenog materijala koje mi djevojke daju, nije baš svugdje tako. Od svega ponuđenog izabrah Borsko jezero i Brestovačku banju.

Jezero je, istina, podaleko, 17 kilometara od grada, ali vrijedi trknuti: posvemašnja tišina i mir, beskrajne šetnice, čiste i uredne, a sve je tako i oko hotela „Jezero“, pred kojim danonoćno stražari rudar sa bušilicom u desnoj, na ramenu, i lampom „karabitlijom“ u lijevoj ruci.

M.J. | Bljesak.info / Ako je ko mamuran... :)

Brestovačka banja je poprilično drugačija priča: povijest bogata, sadašnjost samo 'nako. Vidljivo je to već kad shvatim da putokaza uopće nema (ali ga, zanimljivo, postavljaju, radnici su tu upravo kad krenem iz banje) pa moram stajati na križanjima i pitati. Banja se smjestila u tijesnoj udolini skrivenoj od pogleda sa glavne ceste, makar je tik do nje. Osobno je kralj Petar I. 1906. godine, kako stoji na spomen-ploči, „udario kamen-temeljac“ banji, ali povijest ipak ne počinje njim i s njim, na što podsjeća Konak kneza Miloša, široka prizemnica sa drvenim doksatom, podignuta 1837. godine; već godinama se koristi kao izložbeni prostor, i to na temu “Razvoj rudarstava i metalurgije od praistorije do danas“, a uz tu je postavljena i druga, povijesno-etnografska, „Brestovačka banja u vreme Kneza Miloša“. Preko puta se nalazi Milošev hamam, tursko kupatilo, a lako ga je poznati po poluloptastom svodu karakterističnom za banje tog i nešto kasnijeg doba. Danas je sve to zatvoreno, ali rade restoran „Izletnik“ s prostranom baštom iznad potočića i sama banja, koju ću, uz dozvolu direktora koga slučajno susrećem u restoranu, fino i polako razgledati. I pasti u napast da skinem sve sa sebe ili čak da obuven i obučen „ugazim“ u jedan od kružnih bazena i kada s vodom iz izvora poredanih s druge strane potočića. Ni knez Aleksandar Karađorđević nije odolio ljepoti ovog zakutka pa je 1856. godine iznad malog naselja podigao dvorac.

Glavna su ipak jednostavno, narodski, uskom šetnicom, kamenom i drvenim klupama oplemenjena ljekovita vrela. Iznad svakog piše za što je dobro. Jedno je za liječenje bolesti želuca, a – kažu u banji – odlično i protiv mamurluka :-O O, blaženi vi koji ste danas mamurni, pišite, recite koliko vam treba, litar-dva-tri i - mamurluka će nestati :)

Kopirati
Drag cursor here to close