Žepče: Ulice bez heroja u gradu bez kojeg se nije moglo

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Žepče je stara čaršija: spominje se već u 15. stoljeću, 1458. godine, malo prije osmanlijskog osvojenja Bosne. Tada i kasnije „živi“ u sjeni susjednih, većih gradova, Maglaja i Tešnja, ali već 1697. godine ima status grada, tada – budući da leži u ravnici, bez pogodnog mjesta za utvrdu – opasanog jarkom i drvenim palisadama u strahu od napada Eugena Savojskog. Jarci i palisade, ispostavit će se, bili su uzaludna stvar, austrijski vojskovođa naprosto je spržio grad topničkom paljbom. Biskup fra Marijan Maravić 1655. godine u svom izvještaju vatikanskoj Propagandi navodi da u Žepču postoje tri džamije i 180 „turskih kuća“. Katolici u to doba uglavnom žive u okolnim selima pa biskup fra Pavao Dragičević izvješćuje da ih 1742. godine u župi ima 626 u 74 obitelji, a njegov nasljednik fra Marijan Bogdanović 26 godina kasnije nalazi 111 obitelji sa 940 katolika. Austrijski špijun, zastavnik Radić, koji je 1785. godine, preobučen u, kako su kad nalagale prilike, prostog slugu ili fratarskog laika, prokrstario Bosnom i Hercegovinom, procijenio je da u to doba u Žepču ima oko 150 kuća.

Povijest ovog kraja ne počinje, dakako razdobljem osmanlijske vladavine. Tako je u Brezovom polju 1929. godine pronađena ostava od 16 brončanih predmeta, na gradskom području je nađeno brončano koplje, a u danas nevidljivim ostacima pretpovijesnog naselja na Pajtovcima-Brodiću kod Ljeskovice dio kamene sjekire i kameni fragmenti. U rimsko doba ovo je područje, barem sudeći po nalazima, jer ih uopće nema, bilo „klinički mrtvo“, a nije bilo mnogo življe ni tijekom srednjovjekovlja, iz kojeg su poznata tek dva lokaliteta: također uništeni tragovi naselja na Trzni te mala utvrda na Gradu, uz rijeku Bosnu.

S obzirom na ulogu grada u vremenima osmanlijske vladavine, očekivalo bi se da u Žepču, kao, primjerice, u Jajcu ili Kreševu, ima starih zanimljivih građevina, ali od takvih očekivanja nema ništa: kao da su oni koji su upravljali gradom pratili nekakvu arhitektonsku modu pa je staro, da bi se gradilo novo, gotovo bez izuzetka rušeno, a nemale štete grad je trpio i u svakom od ratova; kako i ne bi kad se našao na dobrom mjestu pa se mimo njega gotovo i nije moglo.

Nema, pa šta sad, ima što ima, a prva stanica je nešto sasvim novo, „staro“ tek oko pola godine: matica od inoxa ispred novog objekta poduzeća „Tisa komerc“ u Donjoj Golubinji najveća na svijetu. O matici i tome kako je nastala priča mi zaposlenik Elvir Jusufović: kad je vidio da uzimam foto-aparat odmah je pustio posao i došao pomoći ako mi što treba. Uglavnom, negdje u SAD postoji službeno najveća matica na svijetu i upisana je u Guinnessovu knjigu rekorda, ali je ova u Donjoj Golubinji veća za čak pola metra. Mjesec dana ju je pravilo osam radnika, izrada i materijal stajali su oko 30.000 KM, a razlog što je nastala jednostavan je: „Tisa komerc“ se bavi upravo proizvodnjom vijaka i matica za namještaj, a napraviti bolju reklamu od ove teško je zamislivo, pogotovo što se novi objekt poduzeća nalazi uza samu magistralnu cestu M-17. Ne pitah za točan promjer, ali ako je viša, a jest, od čovjeka prosječne visine, onda je jasno da, onako sjajna i „ispeglana“, doista djeluje impozantno. Elvir mi usput pokazuje i pola kamene kugle: dovezli su je negdje iz zavidovićkog kraja pa kad već prolaznici koče i staju da bi se fotkali pored matice, neka se fotkaju i pored (polu)kugle.

Jedno od najzanimljivijih mjesta na žepačkom području je židovsko groblje, barem tako izgleda na fotografijama. Inače je prema austrougarskom popisu stanovništva iz 1910. godine u gradu, uz 1442 muslimana, 451 katolika i 52 pravoslavca, živjelo i 105 židova, ali danas, dakako, nema nijednog. Ispostavit će se, međutim, da su fotografije što sam ih vidio napravljene nekad davno, ali sve zajedno na kraju neće ispasti manje zanimljivo, naprotiv, ubilježit ću pravu malu avanturu. Najprije traženje: putokaza ni turističke table nema, idi od sela do sela, onda od kuće do kuće, pa pitaj. A nalazi se točno uz put koji je granica naseljenih mjesta Žepče i Donje Ravne, poprilično izvan grada, s gornje strane magistrale. Onda traženje broj 2, nakon što mi domaćin iz jedne od obližnjih kuća sve objasni: groblje se, naime, nalazi na omanjem brijegu, ne više od stotinu metara od najbliže kuće, ali će mi trebati poprilično vremena dok ugledam prvi nadgrobnjak. Puta nema, točnije zarastao je, treba kroz šumu, a sav prostor između stabala zarastao je u lozu kupine, gusta stabla bagrema i još kojekakvog bilja kojem je zajednički nazivnik to da ima bodlje ☹ Na sve to me je onaj domaćin upozorio i pride dodao da ne bih trebao ići bez dubokih čizama „jer zmije jedva čekaju tak'e k'o ti“, ali hajd' ti dokaži nešto čovjeku bez pameti kakav sam ja :)

Groblje ima željeznu kapiju i kamenu ogradu. Očito su, koliko je prostor groblja veliki, ovdašnji židovi planirali i željeli ostati ovdje do smaka svijeta. I najveći dio groblja zarastao je toliko da za svaki metar napredovanja treba par minuta gaženja loze, raslinja i trave. Uspijevam naći jedva 5-6 spomenika, za više bi trebalo štošta alata za krčenje i košenje. Čitavi su, s natpisima hebrejskim alefbetom na prednjem dijelu koje, naravno, ne znam pročitati. Samo na jednom je dodan i latinični natpis, tu počivaju Rena i Jakov Kabiljo, ali su slova i brojevi prilično oštećeni pa je ostatak teško pročitati osim da se nešto, valjda nečije rođenje, dogodilo 5639. godine. Prema židovskom kalendaru sad je 5778. godina, dakle prije 139 godina.

 Inače sam bio spreman grdno iskritizirati općinare, pa trebali bi se malo pobrinuti za ovakvo jedno mjesto, pogotovo što se procjenjuje da najstariji grobovi broje oko 300 godina, ali mi moj prijatelj, i sâm židov, reče da to ne činim: općinari su za tu namjenu prije par godina odobrili solidan iznos, ali je novac dobio noge, a groblje ostalo neuređeno :( 

 U gradu parkiram auto upravo ispred zgrade Općine – subota je, parkirnih mjesta na izbor. I za prijašnjih dolazaka čudio sam se što je općinska zgrada toliko mala, pogotovo što Žepče slovi za jedno od gospodarski razvijenijih područja u našoj zemlji. Bit će da ipak ima političara, makar to bilo i samo na nižim razinama, koji stvarno više mare za narod nego za takve stvari. Žepče bi mogla biti jedna od takvih, barem se takav dojam stječe po onom što se može vidjeti, naprimjer po uređenim i čistim javnim površinama ili označenim pješačkim prelazima koje – nije to kod nas baš svugdje tako – vozači itekako „primjećuju“. Mali minus je dvorište očito napuštenog kućerka tik do općinskog parkinga zaraslo u travu, ali to je, u usporedbi s većinom drugih čaršija, prava sitnica. Ostalo je gotovo besprijekorno, kao malo gdje, a posebno središte grada, trg pored Doma kulture s velikom travnatom površinom, puno cvijeća i ukrasnog grmlja, te spomenikom poginulim hrvatskim braniteljima. Ispod mamutske žalosne vrbe, a veću u životu ne vidjeh, još jedna kamena kugla, i to na postolju; pronašao ju je, piše, u obližnjem selu Ozimica 1991. godine neki Anto Tomić i teška je 6,5 tona. S druge strane ulice parkić s fontanom i vodoskokom, klupe i prolaznici što ih je vrućina natjerala u hladovinu. Tu se nekad, čut ću kasnije, nakon nedjeljne mise igralo kolo. Fontanu je gradu darovala Turistička zajednica Zeničko-dobojskog kantona, a ime te institucije je urezano i na pločnik na trgu; očito ne postoji, kao u nekim drugim županijama, samo da bi uzimala novce, ovdje ih, konkretnim projektima na uljepšavanju grada, i vraća. I da, ovdje ulice nose naziv Prva, Druga, Treća…, nema u njihovim nazivima heroja čija će imena biti „prst u oko“ onim drugim i drugačijim.

Ima i – po onome što se može vidjeti – popriličan broj udruga pojedinaca što se sredinu u kojoj žive trude učiniti ljepšim, a jedan od njih je i Velid Malićbegović, lovac, ribolovac, planinar i sve što podrazumijeva prirodu i ono što priroda nudi. U svom je cvjetnom dvorištu i u unutrašnjosti garaže bez vrata napravio malu izložbu svega i svačega; snimam je s ulice, djeluje zanimljivo, a uto mi odnekud prilazi i Velid i „trza“ me onim klasičnim „Imate l' Vi dozvolu za snimanje?“ Umjesto rasprave, a imao sam ih bezbroj, slijedi osmijeh i poziv „na po jednu“. U buretu se već hlade pivo i sokovi, a usput razgledam „izložbu“: stara puščetina, lovački i drugi noževi, sjekirice, čak i jedan bradvin (ako ko zna šta je to), lovački trofeji i uspomene, zahvalnice i diplome, novinski isječci i poprilično starih fotografija. Nakon što se pozdravimo i već sam s druge strane ulice, Velid trči za mnom i zove me, a u ruci mu bočica rakije boje zlata, njegove; unutra je, kaže, devet trava. „Da ti se nađe!“

Žepče ima dvije crkve i veći broj džamija, a od svih bogomolja najljepša mi je, ali ujedno i najtužnija pravoslavna crkva Rođenja Presvete Bogorodice, podignuta 1894. godine. Zašto je najljepša, jasno je sa slika: barokni tornjevi nisu u ovim krajevima baš česti, a i izbor boja je gotovo savršen. A zašto je najtužnija? Sama za sebe nije, ali kad se vidi dio dvorišta uz cestu, u koje prolaznici bacaju smeće, pomoćni objekti u ruševnom stanju, kuća u kojoj je nekad živio paroh načeta zubom vremena, onda je crkvi uzalud sva njena ljepota. Ispod crkvenih vrata, s kojih farba polako bježi, ostavljajući golo, nezaštićeno drvo, poštar je zadjenuo račun za električnu struju. Sve zajedno djeluje kao da je napušteno, mada nije, a znam jer ću u Zavidovićima sresti protojereja Zorana Živkovića; on se već 19 godina brine i za žepačke pravoslavce.

Zaključana je, kao i velebna katolička crkva svetog Ante Padovanskog. Župa Žepče nije stara, utemeljena je malo nakon uspostave austrougarske vlasti, a nastala je od župe Osova; katolika je, već rekoh, mnogo više bilo po okolnim selima nego u čaršiji. Dva vitka zvonika streme nebu bez oblačka, sva sja, dvorište uređeno, i na česmi biblijski motiv, a najvrjednije što se može vidjeti svana su vrata izrađena u bronci i Isus okružen mnoštvom nevoljnika sa barkama koje im pristižu negdje iz drugog plana. Na zidu spomen-ploča u povodu blagoslova temeljnog kamena koji je prije 18 godina obavio aktualni vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić.

Od crkve do katoličkog školskog centra „Don Bosco“, utemeljenog malo nakon što su ovim krajevima odjekivale posljednje eksplozije granata, nema, izgleda mi, više od 500 metara, a Centar je čitav jedan kompleks sa puno zgrada raznih namjena. Župu vode petrovci, dakako domaći, a KŠC salezijanci iz Zagreba. Ne znam zašto je to tako, valjda znaju oni koji su te stvari tako uredili. U izgradnji su, čitam na jednoj od spomen-ploča, značajno pomogle dvije njemačke katoličke organizacije. Unutra ne ulazim, a vani, po klupama i oko don Boscova kipa, zatječem djevojke iz Zagreba, tu su, kažu mi, na nekom ljetnom seminaru. 

Od džamija ću obići dvije, a još jednu, pretpostavljam da je to – pošto je vidim s druge strane Bosne – Priječka, samo ću izdaleka spremiti u objektiv. Glavna je Ferhad-pašina ili Ferhadija, smještena u samom središtu grada, preko puta Doma kulture, prvotno sagrađena još 1568. godine, ali više puta rušena, prepravljana i dograđivana. Ferhadija, znam, mnogima zvuči poznato, a kako i neće kad se zove isto kao i jedna od glavnih sarajevskih ulica, do posljednjeg rata Ulica Vase Miskikna, a i najveća džamija u Banjaluci, kao i glavna džamija u Tešnju. Iza svih tih građevina stajao je Ferhad-paša Sokolović, kliški i bosanski sandžakbeg, kasnije bosanski i budimski beglerbeg, poznati osmanlijski vojskovođa, onaj što je svojim osvajanjima zasjekao „rog“ na karti današnje BiH prema Karlovcu.

Tri kupole i dva vitka minareta nezaobilazan su motiv valjda svih razglednica Žepča. Do 1946. godine je imala drvenu munaru, a onda je – čudno, baš u vrijeme „gladnih godina“, kad ni kruha nije bilo dovoljno! – podignuta betonska. Današnja džamija je podignuta 1977. godine, kad joj je dodana još jedna munara. U dvorištu je nakon posljednjeg rata podignut šadrvan, voda pišti iz rupa u kamenu, a ja nešto kontam: kad su već te kamene kugle postale dostupne „i Kunti i Panti“, jedna se mogla odvojiti i za šadrvan. Ideja za razmišljanje. Na oglasnoj tabli obavijest da je prosjačenje u haremu džamije strogo zabranjeno i ilustrirano uputstvo za klanje kurbana u domaćinstvu, a tu su i svojevrsne reklame za bosanski i australijski kurban, pa šta ko izabere. Nije mi baš jasno jedino to da se u džamijskom dvorištu našlo mjesta za display s reklamama koje se mijenjaju svakih desetak sekundi, ali to valjda znaju oni što su to dozvolili. Džamija je inače srušena i tijekom posljednjeg rata, a na zidu je u mramoru izveden je popis 19 najvećih donatora u obnovi. Na drugom zidu „uputstvo za život“, tako bi se moglo nazvati nekoliko stihova Abdulvehhaba Ilhamije Žepčaka (1773.-1821.): „Ne traži ugled jezikom. Džemaat čuvaj. Srce nogom, a Kur'an glavom smatraj!“ To je onaj legendarni pjesnik što je tadašnje vlastodršce opjevao u pjesmi: Čudan zeman nastade / sve zlikovac postade… Tadašnji vezir Dželaludin-paša ga je, znamo, zbog pjesme skratio za glavu! Oko džamije i mnogo nišana, ali i dva poprilično oštećena kamena sarkofaga; u jednom čak vidim plastičnu bocu i kojekakvog smeća ☹ Ne zna se ko je u njima sahranjen, ali se zna da je jedan od njih, iz 1643. godine, najstariji islamski u našoj zemlji.

Žepački muslimani, a popričah sa nekoliko njih, kažu da im je naljepša puno manja Trzanska ili Alibegova džamija. Alibeg joj je ostavio ime, ali ne i podatke o sebi, a Trzna je toponim koji i inače označava mjesto okupljanja naroda. Ona se tek obnavlja, „u dlaku“ ista kakva je izgledala prije ratnog rušenja. Nešto je starija od Ferhadije, s lijepim trijemom i tri male kupole iznad njega, nižeg minareta i veće glavne kupole. Iako radovi još nisu dovršeni, ljepota, umjetnička i svaka druga, već isijava kroz ukrase na pročelju i stupovima trijema. Uz nju je 1864. godine sahranjen posljednji vrandučki kapetan, Mahmud-beg, inače veliki jaran Husein-kapetana Gradaščevića.

Lijepa je, ali je meni ljepša od nje Gornjomahalska džamija, mala, skromna kvadratna građevina sa četverostranim krovom i minaretom iz njega, vječito u sjeni prije spomenutih. Mogu samo misliti kakva je bila dok je krov još bio od kaplame. Oko nje šehidsko mezarje i spomenik sa puno imena. Nisam ih brojao ni ovdje, a ni na spomeniku poginulim hrvatskim braniteljima u središtu grada, ali… ☹ Rat, kažu, nikom nije brat.

Posljednje odredište mi je Osova. Kratko ću zastati samo kod još jednog spomenika poginulim i crkve u Bistrici te krenuti prema Divovom vrelu, jednom od 14 ovdašnjih izvorišta kisele vode. I na vrijeme odustati: cesta baš i nije za ovo malo mog autića. Osovu već spomenuh kao župu od koje je nastala župa Žepče, ali isto tako i župe Ponijevo, danas župa Novi Šeher, Radunice i Zavidovići. Radi se, dakle, o kolijevci katoličanstva na ovim prostorima. Ovdje je svojedobno djelovao i legendarni fra Grgo Martić, a danas župu vode moja dva davnašnja poznanika, fra Antun Perković i fra Ivica Karatović. Zatječem ih obojicu, na usluzi su za sve, od osvježenja do razgledanja crkve, ali pred kameru ne žele: vruće je, kažu, ko će sad oblačiti habit :)

Sadašnja crkva je treća na istom mjestu, a originalna je jer ima izgled šatora, čak i betonske „konopce“ koji ga drže. Ideja je to trojice arhitekata, realizirana prije pedesetak godina. Ne znam šta u toj „šatorskoj“ koncepciji predstavlja zvonik, ali sigurno ima i neko značenje osim onog stvarnog. Podalje od crkve još jedan spomenik braniteljima, tu je 1992. godine utemeljena prva ovdašnja postrojba HVO-a, preko puta je nekad davno izrađena Lurdska špilja, a iznad nje također davno (i planski) posađena stabla crnogorice, što kompletnom ambijentu daje nemalu dozu romantičnog, ako to nije neprilično reći za ovakva mjesta. I ponutrica je baš kao pod šatorom. Slike križnog puta su posebne, nekako drugačije od svih koje znam, a nije ni čudo, uradio ih je veliki Josip Biffel. Bit će da je neki tadašnji župnik imao jaku, jaku vezu :-O Blizu ulaza je drveni Gospin kip, nešto što se starošću, materijalom i stilom ne uklapa u crkvu-šator. Fra Antun ne zna otkud kip ovdje, a ja mu ne rekoh da mislim kako bi se trebalo potruditi i istražiti to; možda bi i on, a i javnost, pogotovo umjetnička, bili nemalo iznenađeni!

Na Osovu sam, ustvari, došao kako bih vidio spomen-sobu fra Vjeke Ćurića (1957.-1998.), misionara rođenog ovdje, u obližnjem selu Lupoglav, tragično stradalog u Ruandi, gdje je, od 1983. pa do zadnjeg svog ovozemaljskog dana, sijao obilje neiscrpne dobrine, spasivši mnogo života, zbog čega su ga prozvali „afričkim Oskarom Schindlerom“. Spomen-soba je, međutim, prazna: pravit će se, kad se stigne, nova postavka, a sad u prostoriji pored ulaza u crkvu nema ničega, izlošci sklonjeni dok sve to dođe na red ☹ Za utjehu mi ostaje fra Vjekin kip sa dvoje malih Ruanđana, postavljen  ispred ulaza u crkvu. I njegov primjer, veći, kudikamo veći i vrjedniji od svega što stane u riječ „utjeha“…