Zavidovići: U pohodu čudesnim kamenim kuglama kojim su bogovi igrali ''klikera''

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nema u našoj zemlji mnogo općinskih središta koja su se našla na tako dobrom mjestu kao Zavidovići. S one strane rijeke Bosne vodi cesta kojom se na jednu stranu može u Žepče, na drugu u Maglaj, a onda su, magistralnom cestom Sarajevo – Brod, blizu i Zenica i Doboj. Ako se, pak, na križanju na kraju grada krene pravo, preko Vozuće se može ka Banovićima i Tuzli, a jedan odvojak, preko Ribnika, vodi i ka Olovu. Usto se nešto radi i na izgradnji i uređenju regionalne ceste prema Kaknju.

U „Krivaju“, najveće zavodovićko poduzeće, federalna vlada, a i ona Zeničko-dobojske županije, dosad su „upumpale“ milijune maraka: čini mi se da rijetko prođe godina, a da se ne pojavi vijest o tome kako je „odobreno toliko i toliko“ za nastavak proizvodnje, za zbrinjavanje viška radnika, za uplaćivanje njihovih doprinosa, za ovo i ono. Ako su ljudi marljivi, pa im još i vlast pomaže, ku'ćeš bolje!

Je li to tako u stvarnosti, vidjet ću tek kasnije, kad prošetam čaršijom, ali su mi glavni motiv za obilazak zavidovićkog područja bile famozne kamene kugle: poneka se nađe i u okolnim općinama, štoviše je najveća u Bosni i Hercegovini podaleko, gotovo 150 kilometara odavde, u Slatini kod Laktaša (mada joj je ozbiljna konkurencija jedna nedavno otkopana u zavidovičkom naselju Podubravlje), ali ih je na ovom području najviše, a na 11 lokacija na prostoru općine Zavidovići dosad ih je otkriveno više od 50.

Nakon što je prije dvadesetak godina svijet obišla vijest kako su na Balkanu, u Bosni, pronađene piramide što ih je, navodno, sagradila neka pradavna cvilizacija, uskoro su na red došle i kamene kugle: oni što su izmaštali piramide nisu morali izmišljati i kugle, one su doista bile tu, savršeno okrugle, ispolirane bolje nego bi se to moglo uraditi najboljim suvremenim strojevima za poliranje kamena, nalik na džinovske klikere ili loptice za kameni golf kojima su, dok su još hodali po zemlji, dok nisu uznali, odrasli i pomislili da su pametni, pa stvorili ljude, vrijeme kratili bogovi. „Roša“ je bilo nekoliko, čim se kamene kugle mogu, osim po Bosni, naći i u Meksiku te Kostarici, a dok ovo pišem, moj prijatelj iz Rumunjske Iacob Domăneanţ javlja mi da ih ima i tamo, u podnožju Karpata, blizu grada Târgu Jiu.

U zavidovićkom selu Grab, zaselak Mećevići, najveće je nalazište kamenih kugli u Europi pa je tu nedavno osnovan i „Park kamenih kugli“. Nigdje u Parku nema obavijesti o tome ko stoji iza osnutka, ali je vidljiv trud da se od „božjih klikera“ napravi posao. Pored potoka u kojem se nalazi dvadesetak kugli ili njihovih polovica uređena je staza, napravljeni minijaturni mostići, postavljena česma, izidan roštilj, a podignuta je i sjenica u kojoj se može skloniti od kiše, popiti kava ili pojesti ručak, naravno, ko ga ponese. Ulaz se ne plaća, tek na drvenoj kućici pored ulaza stoji prorez kroz koji se mogu ubaciti dobrovoljni prilozi. Šteta, jer su oni koji o svemu brinu ipak trebali naplaćivati ulaznice pa za sakupljeni novac, recimo, platiti čovjeka koji će dežurati na obližnjem parkingu punom smeća i svakom ko baci ma i samo papirić, opaliti po jednu odgojnu ćušku. A može i jednostavnije, da na istom tom parkingu postave kantu za smeće, koje sada nema. Općinari (pretpostavljam) grade pristupni put, djeluje da će uskoro „leći“ i asfalt.

Društvo mi prave trojica Kuvajćana koje sretoh na parkingu, Mohammed, Rašid i Eid El Azmi, njihov prevoditelj ta narančasta maca-vodičica koja se, čujem, nađe tu kad god ko dođe vidjeti kugle pa i za nama trči kao da će joj nešto promaknuti. Kugle različitih promjera razbacane po potoku baš onako kako su ih bogovi, kad su se zasitili igranja klikera ili golfa, ostavili i zaboravili. Ima ih dvadesetak, a nekad ih je bilo puno više: uvijek se nađe onih što misle da u takvim „čudima“ kao što su kugle ima zlata, pa su mnoge porazbijane, a neke – eno ih i sad u potoku – prepolovljene. Drugi smatraju da su kugle meteoriti, pale s neba kao ona boca od „coca cole“ u filmu Bogovi su pali na tjeme, treći da je u pitanju nepresušan izvor nekakve „kosmičke energije“, četvrti, oni što su izmislili visočke piramide, da su djelo neke pradavne civilizacije… Riječ je, dakako - ozbiljni znanstvenici su to davno utvrdili - o prirodnim tvorevinama na bazi pješčanika, nastalim tektonskim procesima, najvjerojatnije kotrljanjem između zemljanog rasjeda. Ne traže se, međutim, niti „kupuju“ znanstvena objašnjena, pare se prave od „čuda“, a kamene kugle u Mećevićima stvarno su čudo.

Čudo je, ali na sasvim drugi način, i zavidovićka čaršija. Ne sumnjam da će mi neki zamjeriti, ali je naprosto nemoguće preskočiti: na mnogim zgradama tragovi gelera, kao da je rat završio prekjučer, a ne prije gotovo četvrt stoljeća, ulice nečiste kao malo gdje, ako su igdje takve, kontejneri pretrpani, grafiti nemaštoviti, ruševnih kućeraka također mnogo, niti ih ko popravlja, niti kome pada na um da ih sruši, promet u dobroj mjeri počiva na „dogovoru“ vozača i prilično neobzirnih pješaka… Jednom riječju, vrlo neuređena, a gotovo bi se moglo i zamijeniti slogove pa reći uneređena čaršija. Ne djeluje da takvo stanje ikkome i na koji način smeta! Ne znam kako je grad dobio ime, ali ako je po tome da su neki, kao, zavidjeli stanovnicima na mjestu lijepom za život, onda je onog ko je dao ime pregazilo vrijeme. E sad, s jedne strane je sve ovo veliki nazadak, prije rata je ovo bio lijep i uredan grad radišnih ljudi, a s druge strane je napredak, jer se sjećam i dolazaka od prije 20 godina, kad je na svim ulazima u grad stajala tabla dobrodošlice, ali – na arapskom!

Gotovo jedino zanimljivo što se može vidjeti su vjerski objekti, a posebna je svakako i nekadašnja Jamakovića vila, sada upravna zgrada ko zna koji put „posrnule“ „Krivaje“, nekadašnjeg giganta kome, rekoh već, ni silni milijuni koje im vlast daje ne pomažu da napokon stane na noge. Nikad nisam doznao otkud joj taj naziv, budući da je sagrađena za Fritza Regenstreiffa, direktora tvrtke "Eissler und Ortlieb", jedne ali ne i jedine kompanije koja se na ovom području u doba austrougarske vladavine bavila eksploatacijom i preradom drveta. Prvu pilanu, svega devet godina nakon austrougarskog zaposjedanja ovih krajeva, gradi tvrtka „Marburgo-Perente“, toliko moćna da tamo gdje je bilo najviše dobre šume, u dolinama rijeka Krivaja i Gostović, vlastitim novcem pravi i uskotračne pruge, a tri godine kasnije ih kupuju „Gregerzon i sinovi“ iz Budimpešte. "Eissler und Ortlieb" stižu 1899. i, podižući pilanu sa čak 26 gatera, tada među najmodernijim u Europi, prave pravu malu revoluciju. Tada se gradi i gotovo 120 kilometara duga pruga prema Olovu i dalje do Kusača blizu Han Pijeska, a rezana građa se ponajviše izvozi u bezdrvnu sjevernu Afriku. Kad se zna sve ovo, onda nije čudno što je direktor dobio ovakvu vilu.

Iz svega je nastala današnja „Krivaja“ pa je i vila postala dio novog poduzeća. Oko nje je i danas mali park sa ukrasnim biljem, ali je to gotovo i jedino, ako ne računam snimke izdaleka, što mogu uraditi kako bih prezentirao velebnu građevinu kakvu je lako zamisliti u Beču, Berlinu ili Budimpešti, a vrlo teško u Zavidovićima, ali evo je, tu, treba samo… Trebalo bi samo zakoračiti, da u krugu „Krivaje“ ima i žive duše, ali nema, jer su strojevi ugašeni još prije dvije i pol godine. Višedesetljetna „hraniteljica“ Zavidovića je, tako barem izgleda, klinički mrtva – ni stražara u smeđoj uniformi na porti, kamoli stotina i tisuća radnika i kamiona punih namještaja koji čekaju u redu kako bi krenuli u bijeli svijet. Dižući foto-aparat iznad ograde snimam i lokomotivu na kojoj stoji ime krajnje stanice, Kusače.

Preko puta Regenstreiffove „rezidencije“, u – znam da djeluje pomalo ironično, ali nije do mene! – Radničkoj ulici, a i drugdje na toj strani, građene su radničke barake, danas u mnogim slučajevima straćare okružene smećem. Nasred „Krivajinog“ kruga je, pak, gomila granja i sijena, neko je nekad obavio ovogodišnje krčenje i koševinu. I pruga je tu, jednom nekud i prođe kompozicija teretnih vagona, ali je na više mjesta neosigurana, zahrđalih ograda i opreme, ma jedva „na životu“. A vila – pa najpoštenije bi bilo, ako već „Krivaji“ nema spasa, kontaktirati nasljednike Eisslera i Ortlieba pa je, uz njihovu pomoć, pretvoriti u industrijski ili drvoprerađivački muzej.

Pored Doma kulture bina, iz zvučnika trešte narodnjaci, to se, vidim po plakatima, sprema neki od događaja u sklopu manifestacije pod nazivom „Ljeto u gradu“. Preko puta, na platou pored pješačkog mosta preko Bosne, vrtuljci, vlakići i ostalo što ljeti „krasi“ mnoge naše čaršije. Nekad lijep hotel na tri kata odavno je zaključan pa je prostor oko njega iskorišten kao parking, ali zato vrlo pristojno i fino djeluje zgrada „Starog hotela“, koji itekako radi. Na mnogo mjesta u gradu improvizirane zelene tržnice, a samo koji metar od voća prodaje se ugalj. Jedna od malog broja svijetlih točaka: oplićala je voda i uređuje se korito Bosne uz stariji, gornji dio grada, a uredno je i oko spomenika borcima poginulim u Drugom svjetskom ratu. Ispod dvjestotinjak imena stoji i to da na području općine „fašisti poubijaše 1074 djece, žena i ljudi“; zbog nespretnosti nekog općinskog „ćate“ gotovo pa ispade da žene i djeca ne spadaju u ljude :-O

Iz donjeg dijela grada vide se sve tri glavne bogomolje, kao da su se vjerski dostojanstvenici nekih davnih godina dogovorili da bude tako. Najdalja je pravoslavna crkva svetog Save, smještena na groblju na obroncima iznad starog dijela grada. Izgrađena je između 1909. i 1911. godine. Začudo je otvorena, neko ima pomen, pa unutra zatječem svećenika Zorana Živkovića i desetak vjernika, bivših Zavidovićana koje je rat raselio na razne strane. Crkva je nakon rata obnovljena i uređena, unutra mnogo ljepša nego svana, a pažnju posebno plijene bogato izrezbareni drveni ikonostas i kupola, također obložena drvenom lamperijom. Pop Zoran je ovdje već 18 godina, a osim ove, nadležan je za ogroman prostor sa nekoliko parohija od Tešnja preko Žepča pa do Vozuće. Prostor velik, vjernika malo, ali je na Zoranovom licu osmijeh; u svakoj riječi našlo se mjesta i za optimizam, dok ga za kuknjavu nema. Umjesto toga, pošto mu rekoh da stižem iz Žepča, pita me je li pokošeno tamošnje crkveno dvorište, obećao je čovjek, pa…

Ispred pravoslavne se na susjednom brdu lijepo vidi tri godine mlađa katolička crkva, posvećena – a kome će drugom u jednoj toliko radničkoj varošici - svetom Josipu. Ako politiku i slične stvari stavimo na stranu, sigurno je, uz Jamakovića vilu, jedan od glavnih ukrasa ovog sivog grada. Šira javnost ne zna mnogo za nju, nema je u turističkim vodičima, ali bi je itekako trebalo biti, jer svojim sjevernonjemačkim gotičkim stilom u našoj zemlji predstavlja unikat. Otključana je pa se mogu uvjeriti da je takva i ponutrica: i glavni i dva bočna oltara mala su remek-djela umjetničkih gledanja donesenih sa sjevera. I ono naknadno napravljeno, primjerice propovjedaonica, ne odudara od temeljnog stila. I slike križnog puta su iz onog doba, a na zidu i popis svih župnika, među kojima je i nekadašnji vrhbosanski nadbiskup msgr. Marko Jozinović. Na koru također u ono doba nabavljene orgulje, a pozadi župni barjak. Oko crkve park sa planski raspoređenim stablima crnogorice, između njih spomenik spomen-obilježje Hrvatima stradalim u ratovima vođenim tijekom posljednjeg stoljeća, a iznad pristupnog puta Gospa u špilji.

Iznenadit ću se kao valjda i svako ko odavno nije bio u Zavidovićima kad nekoliko stotina metara niže crkve ugledam svježe obojenu plavu zgradu Hrvatskog doma s grbom Rukometnog kluba „Krivaja“ na fasadi te logom HKD-a „Napredak“ na porti. Zgrade Hrvatskog doma i Srednje škole „Rizah Odžečkić“ jedine su dvije koje sijaju u tom dijelu grada, s tim što se odlijepilo nekoliko slova iz prezimena zavidovićkog profesora po kome škola nosi ime. Znam i da će se mnogi zapitati otkud Hrvati u Zavidovićima, ali su brojke neumoljive: po austrougarskom popisu iz 1910. godine u Donjim i Gornjim Zavidovićima, tada dvama odvojenim naseljima, ukupno je živjelo 3318 stanovnika, od čega su njih 1890 bili katolici, 521 musliman, 371 pravoslavac, 223 grkokatolika, 116 evangelika i 137 židova. Dvadesetak godina kasnije, kada popis provodi Kraljevina SHS, u gradu živi  1.156 katolika, 313 muslimana, 234 pravoslavca, 214 evangelika i 147 Židova. Naravno, među katolicima nisu bili samo Hrvati već i mnogi drugi, pristigli u ovaj grad i njegove tvornice sa austrougarskom vlašću, ali su, eto, još tad sagradili poveliku zgradu Hrvatskog doma. Crkvu su, treba i to napomenuti, imali i evangelici, ali je, kao i židovska sinagoga, srušena nakon što su komunisti izašli  kao pobjednici iz Drugog svjetskog rata. Hrvatski dom će, srećom, izgubiti samo ime i postati „Partizan“. A danas… Danas je slika, naravno, ni nalik tadašnjoj, ali je dom ipak vraćen onima čiji preci su ga gradili.

Dok su obje crkve, zahvaljujući tome što su na brdima, uspjele sačuvati okolni prostor, Čaršijska džamija, zelena sa bijelom munarom, u pristranku je ispod njih i toliko je zatrpana kućama i drugim privatnim objektima da se dobra slika ne može napraviti bez drona. Kud god kreneš, s koje god strane probaš, izađe na isto. Nekako je, tako zbijena zgnječena, i tužna, ako to građevine mogu biti, a čini mi se da mogu. Zato blista nova, monumentalna i veleljepna Gradska džamija u donjem dijelu grada sa vitkom munarom i sjajnom kupolom. I, naravno, dovoljno prostora.

Blizu Čaršijske džamije prije sedam dana je, prošlog petka, svečano postavljen temeljni kamen za izgradnju Kulturno-obrazovnog centra „Arifije“. Malo mi je neugodno, ali dosad nikad nisam čuo i ne znam ko su arifije, tek na tabli, uz bosanskohercegovačku, vidim i zastavu Turske. Sve staro, kao i sve novo, ima svoju ljepotu, ali ću, obilazeći grad, najljepšu džamiju „naći“ blizu križanja ka Maglaju i Vozući. Mala i slatka, s drvenom munarom iz krova, što džamiju, za moj ukus, ako se gleda s estetskog aspekta, odmah stavlja u sami vrh. Na zidu ploča koja kaže da ju je 2011. godine, uz muslimane Zavidovića, sagradila „plemenita donatorka“ Hessa Abdullah Said iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Nemoguće mi izgleda da je napravljena 2011., i to donacijom iz UAE, prije će biti da je obnovljena, ali dobro sad, na tabli piše tako kako piše.

Sa spomenutog križanja polazim ka Vozući, prvi put vidjeti tamošnji manastir, sagrađen još u 16., mada ima i onih koji kažu da se to desilo u 14. stoljeću i da je u pitanju zadužbina kralja Dragutina. Prije toga – žedan sam, a ne kupih vodu – zastajem pored česme uz put. Sagradio je neki hadži Muhamed Sužanj 1976. godine, voda 'ladna k'o išta, sve kvari samo ovdje sveprisutno smeće – oko česme ga, istina, nema puno, ali preko puta, uz zelenu Krivaju, pravo je smetljište. Bog platio hadži Muhamedu, a i ja ću se usput pomoliti za njegovu dušu.

Čudno je da Vozuća davno nekad nije postala općinsko središte: do Zavidovića je podaleko, oko 26 kilometara, okolo ima dvadesetak manjih i većih sela, ili ih je barem bilo do posljednjeg rata, do kad je u selu postojao i manji pogon za izradu kemijskih proizvoda. Ne jednom sam prošao kroz Vozuću, ali mi zvirljanje iz auta svaki put bî uzaludno – manastira nigdje u vidokrugu! Nakon što nekoliko puta prođem selom od prve do posljednje kuće, a putokaza ni manastira nigdje, pitam mještane, a odgovor me poprilično obeshrabruje: jest da se manastir zove Vozuć(ic)a, ali do njega ima još čitavih deset kilometara. I to kakvog puta: uzak i vrlo nepregledan, kroz šumu, s tek ponekom kućom na proplanku, malo makadam, malo asfalt, i sve tako naizmjence, s tim što je tvrdo nabijeni makadam poprilično bolji od svako malo razrovanog asfalta.

Manastir se ukaže kad mi već, pošto je nestalo i kuća i ljudi, postane pomalo sumnjivo. Nalazi se doslovno u šumi s nešto okolnih livada. Stižem taman kad crkvenjak punom snagom tegli uže u zvonari, a jeka zvona razliježe se čitavom dolinom. Iako se naziva manastirom, i ovdje službu Božju povremeno obavlja pop Zoran; manastirskog bratstva nema, tu je samo Slaviša Panić zvani Mrgud – ne samo da zvoni već i kosi okolne ledine, dočekuje vjernike, priča im o povijesti manastira, jednom riječju svima je na usluzi za sve što ovdje trebaju osim liturgije i onog za što je nadležan sam Gospod.

Crkva Svete Trojice u ratu je minirana, svi ostali objekti srušeni, ali se nekako sakupilo dovoljno sredstava makar za obnovu Božjeg hrama pa je prije tri godine ponovno osveštan. Nije, naravno, obnova završena do kraja, što se najbolje vidi u ponutrici crkve, gdje su po zidovima iscrtane plohe i kredom napisana imena svetaca čije freske će tek biti naslikane.

Na starim zidinama stoji spomen-ploča koja kaže da je tu od 1858., kad je manastir oživio nakon što je stotinjak godina bio napušten, do 1886. godine djelovala prva škola u ovom kraju. Drvene grede zvonare veoma fino izrezbarene, a to je djelo Slavišinog pokojnog djeda Janjka. I sve je super, sve je za pet, ali se nađe i poneki minus: u luci uz potok nakon rata je napravljeno nekoliko desetaka sjenica; sve je to fino, ali ne bi valjalo da se manastirski prostor pretvori u izletište. Ne bi valjalo ni da se posjetitelji nastave potpisivati po mekim sedrenim stijenama od kojih je crkva sagrađena: na nekim su stari i  za proučavanje vrlo zanimljivi natpisi iz vremena nekoliko, a onda neki dođu i samo se potpišu, k'o na tarabu :(

Neću ovdje o proteklom ratu, o ritualnom odsijecanju ljudskih glava, o stotinama poginulih i nestalih, to će drugi. Radije ću putopiščić zaključiti primjedbom da su oni koji su birali mjesto za manastir, bilo to u 14. ili 16. stoljeću, imali dušu. I bili dalekovidni, jer i toliko stoljeća kasnije ovdje vlada savršen, danas tako potreban mir. S tom mišlju ću nazad, ka čaršiji, a doživljaj mi neće pokvariti ni traktor koji sam prisiljen pratiti nekoliko kilometara, gutajući prašinu koja se stvara dok „viseće“ sijeno nesmiljeno mete usku cestu – ako mi ne štima, samo na prvom proširenju okrenem i vratim se natrag, u okrilje visokih stabala. Ako već postoji, Bog mora da je živi tu negdje :)