Ovčar Banja: Sa Ovčara i Kablara monahinja progovara

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tako je nekako, kao što stoji u naslovu, bilo i ostalo, s izuzetkom razdoblja od 1945. do 1990. godine, kada je sa Ovčara i Kablara odgovarala čobanica, pitajući „druga Tita bela lica ka'će doći do Užica“. U Ovčarsko-kablarskoj klisuri se, naime, nalazi deset manastira, a većinom su izgrađeni još u 14. i 15. stoljeću. Tradicija im je, dakle, neusporedivo duža od one opjevane u pjesmi koju su svi stariji kao osnovci pjevali bezbroj puta, uglavnom ni nemajući pojma gdje su Ovčari i Kablari. Srpska Sveta gora, tako odavno nazivaju ovo područje, jer se malo gdje na tako malom prostoru nalazi toliko manastira.

Sama Ovčar Banja, odakle se obično kreće u obilazak manastira, malo je mjesto, nešto između sela i čaršije, prilično neuredno, unatoč vidljivom trudu da bude drugačije. Jezera, banja, hidrocentrala, mostići... Na najvećoj od ono malo javnih zgrada krupni grafiti, a betonskog zeku, kojem društvo čini i nekoliko drugih životinja, neko je, k'o da je pravi, potegao za uho, pa mu sad iz glave viri armatura. U sjenci ukrasnih stabala spomenik književniku Branku V. Radičeviću, rođenom u nedalekom Čačku, imenjaku i prezimenjaku tvorca Đačkog rastanka i Kad mlidijah umreti, „viška“ od pravog mu je samo ono V. između imena i prezimena.

Najbliži Ovčar Banji je manastir Blagoveštenje. Stoji pod Kablarom, točno iznad hidrocentrale, a neformalni vodič mi je vremešna monahinja Jevdokija. Službeno, utemeljen je 1602. godine, barem tako stoji na natpisu iznad ulaznih vrata na zapadnom zidu crkve, mada neki, na osnovi određenih arhitektonskih elemenata, smatraju da bi mogao biti i dva-tri stoljeća stariji. Kad bi se gledala iz zraka, crkva bi imala oblik križa, barem onakva kakva je stoljećima bila, sve dok joj nekad u novije vrijeme nije prislonjen drveni trijem. Mora da je i prije njega bilo nešto slično, čim je zid, do izgradnje trijema vanjski, oslikan, i to očito davno: postrojili se sveci u nekoliko vrsta, kao da im dolazi glavom i bradom patrijarh.

U crkvi nema fotografiranja, mogu samo gledati i pamtiti bogate živopise i pozlate iznad ikonostasa. Živopis seže sve do niše u koju je ikonostas ugrađen, a kutu složeni crveni barjaci. U ovakvom ambijentu čovjek učas zaboravi da je 21. stoljeće, da je prije deset minuta, recimo, vozio auto i iz zvučnikaslušao Devojko mala, pesmo moga grada: ovdje je sve tiho, prozračno, tajnovito, prekriveno plaštom prošlog, patiniranog, toliko nalik na dosanjan smisao života, čega ima u pogledu, gestama i čitavom nastupu monahinje Jevdokije i njenih drúga.

Iza crkve radnici kopaju nekakav kanal, na sve strane debeli kabeli, betonske kocke i cijevi, pa je stanje nesvakodnevno, ali ništa ne smeta da se obiđe dvorište. Konaka ima nekoliko, građenih u različitim razdobljima, a na više mjesta vidjeh iznad vrata gusto ispisane ploče o ktitorima. I na njima i na nekoliko grobova poravnatih sa zemljom čudna slova i font kakvog nema ni u najnovijem wordu. Zanimljivo, ni noviji grobovi nisu odignuti od tla; ne upitah sestru Jevdokiju, ali je valjda takav običaj, mada će se za nekoliko godina takvi niski „utopiti“ u zemlju i travu.

Nastavi li putnik dalje cestom, uskoro će ga,blizu sela Rošci, u zasjedi dočekatimanastir Nikolje. I on je ženski, s tim što ovdje, za razliku od Blagoveštenja, monahinjama ne smeta fotografiranje, ni njih ni crkvene ponutrice. Manastir je skriven u šumi, a u dvorištu visoka stabla crnogorice. Oko jednog posjetitelji šetaju i mole za neki svoj poseban zavjet, smatrajući stablo čudotvornim, pa i ja kružim, doduše samo razmišljajući zašto bih se pomolio – ionako Mu ne moram ništa reći, zna On to mnogo bolje od mene.  

 Vuk Karadžić je pribilježio da u manastiru Blagoveštenje nekad živjelo oko 300 kaluđera i da „nikad se u njemu vatra nije gasila“. Stoji to na spomen-ploči podignutoj Vuku 1987. godine. Ne znam gdje su svi mogli stati, ali se ionako svašta nešto promijenilo, čak i ono „namastir“, kako stoji na ploči. Ne znam ni koliko je sad monahinja, ali vidim da rade; jedna, recimo, neumorno prolazi s kolicima. Ne da mi se smetati im, makar bih rado da svojim ušimačujem priču o znamenitom Nikoljskom jevanđelju, od legendi o nastanku, neznano kad, preko krađe tijekom Velikog rata i pronalaska u Dublinu, pa do onog što danas predstavlja. Pouzdano se zna da je jedna freska što se odavno nalazi u beogradskom Narodnom muzeju izrađena u Nikolju još 1489. godine, ali o vremenu nastanka manastira i svemu vezanom za to nema baš mnogo pouzdanih podataka. Doduše je možda i vrjednija novija povijest, recimo podatak da se knjaz Miloš sa čitavom brojnom obitelji ovdje krio od Turaka, a onda je, 1817. godine, u znak zahvale podigao konak, ovaj današnji, katnicu s prostranom verandom u ondašnjem stilu, pa se i danas zove po njemu. Manastir je napustio s jednim članom obitelji manje: njegov petogodišnji sin Petar umro je tu i eno mu grobića pokrivenog bakarnom pločom s grbom i natpisom „dete, pet godina, sin knjaza Miloša Obrenovića“.

Manastir je inače posvećen Prenosu moštiju Svetog Nikole, a u crkvi, osim spomenute „beogradske“, ima još puno starih freski: pomiješali se svetitelji i ratnici, a vrijeme po njima prosulo svoje nevesele tragove. Okolo šuma, unutra, u dvorištu, pitomina, ponajviše oličena stablima vinove loze što su se rastrčalana sve strane, ali samo do granica do kojih im vrijedne monahinje dozvole. Po strani groblje: monahinje ovdje provedu život, ali ni nakon smrti ne odlaze iz manastirskog dvorišta. Najsvježiji grob sa žutim križem monahinje Teodore, umrle prošle godine.

 Treći manastir koji ću posjetiti, Jovanje, s druge je, sunčanije strane Zapadne Morave, uza samu rijeku, koja se tu raširila i razlila po vrbacima, budući da je nekoliko kilometara dalje pregrađena pa je od nje nastalo vještačko jezero Međuvršje. Vidi se sa glavne ceste, ali je nedohvatno, osim za one koji rijeku mogu preplivati ili okrilate pa je prelete. Za ostale ostaje stari makadamski put od Nikolja.

Jedan je od najstarijih u Ovčarsko-kablarskoj klisuri, čim Vuk Karadžić tvrdi da je bio lavra iz koje se upravljalo svim ostalim ovdašnjim manastirima, a sudeći po tumačenju zapisa s nekih od starih nadgrobnjaka, postojao je još prije Boja na Kosovu, 1389. godine. U njemu se, međutim, za razliku od Nikolja, vatra itekako gasila: blizu puta, vidljiv svima, automatski je bio i na udaru onih kojima je bila muka što uopće postoji. Do 1936. godine bio je napušten, a tada ga obnavljaju monahinje iz manastira Kalište na Ohridskom jezeru: voda im bila dolje, voda ovdje. Taj je manastir, zajedno s crkvom, 1954. godine nestao u virovima Zapadne Morave, jezero i struja naprosto su bili preči, a današnji je podignut tri godine nakon zarobljavanja rijeke. Naprsle ploče s natpisima iz starog ugrađene su u potporne i zidove konaka novog manastira.

Ovdje nijedna od monahinja ne izlazi, čovjek bi rekao da u manastiru nema nikoga, ali samo po tome, jer se po brižljivo uređenom dvorištu vidi da su tu. I ovdje groblje monahinja zauzima znatan prostor, uz njih i grob doskorašnjeg igumana Mardarija Šišovića, arhimandrita, a malo dalje križ uglavljen u gomilu naslaganih ploča, ostataka starog manastira. Po pločama posudice s kaktusima i čuvarkućom, glinene, rad majstora grnčarije iz nedaleke Zlakuse, čijim je ćupovima okićena i ograda monaškog groblja. Ikone u crkvi, a mnogi je smatraju jednom od najljepših u Srbiji, jasno, novije, ali je među njima i nadaleko čuvena i, kažu, čudotvorna Majka Božja Brzopomoćnica, koju je 1917. godine odnekud zbavio i donio ovdje tadašnji arhimandrit Serafim Rus.

Blagoveštenje, Nikolje, Jovanje, sve je to lijepo, ali je posebna priča manastir Uspenje. Sa ceste uz Moravu na vrh brda Kulinaizgleda kao stražarska kula koja, bajkovita, ali daleka i nedostižna, okačena o nebo, čuva neki drugi, izvanrazumski svijet. Uspenje, dakle, to je manastirska slava, ali i stvarnost, jer se valja popeti na vrh Kuline, a od ulazne do unutarnje kapije ima valjda barem stotinu stepenica, ustvari masivnih hrastovih pragova. Na uređenje čitavog tog prostora utrošeno je doista puno energije, truda, volje i želje, i to na svaki detalj pa su, primjerice, drugdje stroga upozorenja o radnom vremenu, ponašanju, odijevanju, pušenju, korištenju fotoaparata i mobitela, itd., ovdje izrađena na način toliko prihvatljiv da će ih svako prihvatiti s osmijehom.

Na zaravnici se u pogled već poprilično začuđenog putnika najprije smjesti kula Gradina. Vuk Karadžić je, iako se zna da je čitavog života hramao, stigao i ovdje, a za kulu je naveo kako je bila zvonara, s pisarnicom ispod i tamnicom još jedan kat niže. Za Uspenje je, kao i za Jovanje, naveo da je bio lavra, što malo zbunjuje, ali ipak može biti, da su to bila oba manastira, samo u različitim vremenima. Tako se, piše Vuk, odavde „zapovjedalo i sudilo svima ostalim manastirima oko Kablara i Ovčara“.

O svemu tome priča nastojateljica manastira, mati Nauma, monahinja koja ovdje, ako ne računamo perad i nekoliko krupnih pasa, živi sama već punih 15 godina. Ona to neće ni spomenuti, to ću kasnije čuti od drugih, ona se neće ni požaliti, ni na samoću ni na bilo što drugo. Puna je vjere, i u priči, i u djelima, i gotovo bih joj umjesto dijela odore koji joj stoji iznad čela mogao zamisliti svetački oreol.

Da neko ne shvati krivo to što iz njenih usta naprosto sipa more podataka o ovom mjestu, ne, nije Naumi dosadno bez ljudi, već želi sve predstaviti onakvo kakvo jest. Za kulu kaže da je nekad, prema legendama, imala čak 13 etaža i bila visoka 30-40 metara. Pretpostavlja se da je podignuta u 14. stoljeću, a zna se da u njoj, izuzev onog što stvori kandilo, nije bilo svjetla, čak ni u pisarnici, gdje su prepisivane nabožne knjige i spisi. Stariji arheološki materijal pronađen oko Gradine potječe iz 10. stoljeća, a nađeni su i antički fragmenti te pretpovijesni materijal. Zvuci klepala, u koja kucamo zajednički, za pokaz, čuju se, kaže nastojateljica Nauma, oko 16 kilometara u prečniku. Naravno da se to nije dopadalo osmanlijskim zavojevačima pa je kula zato i srušena, budući da su klepala na njenom vrhu korištena i za upozoravanje okolnog stanovništva na moguću opasnost, a sama kula je bila izvrsna osmatračnica.

To su, u najkraćem, bila neka davna vremena, a manastir je 1939. godine obnovio episkop žički Nikolaj Velimirović, koji je tu, pored Gradine, želio biti i sahranjen. Crkva je projektirana po ugledu na znameniti ohridski hram svetih Konstantina i Jelene, praktički s crkvicom unutar glavnog dijela crkve, još točnije, radi se o dvije crkve sa zajedničkom pripratom. Lijevi dio posvećen je Uspenju Presvete Bogorodice, a desni Sedmorici efeskih mučenika.Eto, za takvo što nikad dosad nisam ni čuo, kamoli vidio! Unutra opet nema fotografiranja, a inače bi se i svako ko čita ovaj tekstić oduševio ikonama na oltarnoj pregradi, djelu ruskog slikara Ivana Melnjikova, ali i mnogo čim drugim, iako crkva unutra nije živopisana.

Obnovljeno, dakle, prije gotovo 80 godina, ali je oživjelo i zaživjelo tek prije 15 godina, kad je Čačanin Miloš Velimirović priložio sredstva za još jednu temeljitu obnovu, a monahinja Nauma izrazila želju preuzeti brigu za manastir. Obnovu je, dakako, potpomogao i sudjelovao u njoj narod šireg područja, a osvećenje je dvije godine nakon početka radova obavio episkop žički Hrizostom.

Naravno da bi se o svemu moglo pisati danima, pogotovo što mi monahinja Nauma daje i link na monografiju povjesničarke umjetnosti Zorice Zlatić Ivković o manastiru, kao i maketu manastirske crkve. Evo je, stoji mi na počasnom mjestu, a nastojateljici Naumi hvala na svoj dobrini i strpljenju koje je pokazala, na monografiji i maketi, ali i na toploj sirnici kojom me dočekala :)

Meni, za neku drugu prigodu, kako bih „kompletirao“ manastire Ovčarsko-kablarske klisure, ostaje posjetiti još Vavedenje, Vaznesenje, Preobraženje, Svetu Trojicu, Sretenje i Ilinje. I jedno posebno mjesto, pećinu Kađenicu, u kojoj su Turci, saznavši da se u vrijeme Hadži-Prodanove bune, 1814. godine, sakrili tu, žive zapalili, procjenjuje se, oko stotinu osoba, mahom staraca, žena i djece. Ustvari su na ulaz nabacili granje i slamu pa su se oni unutra ugušili. Otud i naziv Kađenica. Tek 1936. godine njihovi ostaci, pepeo i nešto kostiju, dostojno su sahranjeni, i to upravo u crkvici podignutoj u pećini, u dvama kamenim sarkofazima.

Mislio sam gore već ovaj put, ali me jedna od monahinja upozori da i nije baš jednostavno, zbog nepristupačnosti okolnog terena, da je gotovo suludo ići sam, i da je bilo više slučajeva kad su znatiželjni kao ja stradali. Uvažio sam, ali sljedeći put, ako ustreba, nosim i speleološku i drugu potrebnu opremu i – pravac Kađenica!