Volterra, grad alabastera, Etruščana i zastava bačenih u nebo

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Utvrda Medicea najčešći je motiv iz Volterre, a na fotografijama izgleda tako moćno, impozantno, da ne mogu iščekati dan kad ću se zaputiti ka gradiću. Smještena na dominantnom brdu, bajkovito je zagrlila gradić koji se sav ušuškao u njene skute. Za razliku od mnogih drugih srednjovjekovnih, ovdašnja utvrda je u potpunosti sačuvana, ista onakva kakva je bila 1474. godine, kad je Lorenzo de' Medici Veličanstveni, tadašnji vladar Republike Firence, dovršio gradnju drugog dijela, zvanog Nova utvrda. Stoljeće i pol prije toga je stari dio, zvani Cassero, dao podići talijanizirani francuski plemenitaš Gualtieri Vi di Brienne, poznat kao vojvoda od Atene.

Ispostavit će se da sam uzalud maštao o obilasku velebne utvrde, pomalo strepeći čak i dok je fotografiram poprilično izdaleka, budući da je u njoj i danas smješten državni zatvor, a iza rešetkaste žice naziru se brojna policijska vozila. Tek njen manji dio, točnije nastavak zidina koje od nje vode na obje strane, s jednom od okruglih donžon kula, te većim brojem nadsvođenih ulaza, kamenih kapija, ostavljen je gradu. Na zidu uz Porta a Selci, onu uz donžon kulu, čak osam spomen-ploča  postavljenih u sjećanje na poginule u Drugom svjetskom ratu, neke s reljefima, druge s imenima i fotografijama ili natpisima.Na platou ispred kapije masivni spomenik poginulima u Velikom ratu, podijeljenim na časnike, dočasnike i obične vojnike, podignut 1925. godine, i neobična tabla s nazivom ulice urezanim u beton, uokviren željeznim ramom. S druge strane utvrde, stotinama metara dalje, stoji tabla s putokazom ka arheološkom parku, od kojeg, međutim, postoji samo park, arheoloških eksponata je tek nekoliko, a glavni je, po svemu izgleda, kameni sarkofag u obliku kade s ručkama, dopola ispunjen prljavom vodom i smećem.

Ipak, koje „lud“ za arheološkim ostacima, ovdje će se naći u problemima, jer je odličnih lokaliteta nekoliko, a nije ih baš lako obići sve. Najposjećeniji je impozantni rimski amfiteatar na rubu gradića, iskopan prije šezdesetak godina. Sagrađen je krajem 1. stoljeća prije Krista, a odabran je idealan teren, pa je na „tribine“ moglo stati oko 3.500 osoba. Zna se čak i da su  izgradnju financirali članovi bogataške obitelji Ceacina, ponajviše konzuli Gaj i Aula, o čemu su nađeni zapisi na jednom od sačuvanih stupova. Svake godine se na ogromnom platou održava međunarodni festival „Ombra della Sera”, što ga je utemeljio poznati glumac Simone Migliorini. Tijekom srednjovjekovlja iznad amfiteatra je „prošao“ gradski obrambeni zid pa je ostao izvan utvrđenog dijela grada, ali se zato može prošetati duž zida i vidjeti amfiteatar iz svih kutova. Cijena karte „prava sitnica“, „svega“ 16 eura, ali, srećom, neke od muzejskih ustanova, pa tako i ova što „bdije“ nad amfiteatrom, priznaju i novinarsku akreditaciju i eto meni besplatne šetnje i razgledanja :)

O graditeljima amfiteatra sačuvan je još jedan zapis, i to u Muzeju Guarnacci, u samom gradu, u palači Tangassi. Radi se o jednom od najpoznatijih etruščanskih muzeja na svijetu i jednim od najstarijih muzeja u čitavoj Europi, osnovanom još 1776. godine, u vrijeme kad kod nas riječ muzej nije ni postojala u rječniku, a crkve i samostani, kao gotovo jedine institucije iz kojih i u kojim su mogle nastati muzejske zbirke, pljačkane, rušene i paljene 'nako, gotovo za zabavu, dakako nekažnjeno.

 Muzej ima i onu manje-više standardnu zbirku, bogato oslikane i na druge načine ukrašene glinene posude, zbirke oruđa, oružja, nakita i drugog, ali ono što ga izdvaja od drugih, ne samo u Italiji, već i u cijelom svijetu, jest zbirka od oko 600 etruščanskih grobnih urni. Izrada seže u daleku povijest, prema kojoj se za rimski amfiteatar može reći da je „od prekjučer“ - čak u četvrto stoljeće prije Krista! E, sad, spoj između Etruščana i Rimljana napravljen je upravo izborom naziva festivala koji spomenuh, budući da je imenom Ombra della Sera nazvan jedan od najpoznatijih etruščanskih kipova iz Velathrija, kasnije Volterre, figura muškarca izrazito izduženog tijela, visokog jedva malo više od pola metra. Brončani kip je prvi put prikazan javnosti davne 1737. godine, a suvremeni švicarsko-talijansko-francuski umjetnik AlbertoGiacometti pola života i karijere se stilski „naslanjao“ upravo na spomenuti kip i druge etruščanske umjetnine.

Muzejske zbirke nastale su nakon što je prije kojih 250 godina odlučeno da se privatne arheološke zbirke pohrane na jedno mjesto, a kako je u tom poslu najagilniji bio bogati svećenik i arheolog amater Mario Guarnacci (1701.-1785.), muzej i danas nosi njegovo ime. Osim kipića Ombra della Serra, tu su i desetine drugih, kao i sarkofazi te podzemne umjetnički dekorirane grobnice bogatih Etruščana, u mnogo čemu nalik pravim pravcijatim kućama. Ukratko, ko želi upoznati svijet Etruščana, do danas prepun tajni koje možda nikad neće biti do kraja otkrivene, najbolje mjesto na svijetu je upravo Volterra. Zna se da su Etruščani na Apenine stigli između 900. i 800. godine prije Krista, ali odakle, iz Male Azije, s druge strane Alpa ili iz Mediterana, još se ne zna, oko toga se povjesničari „tuku“ već stoljećima, kao i oko njihovog jezika, religije i mnogo čega drugog. Jedna od stvari za koje se zna jeste to da su im žene bile liberalnije od današnjih Čehinja ili Šveđanki :) zbog čega bi se, vjerujem, da postoji vremeplov, mnogi muški sjurili natrag, u njihovo davno doba, mada bi se možda zamislili kad bi čuli podatak da su djecu odgajali svi, čitava zajednica, jer se uopće nije znalo niti marilo za to ko je otac kojeg djeteta :-O.  Na kraju će Etruščane, nakon što ih iscrpe napadi Gala, pokoriti i uništiti Rimljani, pa će oni i njihova civilizacija ostati samo u muzejima poput ovog u Volterri.

Ko, pak, želi na terenu vidjeti kako su živjeli Etruščani, opet ne mora nikud iz Volterre, pošto se u donjem dijelu današnjeg grada, izvan srednjovjekovnih zidina, nalaze ostaci njihove prostrane akropole sa trgovima, svetištima, freskama ukrašenim zgradama, kamenim spremnicima za vodu, a tu je i jedan hram rekonstruiran na način kakav je stvarno izgledao.

Etruščani su, uz trgovinu, svoj procvat izgradili na poznavanju prerade željezne rude prije mnogih drugih, ali su za urne i slične stvari, osim kamena, ponajviše koristili terakotu i alabaster. Terakotom su se bavili i mnogi drugi, ali je alabaster, „kamen bogova“, kako ga ovdje nazivaju, poseban segment, pogotovo što nalazišta i nisu previše česta. U Volterri ih itekako ima, a do prije stotinjak godina barem je pola grada živjelo od umjetničke obrade i izrade uporabnih predmeta od alabastera. Čak je u Volterri krajem 17. stoljeća osnovana posebna škola za obradu alabastera u koju su dolazili učiti brojni zanatlije-umjetnici iz cijele Europe. U novije vrijeme, tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, uglavnom se prešlo na strojnu obradu, a jedan od malobrojnih koji su ostali vjerni tradicionalnoj obradi i alatima je Giulio Gazzari, odnosno njegova mala tvrtka „GMG alabastri“. Dvije prodavaonice su na dobrim mjestima u gradu, pa turisti za njih „zapinju nogoma“, te GiulioGazzarri posla ima preko glave, mada je, kaže, sve teže izaći na kraj s kolegama mu koji etruščanske kipiće, ali i brojne druge ukrasne i uporabne predmete, umjesto ručno, izrađuju uz pomoć suvremenih strojeva. Giulio je zbog toga pomalo kivan na njih i jedva pristaje na fotografiranje, čak je na zidovima na nekoliko mjesta istaknuto da je zabranjeno: svi ga, kaže, dođu snimati kako u svojoj maloj podrumskoj radionici, zatrpanoj „grudvama“ kamenja i napola dovršenim sitnicama, alabaster reže ručnom pilom i teše dlijetima, a onda u kupovinu odu kod onih drugih.

Da ne bi ispalo kako u Volterri ima samo originalnih stvari, red je spomenuti i ostale, one kojih ima i drugdje, samo, naravno, drugačije. Evo, recimo, crkva svetog Petra iz 12. stoljeća s baroknom fasadom; na njoj u malim nišama gordo stoje sveti Lino i sveti Giusto, koje povjesničari umjetnosti pripisuju LeonarduRicciarelliju. Unutra drveni oltar star više od 400 godina; imali bismo i mi poneki da ih, čim se pojavio beton, nismo iscijepali u triješće. Tek malo mlađa je trobrodna crkva svetog Augustina u kojoj se, uz ostalo, u bogato ukrašenoj kamenoj luneti, nalazi grob Alessandradel Riccobaldija Bave te brojne freske, među njima i one Stefana AntonijaVannija iz 15. stoljeća te stotinjak godina starije Cennija di Francesca. Uz crkvu je i Muzej sakralne umjetnosti, a tu već ne vrijedi nabrajati eksponate, previše je odličnih. Svana je najmarkantnija romanička crkva svetog Mihovila Arkanđela, koja se prvi put spominje još 987. godine, a sadašnji izgled dobiva u 13. stoljeću. Ima takozvanu šiljastu fasadu s nizom mramornih traka i duboki portal s kapitelima ukrašenim ljudskim likovima i floralnim motivima. Unutra se posebno ističe Madonna s djetetom  Andrea della Robbija od glazirane terakote, zatvorena u mramorni šator koji je osmislio Balsimelli iz Settignana, te Sveta Obitelj  Carla Maratte. Tu je i katedrala, i o njoj bi bilo pomalo besmisleno nabrajati, ali i crkvica uz samostan svetog Ante, podignuta 1470. godine, sa oltarnom slikom u terakoti Uznesenje i sveci  Benedikta Buglionija, Prebivalištem  i nekoliko slika znamenitog Cosima Daddijate kolege mu Baldassarea Franceschinija. Neke od slika, zanimljivo, ilustriraju srednjovjekovnu trgovinu solju, u čemu je Volterra zauzimala posebno mjesto na putu ka Firenci. Samostan je inače utemeljen mnogo prije sadašnje crkve, a tijekom srednjovjekovlja u njemu se nalazila bolnica.

U Volterri više puta početkom 19. stoljeća boravi slavni književnikStendal, ne da bi, kao ja, radio putopis, već što se zaljubio u šarmantnu građanku MatilduViscontiniDembowski. Na kraju se ispostavilo da je hodočastio uzalud, Matilda ga je ignorirala k'o da ga ni bog nije dao:) Volterru spominje i slavni rimski pisac Horacije, kao i suvremeni talijanski književnik Valterio Massimo Manfredi, a znatnu ulogu zauzima i u nekoliko filmova i TV serija.

Vidjeh i Muzej torture, po mnogo čemu sličan onom u San Gimignanu, mnogo prodavaonica ukrasa od alabastera,enoteka i galerija, rodnu kuću povjesničara Jacopa Riguccija Galluzzija (1739.-1801.), puno državnih zgrada okićenih crveno-bijelim zastavama Grada, spomenik vojnicima iz Volterre poginulim u Drugom svjetskom ratu u formi majke koja pridržava mrtvog sina, još jedan, i to originalan, budući da su ga osmislili štićenici psihijatarske bolnice, a akciju izrade vodio je pisac EnricoFiumi, „umjetničke“ klupe ispred sjedišta katedralne župe, koje ne snimam jer umirovljenici koji su ih zaposjeli ne kane ustati, nekoliko kamenova s pločom kojom se obilježava deset godina bratimljenja Volterre i njemačkog grada Wunsiedela, obelisk Garibaldiju ispod utvrde-zatvora te spomenik Leopoldu II. (1747.-1792.), sinu Marije Terezije, caru Svetog Rimskog carstva, velikom vojvodi od Toscane, rimsko-njemačkom caru te ugarsko-hrvatskom i česškom kralju, itd, itd, jer nema šta nije stigao za četrdesetak godina života.

Izdaleka se vidi crkva San Giustos tornjem nalik osmatračnici, okružena maslinicima i platanama, u samom povijesnom središtu mrka Toskanska kula sa rijetkim i uskim prozorčićima i ništa manje mračne joj blizanke Baldinotti kula i Buomparenti-Buonguidi kula, a posebna priča je Palača Priora, blizu katedrale, najstarija sačuvana zgrada u čitavoj Toscani, u današnjem obliku podignuta još u 13. stoljeću. Ima, dakako, u Toscani još građevina iz tog doba, pa i starijih, ali su vremenom sve pretrpjele manje ili veće preinake, a Palača Priora ostala je ista: petočlani toranj s obrambenim pregradama i puškarnicama.

Dok lunjam sporednim uličicama u potrazi za zanimljivim detaljima, iz daljine dopiru zvuci vojničkog bubnja. Odmah polazim na tu stranu, prvo polako, a onda sve brže, ali će se ispostaviti da sam ipak zakasnio, jer je parada na glavnom gradskom trgu upravo završena. U neko doba ugledat ću mladiće i djevojke, starije i djecu, obučene u crveno-bijele odore sa stiliziranim grbom grada, kako zamiču uz uski sokačić. Jedni nose koplja, drugi na sebi imaju štitove, treći nose bubnjeve, a najviše ih je okićeno zastavama. Umorni od parade, odlaze pred katnicu pored omanjeg nogometnog stadiona, gdje, međutim, zaboravljaju na umor kad čuju da je tu putopisac iz Bosnei Hercegovine koji i o njima želi napisati neku riječ.

Alessandro, simpatični predsjednik udruge koja okuplja „srednjovjekovne ratnike“, objašnjava da se u Volterri već 38 godina održava „Astiludija“, turnir u spretnosti bacanja zastave uvis. Udruga kojoj je na čelu jedna je od devet takvih u regiji. Ima pedesetak aktivnih članova, a nakon što se malo srede i dođu k sebi nakon parade, opet će se dati na vježbanje na malom stadionu, dok sa strane budući bubnjari i bubnjarke sa svojom učiteljicom uvježbavaju taktove koračnica. S Volterrom se pozdravljam gledajući s balkona lijep primjer kako se vrijeme može potrošiti i mimo ulice i kafića, gledajući zastave kako lete uvis i plešu u zraku u ritmu neke stare toskanske melodije.