Kula, gradić čije je rimsko blago završilo u rukama lopova

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U našoj zemlji postoji čak devet naselja imena kula (kod Busovače, Rudog, Bihaća, Zenice, Travnika, Bugojna, Sokoca, Konjica i Gacka), u Srbiji dvije (općina u Bačkoj i naselje u općini Malo Crniće), a u Hrvatskoj, ako ne računamo Kulu Norinsku i Kulu Atlagića, samo ona kod Kutjeva. Od tolikih naših kula, ja sam izabrao krenuti u Kulu u bugarskom Podunavlju, živopisno mjestašce od kojih 3.500 stanovnika, smješteno 15-tak kilometara od granice sa Srbijom. 

Možda je bilo bolje da sam izabrao kakvu drugu kulu, ili ću barem tako pomisliti na graničnom prelazu pomalo bezobraznog naziva Vrška Čuka. U Bugarsku se, naime, za razliku od većine drugih država, može unijeti samo jedna paklica cigareta, a ja ih imam malo više. Kontrola je stroga, a carinici imaju ogroman stol i na njemu je stalno povelika gomila cigareta, jer malo ko zna za strogu odredbu. Ukratko, ne plaćam kaznu, aliostajem bez cigareta. Carinik, preziva se Petrov, ime mu zaboravih, k'o fole je ljut, valjda tako mora, mada će se na kraju, dajući mi potvrdu, nasmijati, a ispratit će me uz opasku da je Bugarska „normalna država, cigareta ima na svakom koraku“. Ne kaže da su cijene iste kao u Njemačkoj, valjda se podrazumijeva, Europska unija je to! Šta sam drugo i mogao očekivati u državi u kojoj je naziv za carinu mitnica, a ja podmititi ne znam?! :)

Kulu su prvotno naseljavali Tračani, a zamijenili su ih Rimljani. Potom je došao Bizant, pa Slaveni, te, krajem 14. stoljeća, Osmanlije, koji će vladati gotovo pet stoljeća, sve do 1878. godine. Zanimljiv je podatak da je Kulu nakon kraćih borbi oslobodila srpska vojska, a pisana je čak i peticija građana, od kojih se najveći broj izjašnjavao Srbima, da gradić i okolno područje pripadnu Srbiji, ali su velike sile odlučile drugačije. 

Danas gotovo da nema ni traga od toga, kao što nisu sačuvani ni znatniji tragovi Tračana (izuzev gotovo neznatnih ostataka na području rimske utvrde), Bizanta i Osmanlija. Zato je, međutim, Rim i ovdje pokazao zašto se pridjev „vječni“ često veže uz njega: u središtu grada, iznad rijeke Vojničke, i danas stoje ostaci rimske utvrde Castra Martis, po kojoj je grad i dobio ime. Pretpostavlja se da ju je nekad na razmeđu 3. i 4. stoljeća nove ere, nakon što je za Rimljane izgubljena Dacija, podigao car Dioklecijan, a iz utvrđe je nadziran i štićen put između Bononije i Singidunuma, odnosno između Vidina i Beograda. Prvi pouzdan spomen utvrde datira iz 377. godine, kada je tim krajem car Gracijan, inače rođen u Sirmiumu, odnosno Sremskoj Mitrovici, naišao putujući u Trakiju, a ima je i u zapisima Prokkopija iz Cezareje u 5. stoljeću. Uništena je u napadu Avara 586. i 587. godine, a svrsi će kratko poslužiti, nakon što djelomično bude obnovljena, još samo u 14. stoljeću, u vrijeme tzv. Vidinske despotovine.

Do prije otprilike 150 godina utvrda je bila samo bezlična ruševina usred gradića, pa se čak razmišljalo i o njenom rušenju i uklanjanju; da je u proračunu bilo novca za to i da je tadašnja osmanlijska imalo marila za gradsku arhitekturu, danas je ne bi ni bilo. Onda se „niotkud“ pojavio austrougarski arheolog, etnolog, slikar i, zamisli  putopisac Felix Philipp Kanitz, ugarski kraljevski savjetnik, koji je – da skratim priču –rimsku utvrdu, kao i brojne druge sličnbe građevine u Bugarskoj, Srbiji i nekoliko drugih zemalja,  spasio od potpunog nestanka s lica zemlje.

Općinska vlast se očito trudi učiniti Kulu lijepim mjestom, ugodnim i za posjetitelje, a i za ono malo stanovnika, otprilike koliko ih je bilo i prije stotinu godina, jer mnogi odlaze, ne videći perspektivu života u prilično pasivnom pograničnom području. Valjda zato u gradu postoji samo jedan restoran, zavučen u jednu sporednu ulicu, pa ga, iako je mjesto malo, nije lako naći. Pomaže usamljeni gospodin srednjih godina što odmara na klupi ispred zgrade Općine. Kavu, pak, nešto kasnije pijem na benzinskoj crpski, gdje mi dvije crnke u uniformama ustupaju „stolić“ od kartonske kutije u kutu u kojem se smije i zapaliti cigareta. Ostala zanimljiva mjesta lako je naći, ali, iako je radni dan, nigdje nema nikoga, sve je zaključano. Imalo bi se sigurno što vidjeti u, primjerice, lijepo uređenoj Gradskoj etnografskoj kući, ulaznica stoji samo dva leva, a poneka korisna informacija bi se, da unutra ima koga, sigurno mogla dobiti u općinskom Centru za informacije i usluge. 

Sreća pa je spomenike nemoguće zaključati, a u gradu ih u odnosu na njegovu veličinu i broj stanovnika ima valjda više nego bilo gdje u Bugarskoj, možda čak i u Europi. Najbliži utvrdi je, na istoj strani, spomenik poginulim u balkanskim i Prvom svjetskom ratu, ozbiljan i zabrinut onodobni bugarski vojnik u svečanoj odori, s puškom „k nozi“ i u stavu mirno. S desne strane postavljene dvije spomen ploče: jedna za pet Kuljana i još 19 žrtava palih pri oslobađanju grada 1944. godine, a druga za sedam američkih zrakoplovaca stradalih iste godine, vjerojatno u istoj vojnoj operaciji. Čudno da su razdvojili ploče za domaće i Amerikance, moglo je stati i na jednu, pogotovo što su obje na istom mjestu. Također je  nejasno i čemu onda još jedan, prilično grandiozan spomenik s druge strane ulice, narogušena ženska figura s imenima poginulih ispod nogu i mačem u desnici, oštrim gotovo kao i pogled žene s crvenom petokrakom iznad glave. Stotinjak metara dalje reljef: četiri muške glave zbile se u betonskoj niši. Imena mi (Geno Canov, Vasil Aleksandrov, Ivan Krstev i Kiril Najdenov) ne govore ništa, a po trojici kojima je godina smrti 1944., te jednom što je na bolji svijet preselio 20 godina ranije, slutim da je riječ o partijskim i revolucionarnim vođama. Uz njih još jedan veleban spomenik, dvojica s puškama u pokretu, odrješiti i stameni. Ista ta i nekoliko drugih imena stoje i na obližnjoj zgradi, a pored njih još jedan reljef; imena nema, to je neki od onih s ploče, a umjetnik je njegov lik napravio nimalo revolucionarski – naprotiv, djeluje nesigurno i preplašeno, nimalo nalik na nekog ko je u stanju pokrenuti revoluciju.

Elem, po broju spomenika djeluje da su revolucionari iz male Kule u svim, a pogotovo u Drugom svjetskom ratu, oslobodili ne samo svoj grad nego barem sve do Sofije, Niša, Bukurešta i Crnog mora, a to što ih je izginulo tako malo samo pokazuje kako su bili sposobni i na revolucionarnom i na vojničkom planu.

Tu nije kraj popisu spomenika ili, kako se to kaže bugarskim jezikom, pametnika, onih koji pamte. Ispred narodne čitaonice „Prosveta“ na postament je postavljen dječak koji ležeći čita knjigu, a na zidu je još jedan reljef, nekoga čijeg imena nigdje nema, već samo godine rođenja i smrti. Oni što su ga postavili smatrali su, bit će, da je dovoljno što stanovnici Kule znaju o kome se radi, baš njih briga za tamo nekog iz Bosne i Hercegovine što se bavi putopiščićima. Ispred crkve tabla koja označava mjesto gdje je 1880. godine izgrađena prva mjesna škola. A crkva: posvećena je svetim Petru i Pavlu, podignuta 1859. godine, spomenik kulture prve kategorije, sa freskama Daniela Nestorova, Evgenija Popkuzmanova i drugih znamenitih ikonopisaca tzv. Debarske škole, ali je, budući da je zvonik odvojen od nje, nekako premalo nalik vjerskom objektu. Ispred porte i spomenik svećenika valjda posebno zaslužnog u vjerskom životu ovog kraja.

Popis spomenika završava trima rimskim replikama ispod utvrde, blizu puta koji vodi u zgradu gdje je bila smještena muzejska postavka nalaza iz utvrde. Kažem bila, jer je muzej već godinama zatvoren. Razlog je vrlo jednostavan: promućurni lopovi povjerovali su da je u muzeju skriveno bajkovito rimsko blago, puno zlata i dragog kamenja, provalili jedne noći i pomalo neselektivno odnijeli najvrjedniji dio rimske muzejske postavke! Ostatak nalaza odnesen je nakon toga u regionalni muzej u Vidinu, ali, nažalost, nikad nije izložen :(

Na kraju koja riječ i o današnjem stanju utvrde. Sagrađena je „u kvadrat“, dimenzija 40 puta 40 metara, s kulama promjera 12,5 metara na sva četiri kuta, od kojih se do danas održala samo jedna, jugoistočna, visoka malo manje od 16.5 metara. Zidovi sa dobro znanom rimskom „kompilacijom“ kamena i troredne crvene cigle debeli su više od dva metra, precizno 220 centimetara. Logor se nalazio južno od utvrde, a u blizini i rimska kupelj, luksuz bez kojeg se ovakva građevina nije mogla ni zamisliti.

S južne strane je i onodobni, a i današnji ulaz u utvrdu. Na stepenicama odmara Vasil Stojčev, starac kojem su, kaže, jedino blago ovca i dvoje šilježadi. E, sad, blago u bugarskom znači isto što i u našem jeziku, ali znači i stoka, a u nekom kontekstu i dobitak, pa na kraju i nisam baš siguran što mi Vasil želi reći kad govori o svom tročlanom stadu. Na kapiji je katanac, unutra se ne može. Ustvari može, ali preko ograde, što i činim, jer gdje ću doći i ne vidjeti kako sve to izgleda iznutra. A izgleda tako da su na sve strane izrasli gusta trava i šipražje, što ipak ne može poništiti ljepotu građevine. Postoje i unutarnje kapije, ali su one otvorene, niko ne računa na ovakve što u utvrdu preskaču ilegalno, mimo propisanih pravila. Cisterne, lučni prolazi, moćne baze, to je otprilike sve što je sačuvano, mada su posljednjom restauracijom utvrde stvorene pretpostavke za kompletnu i definitivnu obnovu u turističke svrhe. Obavljeno je to prije sedam godina novcem Europske unije, točnije pretpristupnih ili IPA fondova, a zajednički su nastupili Bugarska i Srbija. U sklopu projekta obnovljene su rimske utvrde u Gamzigradu kod Zaječara, Vidinu i Kuli, a projekt, zanimljivo, nosi naziv „Legende kao instrument jačanja turističke ponude u regionu Kula-zaječar-Vidin“. Jest, išlo bi to, dane bilopova :)

Zato ću i završiti legendom. Dakle, stoji fino na tabli, ja samo prepisujem:

„Vida, Kula i Gamza, ćerke podunavskog cara, bolesnog i starog. Podelio je carstvo na tri dela. Daje ga svojim ćerkama. Vidi poklanja zemlju pored Vidina, Kuli pored Kule, a Gamzi pored Zaječara. Tri mlade carice Vida, Kula i Gamza se ujediniše i obnoviše podeljeno carstvo. Ljudi živeše u miru i spokoju. Ostale su u legendama za vekove, ugradile imena u tvrđave Baba Vida u Vidinu, Kule u Kuli, Gamzigrada pored Zaječara. Vida, Kula i Gamza...“