Brčko: "Keka" ima za sve osim za Turski konzulat

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kako napraviti putopis u Brčkom? Hm, teško! A zašto? Zato što se grad nalazi doslovno na granici, a tako i nekoliko važnih zgrada. Granicu je, znamo, zabranjeno fotografirati, jer će se inače pojaviti dvojica namrgođenih u plavim uniformama, zgrabiti te za jaku i… I onda se možeš slikati!

Stvarno, bez zeze, nije lako! Jer je, recimo, jedna od starih zgrada naslonjena na sam granični prijelaz. Ne znam šta je bila, ne znam joj povijest, ali da bi je trebalo staviti u objektiv, trebalo bi, makar je malter na mnogim mjestima pootpadao i zgrada, pogotovo lijevo krilo, djeluje sablasno. Jedini način je odzada, s parkinga, mada mi portir, vidjevši da vadim foto-aparat, odmah dobronamjerno kaže da je čitav prostor prekriven nadzornim kamerama i da… Zahvaljujem mu i mirno uzvraćam da ću doći po auto pa neka me samo sačekaju.

Počinjem odavde jer nekim slučajem u Brčko stižem iz Hrvatske. Inače sam u gradu bio poprilično puta, najčešće kao sudionik promocija u velebnom Domu kulture. Tako Brčko otprije znam odlično, takoreći svaki kutak, pa mi predstoji neka vrsta inventure onog što sam zapamtio iz proteklih godina.

Tako nekako sam prije jedno šest godina započeo putopis iz Brčkog, koji nikad nisam dovršio. Ali, kako ono kažu, nikad nije kasno, samo se još jednom treba zaputiti prema Savi.

Naravno da je najlogičniji početak obilaska Brčkog njegova Vijećnica, ali ću, dok pijem kavicu i pravim plan u bašti ispred robne kuće, slučajno upoznati jednog vrlo zanimljivog čovjeka. Zove se Slobodan Čikarić i tu, na platou, prodaje knjige. To još ne bi bilo ništa da se Slobodan ne izjašnjava kao Rus, što po majci i jest, i da mu se radnja ne zove – KGB! Podavno je bilo kad sam bio u Brčkom, Slobodan je tada bio i zastupnik u Skupštini Distrikta, a specijalna operacija Rusije u Ukrajini tada je još bila „u povojima“. Uglavnom se lijepo ispričasmo, „otukošmo“ još jednu kavu s njegovim prijateljem Draškom Dragašem, zaljubljenikom u povijest Tropolja i okolnih krajeva, posebno Drvara, kupih jednog Murakamija (pročitao, nije bog zna šta) pa, s jedno sat i pol zakašnjenja, ali bez trunke žaljenja, krenuh Brčkim.

Dakle, Vijećnica. Pseudomaorski stil, arhitekti legendarni Aleksandar Vitek i isti takav Ćiril Iveković, godina 1892., Austro-Ugarska. Da ne bi ovog zadnjeg, K. und K. monarhije, Brčko bi, mislim, i danas bilo jedna sasvim obična čaršija. Prije par godina sam detaljno posnimao Brčko pa stavljam sliku Vijećnice otad; nije da nisam i sad, ali mi stare, jesenske, nekako ljepše.

Nakon što nam je stigla „demokracija“ i naša država postala neovisna (smijem se, kao i kad mi takvo što spomenu u bilo kojoj od ex-Yu država), grad je ukrasilo mnogo novih poslovnih zgrada, na koje, kao ni drugdje, ne želim trošiti vrijeme, i tri nova spomenika u samom središtu, dva podignuta braniocima, jedan braniteljima. Jedan se odnosi na Odbrambeno-oslobodilački, drugi na Otadžbinski, treći na Domovinski rat pa bi neki stranac, da zađe i pročita šta na njima piše, mogao pomisliti da su u Brčkom vođena tri rata. Nije da nije slično po cijeloj nam domovini, ali se baš sva tri spomenika i ne vide često u jednoj čaršiji, pogotovo ovako blizu kao u Brčkom. Imao bih šta reći o svakom, čak se izjasniti i o tome koji mi je u umjetničkom smislu najbolji, al' mi je pametnije šutjeti, jer što god bih rekao, jedni bi bili zadovoljni, dvoji se ljutili.

Zato mi je najbolje – ona je svačija i ničija – hvaliti fontanu s golemim kamenom, takoreći stjenčurom, ispred zgrade Vlade Brčko Distrikta. Ne znam jesu li nadležni za malo manje od godinu dana otkad su nastale ove slike s ulaza odlijepili svu silu upozorenja o onoj smiješnoj bolešćici od koje su mediji za račun lažnih filantropa i farmaceutske industrije napravili kugu, znate ono da nosimo brnjicu, šutimo, bocnemo se svakih par mjeseci, da ništa ne pitamo i da budemo zadovoljni i sretni takvim neživotom. I da, možda su fontane dosadna tema, ali se u Brčkom, u pješačkoj zoni, skriva jedna što dopadljivošću – dječak i djevojčica „jagme“ se za ribetinu – odudara od većine onih grozomornih po Bosni, a bome i po Hercegovini, sagrađenih u „demokratsko doba“, ali sasvim nalik onim odurnim predodžbama socrealizma. Vidjeh i jednu takvu, sivu i mrtvu, pored glavne prometnice, pa samo sklonih pogled.

Dan dug, a meni se, kao i inače u životu, nikud ne žuri. Tako se desi da, obilazeći pješačku zonu, svratim na šišanje. Brijačnica se zove „Figaro“, hajd' to je klasika, bricino ime već malo neobično, Hamed, mi naučili na Ahmed, a prezime mu je pravi biser, budući da se preziva Biser. I fino me Biser ošiša. Nije mi ovo prvo terensko šišanje, sjećam se da sam jednom davno kosu ostavio u Zvorniku, drugi put u Kladnju, prije toga u Kotoru i u Kraljevu. S ovim u Brčkom mogao bi se napraviti fin šišopis :)

Vraćam se na glavnu ulicu, i dalje očima zaobilazeći novogradnje, ali ću zato svrnuti do zgrade nekadašnje Trgovačke akademije, otvorene 1923., jedne od prvih u BiH, danas Četvrte osnovne škole. Tako je u Brčkom, nema narodnih ni navodnih heroja već prva, druga, treća, črtvrta… Ovaj dio grada neki je neznani umjetnik ukrasio finim muralima, što svima znanih, primjerice Dobrice Erića i Dušana Radovića, do onih koji su valjda poznati samo domaćem svijetu, izvjesnih Mirka Mikija Markovića i Mileta Lugonjića, očito nogometnih navijača koji sad svoje ljubimce bodre s neba. Dobrica se bez upitnika pita „Kakva se to buka čuje, jača od bure i oluje, od tajfuna od orkana“ dok je Dušan kratak i jasan: „Nije uvek lako, al' je uvek lepo!“

Svoje „ukrase“, prilično nemaštovite, posijali su po zidovima oni sa sprejom u rukama. „Cigansko je pravo lice kukavice i ubice“, tvrdi jedan. Pada mi na um završetak našeg najboljeg filma, „Ko to tamo peva“. Jedan „ukras“, željezničke šine zarasle u travu, slabo ko i primijeti. To je ono naše vječito nadanje da će jednom možda opet biti kao nekad. Jašta će. Puno pametniji su oni što su jedan vagon pretvorili u pivnicu. Nek' se toči pivo, a ako vlak opet nekad krene, lako je rasklonit' bačve i čaše pa zakačit' vagon i nek' ide :)

Iz centra grada ću prema Šemperovoj apoteci, crvenofasadnoj zgradi iz 1885., iza koje ću naići na jednu ne znam novu ili obnovljenu, ali svakako dojmljivo lijepu katnicu. Pitam radnike što su zarovili cestu šta je to, ali mi ne znaju reći, njihovo je, kaže jedan, „da rintaju od jutra do sutra“. U pravoslavnoj crkvi Uspenja Presvete Bogorodice, podignutoj 1971. kombinacijom moravskog i bizantskog loga na temeljima starije crkve, bio sam nekad davno, dok se još crvenila cigla na odavno dovršenoj trokatnici Srpskog kulturnog centra, smještenog u crkvenoj porti. Sjećam se, a nađoh i stare slike, taman su se vjenčavali dvoje koji su dosad možda već dojadili jedno drugom :) S druge strane, blizu one katnice iznad koje mi ostade visjeti upitnik, nailazim i na novoigrađenu Vilu „Bakarni“. Nema sumnje da je i ovo djelo Ristanića, obitelji koja je podavno napravila ovdje svima poznati restoran „Bakarni lonac“ u 7 km udaljenom selu Plazulje; jeo sam tu par puta i, makar sam podobro prntljiv, nijednom nisam imao ni najmanje zamjerke. Imaju i hotel, a sad, evo, i vilu, bezbeli za neku bogatu klijentelu, čim je sve ovako napucano.

Ovaj dio grada se inače odvajkada naziva Srpska Varoš. Vidi se to ne samo po crkvi veći po mnogo čemu drugom, čak ovdje djeluje i istoimeni „gradski nogometni klub“, da neko, zaboga, ne pomisli da se Spska Varoš nalazi u kakvom selu.

Srtpska Varoš je u određenom, ne samo nacionalnom smislu neka vrsta granice ovdašnjih svjetova. Dok je svaka zgrada u tom kvartu do Vile „Bakarni“ i one meni nepoznate zgrade barem pristojna, dotle je odmah s druge strane ulice nešto što u našoj zemlji, koliko znam, postoji samo u Brčkom, ali ni tu neće još dugo. Radi se o zgradi Turskog konzulata, nekadašnjoj zadužbini bogate trgovačke obitelji Krsmanović, prije, po nekadašnjoj plesnoj dvorani hotela „Bosna“, poznatoj i po nazivu Dvorana. Od 1865., kad je podignuta, imala je svakakve namjene, ali ju je 1878., nakon što je ovo postao teritorij K. und K. monarhije, „zapikala“ dojučerašnja država, Osmansko Carstvo, premjestivši u nju iz Tuzle, gdje je dotad djelovala, svoju konzularnu agenciju,  a kasnije i „pravi“ konzulat. Potrajalo je do 1918., kad je Austro-Ugarske zanavijek nestalo s karte Europe, svijeta i Svemira. 

Naravno da je 1945. „narodna vlast“ nacionalizirala tada još velebnu zgradu. Dokad je bila velebna ne znam, ali je već godinama u ruševnom stanju, i to doslovno: fasade jedva da ima, ćerpič i cigla na nekim dijelovima vidno pretežu, neka od prozorskih okna su kosturi, dijelovi potkrovnog vijenca nikom nisu razbili glavu samo zato što ljudi „krajče“ od zgrade. Gomilica onog što otpada vide se po dvorištu. Doista je pravo čudo da zgrada još stoji uzgor. Kad sad kažem da u takvoj zgradi žive ljudi...

Šabana i Fatimu Šabić posjetio sam i prije pet-šest godina, kad sam prvi put „pretabanao“ Brčko. Zaboravili su me, a ja im ne napominjem. Vruće je pa me Fatima nudi domaćim sokom od ružice, kakav pamtim iz ranog djetinjstva, dok se ono smeće od cvijeća, proizvedeno u ko zna kojim laboratorijima bijelog svijeta, nije izmješalo i iskrižalo s pravim ružama. Ako sad neko očekuje da će Šaban i Fatima kukati, ništa od toga. Iako u poznim godinama – njemu je 76., njoj 82. („ulovila sam ja njega mlađeg“, smije se Fatima), veseli su, razdragani i – nema nimalo sumnje – sretni ljudi. Sin im također živi na katu jednog dijela zgrade, a nedavno se i oženio.

Čudno, i previše: nema za što se u Brčkom nije našlo keša, hvalili su se i hvale stranci koji drmaju Distriktom da „cveta cvetje u njihovo poduzetje“, jedino je Turski konzulat ostao ni na nebu, ni na zemlji. Malo je nešto, pokazuje mi Fatima, poduprto s par drvenih greda, nešto su, kaže, mjerili, čeprkali i stoput pričali kako će uskoro obnova, ali je rezultat – nula bodova! Nije, i to ću reći, za sve „zaslužan“ Grad, kao ni Distrikt, zgrada je, naime, odavno na privremenoj listi nacionalnih spomenika BiH. Na gredama što pridržavaju kat još stoje rezbarije kakvih nema nigdje u Bosni, a bogme ni u Hercegovini, podsjećajući na slavnu prošlost. Tuga je koliko marimo za originalne stvari, a krivi su nam svi oko nas :( Mi nikad :)

Lani se za Kuću Kočića, podignutu iste godine kad je sazidana Vijećnica, našlo novca, obnovljeno je i zdanje Islahijeta, a o džamijama da se i ne govori, blistaju i Bijela i Atik (Savska). Sve nabrojano je ublizu, blizu ušća Brke u Savu, sve su to nacionalni spomenici, samo, eto, za Turski konzulat nema „keka“. Da, ako neko ne zna, „Islahijet“ se zvalo brčansko muslimansko prosvjetno i potporno društvo koje je mlade i perspektivne Brčake, dakako muslimane, prije stotinu i nešto godina slalo na fakultete, pribavljajući im stipendije i koješta drugo. Zdrava-čitava je napokon i katolička crkva Presvetog Srca Isusova, također nacionalni spomenik BiH, ona je na drugom kraju grada, i još mnoga poznata i manje poznata, ali nesumnjivo oku vrlo dopadljiva zdanja nastala u austrougarsko doba.

Svraćam, blizu je, taman uza zdanje Islahijeta, i do spomenika Hasanu Aganoviću Taču, junački poginulom partizanu. Sudeći po prezimenu bio je ne samo napredan već i vidovit :) Već sam, tamo negdje blizu katoličke crkve, posjetio Dobru Jovanovića, kolegu mu po hrabrosti, ali ne i po ratu, budući da je Dobro bio „solunac“.

Sve–sve, ali bih volio znati je li živ ovaj čiko s harmonikom s posljednje slike? Prošlo je finih godina, ali su, što se tiče ove slike i njegova pogleda, uzalud prolazile, usjekli su i slika i pogled i složili u jednu riječ – tuga. Pa eto, ako ko zna...