Lajkovac: …ide Mile sa još jednim drugom…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tako je nekako Tozovac pjevao o Lajkovcu. Pjevač je već nekoliko godina pokojnik, kao i kolege mu, braća Bajić, koji su pjesmu snimili prije njega. I po tome, a i po onom to ću vidjeti u Lajkovcu, shvatit ću da je pjesma napisano podavno.

Nekad je gradić, koji sad broji svega nešto malo više od 3.000 stanovnika, bio najveća željeznička postaja uzanog kolosijeka u Jugoslaviji. Nema šta se tu od pruga nije križalo, o čemu najbolje govori podatak da je stanica brojala 15 glavnih i osam garažnih kolosijeka te čak 49 skretnica. 

Plan o izgradnji napravljen je 1908., nije dugo trebalo da bude pretvoren u djelo, a „ćiro“ je posljednji put prema Čačku zabrundao i z(a)dimio na Staru godinu 1969.

Pruga i danas prolazi obodom gradića, ali je od slavnih vremena, kad je ovdje bilo zaposleno oko 1500 željezničkih radnika, dakle oko polovine od današnjeg broja stanovnika, ostalo premalo. Jest, još stoji, doduše zarastao u šumu, dvadesetak metara visok betonski toranj za punjenje vodom parnih lokomotiva, podignut po Austrijancima tijekom Velikog rata, 1916., koga ovdje – niko živ ne zna zašto baš tako – svi zovu buzometar. To je, međutim, gotovo sve izuzmemo li lokomotivu s registarskim brojem 83-182 Jugoslavenskih državnih željeznica, parkiranu preko puta buzometra. Postavljena je na tako kratak komad šina da se lajkovački Mile, pa tako ni Milo :) ne može ni uslikati kako ide lajkovačkom prugom, kamoli „sa još jednim drugom“. Može, doduše, prošetati do prave, ali nije to to, širina kolosijeka nije ista niti išta drugo podsjeća na vrijeme kad je pjesma nastala.

Lajkovac je ustvari i postao na svijet s buzometrom i prugom, a poznati srpski književnik Radovan Beli Marković, inače Lajkovčanin, našalio se u svom romanu „Lajkovačka pruga“ kako je gradić nastao tako što je kondukter, ko bi znao zašto, izbacio neki (van)bračni par iz vlaka, a oni, ku'će, šta će, odluče nastaniti se pored pruge :)

I inače je gradić mrtav i nekako pust. Izgledalo je da će trajati vječno pa je nekad, u ta sretnija vremena, podignuta zgrada Općine na četiri kata i uređena velika pješačka zona koja, međutim, djeluje sterilno. Od ljudi susrećem jedino brončanog Živojina Žujovića (1838. - 1870.),  prvog socijalista među Srbima, kako ga je „titulirao“ Svetozar Marković. Najveći dio života proveo je po inozemstvu, u Rusiji, pa u Njemačkoj i Švicarskoj.U Lajkovcu nikad nije bio iz prostog razloga što Lajkovac za njegova života nije postojao, ali budući da je rodom iz obližnjeg valjevskog sela Vračević, a Lajkovac nema nikog svog poznatog, našao se ovdje gdje se našao.

Penjem se i do crkve svetog Velikomučenika Dimitrija. Ništa posebno, nov grad pa nova i crkva. Izuzetak su možda četiri veće freske, djelo akademika Đure Dalmatinca. Pored crkve grob prote Boška Milovanovića, graditelja crkve. U Lajkovcu je mnogo što kontra svih i svega u Srbiji pa ako nekad u kakvom kvizu naleti pitanje u kojem gradu u užoj Srbiji je nekoliko desetljeća prije pravoslavne postojala katolička crkva, eto da znate: u katoličkoj je prva misa služena još 1911., a pravoslavna je, iako započeta 1938., posvećena tek 1963. godine. Ne bi čudilo da se našla i kakva druga bogomolja, ipak je u Lajkovcu svojedobno složno živjelo čak 25 nacija. Kao i svi oni silni kolosijeci, i katolička crkva spada u kategoriu „nekad bilo, sad se spominjalo“.

Uzalud tabanam u potrazi za još čim zanimljivim. Spomen-ploča poginulim borcima NOR-a, sarajevski ćevapi u dvije verzije u jednom „brzogrizu“ i to je otprilike sve. Baška je jedno poveliko „paf“ kad iz auta, na jednom od izlaza iz grada, ugledam veliku firmu s natpisom „Vindija“. Za „Vindiju“ znam valjda oduvijek, i da je iz Varaždina, nikad se to dvoje nije razdvajalo. Evo, međutim, sjedišta „Vindijinog“ poslovnog carstva u Srbiji koje se proteže od tvornica u Plandištu, u Vojvodini, preko tri brojlerske farme, pa do četiri distribucijska centra. Iako su ostala tri u najvećim gradovima, u Beogradu, Novom Sadu i Nišu, glavni je ovaj u Lajkovcu. Tako i treba, bolje rad nego rat.

Ako Lajkovac i ne zaslužuje neki poseban lajk, ne znači da ga nema negdje oko gradića, a prvi džoker je selo Ćelije i tamošnja spomen-crkva svetog Đorđa. Podignuta je 1923. i naredne godine na temeljima srednjovjekovne crkve, a pridjevak spomen-crkva dobila je zbog toga što su u kripti ispred zapadnog ulaza i u naosu sahranjeni kosti tri do pet tisuća srpskih i austrijskih vojnika, poginulih u borbama u obližnjim Čvcima i na Vrače brdu, ovdašnjim krakovima znamenite Kolubarske bitke, vođene 1914. godine. Crkva je 2006. pretvorena u manastir oko koga, međutim, uzalud što zavirujem u svaki kutak, danas nema nikog. Bit će da se, kao i na mnogim drugim sličnim mjestima, za sve brine jedan monah, a on otperjao nekim poslom. Inače se u srednjovjekovnoj crkvi nalazio i grob nekog nepoznatog velmože, a mnogi su tipovali i tipuju da se radilo o Grguru, sinu Đurađa Brankovića, poznatom i kao Grgur Slijepi. Kako je, međutim, posljednje godine proveo zamonašen u Hilandaru, gdje je i umro, bit će da su u pitanju kosti nekog drugog. A kosti sirotih sudionika Kolubarske bitke, kasnije prenesene u Lazarevac, pomiješane su i ne treba puno pomalo morbidne mašte da se zamisli kako se nadlaktica nekog Đorđa iz Ćelija zalijepila za vratne pršljenove nekog Wolfganga iz Beča. Jednom jedan drugom bili na nišanu, Đorđe je možda strefio Wolfganga ili Wolfgang njega, ali će svejedno zagrljeni u vječnost.

Iz Ćelija, gdje ipak ne vidjeh ništa osobito, nastavljam prema Bogovađi i tamošnjem manastiru, „pravom“, ženskom također stavljenom pod zaštitu svetog Đorđa.

Povijest manastira seže u doba despota Stefana Lazarevića: neko se osjetio pozvanim pokrenuti gradnju crkve i/li manastira upravo kad je ugarski kralj Sigismund despotu Stefanu darovao dolinu Kolubare. Naravno da, kao ni drugdje, nema povijesnog kontuiteta: kad je despotovina srušena, i crkva je pretvorena u prah i pepeo. Ipak, u slučaju Bogovađe nisu prošla stoljeća i stoljeća do obnove, budući da se tog posla 1545. godine poduzeo jeromonah Mardarije. I ne samo što ga je sazidao već je, u spisu zvanom Dabino jevanđelje, koje se i sad čuva u manastiru, ostavio bilješku o gradnji i ktitorima, izvjesnim kneževima Velimirovićima.

Manastir je uspravno stajao do 1788. i Kočine krajine, kada je spaljen i srušen do temelja. Malter ipak nije dugo ostao samo prašina, druga obnova uslijedila je nakon samo par godina, a tu se najviše istaknuo ovdje gotovo legendarni Hadži-Ruvim (o kome sam opširnije pisao u putopisu iz Brankovine pa da se ne ponavljam). Tada je izgrađen i stari konak, u kome se nalazi danas zbog nečega zaključani Muzej Prvog srpskog ustanka, budući da je upravo ovdje 1803. godine održan sastanak knezova i drugih viđenijih ljudi ondašnje Srbije na kome je donesena odluka o podizanju ustanka protiv Osmanlija, a u ovdašnjem konaku neko je vrijeme, vodeći ustanak, djelovao i prvi Praviteljstvujušči sovjet srbski. Crkva pred kojom, evo, stojim, čiji barokni zvonik viri iz gustog granja okolnih stabala, podignuta je, pak, 1852. godine, nakon što je, zajedno s manastirom, uništena upravo zbog svoje uloge u Prvom srpskom ustanku. Gradio je, zanimljivo, na poziv knjaza Miloša Obrenovića i državnim šuškama, Milutin Gođevac, naš čovjek, iz Bosne. Graditelju naklon, a i onome ko se, prigodom neke od obnova, sjetio da bi bilo fino ne prekriti žbukom jedan potpis nekog jeromonaha u starom zidu iz 1858. godine.

Lajkovac je 'nako, Ćelije možda zeru bolje, Bogovađa iznad njih. Na kraju će, i to puno uvjerljivije od onog „za prsa“, pobijediti Ćelije, a nedostižnu prednost donijet će arheološki lokalitet Anine, smješten upravo u ataru tog sela, samo s druge strane dijela u kome sam našao crkvu, kilometar od ušća rijeke Ljig u Kolubaru. Na Aninama ću napokon i ja doći na svoje.

Jest da je pristupni zemljani put – auto se ljuljuška kao ribarska barka na malo jačem vjetru – poprilično kritičan, jest da, dok ne ugledam zidine, baš i nisam siguran da je to taj put, ali kad ugledam...

Na Aninama je, čitam to na turističkim tablama iznad zidina, otkopan kompleks rimske vile rustike s pomoćnim zgradama potrebnim jednom velikom poljoprivrednom dobru. Podignut je na zalazu Carstva, nekad početkom 4. stoljeća, a osamdesetak godina kasnije opljačkali su ga i srušili Goti.

Kad se kaže poljoprivredno dobro, obično se pomisli na jednu ili dvije malo veće građevine, a pomoćni objekti u svijest će dozvati kakvu nisku štalu koja izgleda tako da samo što nije poklekla. Ovdje je sve kontra od toga: neznani rimski tajkun razbaškario se na više od 30 hektara plodne ravnice, a u arheološkoj kampanji, provedenoj od 2005. do 2014. godine, otkopan je manji dio rezidencijalnog i stambenog bloka sa sustavom grijanja u svim prostorijama. Rekoh manji dio, po procjeni stručnjaka tek jedna desetina kompleksa, a zidine su ipak nepregledne, točnije nemoguće ih je snimiti u jednom kadru. Od gospodarskih zgrada najveći dio čine one za skladištenje žita, gotovo sigurno namijenjenog ovdašnjim rimskim vojnim posadama, a na jednom od rubova nalazilo se i groblje s kapelom.

Goti se, nakon zauzimanja ovog područja, nisu dugo skrasili na imanju pa je ostalo netaknuto sve do 15. stoljeća i vladavine despota Stefana, kada su, sudeći po nalazima, neke od zgrada neko vrijeme korištene, a malo potom su Turci blizu vile sagradili hanove.

Danas su Anine obrasle travom, a tragova da se istraživanje nastavlja, izuzev manjeg dijela prekrivenog najlonima i kočića u jednoj postraničnoj sondi, gotovo da i nema. Najloni vise i s nadstrešnice pod kojom arheolozi i njihovi pomagači nalaze hlada, lim s opsežnim tekstom upozorenja o tome što se sve ne smije počeo je blijedjeti od sunčeve vreline, a velika tabla s logom Zavoda za zaštitu spomenika srušila se, zahrđala i srasla s travom. Na drvenom stolu ostaci hrane i staklenke; ne znam jesu li ostale iza arheologa ili iza lovaca na blago, koji nerijetko posjećuju lokalitet u potrazi za, barem u legendama, vječito prisutnom „zakopanom blagu“.  

Tako je, eto, izgledala moja tura od Lajkovca, nekadašnje „Jugoslavije u malom“, do Anina, za koje se nadam da će, dok opet hodočastim u ovaj dio Srbije, kroz posjetiteljski centar ili takvo što postati „Rim u malom“.