Kőszeg (Kiseg), grad kapetana Nikole Jurišića

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mađarska, zapadno Podunavlje, Županija Vas, na rječici Gyöngyös, 11.805 stanovnika, dva kilometra od granice s Austrijom i puno, puno bliže Beču i Grazu nego Budimpešti. Tako bi u najkraćem glasilo predstavljanje Kőszega, kojeg ovdašnji Hrvati oduvijek nazivaju Kiseg.

Iako je Kiseg mali grad, i o njemu se pišu knjige, a glavni junak baš svake kiseške knjige je opet jedan Hrvat, kapetan Nikola Jurišić. Kad su, naime, Osmanlije, njih oko 80.000, po drugima čak 300.000, uključujući i oko 15.000 janjičara, predvođeni sultanom Sulejmanom Veličanstvenim i velikim vezirom Ibrahim-pašom, 1532. godine drugi put krenuli na Beč, za razmjerno malenu utvrdu u Kisegu jedva das u znali. Vjerojatno bi, želeći vojsku cara Ferdinanda oko Beča uhvatiti “na spavanju”, samo prošli da se pred njima 6. kolovoza nije ispriječio Jurišić sa tek oko 700 Hrvata, uglavnom prostih seljaka, bez vojničke naobrazbe, te 37 svojih, što bi danas rekli, profesionalnih vojnika. Na prvu, ali i na drugu, treću i svaku, Jurišićev potez bio je izvan svakog rezone, takoreći samoubilačkii besmislen. Na kraju su Osmanlije, mada je to bio samo plod pregovora, doista izvjesili zastavu s polumjesecom i zvijezdom na kisešku utvrdu, a dva dana kasnije, ne vidjevši ni z od bečkih zidina, krenuli nazad u Carigrad. Tako su Jurišić i njegovi odani vojnici, a za 24 dana poginulo ih je više od pola, prvo usporili, a potom natjerali Sulejmana Veličanstvenog na odustajanje od nastavka pohoda na Beč. Sve je, naime, potrajalo do početka rujna i sultanu je, budući da bi napad sigurno potrajao nekoliko mjeseci, bilo jasno da će njegova vojska – Ferdinandovi vojnici su se u međuvremenu “probudili” i spremno su čekali Osmanlije – na kraju ostati smrznuta po jarugama i šancima ispod Beča. 

Nije da utvrda nije visjela o koncu, nekoliko puta su osmanski topovi i jurišnici uspjeli napraviti pukotine u zidu i ući, ali su svaki put bili potisnuti. Posebno žestoko je bilo 22. dana opsade i da su napadači znali da je u gradu ostalo još samo malo baruta, da je i sâm Jurišić ranjen te da su branitelji vrištali iz očaja, a ne što im je, kako su sultan i njegov vezir krivo shvatili, stigla pomoć od Španjolaca i Nijemaca, možda bi sudbina Beča, ali i čitave Europe, bila puno drugačija.

Iako je od svega prošlo gotovo pola milenija, Jurišić je i danas čašćen i slavljen, a mjesto ispod njega i njegove oštre sablje najposjećenije je u gradiću. 

Nedaleko od kipa je Jurišićev trg, na kome je fasada svake zgrade obilježena pločom koja kaže da je u pitanju spomenik. U središtu trga je Gospin kip, postavljen 1739. godine na visoki stup, a najljepše zdanje je Sgraffitós kuća, čije je završno oblikovanje dovršeno 1560. godine. Talijanska riječ sgraffito doslovno znači grebati, ali za struku označava umjetničku tehniku koja podrazumijeva nanošenje više slojeva žbuke u boji te njihovo grebanje, odnosno struganje prema željenoj “šari”. S jedne strane trga uzdiže se crkva svetog Jakova, a s druge crkva svetog Imrea.

Gradska vijećnica, podignuta krajem 14. i početkom 15. stoljeća, ne samo da je najstarija zgrada na trgu već je i najstarija gradska vijećnica u čitavoj Mađarskoj. U njoj je i onda i danas ured gradonačelnika, samo što zatvor odavno nije u njenom podrumu, gdje se, u jednom dijelu, do 1848. nalazilo i gradsko skladište vina. Naravno da je kroz stoljeća doživjela brojne nadogradnje i druge promjene, ali je već više od 300 godina ista, fasade ukrašene grbovima, kojima su prije 80 godina dodane zidne slike Gospe od Ugarske s Djetetom Isusom i svetog Ištvana I. u kraljevskoj odori. Prvi slijeva je grb Jurišića – kapetan Nikola je za zasluge u obrani grada dobio čast da postane barun – u sredini povijesni grb Mađarske, a treći je grb Grada.

Do 1880. trg su krasila i gradska vrata, od kojih su ostale samo blijede fotografije. Kiseg, međutim, nije ostao na gubitku, budući da je 1932., uz 400. obljetnicu herojske obrane grada, na tom mjestu podignuta Kula heroja. Uz spomenik opsadi iz 1532. stoji nekadašnja Generalova kuća, danas Gradski muzej.

Osim svega navedenog, na Jurišićevom trgu su i Gradski arhiv, muzej ljekarne “Zlatni jednorog”, te zdenac koji prvotno potječe iz srednjovjekovlja, a današnji je postavljen 1766., da bi pedesetak godina kasnije bio uređen u klasicističkom stilu, s pljosnatim svodom od češkog stakla i dorskim pilastrima. Iz srednjovjekovlja datira i niz kuća na zapadnoj strani, dok su one na istočnoj podgnute u 17. stoljeću. 

Naravno da ću zaviriti u crkve. Ona pod zaštitom svetog Jakova, prvotno podignuta još 1246., vjerojatno je najstarija zgrada u čitavom Kisegu. Isusovci su je preuzeli 1693. i uskoro je izvana barokizirali, ostavljajući u ponutrici gotiku, a kad je obnavljana 1937., ispod žbuke su se ukazale freske iz 15. stoljeća.

U njoj je i grob kapetana Jurišića te njegovih dvoje djece, Adama i Ane, mada bi ih mnogi po današnjem stanju uzalud tražili s druge strane trga, u crkvi svetog Imrea, koju danas koriste isključivo ovdašnji Hrvati i u kojoj se bogoslužje obavlja na hrvatskom jeziku. Inače su je, između 1615. i 1618., sazidali evangelisti, a katolici je preuzeli 60 godina kasnije.

Ona je služila i kao župna crkva dok 1892. nije podignuta nova, neogotička, posvećena Srcu Isusovu, koju ću također pogledati i iznutra. Vitraji sa svecima Arpadovcima, oslikana po znamenitom “rimovanom” Bečliji Ottu Kottu. Sa zvonikom visokim 57 metara najviša u gradu.

Sad se vraćam Jurišićevu spomeniku, budući da je iza njegovih leđa ulaz u utvrdu koju je branio i obranio. Kompleks se sastoji od unutarnjeg i vanjskog dvorca, a do 1931. godine bio je u vlasništvu najmoćnije mađarske obitelji, Eszterházyja, kada ga prodaju državi. Kako je uslijedio Drugi svjetski rat i svugdje u socijalističkim zemljama bremenito poraće, kudikamo više ispunjeno besmislenom politikom nego brigom za kulturno naslijeđe, tek 1963. je obnovljen i stavljen u današnju funkciju muzeja i mjesta na kome se odvijaju glavni kulturni događaji.

Izvana utvrda, službeno i dalje i valjda zauvijek Jurisics vár (Jurišićeva utvrda), još uvijek, makar su opkopi uglavnom davno poravnani, a voda iz šanaca oko utvrde vraćena u Gyöngyös, djeluje moćno. Kule i bedemi prvotno su zidani kako bi spriječili možebitne napade Austrijanaca, a opasnost im je stigla sa suprotne strane.

Do unutarnjeg dvorca stiže se preko ciglenog mosta, a unutra se, čim se prođe trapezoidno oblikovano dvorište, smjenjuju izložbe: “Stoljeća dvorca Kőszeg”, Zlatna soba, Krunska soba, Vlastelinski stol u trpezariji s kuhinjom, oružarnica s originalnim srednjovjekovnim oružjem, oklopima i spravama za mučenje... Na sve se nastavlja Viteška dvorana, mjesto za promocije, znanstvene skupove i slična događanja. U Krunskoj sobi vrlo vjerna replika vladarske krunes najdetaljnijim mogućim objašnjenjem njene structure. U jednoj prostoriji u žbuki ostavljena “rupa” da bi se vidjelo kako su nekad izgledale unutarnje strane zidova. U hodnicima izložba povijesnih vojnih uniformi. Kasna gotika i rana renesansa.

Rekoh da je puno ploča koje označavaju da je neka zgrada spomenik, a ima ih i pored svetačkih i drugih kipova. “Konkretnih” spomenika ima “na pasja preskakala”, od onih svim mogućim i nemogućim mađarskim ustancima, ratovima i revolucijama i njihovim junacima, pa do dva lava na jednom zdencu ili nekoliko metara visokog svetog Florijana. Ne fali, naravno, ni spomen-ploča, a naiđoh i na jednu na hrvatskom jeziku, na fasadi nekadašnje gimnazije, a sada hotela “President”, da je tu školske klupe grijao pjesnik i prosvjetitelj Mate Meršić Miloradović (1850. - 1928.). Postavila Hrvatska samouprava Kiseg, ispod ploče vjenčić i hrvatska zastava, nešto što je u mnogim bh čaršijama, uzalud što su Hrvati konstitutivan narod, teško zamislivo. Ako bi i bilo zamislivo i ostvarljivo, teško da bi dugo potrajalo. Na istom mjestu učio je, a kasnije i predavao, i mađarski pjesnik i književni prevoditelj, isusovac Ferenc Faludi (1704. - 1779.). Na njegovoj ploči i dva njegova citata: “Sjedi vješto na kočiji sreće / okreni kotač da možeš ostati na vrhu" i „Vrijedan je čovjek plemenite kreposti koji živi u miru sa svima: ljudima, samim sobom i Bogom.”

Svakako vrijedi – do nje se stiže iz Ulice Nikole Zrinjskog – vidjeti i kasnobaroknu evangeličku crkvu iz 1783., podignutu nakon proglašenja Edikta o toleranciji Josipa II., skrivenu od ljubopitljivih pogleda u sa svih strana zatvorenom zelenilu.  Dopadljiva, ali je točka na i stavljena tek 1930. godine, izgradnjom tornja, planiranog za nikad izgrađenu novu cekvu, čiji se vrh sasvim lijepo vidi i iz utvrde. Uz crkvu se zalijepili župna kuća, licej, dječji vrtić i osnovna škola, sve, dakle, što je jednoj zajednici u jednom gradu potrebno s aspekta vjere i vjerskog odgoja.

Da bi sve bilo zaokruženo, blizu centra stoji i romanička sinagoga, otvorena još 1859. godine. Na čistini, vrha utopljena u nebosklon, doista djeluje impozantno. Židovi su ovdje bili prilično brojni do Mohačke bitke, 1526. godine, a nakon nje su optuženi da su bili prijateljski nastrojeni prema Osmanlijama pa su protjerani u Rechnitz, u današnjoj Austriji. Ponovno su se u Kiseg mogli naseljavati tek mnogo kasnije, od 1840. godine, tako da ih u vrijeme izgradnje sinagoge nije moglo biti mnogo. Praktički ju je sam podigao jedan od njih, neki Fülöp Schey Koromlai. Ustvari Koromlai (1798. - 1881.) i nije bio “neki” već bogati veleposjednik i trgovac te prvi mađarski Židov u Austro-Ugarskoj s plemićkom titulom. Drugi svjetski rat ih je dočekalo svega 109, a nakon deportacije, tri godine kasnije, preživjelo svega nekoliko. Ovdje su, zajedno s tisućama drugih, bili zatvoreni u nekadašnjoj ciglani, gdje im je 1989. godine postavljen spomenik. Zajednica je praktički nestala 1951., ali se grad i dalje brine za sinagogu pa blista kao da Židova ima na tisuće.

Rijetko u putopisima spomenem sport, ali ovdje moram. Najmasovniji sportski događaj je utrka nazvana jednostavno “Povijest”; trči se na dan kad je Kiseg definitivno obranjen, a dionica je duga svega 1532 metra. Ko nije skontao zašto baš toliko…

I još: ovdje zvona na svim crkvama ne zvone samo u podne već, svakog dana, i u 11 sati. Tako podsjećaju da su 30. kolovoza 1532. godine u 11 sati osmanske ordije poslane kući, u Carigrad.