Deva, utvrda Bele IV., ožbukana pepelom spaljene majstorove supruge (Transilvanijom uzduž & poprijeko 4)

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Transilvanija je čudna pokrajina: sa svih strana je okružena planinskim vijencima, u davna vremena kad su konji činili glavno „prijevozno“ sredstvo prilično nepristupačna, a ipak se tamošnji narod, nacionalno i vjerski izmiješan kao da je nepažnjom ispao iz vražjeg đevđira, vječito plašio da će ga „tamo neko“ napasti i porobiti za sva vremena. Bit će zato da je svaki Transilvanac pola energije u životu trošio gradeći utvrde, od onih navrh brda do onih oko crkvenih zvonika.

Jedna od najvećih, vjerojatno i najveća transilvanijska utvrda nalazi se iznad grada zanimljivog naziva Deva. Naziv nema veze s kamilom već, po jednima, s time što je jedna od Augustovih rimskih legija ovdje premještena iz kastruma Deva u Britaniji, blizu Chestera, dok su drugi uvjereni da dolazi od dačke riječi dava, što znači utvrda, pogotovo što su škrti ostaci dačke utvrde Singidava, prepoznati po rezovima na spojevima kamenih blokova u formi lastina repa, doista izronili ispod arheoloških četkica. Treći tvrde da je, s obzirom na povelik broj slavenskih toponima na ovom području, Deva ustvari djevojka, odnosno djeva, u ekavskj inačici deva.

Povijest grada od sadašnjih šezdesetak tisuća stanovnika – Mađari ga zovu Déva, a Nijemci Diemrich, Denburg ili prosto Schlossberg – toliko je zakučasta da je u stoljeća za kojih su se vlasnici, vladari i države mijenjali svako malo najbolje ni ne ulaziti. Nije ni čudo, ovakva jedna tvrđava pružala je određenu sigurnost pa su se moćnici jagmili da dođe pod njihovu šapu. Prije toga je već triput opsjedana od Osmanlija, Sulejman Veličanstveni ju je 1557. čak bio i zauzeo, ali ju je predao ugarskoj kraljici Izabeli, a onda je 1580. János Török teško porazio proslavljenog budimskog Gazi Kasim-pašu, onog što je crkvu u Pečuhu pretvorio u džamiju. Ipak su je, ali tek 1657., nakon što su prodrli daleko sjevernije, osvojivši čak i Oradeu, Osmanlije ponovno opsjeli i oteli od Ugara, ali će njihova vlast potrajati svega nekoliko desetljeća.

Utvrda se, uslijed dominantnog položaja na šiljku okruglastog brda, lijepo vidi s koje god strane da se uđe u grad. Na prostranom parku ispod nje obradovat ćemo se kad vidimo da do vrha vodi uspinjača, nije baš lako ispentrati se do onog kamenog kljuna, ali plan pada u vodu koju minutu kasnije, kad shvatimo da se zgrade u podnožju i čitava utvrda obnavljaju te da uspinjača, umjesto za prijevoz radoznalaca kao što smo mi, privremeno služi za dostavu građevinskog materijala. Inače je po dužini trase (278 metara) i visinskoj razlici (158 metara) najveća u Europi U zbrci između obeskrovljenih kućeraka i užurbanih radnika uredno radi turistički ured. Kamionetima su, pak, zaklonjene biste; od ukupno 12, samo dvije pripadaju muškarcima: Octavian Bellu i Béla Károlyi su u obližnjoj je Sportskoj gimnaziji „proizveli“ 10 vrhunskih gimnastičarki, poredanih rubom parka. Predvodi ih neponovljivo čudo od djeteta, slavna Nadia Comăneci, a zadnja u nizu je Lavinia Miloșovici, osvajačica čak 19 medalja na olimpijadama te svjetskim i europskim prvenstvima, u svijetu gimnastike poznata kao Milo :)

Doći do vrha ipak nije nimalo strašno; naprotiv, uspinjača bi, i da radi za posjetitelje, bila loš izbor. Autom se zaokruži oko utvrde i dođe svega stotinjak metara ispod Porte 1, kako se službeno zove prva kapija. Lijepa, čvrsta, s velikom terasom, prislonjena uz nekoliko metara visok zid, dopunjen promatračkom „verandom“, koji je spaja s drugom kapijom. Od obje se do vrha, osim popločanom stazom između njih, može i stepenicama; izgleda blizu i začas, ima svega 113 stepenika, ali ću kasnije vidjeti nekoliko podobro lipsalih. Dvije su malo, u grad se ulazi tek kroz treću, još višu, pa ko uspije zauzeti dvije, tek je u problemu. U problemu smo i mi, na kapiji je, naime, znak zabrane, a radnici nam dozvoljavaju da se ušuljamo tek desetak metara i napravimo koju fotografiju. E, da, unutra je i četvrta kapija, vjerojatno za prolaz do odaja vlasnika ili zapovjednika utvrde. Djeluje kao da se dalje ne može i da je penjački trud bio uzaludan, ali nije, jer se može nastaviti improviziranom drvenom platformom uza sami gornji rub zidina.

Sve je u komplicirano postavljenim skelama, gdjegdje višim od deset metara, ali je vanjski zid obnovljen nekad prije i siguran je za kretanje. Na kraju se, samo okolnim putom, dođe do istih onih radnika ispred unutarnje kapije, tako da se obiđe sve osim unutarnjeg dvorišta, koje je zbog radova i tako nedostupno već nekoliko godina. Pogled na grad savršen: fino se u prvom planu vidi palača Magna Curia, podignuta u 16. stoljeću, izvorno renesansno, od 1621. barokno zdanje u kome je sada smješten okružni muzej za povijest i prirodne znanosti. Praktički je „na dlanu“ sve jedna zgrada i ulica u Devi, u daljini se nazire i rijeka Mureș, i da sam od tog posla kao što nisam, sad bih uzeo olovku i blok pa nacrtao plan grada.

Oprezno se spuštamo do topničke platforme, bastiona, svako malo se osvrćući; iz svakog novog kuta slika utvrde je nova, drugačija, a živ čovjek nije pametan odlučiti se odakle mu je dopadljivija. Sad nam još valja niz strme stepenice pa u grad, iz koga ćemo vazdan bacati poglede na utvrdu. Kao i za mnoge druge srednjovjekovne gradove, i za ovaj se oduvijek pričalo kako ima podzemne hodnike koji ga spajaju čak sa susjednim gradom Hundeorarom, samo što ih niko nikad nije našao.

Inače je utvrda zbog svog strateškog položaja oduvijek znana i kao „vrata Transilvanije“. Nakon što je, u drugoj polovici 18. stoljeća, izgubila značaj, 1800. godine je napuštena. Stolarija i sve što se dalo iskoristiti prodano je na dražbi. Tako je utvrda ostavljena na milost i nemilost zubu vremena da je svojim sjekutićima usitni i pretvori u prah. Međutim, nakon što je Transilvaniju, pa tako i Devu, posjetio car austrijski Franjo I., toliko se oduševio utvrdom da je malo potom iskeširao dukata koliko je trebalo da bude obnovljena, i to tako temeljito da su radovi trajali punih 12 godina. Potom je, tijekom Mađarske revolucije, dok ju je držala austrijska posada, teško stradala u eksploziji barutane u kolovozu 1849. godine, ali joj se ni tad nije dalo umrijeti. Desilo se to, tvrdi predaja, zbog bračnog trokuta u kome se našao austrijski vojnik zadužen za upravljanje skladištem naoružanja i eksploziva: em je potajno imao ljubavnicu, em je njegova lijepa i zgodna žena povremeno znala „šarati“. Ponagodio je sve tako da mu obje dođu u skladište, a onda se zajedno s njima zaključao i sve troje poslao nebu pod oblake. Narod još uvijek prepričava sjećanja na „baklju do neba“, a priča kroz naraštaje dobiva pridjeve koji su više nalik čudu neviđenom nego ljubomornom zločinu izludjelog vojnika.

Deva je stari grad; prvi put se spominje još 1269. godine u jednoj povelji mladog ugarskog kralja Stjepana V., sina Bele IV., ali je malo što, čak i iz bližih nam stoljeća – izuzetak je već spomenuta palača Magna Curia, djelo Gabriela Betlena – ostalo pošteđeno potrebe da se ruši staro, a gradi novo.

Čast svemu slavnom, ali davno prošlom, svjetsku slavu su gradu donijele gimnastičarke. Evo ih tri i u parku nasuprot Trgu Arras, od uspravne, ruku zategnutih unazad, preko jedne što se preko kríža presavila do pola, pa do treće što je učinila nešto što ja neću nikad, nagnula se toliko da je nogama i dalje na zemlji, koju je dohvatila i rukama. Što se mene tiče, mogu se, evo uslikati glave naslonjene na međunožje one druge po redu, ako sve tri nisu jedna ista.

Kružimo oko monumentalnog pravoslavnog hrama Uspenja Presvete Bogorodice, najnovijeg, još nedovršenog, jedne od desetak pravoslavnih bogomolja u gradskom području. Vidjesmo ih s vulkanske kupe na kojoj se smjestila utvrda, ne samo njih već i tri evanđeoske pentekostne, dvije katoličke, od kojih je jedna samostanska, franjevačka, dvije baptističke, te po jedna reformirana, odnosno kalvinistička, grkokatolička, adventistička i mormonska, plus Jehovini svjedoci i slični, a tu je negdje i sinagoga. To je to svuda poznato šarenilo Transilvanije. Oko crkve, jer je najveća od svih bogomolja, stranjamo nadajući se da je tu negdje stari gradski trg s Trajanovim kipom, ali se i Trajan, džaba mu sva hrabrost, sakrio i izgubio među novogradnjama.

Zadržat ću se još malo na istom trgu (Trg Ujedinjenja) gdje sad stoji Trajan (a ne nađosmo ga). Do 1886. godine u je stajala katolička crkva koju su 110 godina prije dali sagraditi dvojica braće, Armenaca, koji su se ovdje bavili trgovinom i obogatili. Oko crkve je bilo armensko katoličko groblje, a sve je zbrisano nakon što više niko, pa ni franjevci, nije pristao sanirati oštećeni krov i toranj. Ne bih vam ništa od ovoga ni spomenuo da se braća nisu zvali Martin i Stefan – Bosnyăk!

Umjesto na Trajana, naići ćemo, vođeni putokazom za povijesni centar grada, na nečiji „krevet“ na klupi u parku, neko tu očito noću spava, kućicu s nekoliko desetaka knjiga po kojoj ćemo malo prošvrljati, ali je sva literatura na rumunjskom jeziku, jednu kuću usred grada, uz glavnu prometnicu, gotovo potpuno skrivenu u doslovnoj šumi, pregradu između ulice i pločnika od bezbroj cvjetnih saksija…

I ono najvažnije, zbog čega ćemo neprimjetno zaboraviti Trajana, dačkog mu kolegu Decebala na konju na trgu ispred socijalistički ukrašenog Doma kulture u novom centru grada, nazvanog po Drăganu Munteanu. Transilvanijsku narodnu glazbu, šume, planine, potočiće, sve ono što stane u pojam zavičaja, najbolje je opjevao upravo Munteanu. Da je poživio – umro je 2002. sa svega 47 godina – zapalo bi nekog drugog i bista nekog drugog, umjesto njegove, krasila bi ulaz u Dom kulture.

Spomenik Decebalu visok je kojih pet metara, najveći je u gradu, a dopunjava ga dvadesetak metara duga fontana s ko zna koliko vodoskoka. Rumunji bi da budu i Trajanovi i Decebalovi, i Dačani i Rimljani.

Nego, zaboravih reći da je tvrđavu prvotno utemeljio legendarni Bela IV., onaj što je izdao povelju u kojoj se prvi put spominju mnoga mjesta na našim stranama. Ali bi mu sve bilo džaba da… Hm, vile i vilenjaci, patuljci, vitezovi, zmajevi… Citadelu je po Belinom nalogu gradio neki Kelemen s 12 majstora, ali bi im se noću srušilo sve što bi danju sazidali. I tako pade dogovor da žrtvuju prvu ženu koja naiđe, i to tako što će je zapaliti, a njen pepeo umiješati u žbuku. Po belaju se potrefi da je to bila baš Kelemenova supruga Ana i…

Znam, poznata priča, ali ni jedna ovakva utvrda, džaba joj sve, ne bi bila potpuna da nema priče o Ani pretvorenoj u prah i žbuku…