Ljig: Čaršija bezlična, sela čudesna

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da sam u Ljigu neki bog, prvo bih mu promijenio ime. Asocira me na ljigavost. Kaže: Ja sam Ljižanin. Hm...

Ime sela Ba, desetak kilometara od Ljiga, tako je originalno da ga nipošto ne bih mijenjao. Konkurenciju mu može praviti samo naše Ši Selo, danas dio Tuzle. U selu Ba je u siječnju 1944. održan poznati Svetosavski kongres, četnički pandan AVNOJ-a, na kome je odlučeno da će Jugoslavija (p)ostati parlamentarna monarhija. Papir, kažu, trpi sve.

Ljig je malo mjesto, gradić s malo manje od 3.000 stanovnika. Em me, dok ga obilazim, prati kiša, em je, vala, sav nekakav bezličan. Znajući da je, iako Čelebi Evlija spominje istoimenu rijeku, iako se na prvi spomen župe Ljig, u formi Lugh, nailazi još 1392. godine u jednoj povelji ugarskog kralja Sigismunda, grad praktički nastao tek 1911., kada su položene šine i hrastovi pragovi za željezničku prugu između Lajkovca i Gornjeg Milanovca, ni ne očekujem mnogo. I sumoran je, pogotovo nakon što zastanem snimiti dva motiva. Prvi je bista pukovnika Živojina D. Bacića, postavljena na ružnom mjestu, pored ceste i još ispred nekakvog skladišta građevinskog materijala. Šira javnost uglavnom ni ne zna, a trebala bi, barem famozni „srpski svet“, ko je pukovnik Bacić. Trebala bi jer se ne dešava često da jedan pukovnik, iako ranjen, ne odstupi ni kad ostane bez vojnika, čak ne pristane ni da se preda. Još rjeđe bude da zapovjednik suprotne zaraćene strane, a upravo to je nakon Kolubarske bitke, 1914. godine, učinio austrijski general Aper, naredi da se onaj „s druge strane“, doskorašnji smrtni neprijatelj, ali dostojan svakog poštovanja, sahrani uz vojne počasti i da mu se podigne spomenik.

Drugi motiv je bilboard u sjećanje izvjesnom Mikuli, ljubitelju motora. Ne znam o njemu baš ništa, ali na bilboardu vidim godine rođenja i smrti (1977. - 2020.) i poruku „Ne brže od života!“ Ljižani će znati, a ja samo pretpostavljam.

Ni treće mjesto na kome zastajem ne nudi veselost. Riječ je o spomeniku borcima „koji su pod rukovodstvom Komunističke partije Jugoslavije i druga Tita pali za slobodu i nezavisnost svoje otadžbine“. Mramorna kocka s nekad vjerojatno crvenom, sada bezbojnom petokrakom i desecima imena, podijeljenih po ljiškim selima, makar Ljig i nije bio previše zaluđen komunističkom ideologijom, puno bliža im je bila ravnogorska. Uostalom, usred grada, na dijelu i barske magistrale, postoji i Ravnogorska ulica, dok nekadašnja Partizanska ulica sada nosi ime svetog despota Stefana. Dokazuju to i betonske ploče oko spomenika na kojim se imena narodnih heroja jedva mogu dešifrirati: Luka Spasojević i Branislav Marković i nekako, dok je ime trećeg sasvim obraslom nekim bijelim lišajem, a četvrta je potamnila toliko da se ni na njoj ne može do imena. Inače je tu, u parku, 15. X. 1944. formirana 31. srpska udarna brigada, koja je, kako stoji na manjem spomeniku, išaranog postamenta, „svoj borbeni put prošla od Ljiga, preko Srema do Celja“.

Zato je vojvoda Živojin Mišić na malom trgu u središtu gradića „zdrav čitav“, mada se i njemu, kao i imenjaku mu Baciću, moglo i moralo pronaći bolje mjesto. Ne vidjeh ga, valjda ne dođoh s te strane,  ali je na glasu kao „pravi umjetnički“ slovio trometarski partizan-bombaš pored Ibarske magistrale. Službeno je nazvan Spomenik ljiškoj borbi, a bitka koja se odigrala u rujnu 1941. najprije je pretvorena u bajku u kojoj su partizani rasturili Nijemce k'o sačma zeca, da bi u zadnje vrijeme na površinu isplivale činjenice koje govore da je, izgleda, zec ubio sačmu.  Kiša ne staje pa mi se baš i ne da tražiti ga, partizanskih bombaša se za proteklih godina nagledah i sim i tam, jedan više ili jedan manje će me ni obogatiti, ni osiromašiti. Radije pravim krug do crkve svetog Jovana Preteče i Krstitelja – u temelje su joj uzidani posmrtni ostatci Živojina Bacića – ali samo krug, bez puno zadržavanja, budući da su mi u planovima dvije crkve kakvih nema u čitavoj Srbiji.

Da nije njih, sigurno bih, uz vjernu pratnju kišnih kapi, skoknuo do manastira Moravci, u istoimenom selu, pod zaštitom svetog Arhanđela Gavrila. Jedini je na ljiškom području, a još jedan – na tu ću stranu – trenutno se, kako stoji na ulazu u crkvu, vodi kao „manastir u obnovi“. Manastira, međutim, u stvarnosti nema, a ono što se tako naziva nalazi se ispod Suvoborskog Rajca, desetak minuta vožnje od Ljiga, u selu Slavkovica, zaselak Ikonić, i posvećeno je Vavedenju Presvete Bogorodice.

Od samostana su ostale samo gomilice obrađenog kamena te plitke zidine, uz koje su naredani ukrašeni nadgrobnjaci. Jedan nadgrobnjak, a čitavo crkveno dvorište prekrivaju ploče utonule u travu, poseban je: u bjelini je urezan jasan ćirilični natpis. Valjda je zato baš taj ostavljen da služi kao prag na ulazu u crkvu.

Samostan je, dakle, ruševina, ne zove narod ovo mjesto slučajno Crkvina i Manastirina, a bila je i crkva, ali više nije; prije četiri godine temeljito je rekonstruirana. Nije, međutim, izuzetna zbog toga, naiđe se po Srbiji na brojne obnovljene stare manastire i crkve, već zato što u svojim njedrima krije nešto čega nema ne samo u Srbiji već nadaleko. Evo o čemu se radi: bio sam u Saloni, Akvileji, gdjegdje po Italiji, a i kojegdje drugdje gdje se prostiralo Rimsko Carstvo, vidjeh i prilično srednjovjekovnih, ali ovolikih sarkofaga, kao što su u zaseoku Ikonić, oko dva kilometra od središta sela, nigdje! Od nekog bijelog kamena su, svaki isklesan od jednog komada, bez posebnih ukrasa. Srpski povjesničari-romantičari, oni kakvih se nađe na svim stranama, u svim državama i narodima, po otkriću sarkofaga su se, pogotovo što su nađena dva muška i jedan ženski kostur, zaletjeli s tvdnjom da su to grobovi despota Đurđa Brankovića i hanume mu Jerine, možda i sina im Lazara, ali je od struke, arheologa i ostalih, uskoro stigao hladan tuš: ono nešto košćica nekoliko je stoljeća starije od despotovih vremena, a vjerojatno je riječ o ktirorima manastira i crkve. Manastir je, procjenjuju stručnjaci, podignut krajem 13. ili početkom 14. stoljeća. Zanimljivo da gotovo niko osim možda stanovnika Slavkovice nije primijetio sarkofage u jednoj epizodi Povratka otpisanih. Inače je narteks, u kome se nalaze sarkofazi, dozidan nekad u 15. stoljeću. Neko se, valjda crkvena hijerarhija, pobrino da zemne ostatke iz sarkofaga dostojno sahrani, ali se pritom, kao da će mu neko ukrasti blago, požurio i  zanemario razmake iza zareza i uz zagrade pa je vrlo kratak natpis ispao vrlo nepismen.

Tako je to u Ikoniću, zanimljivo preko svake mjere, pa crkvu svetog Preobraženja u Slavkovici, sagrađeu 1875., samo pogledah; da je drugačije, da me viđeno u Ikoniću nije oduševilo, sigurno bih svratio vidjeti ikone izrađene na drvetu iz 1820., dakle mnogo starije od crkve.

Ovako ću se vratiti prema Ljigu pa na pola puta skrenuti desno, na Ibarsku magistralu, odnosno cestu prema Gornjem Milanocu, i uskoro prikočiti. Drugdje s traženjem nekog lokaliteta ili objekta zna biti zakučasto, ponekad se i odustane, a ovdje ću iz auta spaziti ono što tražim.

Selo, koje praktički neću ni vidjeti, zove se Dići i prostire se ispod Glavičkog brda, a tražim i našao sam ruševine još jedne srednjovjekovne crkve. Vjeruje se da je sazidana početkom 14. stoljeća, a pod zaštitom je svetog Jovana Krstitelja. Kad je osmanska vojska navalila na Srbiju, nije je – džaba mu sve – mogao sačuvati, a pretpostavlja se da je, kao i mnoge druge crkve na ovom području, zapaljena i srušena 1459. godine.

Takva je, u formi gomile kamenja prekrivenog raslinjem, ostala sve do 2013. godine, kada se, nakon što su osigurani infrastrukturni preduvjeti, startalo s obnovom. Prije toga su, naravno, da sve bude kako bog zapovjeda, obavljena sveobuhvatna arheološka istraživanja. Tada je otkriveno da se oltarna apsida dijelom prostire na pretpovijesnom tumulu, datiranom u razdoblje 1500 do 1200 godina prije Krista.

Naravno da su arheolozi otkrili još „sto čuda“, među njima i ktitorsku nadgrobnu ploču s natpisom, u kome je navedeno kako je crkvu, kao vlastiti mauzolej, u doba kraljevanja Stefana Uroša II. Milutina, dao sazidati izvjesni vlastelin Vlgdrag, o kome u zapisima iz tog vremena nema „ni traga, ni glasa“. Po natpisu koji je dao urezati, Vlgdrag se pod stare dane, u svibnju 1327. godine, zamonašio i postao Nikola, a monašku odoru obukla je i supruga mu Vladislava, kasnije monahinja Ana, koja je i postavila ploču. Ona je „kriva“ – upotrijebila je jednu riječ koju nikako nije smjela – što se natpis u Srbiji i ne citira baš često. Počinje, naime, riječima U leto šest tisućno... Mislim, gospođo Vladislava, monahinjo Ana, kakve vam tisuće, usred zemlje Srbije, padaju na um?! :)

U crkvu se ulazi kroz dio koji će ostati neobnovljen, a žuto-bijelu površinu crkvenog zida oštro zasijeca slika zaštitnika. Obnovitelji su ispoštovali zakonske odredbe, stari zidovi, uključujući i apsidu, iznutra su ostali tamni i goli, dok je nazidani dio ožbukan. Iako podovi nisu završeni, pa je ispod nogu ljepenka, po malo najnužnijeg namještaja vidljivo je da crkva već služi svrsi. U kutovima nadgrobnjaci ktitora Vldraga i članova njegove obitelji, unutra ih je nađeno još 14, originalnog, s natpisom, eno u muzeju u Valjevu.

Crkva bi s ovakvim istorijatom, da je i sama na ledini, bila itekako zanimljiva, ma i one gomile „prekobrojnog“ kamenja na rubovima neograđenog dvorišta, ali je sasvim u drugom planu. Razlog: oko nje u pravilnim redovima leži – nisam ih brojao, ali tako piše – 180, neki kažu i 200 nadgrobnih ravnih ploča. Takvog čega ne samo da nema nigdje drugo u Srbiji, već ni u okolnim državama. Neobičnog su oblika; ako su ono po Hercegovini i Bosni stećci, ove bi najtočnije bilo nazvati ležećci. Ni na jednoj, a promotrih doslovno svaku, ne vidjeh natpisa, ali s tako neobičnim ornamentima i motivima da me malo čudi, pogotovo zbog „crteža“ ljudskih figura, kako ih niko nije povezao s vanzemaljcima :) Šalim se, naravno, ali, osim ljudskih figura, u kamenu su isklesani i, primjerice, toliko veliki mačevi da bi ih teško podigli i najjači ljudi na svijetu, džinovski cvjetovi, nešto nalik kostima ribetine kakve u Srbiji nema, neko „sokoćalo“ nalik veslu...

Ukopi su obavljani i nakon što je crkva pretvorena u ništa, sve negdje do kraja 17. stoljeća, a sve zajedno doista djeluje fascinantno. Uza staro groblje ima i nešto uspravnih, također lijepo ukrašenih spomenika, a na sve se nastavlja aktivno groblje.

Razgledam i lijepe komade izdvojene i prislonjene uz crkveni zid, zavirujem i u zvonik, dala ga podići, „u čast Božiju i na dar zavičaju“, izvjesna dr. Mila Srećković, a cijelo vrijeme, pogotovo kad se ponovno vratim „prošarati“ onim pločama, razmišljam koliki sam srećković što potrefih na ovako nevjerojatno mjesto...

I da: pitam se šta s ovakvim obnoviteljskim akcijama čekaju i katolici i pravoslavci u Bosni i Hercegovini? Nemam podatka koliko je bilo pravoslavnih, a što se tiče katoličkih, prof. dr. fra Andrija Zirdum fino ih je, poimenično, nabrojio 475. Ostaci mnogih od njih, spaljenih u vrijeme pada Bosne i Huma pod osmansku vlast ili nešto kasnije, još vire iz zemlje. Šta bi falilo obnoviti, recimo, crkvu i franjevački samostan svetog Nikole u Milima, današnjim Arnautovićima, kod Visokog? Tu je zasjedao bosanski sabor, tu su pokapani kraljevi! U čemu je problam, pitam se?!