Osečina, gradić s najboljom šljivovicom u Srbiji

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Odsečina, tako bi bilo preciznije zvati Osečinu. Do najbližeg grada, Valjeva, čak je 32, do Ljubovije šest više, a do Šapca 61 kilometar. Nije baš kao nedavno putopisani Kalinovik, ali nije ni puno bolje.

Ko naumi prenoćiti negdje između Ljubovije, odakle dolazim, i Osečine, taj je promašio ceo fudbal: ne da nema prenoćišta, nema ni restorana, ma ni najgoreg bircuza. Izuzetak je selo Pecka: udaljena „od cijelog svijeta“, svojevrsni je centar golemog i poprilično rijetko naseljenog područja. Tako se Pecka „ponaša“ gotovo kao kakva čaršija: ima svoju crkvu, školu, spomenike i junake.

Jednim od bočnih putova od Pecke se stiže do seoca Skadar. Nekad davno ga, kaže predaja, naselili došlje iz istoimenog albanskog grada blizu granice s Crnom Gorom. Seoca jedva da ima, ono trči-trči pa kuća, ali ima nešto važnije, vrlo dopadljiva crkva-brvnara, posvećena Vaznesenju Gospodnjem; ponajviše zbog nje i dolazim u ovaj kraj.

Prije dvije godine navršilo se dva stoljeća otkad je podignuta, mada – u nas to tako biva, samo što ne stignemo do Adama i Eve – predaja tvrdi da je još mnogo starija. Iako o tome ne nalazim nikakvih podataka, smio bih se opkladiti u poveći iznos da su je gradili majstori Osaćani, s druge, naše strane Drine. I dalje ima drveni zvonik, kao i krov od kaplame iliti šindre, malo deblje od standardne, a najljepši detalj su joj vrata, ukrašena vještim duborezom, kojim obiluju i dovratnici te šest polukružno naredanih stupova što nose plitki trijem. Da se može unutra, vidio bih i ikonu svetog Georgija, rad znamenitog Petra Nikolajevića Molera, te kandilo od livene bronce. Oko nje nekoliko nadgrobnjaka. Na jednom od dva visoka spomenika nema natpisa, a ispod drugog, „pod ladnom stenom“, počiva izvjesni šumar Stevan Popović, doživjevši svega 27 godina. Treći je ucviljeni muž podigao supruzi Stani, četvrti je u zemlju utonula ploča s isklesnim križem. Ima ih još, vjerojatno starijih, u pristranku iznad crkve. Inače je oko crkve uredno, jedino je pristranak zarastao u travuljinu, a bilo bi zanimljivo vidjeti koga i čega sve tamo ima. Dopadljiv je i „živonosni istočnik“, česma sa svetačkim likom, a sa strane stoji još jedna brvnara, možda nekadašnja parohijska kućica ili sobrašica neke imućnije porodice.

U Pecku se vraćam istom uskom cestom pa ću u kratku šetnju nesuđenom čaršijom. Prvi pogled mi izmami osmijeh, jedna kavanica se, naime, zove „Lipov lad“ Puno ljepše nego nekakve europe, palme, venecije, bristoli i ostali slični nazivi. Prelazim rječicu, ustvari potok, striček po zidu što omeđuje nogometno igralište vodi dijete; bit će djeda i unuk. Na travnatom otočiću pored zgrade pošte dva spomenika. Na jednom, ružnom, betonskom, spomen-ploča dvojici omladinaca iz obližnjeg sela Subotica, Živoradu Žiki Dimitrijeviću i Nikoli Đukiću; obojica su, stoji uz imena, bili članovi Komunističke partije Jugoslavije i „na najsvirepiji način, pod četničkim kamama, izgubili su živote“. Očekujem, ništa logičnije od toga, da su Žika i Nikola dvije biste par metara dalje, ali nisu već izvjesni Dragiša i Kosta Andrić, o kojima ne znam niti uspijevam doznati bilo što. Na još dvije biste naići ću uza zid osnovne škole. I tu stoji spomen-ploča, sjećanje da je baš tu 5. VII. 1941. formirana „prva grupa Građevsko-azbukovačke partizanske čete Valjevskog partizanskog odreda“, a od bronce su sazdani Čeda Milosavljević i Pera Vragolić, bezbeli osnivači Čete. Škola nosi ime vojvode Mišića, koji mrko gleda đake i njihove učitelje sa zida bočno od ulaza.

Crkva Uspenja Presvete Bogorodice nije previše stara, tek joj je devedeseta, što je za crkve nikakva starost., ali je bitna jer je podignuta na vojničkom groblju; posmrtni ostaci sudionika Velikog rata, uglavnom pripadnika Druge moravske divizije, koji su glavu izgubili u bitkama protiv nadiruće austrougarske vojske vođenim po brdima oko Pecke, ekshumirani su i položeni u kripte kod ulaza. Njima u čast podignuta je i kamena piramida u crkvenom dvorištu. Mimo toga su u dvorištu još dva groba, prvi jereju Tihomiru Petroviću, a drugi – e, tu sam baš zatečen! – osnivaču „Politike“ Vladislavu Ribnikaru. Nestetni Vladislav zaginuo je 1. rujna 1914. kao rezervni kapetan jugoslavenske kraljevinske vojske. Zašto na spomeniku stoji da je rođen 1873., kad je bio dvije godine stariji, zašto je u kamen urezano da je „poginuo na Drini“, kad se zna da se to desilo na vrhu Rožanj, u Sokolskim planinama, na tromeđi općina Osečina, Krupanj i Ljubovija, ostaje zagonetka.

Bacam pogled na dva popisa priložnika, uglavljena pored ulaza u crkvu, te na još dva s imenima poginulih u ratovima vođenim 1912.-1918.  Čudim se kako to da su freske dobile onoliko patine za svega 90 godina, a neke izgledaju kao da ih je „restaurirao“ Mr. Bean :) Bit će da majstorove boje nisu bile čemu. U jednom kutu šporet sa solunarom; slava Gospodu, al' ništa bez dobre vatre. Uz njega i sanduk za drva na koji je priložnik, izvjesni Pavle Perić, urezao toliko velika slova kao da je sagradio pola crkve.

Uz crkvu je i povisok toranj. Izgleda mi stariji od same crkve, ali radnici što ga renoviraju pod nadzorom nadležnog zavoda za zaštitu spomenika o tome ništa ne znaju, kao ni vlasnik poduzeća koje obavlja poslove, Miodrag Ilić. Dugogodišnji je glazbenik, ali bivši; batalio je, kaže, harmoniku kad su šatore zamijenili „napucani“ restorani, nije to više bilo to. Preozbiljan je dok mi priča kako je harmoniku zamijenio mješalicom pa ga u sekundi odlučujem vratiti na nekadašnje, i to tako što ću mu otpjevati prvu strofu one tanahne i tugaljive Aj, po gradini mesečina sija meka, ono kad „na bosiljak mirišu joj grudi,

a sa srca uzdisaj se budi“, na što mu se lice, čak i pogled, odjednom pretvaraju u osmijeh.

U šetnji Peckom nailazim i na spomenik u privatnom dvorištu koji izvjesni Miodrag Marković „podiže sebi za života“, a u sjećanje na suprugu i petogodišnju kćerku. Jakako bi, neće ga valjda podići sebi kad umre :) Sve, sve, ali zašto u dvorištu, a ne na groblju?!

Pecka se doista trudila i trudi postati čaršija, barem kad je riječ o spomenicima. Tako uz glavno raskrižje stoji i piramidalni spomenik s imenima nekoliko desetaka poginulih partizana ovog kraja, a ispred doma zdravlja biste dvojice čije ime nosi, dr. Herberta Krausa i dr. Cvetka Tomića. Dr. Kraus, Židov iz Šida, zagrebački student, prvoborac, kasniji general-major JNA i načelnik Vojnomedicinske akademije, liječničku je praksu započeo upravo u Peckoj.

S njima dvojicom se opraštam od Pecke; do Osečine je dvadesetak minuta vožnje. Ispodtstavit će se da, kad se sve zbroji, Pecka, iako samo osečinska mjesna zajednica s manje od 500 stanovnika, nudi više od šest puta veće Osečine.

Glavni osečinski trg zauzela su braća Nedić, Gligorije i Damnjan. Ne, nemaju veze s „onim“ Nedićem, oni su bili hajdučki harambaše i sudionici Prvog srpskog ustanka koji su, boreći se sa svojim hajducima protiv Turaka, junački poginuli u Boju na Čokešini, kod Šapca. Desilo se to na Lazarevu subotu, 16. travnja 1804.; Turci iz Bone su, predvođeni  zvorničkim Mehmed-kapetanom Vidajićem i mulom Nožin-agom Imamovićem, s nekoliko tisuća vojnika napali manastir Čokešina, a Nedići su se, dok su drugi odredi, cijeneći da nemaju šanse, odstupili, odlučili suprotstaviti na obližnjem brdu Lipovica. Masakr je bio – nađena su 303 mrtva hajduka – takav da je njemački povjesničar Leopold von Ranke bitku nazvao „srpskim Termopilom“. Treći im brat, Mihajlo, poginut će pet godina kasnije. Po braći Nedić nazvana je i jedna beogradska ulica, a u Osečini njihovo ime nosi osnovna škola.

Osim na glavnom trgu, srpsko junaštvo Osečina slavi u i oko zgrade Udruženja boraca. Najveći prostor na samoj zgradi dobili su „heroji opštine Osečina“, pilot potpukovnik Milenko Pavlović i narodni heroj Pera Jovanović Komirićanac. Potpukovnik Pavlović, pilot Vojske Jugoslavije i zapovjednik 204. lovačko-avijacijskog puka, poginuo je 4. svibnja 1999. iznad Valjeva, tijekom napada NATO pakta na Srbiju. On malo dalje ima i svoju ulicu s velikim portretom na bjelini fasade jedne od zgrada. Petar Jovanović je, pak, rođen u obližnjem selu Komirić, otud mu, naravno, i nadimak Komirićanac. Kao član Pratećeg voda, koji je čuvao Tita i Vrhovni štab, preživio je Neretvu, Sutjesku i druga bosanska ratišta, ali ne i akciju oslobađanja Čačka, smrtno stradavši, sad već kao pripadnik druge postrojbe, od Nijemaca na željezničkoj stanici Prijevor.

Fotografije na zidu zgrade dobili su i četvrica poginulih u ratovima s početka devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je JNA, pojačana dobrovoljcima, „oslobađala“ teritorij od Slovenije, preko Hrvatske, pa do Bosne i Hercegovine. Jedan je poginuo u Bajinoj Bašti, a ostala trojica u istočnoj Slavoniji, točnije u Tovarniku, Iloku i Ceriću kod Nuštra. Četvorka, pojačana potpukovnikom Pavlovićem, makar ratovi 1991. i 1999. nisu ni nalik, dobila je i poseban spomenik podalje od središta, kod autobusne stanice. Blizu im je, iako Drugi svjetski rat nema nikakvih poveznica s onima u kojim su oni izginuli, i reljefom ukrašeni spomenik poginulim partizanima. Osečinom oduvijek kruži priča da su ga napravili talijanski ratni zarobljenici, valjda jer na tim stranama ima puno ruku koje znaju kako treba s kamenom. Hinjski su, kaže ista priča, partizanu što u desnoj nosi pušku, a lijevu je stegnuo u zraku, dali lik Benita Mussolinija.  Spomenik je inače, prije nedavnog premještanja, stajao u samom središtu varošice.

Na travnjaku ispred zgrade Udruženja boraca napravljena je izložba od dvadesetak panoa s fotografijama i tekstovima. Svašta se tu smiješalo: i povijest Pecke i Osečine, i Veliki rat i Solunski front, i slikarica Nadežda Petrović, i „naš“ Gavrilo Princip. U središtu svega granitni spomenik „heroju“ Sretenu J. Petroviću, o kome mi google nije znao reći ni riječi.

Naravno da ću prošetati i do mjesne crkve, pogotovo što se uz novu, veliku, skutrila i stara crkva. Nova crkva, posvećena Vaznesenju Gospodjem, „orta“ je, možda u koju godinu razlike, s onom u Peckoj. Puno više me zanima stara, istog patrona. Sazidana je početkom 18. stoljeća, ali je više puta rušena od Turaka i obnavljana. Krov joj je oblikom i materijalom sličan onom na crkvi u Skadru, ali su zidovi – neko se „dosjetio“ „renovirati“ je na način na koji to nikako nije trebalo – ožbukani i glatki pa se, prema tome, više ni ne može stavljati uz bok pravim crkvama-brvnarama niti je po ljepoti treba uspoređivati s onom u Skadru.

Gornjim rubom crkvenog dvorišta pruža se „ograda“ od nadgrobnjaka, uglavnom stradalih vojnika, od jednog što je poginuo na Kajmakčalanu do jednog koji je kao redov JNA poginuo u Rijeci. Malo po strani spomenik poginulim u Balkanskim i Velikom ratu „za oslobađanje Srba, Hrvata i Slovenaca“. Po pristranku iznad dviju crkava zaleglo groblje. Na spomenicima ispisane mnoge tužne sudbine, na grobnim pločama, u skladu sa srpskim običajima, pokojniku ostavljene kava, rakija i voće. U groblju i spomen-kosturnica s posmrtnim ostacima poginulih i umrlih u epidemiji tifusa početkom Velikog rata. Podignuta je prije petnaestak godina i – bez ljutnje, molit ću lijepo! – jedna je od najružnijih od svih koje sam ikad vidio, prosta sedrena kocka s vratima priličnijim za trafo-stanicu, bez ikakvog iole vrijednog ukrasa.

Tako. I da, u Osečini se, kažu, pravi najbolja šljivovica u Srbiji, a krajem kolovoza se svake godine priređuje i Sajam šljiva. Osečina je, dakle, srpska Rama & Gradačac. Pošto, međutim, nikom ne vjerujem na riječ nego rradije probam... :)