Loznica, grad sazdan od junaka i slavnih bitaka

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne znam kojih godina se to desilo, možda početkom osamdesetih, uglavnom su se u mom kraju, uz ono SA, što je na registarskim pločicama označavalo Sarajevo, „preko noći“ pojavile i mnoge s oznakom LO. Nije da je nas djecu to previše zanimalo, ali je – odnosilo se, ako se dobro sjećam, samo na kamione – upadalo u oči, pa smo tako prvi put čuli za Loznicu. Taj je grad, doznasmo i to, dao neke olakšice za registraciju pa su ovdašnji kamiondžije pohrlili preko Drine, u Srbiju, u Loznicu.

Malo kasnije neki od kamiona bi – još je postojala Jugoslavija, nije bilo granica ni carina – u Kreševo, gdje je do rata radio rudnik barita, dovezli tu rijetku rudu; u lozničkim rudnicima je bila samo nusproizvod, u Kreševu je, pak, postojao mlin koji ju je pretvarao onda prilično skupu robu.

Danas je barit zaboravljen i kod jednih i kod drugih; u Kreševu se prešlo na eksploataciju nemetala, a u Loznici se digla čitava revolucija protiv Rio Tinta. U gradu se, povelikom – općina broji više od 85.000 stanovnika – ne vidi ništa od ovog čim započeh osim registarskih tablica što počinju na LO.

U Loznicu stižem iz Tršića i Banje Koviljače, mjestašca u kojima susrećem veseo i zadovoljan narod. Na prilazima Loznici dočekuju me nevesele slike tvorničkih kostura i dimnjaka što, odavno bezdimni i začađeni, uzalud paraju nebo. U gradu, međutim, ni daška ičega tako turobnog kao što je pomisao na svijetlu prošlost i dolaznik bi pomislio da Loznica nikad nije živjela od industrije već prije i više od umjetnosti i kulture, a ponešto i od slavne prošlosti.

Takvo što prođe kroz glavu kad se vide spomenici, uglavnom naredani po oku ugodnim i fino uređenim parkovima ili, ako su blizu ulica, ušuškani u cvjetne plohe. Tršić sam već putopisao, ali se ne može ne spomenuti, jer je i u Loznici glavna ličnost Vuk Karadžić. Njegov dom kulture jedna je od najljupkijih gradnji koje vidjeh, ne u Loznici, već u čitavoj Srbiji, kvari ga tek ispred njega natakarena pijačna tezga sa suncobranima „lav“ piva, a kameni Vuk je, kao i drugdje, zamišljen, čovjek bi, iako zna sijaset njegovih izreka, rekao da je cijelog života samo šutio.

Loznica je ponosna i na dvije bitke Velikog rata, Cersku i onu na Mačkovom kamenu. Opravdano ili ne, s obzirom na to da je konačno oslobođena tek 2. studenog 1918., kad se, dakle, Austro-Ugarska već praktički raspala, to neka kažu drugi, ali se nikako ne može negirati da su uspjesi na ovdašnjoj fronti imali itekako pozitivan utjecaj na dešavanja u ostatku Srbije. Središnja ličnost je vojvoda Stepa Stepanović. Njegove vojničke uspjehe doista je, koliko ih je, teško i pobrojiti, od onih u srpsko-turskim ratovima pa do Cerske i drugih bitaka Velikog rata. Uglavnom ga eno na uzvišenju iznad grada; miran, kao da je završio sve svoje bitke i ratove pa sad, s rukama na leđima, promatra svoju oslobođenu zemlju, mirnu i sretnu. Ljute ga jedino oni što dođu pokloniti mu se pa svoje smeće, umjesto u kantu, bace na travu i da nije od kamena, već živ, za kaznu bi ih natjerao da počiste svaki papirić do Loznice.

Tužna je slika spomenika kolege mu Pavla Jurišića Šturma u jednom od lozničkih parkova. Bista k'o bista, s njom je sve u redu, ali ispred nje, uz pet-šest plastičnih vrećica, nešto praznih boca i nekoliko neotvorenih paklica zlatnog „winstona“ – ljudski izmet!!! Ako sad uprem prstom u četvoricu tamnoputih što ih vidim na jednoj od obližnjih klupa, a pozorno prate šta ja to slikam, ispast ću „politički nekorektan“, ma što to značilo; medijskim plaćenicima je, i onim u Srbiji, pogotovo kad im na račun legne honorar, draže migrantsko govno nego Pavle Jurišić Šturm i sve što je uradio da bi oni danas živjeli u svojoj zemlji.

Ne znam, mada zbog zastave na repu pretpostavljam, kome je pripadao i kakva je bila uloga malog zrakoplova, zauvijek prizemljenog u istom parku, ali znam, čuo sam nekad prije, za ulogu Momčila Gavrića u Veikom ratu. Ubilo mu oca, majku i sedmero braće i sestara, a njemu 16 godina; ku'će, šta će, ode u vojnike i postane – tako kažu u Srbiji, mada je toga sigurno bilo i u drugim vojskama – najmlađi vojnik i najmlađi kaplar u spomenutom ratu. Rođen blizu Loznice, u selu Trbušnica, umro u Beogradu 1993. Eto, da je bilo kakve sreće, mogao sam ga i upoznati! Na panou prikazan s lijevom rukom u zavoju, na spomeniku u stavu „pozor“. I odrasli su, kad više nemaju šta izgubiti, spremni na sve, kamoli djeca – ona bi često dala sve samo da ih ubroje u odrasle.

O bližoj i daljoj povijesti lozničkog kraja najviše se može doznati u Muzeju Jadra, blizu koga se nađe lijepih starih prizemnica i katnica, a nije daleko ni do više od četiri metra visokog mramornog križa, postavljenog malo prije mog dolaska u povodu 800 godina autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve, ali i u spomen na stradanje ljudi ovog kraja u svjetskim ratovima. „Spasi Bože narod svoj“, stoji sa sunčane strane, baš tako, bez ijednog od dva potrebna zareza i bez uskličnika.

Neka vrsta muzeja na otvorenom je i crkva Pokrova Presvete Bogorodice, odnosno njeno dvorište, na brdašcu malo izvan središta grada. Tu je nekad, za vrijeme srpskih ustanaka protiv Turaka, stajao utvrđeni Loznički šanac. Boj na Loznici započeo je u studenom 1810., a ustanici su, pod zapovjedništvom Ante Bogićevića, nakon višednevnih borbi teško porazili tursku vojsku. U zidu crkve je, uz one s imenima dobrotvora za izgradnju, nekoliko spomen-ploča što podsjećaju na pobjedu, a posebnu je dobio vojvoda Anta, po kome se – ispred nje je i njegova bista – zove i škola, pedesetak metara od crkve. Uz crkvu je, pak, kapela u kojoj počivaju njegovi zemni ostaci. Napisah da počivaju mirno, ali onda doznah da su Turci 1813., nakon što su ponovno zauzeli Loznicu, iskopali njegovo tijelo, odsjekli mu glavu i odnijeli je u Zvornik, a ostatak bacili u baru pokraj šanca. Domaći Srbi su, iako u strahu od Turaka, ipak pokopali obezglavljeno tijelo.

O Anti bi se imalo šta pisati, čak i o njegovim sinovima, također istaknutim ratnicima, ali ću spomenuti samo da je njegova kćerka Tomanija, udana za Jevrema Obrenovića, baka prvog novovijekog srpskog kralja Milana Obrenovića.

Sve to sa strane gleda brončani Filip Višnjić; bio je suvremenik Lozničkog boja i naravno da je, makar, znamo, vidjeti nije mogao, opjevao vojvodu Antu i njegove ustanike. I kad uđem u crkvu, inače podignutu mnogo godina poslije Boja na Loznici, 1873., u mislima se ne uspijevam odmaknuti od onog što vidjeh vani.

Poširok prostor i povisok spomenik dobio je i Jovan Cvijić, loznički sin, a bečki doktor znanosti, nesuđeni liječnik, prvi karstolog u svijetu i utemeljitelj karstologije kao znanstvene discipline, prvi pravi srpski i jugoslavenski geograf, predsjednik Srpske kraljevske akademije, predšasnice SANU... Moglo bi se sve što je uradio nabrajati do sutra, a u svemu bi se našao i pokoji minus, boldiran, vezan – sjetit će se mnogi – za njegovo poimanje nacionalnog, ali šta se može, niko nije savršen.

Malo dalje je, na postamentu u travi, Vlada Zečević (1903. - 1970.). Pravoslavni pop koji će u Drugom svjetskom ratu promijeniti tri vojske (kraljevu, četnike i partizane), ali će još u ranoj fazi znati izabrati pobjedničku, Titovu. Prvi savezni ministar unutarnjih poslova nakon rata, gdje će ga zamijeniti Aleksandar Leka Ranković, a poslije toga na još desetak visokih dužnosti, do drugih ministarskih mjesta, fotelje predsjednika Saveznog vijeća Narodne skupštine i one člana Saveznog izvršnog vijeća. Ima i onih koji ga ne vole; navodno je upravo on „zaslužan“ i svojim potpisom je – da ne bude da su to uradili neki drugi iz nekih drugih naroda i/li narodnosti – odobravao rušenje nekih pravoslavnih bogomolja ili njihovo pretvaranje u skladišta, štale i tvorničke pogone. U svom gradu, u bronci, samouvjeren, s rukama u džepovima uniforme i dozom sarkazma u pogledu.

Možda bi sve to postao Vladin ratni drug Georgije Jakšić (1928. - 1944.) da ga „na pragu slobode“, s nepunih 17, nisu objesili „razjareni fašisti“, kako stoji na kamenoj gromadi ispred postamenta bez biste. Umjesto toga, u Loznici je, osim spomenika, dobio ulicu i naziv jedne od mjesnih zajednica.

Uz tamošnji istoimeni manastir stoji  spomenik junacima Boja na Čokešini, koji se odigrao na Lazarevu subotu, 28. travnja 1804., i znan je kao „srpski Termopil“, a u gradu i Darji Aleksandrovnoj Korovkinoj, o kojoj sve što je trebalo napisah nedavno u putopisu iz Banje Koviljače, te poljskom pjesniku Władysławu Broniewskom (1897 - 1962.), ovdje, naravno, fonetiziranog imena. Zašto baš njemu, osta mi nejasno, pogotovo što, koliko vidjeh, nikad nije zakoračio ni u Jugoslaviju, kamoli u Loznicu.

Uz mnogo spomenika, Loznica ima i poprilično murala, što ostarjelih, takoreći murala umirovljenika, tako i onih mlađih, odnosno starijih maloljetnika. Izdvaja se jedan alanfordovski kojeg su napravili „Grobari“, navijači FK „Partizan“; nije poseban po izvedbi već po tome što je na rubu muala svoju firmu sa strelicom stavio neki notar, odnosno „javni beležnik“. Ima i nešto grafita, prilično nemaštovitih, a da priča o gradu umjetnosti bude zaokružena, tu je i nekadašnja Katića kuća, odavno galerija slika „Mića Popović“ sa stalnim postavom njegovih i slika, crteža te grafika Vere Božičković Popović. Uza sve to, trenutno su izloženi uradci domaćeg fotografa Pantelije Paje Ilića; evo ih na trgu ispred galerije, a dominiraju slike „Ratko frulaš“ i „Kondorov let“.

Rijeka je jedino što mi fali u Loznici, prava rijeka, budući da je Štira sam mali potok, a Zlatnom potoku već ime kaže šta je. Na mostu iznad Štire radi i kafić „Intermezzo“, najljepše mjesto za kavu, ali potok ostaje potok.

Kome je ovo što spomenuh malo, može trknuti do izvora rječice Žeravije, tu voda, izbijajući na površinu, ključa kao u vrelom loncu, prošetati do vodopada Skakavac kod Budimlije, zaviriti u botaničku baštu „Rajska dolina“ kod sela Lipnica, zagrliti hrast star više od tri stoljeća u selu Runjani, posjetiti spomen-kosturnicu na Ceru, u selu Tekeriš ili se, pak, zaputiti u manastir Tronoša.

I sve je to fino, ali je u Loznici rođen i Sinan Sakić. Pitam ja na kraju gradske oce, dobro, pa gdje je spomenik Sinanu?! :)