Sopron, grad grofa Karla Pejačevića i kolege mu Istvána Széchenyija

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad sam nedavno putopisao Győr, navedoh da je treći grad u Mađarskoj po broju spomenika. Budimpešta je, jasno, kao prijestolnica i daleko najveći grad, prva, a između njih se smjestio Sopron. E, sad, caka je u tome što je Sopron poprilično manji grad, sa svega nešto više od 60.000 žitelja.

Pitanje je gdje bi bio Sopron da su Osmanlije 1529., kad su uspjeli prodrijeti u grad i opljačkati ga, ostali, ali nisu, povukli su se. Gradovima koje su držali trebalo je, nakon oslobođenja, puno vremena da se oporave i stignu do “radne temperature”, a Sopron, osim svega, stalnim prilivom izbjeglica iz okupiranih odručja dugo dobiva na političkom značaju, širi se i postaje važna utvrda Habsburga.  Da, pak 1676. godine nije po temelju izgorio u strašnom požaru, danas bi se moglo vidjeti nešto više starih zgrada, ali je pitanje bi li grad i koliko postao biser baroka.

Šta bi bilo kad bi bilo... To je, znamo, nezahvalna tema, lakše je prošetati gradom, što ne činim jednom već više puta za desetodnevnog boravka u “Šopronskom džepu”, kako se obično naziva djelić ozemlja Mađarske s tri strane okružen Austrijom. Takav položaj posebno će biti važan u hladnoratovsko doba, kad su sve zemlje Varšavskog pakta, pa i Mađarska, milijune ulagale u zaštitu granice, vječito se plašeći napada sa zapada, zapostavljajući gospodarstvo i “običnog čovjeka”.

Auto ostaje u ulici čudnog naziva - Mađarska. Uvijek se ibretim kad u bosanskim gradovima ugledam Bosansku ulicu, pa valjda su sve bosanske (u Hercegovini ne vidjeh nijednu Hercegovačku ulicu), ali, evo, ni u Mađarskoj sve ulice nisu mađarske već samo jedna; čije su ostale, znaju oni. Doduše, da je Sopron ostao Ödenburg, a još 1910. godine imao je natpolovičnu većinu Nijemaca (sad je Mađara 92,8, a Nijemaca svega 3,7 postotaka), sve bi bile austrijske. Uostalom, Sopron je do 1921. bio dijelom Austrije, ali je onda, nakon provedenog referenduma, ipak vraćen Mađarskoj. Otad je u Mađarskoj poznat kao Civitas fidelissima ili Najvjerniji grad, a dan kad je proveden referendum, 14. prosinca, i danas je Dan grada.

Mađarska ulica je podalje od središta, na rubu grada, ali to ne znači da ću sad požuriti ka središtu. Kako, kad me, eno, na kraju ulice čekaju dva atlanta; može biti da je i treći im pobratim po muci, eno ga na krovu, trebao biti natovaren, ali je navakat strugnuo. Malo dalje prvi spomenik, podignut ustanicima, eno ih s puškama,  i referendumu za pripojenje Mađarskoj. U “običnim” gradovima naiđu oni dosadni nizovi stambenih zgrada, a ovdje toga nema, i one su podizane u baroku ili secesiji, pa podsvjesno pomislim kako ovdje nikad nije bilo komunizma i “narodne vlasti po mjeri čovjeka”. Do centra ću vidjeti pročelje bijele dominikanske crkve i spomenik žrtvama revolucije iz 1956., ljudske siluete nabijene jedna do druge, izbušene rupama, odnosno mecima, i evo me ispred pomalo kičastog, prešarenog natpisa SOPRON.

Grad sam, praktički čitav, već pogledao s vidikovca na jednom od okolnih brda, ali se duh najbolje shvati ovdje, u centru. Dominira Dom mađarske kulture, velebno zdanje nekadašnjeg kasina koji je - pazi sad! - potkraj 18. stoljeća prvotno podigao naše gore list, grof Karlo Pejačević, jedan od najzaslužnijih za društveni život i za ukupni razvitak Soprona i jedan od najbogatijih Šopronaca svih vremena. Dosta je reći da je preko puta kasine, a govorimo o glavnom trgu, stajala njegova vila. Ono što je započeo Pejačević, nastavio je kolega mu po tituli, diljem Mađrske puno poznatiji i popularniji grof István Széchenyi, političar i pisac, ovdje općenito čašćen kao “najveći Mađar”. U Sopronu je uradio mnogo, kako na planu društvenog života, tako i u nešto konkretnijim stvarima poput “dovođenja” željeznice u ovaj kraj. Otud njegov spomenik na visokom postamentu, a na njemu - Hrvati su ipak dali veliki doprinos razvitku Soprona - i poduži natpis na hrvatskom jeziku. Domoljublje je onaj sveti plamen, kojega se ako ga hladno proračunljivi kozmopoliti svijeta proglašavaju djetinjastim osjećajem nemamo zašto sramiti, jer su najvrednija djela ovdje na Zemlji započela, počinju i počet će upravo njime nadahnuta. Tako veliki Széchenyi i svako iole normalan će se složiti, svi osim onih što svijet, umjesto vlastitim očima i vlastitim razumom, doživljavaju glavićem podmuklih plaćeničkih medija.

Malo dalje je, na drugoj strani trga, ispred secesijske zgrade kazališta nazvanog po njemu, kip pjesnika i revolucionara Sándora Petőfija. Ovaj mađarski velikan inače je - to je ono kad je neko veći katolik od pape - kršten kao Aleksandar Petrović, sin Srbina Istvana iliti Stevana Petrovića Slovakinje Márije Hrúzove. Sándor Petőfi je samo Aleksandar Petrović prevedeno na mađarski, ali Mađari to uopće ne spominju. Evo su ga zatrpali doslovno gomilom vijenaca i cvijeća koje, iako opravdano sumnjam, moram odmaknui da bih se uvjerio kako je riječ o Aleksandru-Sandoru. Moćna freska na pročelju kazališne zgrade baca u zasjenak sve okolo, čak i njega.

Ne shvatih šta simbolizira žuta plastična stolica s ključanicom na naslonu, to je ta novovjeka “umjetnost”, a ne odgonetnuh ni ko je, ako uopće ima ime, djevojka s pletenicama na česmi u jednom od prikrajaka iza trga. O Franzu Lisztu i njegovoj bisti u njegovoj sopronskoj ulici već sam pisao u putopisu s druženja s njim i kolegom mu Josephom Haydnom pa ovdje neću. Zato ću mahnuti - ugusto su poredani na reljefnim spomen-pločama blizu centra - Gáboru Döbrenteiu (1785, - 1851.), pjesniku (opet!), akademiku, kraljevskom savjetniku i autoru mađarske riječi za povijest - történelem (polomih jezik dok je izgovorim, mogao je smisliti nešto lakše :), pjesniku Dánielu Berzsenyiju (1776. - 1836.), Jánosu Kisu (1770. - 1846.), evangeličkom biskupu, prevoditelju i (opet) akademiku, Zoltánu Gomboczu (1877. - 1935.),  lingvistu i turkologu, akademiku, inače rođenom ovdje, Vinceu Hillebrandu (1811. - 1872.), Šležaninu, ako se tako naziva čovjek rođen u Šleskoj, ni pjesniku, ni akademiku već trgovcu, ali ne baš običnom, već kraljevskom dobavljaču, pod stare dane i istaknutom, šopronskom kulturnom djelatniku, Ernőu Ágostonu (1889. - 1957.), slikaru i grafičaru, još jednom domaćem, šopronskom sinu,  piscu Károlyju Papu (1897. - 1945.) i starijem mu kolegi Adolfu Frankenburgu (1811. - 1884.), te Liáne Boros (1933.- 1944.), djevojčici Židovki, deportiranoj u Auschwitz, mađarskoj inačici Ane Frank.

Naravno da bi ih se našlo još, a gdje su tek one bezreljefne, samo s imenima i škrtim podacima ili godinama obljetnica pojedinih povijesnih događaja. I bisti: po brončanim ramenima potapšah Ottmára  Muhra (1860. - 1914.), husarskog časnika, herojski poginulog u znamenitoj Bitci kod Limanove, Andrása Sütőa (1927. - 2006.),  novinara, pisca i političara rođenog u Rumunjskoj, dvojicu ozbiljnih brkajlija, jednog i s bradom, čija s se imena na postamentima po temelju izlizala, mnogo, mnogo drugih, a na kraju i slikara Józsefa Horvátha Sopronija. Nisam ga ostavio za kraj zato što je, a jest, slavan, i neki drugi su, ni što su mu u Cezarovoj kući u Sopronu napravili muzej već što je – jasno je i ako  ne kažem zbog čega – njegova postavljena na malom trgu ispred ulaza u Hrvatski kulturni centar.

Nije, dakle, grof Pejačević jedini, mnogi Hrvati su dali svoj obol svom Sopronu. Ima ih i danas, a jednu večer provest ću – doveo me, naravno, Franjo Pajrić, spomenuh ga već u nekim mađarskim i austrijskim putopisima – družeći se s njima, slušajući ih kako se, kao da nastupaju pred ko zna kakvom publikom, trude što bolje izvesti hrvatske stoljećima stare napjeve koje na cijelom bijelom svijetu znaju još jedino oni. Slično ću čuti i drugog dana, kad s Franjom svratim na misu, ovdje kažu, “mašu”; služio ju je Istranin vlč. Nikola Kolić, desetljećima već suživljen s ovdašnjim Hrvatima.

Sopron ima bukadar galerija i muzeja. U galeriji “Munkácsy“ razgledah izvrsnu izložbu Csabe Tótha, dobitnika Munkácsyjeve nagrade, pod nazivom „Bog i svijet“. Poslikah ih sve i mogao bih se rasplakati što ima mjesta za samo jednu-dvije slike  Ukratko, ludnica! Isto će mi se desiti i u Muzeju Sopron, u kome se izbliza, u podzemlju ispod glavnog trga, može prošetati forumom antičkog grada Scarabantia.

Grad je utemeljen u 1. stoljeću na križanju važnih prometnica i naravno da se ima šta vidjeti, a izdvajaju se golemi mramorni kipovi Jupitera, Junone i Minerve, pronađeni 1897., prilikom izgradnje gradske vijećnice, kao i brojni vrijedni nalazi iz grobnica. Izložba u podzemlju ne staje na antici pa se, prislonjeni uza zidove antičkog foruma, nalaze i najvažniji artefakti kasnijih povijesnih razdoblja, sve do kamenih ploča s natpisima iz sinagoge podignute još potkraj 12. stoljeća; pogrom Židova u Drugom svjetskom ratu svima je poznat, ali se rijetko spominje da su stradavali i prije, kao kada su 1526. do zadnjeg protjerani iz Soprona. Sreća u nesreći je to da je sinagoga pretvorena u stanove, inače joj se ne bi ni za trag znalo. Da ne spominjem pojedinačno čega sve ima u muzeju, potrajalo bi, a i bilo bi uzalud, to je nemoguća misija, penjem se na gradski vatrogasni toranj iznad muzeja, s koga također puca lijep pogled na okolne trgove, crkve i sve što se oko njih našlo.

Scarabantia je bio velik grad i nije sve stalo u muzej, inače Sopron ne bi imao pravog centra. Dio i po desetak metara visokih zidina s obezglavljenim okruglim kulama i zasutim, u bršljan obraslim tajnim podzemnim prolazima proteže se pokrajnjim ulicama. Kad su, od 9. do 11. stoljeća, dograđivane antičke zidine, Sopron je – prvi put se spominje 1153. godine – po nekom Španjolcu Suprunu dobio današnje ime.

Između sivih zidova i današnjice ušuškalo se obilje baroka i secesije, oličeno u brojnim vrlim zdanjima, za mene „bezimenim“, jer bi bilo uzaludn nabrajati još i institucije smještene u njima. Brojne crkve i sve vezano za religiju također čine nezamjenjiv segment u ukupnoj kompoziciji grada. Jedna se, Kozja crkva, nekad barokna, sada neoromanička, već po imenu, ali ne samo po tom, posebno izdvaja. Nalazi se na glavnom trgu, nasuprot Vatrogasnog tornja. Franjevačka, Gospina, Benediktinska, neki je zovu i Mađarska crkva, ali ponajprije Kozja. Novac za njenu izgradnju, 1280., dala je obitelj Gaissel, koja je u svom grbu imala jarca, a razlog je, po predaji, bilo ubojstvo koje je počinio jedan iz te obitelji. Kako bi, k'o dobrim deterdžentom, saprao grijehe i zaslužio u raju barem štogod garsonijere, bogatstvo je ostavio crkvi. Gaisseli su izumrli, a crkvu, za svoje pokojnike, „prisvojili“ grofovi Esterházyji i Széchényi, koji su u kriptama pokapani do 1780. godine. Kad je Josip II., 1787., raspustio “prosjačke” redove, pa tako i franjevce, u njoj je bilo skladište sijena za stoku. Potrajalo je tako do 1802., kad su je preuzeli benediktinci i predali je pod zaštitu svom glavnom naučitelju. Budući da je u Požunu iliti Bratislavi 1625. godine harala kuga, upravo je Kozja crkva odabrana za krunjenje ugarskog kralja Ferdinanda III., a pet puta je, između 1553. i 1681., u njoj održano i zasjedanje ugarskog sabora. Eto koliko malo treba da se od krunidbenog mjesta stigne, bolje rečeno padne, do sjenika!

Od crkava vrijedi posebno izdvojiti i onu svete Uršule. Samostanska, dakako sestara uršulinki,  što su se stoljećima trudile oko školovanja djevojaka te za “promjenu svjetova” teško bolesnih i umirućih. Barokni samostan sa školom, koji to odavno nije, potječe iz 17. stoljeće, a u temeljima tornja su, za jednog od brojnih renoviranja, pronađeni ostaci nepoznate antičke građevine. U nekadašnjoj crkvi Svetog Križa jednom je na misu prispjela i Marija Terezija, ali je sredinom 19. stoljeća – novac je sakupila grofica Emilia Széchenyi – podignuta nova, predana pod zaštitu Bezgrešnom Začeća, a barok je zamijenjen romanikom i neogotikom. Na samom kraju Drugog svjetskog rata bombama je umalo zbrisana s lica zemlje, toliko da je na našim stranama ne bi ni obnavljali, ali su Mađari ipak neki drugi svijet i evo je, k’o nova.

Sopron se, osim svega, može pohvaliti i time da ima najduži trg u Srednjoj Europi. Deákov trg ustvari je, kad mu se vidi oblik,  teško nazvati trgom: duguljast je to i uzak prostor između nekadašnjih gradskih zidiuna i ukroćenog potočića Rák, a cijelom dužinom ga krasi park sa – neću ih poimenice nabrajati, za nas i naše čaršije to je i tako teško zamislivo! – nekoliko desetaka spomenika. Nema značajnijeg sukoba na zapadu Mađarske, kamoli rata koji ju je dokačio, da u parku nema spomenika, a isto je i s istaknutim pojedincima, od ratnih heroja do ovdje nezaobilaznih pjesnika. Na jednom kraju mu je reformatorska crkva, a na drugom Vila Lenck, ispred čijeg ulaza sa stupovima i timpanonima se kočopere dvije statue, simbolički prikazi Istine, dijelovi nekadašnje gradske vijećnice. Vila je danas Etnografski muzej.

Baroknih (ali i nešto drugačijih) portala i kapija također, diljem grada, ima „na pasja preskakala“, sve ljepša od ljepše, a vidjeh, zadivivši im se, i pravi pravcijati slavoluk, ne ražđirapljen posred široke avenije već stisnut između zgrada. Dobar dio sve te ljepote nalazi se u i oko dugačke starogradske Ulice svetog Jurja ili Đorđa, gdje je otprilike na svake dvije od tri zgrade tabla  s oznakom i opisom spomenika. Česme i fontane, biste poznatih i nepoznatih, sveci što me omjeraju s fasada, freske i štukature ispod potkrovnih vijenaca, husari u šarenim odorama, čak i jedna antička vučica nalik Romulovoj i Removoj majci… Sopron je sve to i još poprilično više pa je uzalud i pročitati ovaj putopiščić, i pregledati foto-galeriju; samo otići u Sopron i potrošiti (barem) jedan dan života!