Kalesijo, ko ti ime dade / u tebi su sve curice mlade

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Čudni su putovi putopisni! U kalesijski kraj sam prvi put banuo u proljeće prošle godine, ali me je tad nešto, zaboravih šta, pomelo u pola posla, pa sam došao još jednom, u pramaljeće ove godine, dovršiti putopis.

Nekad negdje krenem redom, nekad negdje napreskok; ovdje sam izabrao prvo i s glavne ceste: između Gornje Vukovije i Tojšića skrenuh prema selu Ćive, vidjeti najstariju džamiju u ovom kraju, stoljetni centar vjerskog života kalesijskog područja, a sad, kako je mnogo što spuzalo u ravan, te u Gornjim Vukovijama napravljena nova, veća potkupolna džamija, pustu, ocvalu i pomalo zaboravljenu ljepoticu.

Ne zna se kad je Atik-džamija podignuta, ali joj već i samo ime (atik = stara) kaže da se to dogodilo davno; narodna predaja kaže da joj ima tri-četiri stoljeća. Ovoliko ili onoliko, uglavnom stoji na idealnom mjestu, na malom, bezbeli vještački oblikovanom platou prostrane strmine. Munara joj drvena, s trostrukom jabukom, obložena daščicama naredanim u kontra usmjerene uspravne nizove, trijem također od drvenih greda, kao i prozori, 16 ih je, s rešetkastim demirima, a da joj je i krov od kaplame (šindre), pa još da se nekako, ne znam kako, maskira klima-uređaj, niko je, kad bi nabrajao najljepše džamije u našoj zemlji, ne bi mogao izostaviti s popisa. Džematlije su, na tome im svaka čast, novije groblje formirali par stotina metara ispod džamije, a oko nje su ostali desetci starih nišana. Najstariji je, kažu knjige, iz 1774./75. godine. Ima poneki i da se srušio pa polako urasta u zemlju, mada vjerujem da će se, ako dosad već nije, neko pobrinuti da ne nestane u crvenici. Ima ih i fino ukrašenih, eno na jednom - slab sam s oružjem - mač ili sablja.

Džamija u Hemlijašima, pola sata vožnje od Ćiva, na drugom kraju kalesijskog općinskog područja, nije, kao ćivska, proglašena nacionalnim spomenikom BiH, ali nije manje zanimljiva. I ona je, dakle, podalje od čaršije i također je ubrajana među najstarije i najljepše.

Lunjam sam pa mi i nije baš lako potrefiti je. Vozim se šumom pa izlazim na čistinu: kuće rasute po pitomim pristrancim i, u daljini, džamija. Prikočim, izađem, promatram, lijepa slika, i taman se spremam nastaviti, kad se niotkud stvori sredovječni mještanin. K’o poručen da pitam je li ono u daljini ta stara džamija.

- Jest, to je ta! A znate koliko je stara? Ja je napravio!

Zagonetno se smijulji, kontam zeza me. Zove se Ibro Vildić i, ispostavit će se, doista je bio pokretač i glavni financijer obnove džamije. Sagrađena je nekad u osmansko doba, a nakon što je sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u središtu Memića, blizu glavne ceste, napravljena nova, ova u Hemlijašima je prepuštena na milost i nemilost zubu vremena koji je, znamo, uglavnom okrutni sjekutić što u prah smrvi i tvrđa zdanja od jedne stare džamije. Ono što je od nje ostalo, u ratu su poništile srpske snage. Blizu prolazi Pašin put, kuda je, po vrlo živoj predaji, džamija “spuzala” s brda Pandurice, i to čim je sazidana, a put je trag tog preseljenja i po njemu ne može narasti ni trava, ni drveće. Zašto se džamija toliko zainatila da je odbila ostati na brdu, hajd’ ti znaj! Elem, sad je stara, a nova, kako izvana, tako i iznutra, kamo me, dakako, uvodi Ibro. U kutu džamije jedan od kamenih ćošetnjaka stare džamije na Pandurici, one što je “spuzala”; u sredini mu usadnik u koji se uglavljivala greda, u kamenu slova i brojevi.

Obilazimo i stotinama metara dugo i široko groblje. U jednom dijelu puno starih nišana, kažu točno 299, nanizanih u pravilne redove pa poizdalje izgledaju kao postrojena mrtva vojska. Jedan grob ograđen; u njemu počivaju zemni ostaci nekog Mutapči-zade efendija. Predaja priča da su ispod mnogih nišana pokopani muderisi i derviši, a posljednjih desetljeća pojavile su se za znanost prilično smjele i izazovne tvrnje da pripadaju plemenu Halisija, muslimana koji su navodno još prije osmanskog osvajanja Bosne i Huma na ove prostore stigli iz ondašnje Ugarske, gdje su dotad služili ugarskim kraljevima. Najstariji potječe iz 1695/96. godine. Ibro mi pokazuje i spomenik za osam u ratu ubijenih Bošnjaka iz sela, čija su tijela spaljena; među njima su i njegov otac, brat, stric i ujak. Djed mu je Salkan ubijen 1959. pod onda čestom optužbom da je s “Mladim muslimanima” htio “rušiti socijalistički sistem”. Vodi me i do spomenika narodnom heroju Senadu Mehdinu Hodžiću, pripadniku specijalne postrojbe Armije RBiH “Crni labudovi”.

Nakon što pregledamo sve, uključujući i stećak ispred ulaza u groblje, pozdravljam se s Ibrom, točnije pružam ruku, ali od toga nema ništa! Još prije me je pitao poznajem li ikoga u Kalesiji, a ja se pohvalih prijateljstvom s u književnoj javnosti dobro poznatim piscem Mehmedom Mešom Đedovićem. Bez suvišnih zašto posadi me Ibro za stol ispred svoje kuće (nikad je nije do kraja uredio, obnova džamije mu je očito bila preča!), a zamalo se navrh staze iznad kuće pojavi i Meša. Zagrlismo se, od srca, a od čega bismo :) Meša je, naime, ne samo odličan pisac već i isti takav čovjek. Ibro i on su također dugogodišnji prijatelji pa svima štima.

Podružismo se dobrih sat-dva, pokaza nam Ibro i stotine knjiga svog vrijednog sina Samira, svršenika Fakulteta islamskih nauka, s ponosom, budući da je doktorirao sa svega 27 godina. S tugom spomenu i djeda Salkana, kao i rodbinu izginulu u posljednjem ratu. Na kraju mi - pčelar je - darova teglu meda, a onda mi - što bi reci onaj sevdalijski stih, i malo mu bi - odnekud donese i rukovet sadnica jagoda. Neugodno mi, ne volim da mi neko nešto daje, al’ džaba; kaže Ibro da sam dobar ljud i da bi se smrtno uvrijedio da odbijem.

Sad se stvarno pozdravljam, i s Ibrom i s Mešom, moram dalje, a dalje je selo Dubnica, gdje se, na pravoslavnom groblju u zaseoku Rudine, nalazi oveća nekropola sa stećcima. Ima ih na kalesijskom području kao malo gdje u Bosni (Hercegovina je ipak nešto drugo), službeno čak 428 na 38 lokaliteta, mada sasvim sigurno nisu pobrojani baš svi, a dvije nekropole u Bulatovcima dobile su i status nacionalnog spomenika. Samo u Dubnici postoje još dvije, mada bi, pogotovo za ovdašnje Srbe, poštenije bilo reći u onom što je ostalo od Dubnice, jer ih je od 1.035 popisanih 1991. do posljednjeg popisa ostalo samo 22. Zato tužno djeluje i bijela pravoslavna crkva uz glavnu cestu, a i davno obeskrovljeni krnjotci kuća uz makadamsku cestu što vodi prema groblju. Jedini dašak ljepote je - nije Dubnica ostala bez stanovnika, broj Bošnjaka je od 196 popisanih 1991. narastao na 762 - nečiji zamak uz šumu u dnu dola sa simpa jezercem. Usput rečeno, 15 predratnih kalesijskih naselja ili više od četvrtine teritorija sada nema više ništa s Kalesijom, pripala su Republici Srpskoj i općini Osmaci.

Zašto sam izabrao baš ovu, iako je podaleko, iako ju je najteže naći? Na Brkića groblju, tako se zove, među 17 stećaka nalazi se i jedan sljemenjak s natpisom u bosančici: „Ovdje leži Dabiživ Drašković na svojoj zemlji na plemenitoj. Kada htjeh pobiti, tada i umrijeh. Usječe na me kami Milutin Kablović u Goduši, a pisa Nikola Dragoljević.“ Da neko ne shvati krivo ono “pobiti”, ne, nije siroti Dabiživ nikog htio ubiti nego još biti, još živjeti, po-biti. Stećak mu prevrnut, neko nekad, bit će, tražio blago, po kosti Dabiživove otkrio suncu i mjesecu. Nemam uza se metle pa stećak čistim snopićem travuljine. Slova jasna, nije se pisar Nikola štedio, kao da je imao najbolji 3D printer.

Drugi stećci uglavnom utonuli, oku se pokaže tek poneki, stidljivo provirujući iz posvuda izraslog šipražja i trnja, ali oni nisu jedino vrijedno na Brkića groblju. Na desetke fenomenalno izrađenih kamenih nadgrobnjaka s geometrijskim i srodnim ukrasima te bezbroj aplikacija križa razasuto je na sve strane i nema puno mjesta u našoj zemlji gdje ih je ovoliko i ovako dopadljivih. Kako, međutim, niko ne održava groblje, i mnogi od njih više ne stoje uspravno; ako se ništa ne poduzme, neće proći puno dok ih zemlja ne pospremi u svoju nezajažljivu utrobu.  

Za ovoproljetni dolazak ostavio sam obilazak čaršije. Što ono kažu, nije bog zna was, al’ je gut :) Kalesija je, naime, općinom postala tek 1959., a dotad je bila jedno od sela u sastavu mjesnog odbora Memići. Kad je odlučeno da se mjesni odbori Memići i Tojšići spoje u jednu administrativnu cjelinu, za središte je izabrana Kalesija.

Na prilazu Kalesiji s tuzlanske strane gradi se visoki betonski slavoluk. Zasad je jedini detalj na njemu zalijepljen plakat s protokolom obilježavanja Dana općine, kojim dominira moto “Prvi oslobođeni grad”. Taj moto ću kasnije vidjeti na mnogo mjesta u čaršiji; gotovo sav kalesijski kraj zauzela je, naime, početkom svibnja 1992. srpska vojska, ali je takvo stanje potrajalo svega 12 dana, budući da su postrojbe Armije RBiH uskoro oslobodile grad i dobar dio općinskog područja. Jedino zanimljivo što ću vidjeti prije nego stignem u Kalesiju je jumbo-plakat s natpisom “Klanjaj prije nego ti se klanja dženaza”. Ako sad neko očekuje moj komentar, da, reći ću ga: iza zadnje riječi trebalo je staviti uskličnik :)

Zelena zgrada Općine, nije previše reći, velebna za jedno ipak manje općinsko središte. Isti epitet može se upotrijebiti i za spomenik šehidima ispred nje, a nema ga potrebe mijenjati ni kad se spomene Čaršijska džamija, inače prva u kratkoj povijesti grada. Da, zvuči pomalo nevjerojatno da, iako je muslimansko stanovništvo dominantno, do 2008. godine nije bilo džamije :-O Na spomeniku šehidima, ustvari čitavom spomeničkom kompleksu, stotine imena, očito je rat na ovom području bio žestok. Džamija neobična, nalik nekim kakve, dakako na internetu, vidjeh po Iranu ili tako negdje, čak su joj vrata i prozori nesvakidašnji i nešto sam prilično siguran da ni u Bosni, ni u Hercegovini nema slične. Ispred nje česma u formi sebilja, okolo puno slobodnog prostora. Na rubu tog prostora zanimljiv dućan: svi modeli ispred “Bosanske sehare” i u njenom izlogu su ženski, glava omotanih finim jednobojnim maramama pomalo nalik onim što ih nose časne sestre. U Bosanskom kulturnom centru promocija knjige dr. Asmira Mešića “Pogled na islam očima običnog muslimana”.

Velebne, dakle, općina, spomenik šehidima i džamija, ali je putopiscu problem što je to gotovo sve zanimljivo u Kalesiji. Treba spomenuti još spomenik “zlatnom ljiljanu” Senadu Požegiću u jednoj od sporednih ulica, na mjestu na kome je u svibnju 1992. poginuo i to bi bilo to.

 Ali... U uredu Turističke zajednice je, na svom radnom mjestu, kolega Meša. Nisam mu se najavio, želim ga iznenaditi i, što se mene tiče, idemo na kavu, dužu, od jedno dva sata, gdje ćemo se prisjetiti lanjskog i nekih drugih susreta, protračati bh, a pomalo i regionalnu književnu scenu, razastrijeti jedan drugom ideje i planove... Što se tiče onih koji bi da upoznaju kalesijski kraj, također uvijek mogu svratiti kod Meše, a ako im je baš stalo, obilazak se nipošto neće zaustaviti na ovo malo što ja opisah. Naprotiv, Meša je duša od čovjeka i, makar one katkada dosadne planove razvoja turizma i slične morao ponijeti pisati kući, rado će vas odvesti do imenih i bezimenih pećina ili davno zasutih rudnih žila koje je sam otkrio lutajući pustopašnim strminama Majevice, pokazati vam moćne naslage kalcitnih kristala ili čudesno lijep fosil u živoj stijeni što nalikuje zlokobnoj čeljusti dinosaura, popričati o Zlatonosovićima “natjerati” vas da se, ako već niste, ostanete zatravljeni ovdašnjim stećcima...

Nekad davno najpoznatiji “proizvod” ovog kraja bili su “Kalesijski zvuci”; glazbeno neobična izvorna kajda izlijevala se iz zvučnika mnogih ex-Yu radiopostaja. Kalesijo, ko ti ime dade / u tebi su sve curice mlade :) U međuvremenu su u prvi plan izbile neke druge kajde, nerijetko više nalik prodornom zvuku bagera dok se kreće u rikverc i sirenama za zračnu uzbunu nego glazbi. Budućnost ovog neistraženog kraja mogao bi biti turizam, kad Meša obiđe sve planinske vijence, srtove i čuke, poslika pripećke i potkope, pa roman koji piše ostavi na stranu i baci se na pisanje turističkog vodiča Kalesije. Onda me eto opet na te strane...