Čajniče: U goste Čajničkoj Krasnici i Sinan-begu Boljaniću

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Davno sam, bog zna kad, čuo kako stanovnici okolnih mjesta zezaju stanovnike Mrkonjić Grada da njihovim autima na tehničkom pregledu ne kontroliraju ručnu kočnicu i da Mrkonjićani, kad se spuste u ravan, naviknuti da su vječito u strmini, zabace ramena i glavu unazad. Eh, nisu oni što se zezaju nikad bili u Čajniču, jer da jesu, znali bi da je Mrkonjić Grad ustvari ravno polje!

Čelebi Evliji, kad je, 1664. godine, naišao ovim krajevima nije trebalo više od jednog pogleda da zaključi kako, iako je na konju obišao više svijeta nego što će ga iko od nas obići zrakoplovima, vlakovima, autobusima i autima, ovakvo mjesto nikad nigdje nije vidio. One dvije-tri uličice što gradić sijeku poprečno praktički su jedina ravan, sve ostalo je strmina, gore-dolje, i niko kao Čajničani ne zna onu da „svako uzbrdo ima svoje nizbrdo“.

Odavno se zna da je Evlija ponešto bio sklon pretjerivanju pa – ako i povjerujemo u – Bože dragi, gdje li su stale?! – čak 18 džamija, 200 dućana, tri medrese, pet mekteba, četiri derviške tekije, imaret, hamam i tri hana – ne možemo biti sigurni da je Čajniče u ono doba stvarno imalo 700 kuća, 200 dućana i 50 vodenica. Ako je, pak, Evlija u ovom slučaju bio istinoljubiv i realan, to bi značilo da je Čajniče prije tri i pol stoljeća moralo imati puno više stanovnika od 2.175, koliko ih je popisano 2013., mada ću u gradu čuti i to da ih je stvarno za četvrtinu ili petinu manje od brojke navedene u popisu.

Evlija je bio objektivan vidjevši Čajniče kao valovito i brdovito, mada je drugi pridjev izraženiji, sa „strašnim ponorima“, a istodobno „veselo, opasno i strašno“. Kad se voziš iz pravca Pljevalja pa graničnog policajca upitaš kako to da je cesta toliko loša, a on te utješi da „nije to ništa, sa'će te vidjet' da ima i gore“, prvo mu ne vjeruješ, a onda se uvjeriš da ti je govorio istinu. Uglavnom, tih pedesetak kilometara su prilično traumatični, u našoj i susjednim zemljama vjerojatno nema gore ceste, pa te doista uzme  nekakvo čudno veselje kad gustu jelovu šumu na oštroj krivini zamijeni tabla s nazivom mjesta i čaršija zalegla po pristrancima; volim voziti prirodom, izvan naselja, ali što je previše – previše je!

U tom prvom pogledu u oko se odmah zadjene visoki toranj pravoslavne crkve Uspenja Presvete Bogorodice Čajničke. Okovan je skelama iz kojih stidljivo, ali ponosno proviruje samo križ. Spustit ću se u ljevkastu rupu u kojoj leži čaršija, ostaviti auto pored potočića Janjine, iznad znaka da se parkirati može „uz naplatu“, što je samo nečiji davnašnji pokušaj da se koja para „otuče“ „bez motike“. Parking, a malo kasnije ću vidjeti i čitavo mjesto, uključujući i glavnu ulicu i najuže središte, zatrpani su smećem nabacanim oko kontejnera koje, tako djeluje, niko ne prazni, niti takva slika ikome smeta. Dosad su u našoj zemlji, po onom što vidjeh za svojih ne samo putopisnih putešestvija, peksinlukom prednjačili Zavidovići i Gabela, ali im je Čajniče, evo, danas preotelo laskavu titulu najprljavijeg mjesta.

I središte, kamoli pokrajnje ulice, djeluje prilično otužno. Svijetlih fasada vrlo malo pa bijela zgrada sa sunčanim satom ispod krovnog vijenca, smještena na jedinom prostranijem platou, te katolička crkva gotovo strše. U Čajniču živi svega šest katolika, ali, eto, imaju crkvu u samom centru gradića. Pod zaštitom je svetog Benedikta, pripada 160 kilometara udaljenoj župi Nevesinje i Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, čije je sjedište 200 kilometara od Čajniča. Broji 120 godina i začudo ni u jednom ratu nije rušena, mada ju je, doduše, „narodna vlast“ bila, kao i mnoge druge bogomolje, otela i, do 1974., pretvorila u skladište lokalnog socijalističkog poduzeća. Uz nju, na zidiću, i kameni lav, jedan od rijetkih ukrasa u gradiću. Izdvaja se – za socijalizma ovakve nisu građene – također očito austrougarska zgrada blizu crkve, s baštom kafića „Romansa“, mada mi romansa i Čajniče nikako ne stanu u istu rečenicu. U sokacima iznad glavne ulice natiskalo se i nekoliko starih kućica, šteta će biti ako se pusti da propadnu. Na onom platou „kostur“ nekadašnje fontane; zapušteno, prljavo, iako je to mjesto na kome djeca provode najviše vremena.

Spuštam se prema džamiji Sinan-paše Boljanića. Prevalila je 450. godinu, starica takoreći, gotovo na smrt ubijena početkom posljednjeg rata, ali su je, evo, izliječili, barem izvana, izuzev munare, koja je još u metalnim i daščanim „zavojima“, bez alema, odnosno „jabuke“ na vrhu. Oko džamije je zato živi hršum, a isto je i unutra, gdje zatječem radnike bijele od prašine, ali – to vidim već s ulaza – pune elana. Turci su, iz nekog mjestašca blizu Eskişehira, zapalo ih, eto, da kruh svoj svagdanji zarađuju u dalekoj im Bosni, u Čajniču. Nije baš da se razumijemo, ali i ja i oni, Bogu hvala, osim grla imamo i ruke i noge :) pa nekako ipak ide. Nude me sokom, ja njih, k'o fole, rakijom, na što se zgražaju: Olumsuzluk raki! Jedan mi pokazuje da se tu klanja, da je džamija sveto mjesto, kakva crna rakija!

Uz džamiju je, upravo uz munaru, turbe u kome, barem formalno, jer je i ono letjelo u zrak, počivaju zemni ostaci Sinan-paše i hanume mu Šemsa-kadune, sestre Mehmed-paše Sokolovića, a preko puta džamije još jedno, nešto veće, u kome su pokopani njegovi nama nepoznati srodnici. To su, pretpostavljam, bili jedni od njegovih posljednjih pothvata, nakon što je, osim džamije, podigao karavansaraj, mnoge dućane i dva mlina, ali i musafirhanu te medresu, koje odavno nema. A kako bi je i bilo kad u Čajniču živi isti broj muslimana kao i katolika, svega šest! Štoviše, na kavi ću čuti da je to samo rezultat popisa, a da stvarno – doduše ih ima po okolnim selima – nema nijednog od predratnih 1.192.

Boljaniće spomenuh u putopisu iz Pljevalja, gdje je džamiju podigao Sinan-pašin brat Husein. A Sinan-paša… Sandžakbeg Bosanskog, a i Hercegovačkog sandžaka, znači, imalo se – moglo se. I nije gradio samo u Čajniču već i u nekim od okolnih sela, kao i u nevesinjskom i pribojskom kraju.

Do druge čajničke džamije dolazi se sokakom u kome zadnje dane broji nekad očito lijepa, odavno obeskrovljena kuća. Fasadne aplike još su tu, ali neće dugo. Mir Muhamedova džamija, a zovu je još i Muhamed Mustaj-begovom i Djevojačkom, mnogo je skromnija i zbijena između kuća iznad katoličke crkve. Datira – mada se radi samo o pretpostavkama – s prijelaza 16. na 17. stoljeće. I ona je, naravno, 1992. letjela u nebesa, a obnovili je, kako čitam na ploči pored ulaza, Iranci, humanitarna organizacija „Birds“, zajedno s Goraždanskim muftijstvom.

Mala općina Čajniče inače ima čak 13 nacionalnih spomenika, čime se može pohvaliti malo sredina u našoj zemlji. Među njima su i spomenute dvije džamije, kao i još dvije u obližnjim selima (u Đakovićima i Međurječju), čak sedam nekropola, od kojih je pet srednjovjekovnih, sa stećcima (Hrid kod Međurječja, Omeđak kod Sudića, Stijene kod Vihnića, Suhodani kod Milatkovića, te Dubac kod Batova), ali sve to zajedno ne privlači pozornosti kao crkva Uspenja Presvete Bogorodice Čajničke. 

Pa i crkva, točnije, dvije su, stara i nova; ima i velebnijih i starijih, ali je samo jedna Čajnička Krasnica. Tako je narod, ko zna kad, nazvao jednu od ikona i odvajkada je smatra čudotvornom. Ikonostas je izvanredno lijep, s polukružnim „usjekom“, kakvi su rijetki. Ima u crkvi još starih i moćnih ikona i drugog zanimljivog, ali se na sve to niko od dolaznika gotovo ni ne obazire; sve mi žao umjetnika koji su se baš-baš potrudili oko svojih uradaka, a niko ih ni ne primijeti. Svi, naime, poljubivši prije toga dovratnik ulaza u crkvu, pogled odmah bacaju ka Čajničkoj Krasnici i, kako vidjeh, više ga ne sklanjaju s njenog lica.

Čajnička Krasnica smatra se najstarijom ikonom u našoj zemlji. Naslikana 1329. ili 1330. godine i jedina je sačuvana iz 14. stoljeća, a retuširana, možda bolje reći doslikana, dvjestotinjak godina kasnije. Zagledao bih se da vidim stare slojeve, ali su oni što čekaju, mada je radni dan i nema ih puno, nestrpljivi: jedan mladić čak vrlo glasno upozorava jednu djevojku da „ima nas još koji čekamo“. Posebnost ikone je, osim po starosti, i u nekoliko detalja; tako Gospa malog Isusa drži na desnoj, a ne, kako je uobičajeno, na lijevoj ruci. Ko zna ko je smislio legendu, ali je po njoj autor slike glavom i bradom sveti Luka, a Gospa je po istoj legendi bila „model“, tj. pozirala mu. Jest, sveti Luka i Gospa su stvarno bili suvremenici, ali u prvom, a ne u 14. stoljeću.

Ikona je ostakljena i jedva jedvice snimih nešto što bi se moglo nazvati korektnom fotografijom, odsjaj stakla je ipak prejak, pogotovo u kombinaciji s polutamom crkve. Stakleni ormarić, vitrina, šta li je, postavljen je na nekoj vrsti šupljeg trona s krunom, pa se svi, nakon što se pomole i izljube staklo, provuku kroz šupljinu, zamislivši – takav je običaj – želju zbog koje su se i obreli u Čajniču. Ikona je usto posebna i po tome što je dvostrana pa se, nakon provlačenja ispod trona, na Gospinom naličju ugleda sveti Jovan Preteča iliti Krstitelj; džaba mu što je najavio Isusov dolazak i krstio ga, ovdje ga samo okrznu pogledom. Čajnička Gospa, kao mnogo gdje u Bizantu, sa zeru prevelikim nosom i pogledom raspetim između štedre majčinske strepnje i pritajene melankolije. Još malo legende: ikona se, kaže predaja, nalazila na dvoru Nemanjića, a car Uroš je, nakon što se izliječio, darovao manastiru Banja (kod Priboja na Limu), odakle je čudnim putovima Gospodnjim stigla u Čajniče.

Palim svijeće za žive i mrtve pa lunjam ispred i oko crkve, pričam s bezimenim, ali vrlo prijatnim crkvenjakom, a onda se opet vraćam Krasnici i tako nekoliko puta. Sad izbliza zagledam ulaznu kapiju s Kristovim licem na koje je dopola pala sjena, rezbarije u kamenom okviru što drži crkvena vrata, svaki čas zasipane bogobojaznim poljupcima hodočasnika, ploče s natpisima u zidu, jednu i s jednostavno izvedenim simbolima, niske prastare nadgrobne križeve, troje svetitelja na agaizmi, među kojima poizdalje prepoznajem svog starog znanca, svetog Vasilija Ostroškog, zvonik u skelama s natpisom s početka gradnje, 1897. (stari zvonik je srušio grom), vjerojatno najljepšim u našoj zemlji, u kome se spominje i „čudotvorna ikona“.

Ispod velike je i stara, mala crkva Vaznesenja Hristova, obnovama u velikoj mjeri osakaćena za patinu bivšeg. O njenoj gradnji ne zna se gotovo ništa što bi se moglo smatrati neupitnim, a vjeruje se da datira s kraja 16. ili s početka 17. stoljeća. Ukopana u zemlju, pa izgleda niska, više kao kakva pomoćna zgrada nego što je nalik bogomolji. Nakon eksplozije ispred crkve, koju su u travnju 1942. izazvali talijanski vojnici, od nje su ostali samo zidovi, a obnovljena je nakon rata.

Novu crkvu je od 1857. do 1863., kad je osvećena, gradio, po jednima, čuveni Andrija Damjanov, graditelj sabornih crkava u Sarajevu i Mostaru, na čije sam pothvate nailazio i po Srbiji, Makedoniji i Bugarskoj, a po drugima majstor Petar Todorović iz Velesa. I jedan i drugi su u svojoj družini imali ne samo zidare, tesare i slične, već i umjetnike duboreza te slikare, a ko ju je od njih stvarno podigao, ostaje pitanje koje vjerojatno nikad neće biti razriješeno.

Stara crkva je zaključana, a ne da mi se gnjaviti crkvenjaka, ni da uđem u nju, ni da eventualno pogledam znamenito Čajničko jevanđelje, ispisano početkom 15. stoljeća, ili ono doneseno iz Papraće, tek nešto mlađe, iz 1513., sa zapisom izvjesnog svećenika Olivera, kao i druge stare knjige, među kojima je i 12 rukopisnih. Umjesto toga penjem se iznad crkve, gdje, na zaravni, stoji kapela. Iznad ulaza stihovani natpis: Nek vječito zvona zvone sa zvonika svetog hrama na stranama istorije suđeno je biti vama. Apostrof, zarezi, točka – nula bodova. Da je jedan od vijaka kojima je ploča pričvršćena maknut malo uviše, našla bi se barem točka :)

Sad bih se mogao baciti u traženje onih nekropola po selima, al' mi se ne da nakon svega viđenog u crkvi i oko nje, bilo mi je taman. Na izlazu iz grada veliki mural u bojama srpske zastave u kome se rimuju Cetinje i svetinje, ima ga svugdje pa što bi Čajniče bilo izuzetak. Trobojka se vijori i u jednom od sela kojima prolazim; na kući s koje mi se smiješi crven-plavi-bijeli danas je šljeme, ono kad se postavlja krov. U doba vladavine Sulejmana I. u Čajniču se nalazila i kovnica novca. Koliko li je akči trebalo da se napravi jedna prosječna kuća, pitam se…?