Tršić, Evanđelje po Vuku  

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Osvanuo je sedmi dan studenog mjeseca 1787. kad se iz pokrajnjeg sobička kuće Karadžića u seocu Tršić začuo dječji plač. Njegovim roditeljima, doseljenim iz Petnjice, krševitog crnogorskog mjestašca u Drobnjacima, između Žabljaka i Šavnika, nije se dalo s djecom, kako su se rađala, tako su i umirala, pa su, po staroj slavenskoj tradiciji, kmečavom muškiću odlučili nadjenuti ime Vuk. Na Vuka se, vječito se pričalo, ne smiju ni vještice, ni stuhe, ni vampiri, ni vukodlaci.

Ako je vjerovati tim bapskim pričama, da je bepče u kolijevci dobilo koje drugo ime, ja ne samo da nikad ne bih došao u Tršić već za selo nikad ne bih ni čuo. Ovako me evo na, iako je radni dan, prepunom parkingu, ogromnom, ali toliko zatrpanom autobusima i autima da nema nijednog mjesta pa parkiram na uskom proširenju uz rječicu Žeraviju. I putokaz je povelik, ali je sve pravo izuzev zgrada Naučno-obrazovno-kulturnog centra „Vuk Karadžić“, pomalo glomaznih i rogobatnih za ambijent seoske pastorale što se sa svakim korakom umilno zadjene u oko. „Kvare“ je samo čopori đaka i njihovih učiteljica, a toliko ih je da izgleda kako se u Tršić slilo sve što se ubraja u „pačiće male“.

Vuk sve to gleda iz mirnog kutka ispred škole, nazvane, kao valjda i sve ovdje, po njemu. Po izrazu lica reklo bi se da se grsti i nervira na svu onu ciku i viku, al' mislim da folira, drago mu je, ja šta bi drugo. Đaci-prvaci, pak, u hodu sriču Vukove izreke, ispisane na daskama što spajaju po dva stupa. „Ko meće prst među tuđa vrata, otkinuće mu“, „Zlato se u vatri probira, a čoek u nesreći“, „Ko hoće časno, ne može lasno“, „Lako je plitku baru zamutiti i budalu naljutiti“, „Ljudi su gusto posijani ali rijetko niču“, „Siromaštvo i kašalj se ne dadu sakriti“, „Blago onom ko zna da ne zna, a hoće da zna… Hm, pitam se je l' to Andrić onu o siromaštvu i kašlju, dodavši im i ljubav, prepisao od Vuka? I doista, kad ono „Ko hoće časno, ne može lasno“ vidjeh iznad glava trojice koji jednog „forda“ pokušavaju upaliti na guranje, shvatih da je Vuk bio u pravu.

Pedesetak metara od parkinga počinje se s učenjem povijesti azbuke i svega bitnog o Vuku, ustvari koji metar više, jer se ispred az i buki, kasnije ću čuti da je to najvjerojatnije uradio bespravno, neki lokalni tajkun uglavio katnicom s natpisom „Dobra davna vremena“. Ali hajde, barem ju je dao sazidati tako da se sasvim uklapa u ambijent, nije raspalio kakvu ružnu ljubičastu ili drečavo crvenu fasadu. „Dobra davna vremena“ dijele ogradu od parmaka s kućicom u koju se zadjenuo Muzej A – Š. Eksponati, ustvari uglavnom panoi, objašnjavaju nastanak azbuke, sa zida gledaju nesretni autor djela „Salo debelog jera libo azbukoprotres" Sava Mrkalj, progonjen od crkve zbog pokušaja pravopisnih reformi, zbog čega će život okončati u umobolnici, i „naš čovjek“, iz Bosne, Osaćanin Luka Milovanov, prvi srpski dječji pisac. Ispod muzeja brvnara, u Srbiji će radije reći vajat, u kojoj djeluje kaligrafska radionica, a po dvorištu razbacani „Vukovi azbučni kovčežići“, komada 30, a u svakom - na prvu pomislih da se radi o kućicama za ptice, sasvim su im nalik – po jedno azbučno slovo. Na svakom kovčežiću QR kod, otvoriš i učiš Vukove riječi; možeš dodati i neku koju si čuo od starijih, pa ako je u njega nema, a vrijedna je, Vuk će na onom svijetu zadovoljno protrljati vrh brka i nasmiješiti se.

Još malkice o vajatima. Puno ih je, čak 35, i – to mi je ipak posebno vrijedno – nisu, kao drugdje, replike već su doneseni iz okolnih sela, a na svakom stoje podaci o godini gradnje i nekadašnjem vlasniku. Mnogo ih je, a meni vazdan u glavi, ne jednom je zapjevuših, ona Hej, a ja bolan ležim u vajatu / pa ne mogu da se javim zlatu :)

Susjeda muzeja je Kuća pisaca. U pristranku, izdvojena, podalje od puta. Dolje gol kameni zid, gore ožbukana. Dosad sam bio na književnim rezidencijama, odnosno u kućama za pisce, u Splitu, Velenju, Rijeci, Pazinu i Ližnjanu. Nijednoj nemam zamjerke, štošta se u tim mjestima i napisalo, od ponekog pjesmuljka do ponekog romana. Ovdje bi se, u Tršiću, pisala poezija, možda pomalo staromodna, narodska, takav ambijent, ali bi se pisala. Još samo da me pozovu :) Inače je brvnara za pisce sagrađena 1912. u jadarskom selu Gornja Sipulja, u domaćinstvu nekog Radovana Matića, a otkupljena i ovamo prenesena 1987., za 53. „Vukov sabor“, a od 2010. godine, kad je utemeljena Kuća pisaca, u njoj su žvrljali pisci iz Španjolske, Škotske, Egipta, Grčke, Bugarske, Italije, Hrvatske, Kanade, Japana, Njemačke, Ukrajine, Slovenje, Rusije i Izraela, kao i jedan naš, bh pisac, Banjolučanin Berislav Blagojević. Bilo je i zvučnih imena, primjerice Ukrajinka Ala Tatarenko ili Izraelac Amir Or. U dnu dvorišta desetak vrlih nadgrobnjaka, ukrašenih, neki i s natpisom; pisali ih neki koji su azbuku znali i prije Vuka :)

Odmaram u bašti restorana „Biblioteka“. Dosad na takav naziv ugostiteljskog objekta ne naiđoh, ali je u Tršiću sve u znaku knjige. Ambijent ugodan, unutra na polici stvarno ima nešto knjiga. U ravni ispod restorana djeca šutaju loptu, lakše je na kraj s njom nego s knjigama.

Pješke ću u gornji, nekad središnji, a danas pomalo zaboravljeni dio sela. Da je to tako, vidljivo je ponajprije po nekadašnjem „Vukovom domu kulture“: krov se urušio, ponutrica ista takva, neko nekad započeo s čišćenjem šuta i iždžikljale travuljine pa stao u pola posla. Stameno se drži još jedino mramorna tabla na zidu s popisom velikih (trojica) i „običnih“ dobrotvora (puno) Narodne knjižnice i čitaonice, nazvane, dabome, po Vuku. Čim vidjeh riječ knjižnica, shvatih da je dom građen bog zna kad, odavno toga nema u zemlji Srbiji; što bismo koristili našu riječ knjižnica kad imamo stranu biblioteka. Vuku u inat. I spomenik palim borcima NOB-a pored doma na istoj je deredži, jedva se vidi od trave. Tmuran dojam dopunjuje prodavaonica, davno zatvorena, i doslovno zarasla u raslinje.

Ipak, nije sve u gornjem dijelu selo neveselo. Neki domaćin voli ponije pa im napravio šestostranu nadstrešnicu. Vruće je, nije im, kažu, do poziranja. Na jednoj kući, nasred bočnog zida, oslikano lice djevojčice. Može biti da je autor isti onaj što je na verandu, uz srpsku trobojku, stavio firmu kojom obavještava da je tu slikarski atelje „Svetionik“. Posebna priča je obližnji restoran, ali ne zbog odličnih jela, to nude valjda svi, nego zbog ne prebrojih koliko brvnara za smještaj gostiju i bazenom ispod njih. Nije reklama, ne stavljam, evo, ni naziv restorana, ali da je idealno mjesto za odmor, to sigurno jest. Brvnare s kamenim temeljima – ku'će suza već na oko! – označene slovima azbuke. Ko god se poduzeo, svaka mu čast!

Koju sekundu zastajem još samo da snimim dom za starije i nemoćne, i to zbog naziva „Carski konak“, pa ću nizbrdo. Više prateći plot nego putokaze, stižem do središnjeg mjesta, prostranog amfiteatra u kome se svake godine održava „Vukov sabor“. Nasred ledine crkva-brvnara posvećena svetom Arhangelu Mihailu, gabaritima ne mnogo veća od grozda vajata raštrkanih oko nje. Jedino ona nije donesena, nijedno selo ne bi dalo da mu tamo neko, pa makar bio i Vukov Tršić, odnese crkvu, ali je, 1999., izrađena po uzoru na druge crkve-brvnare iz Vukova doba što su ih neumorno podizali majstori Osaćani i doista je sasvim nalik nekima koje vidjeh po zemljici Srbiji. Donekle je izuzetak krov, istina starinski, ali ipak drugačiji od originalnih radova Osaćana.

Uz zvonaru, dakako u brvnarici, još jedna biblioteka, nazvana po arhimandritu Stefanu Jovanoviću (1759. – 1799.), srpskom svetitelju i igumanu obližnjeg manastira Tronoša. Manastir Vavedenja Presvete Bogorodice osnovan je, barem ako se stvarnost veže za legende, još 1317., po kralju Dragutinu i njegovoj boljoj polovici Katarini, kćerki hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V., a Vuk je baš tamo išao „u školu“. Zna se za onaj njegov zapis kako u ono doba „ni u sto sela nije bilo nijedne škole, nego ko je hteo da nauči da čita i da piše, išao je u manastir”. A Stefan Jovanović poznat je i kao pristaša Habsburške monarhije u Austrijsko-turskom ratu 1787. – 1791., što će i njegovog učenika Vuka sigurno u nekoj mjeri usmjeriti ka Beču.

Da ne bi ispalo kako u Tršiću niko ništa drugo nije radio do se bavio azbukom, tu su i abadžijska i druge radionice. U jednom vajatu nekoliko tkalačkih stanova i stolovi puni keramike; ko želi učiti, a trebala bi to biti ponajprije djeca, ovo je pravo mjesto. Jedna maca se zavukla na bure ispod stola i ne pometa, ali joj izraz lici govori nešto kao „Jao, gdje me nađe dremljivu i nenašminkanu!“ :) Drugog nikog pa sam u iskušenju „pozajmiti“ jednu od majica s Vukovim izrekama na leđima, ali hajd' znaj, mogla bi me maca prijaviti :) Naravno da je „Vukov sabora“ ipak glavni pa u jednoj od brvnara nalazim kompletan historijat manifestacije, a s jednog od panoa znatiželjno me gledaju dosadašnji „besednici“ Sabora. U susjednoj brvnari galerija, valjda jedna od najmanjih, ali i najljepših na svijetu, a onda slijede Spomen-dom seoskom učitelju, Dositejev muzej, pa gostinska kuća, vodenica „potočara“, kačara…

Od amfiteatra do Vukove rodne kuće treba svega koja minutica pješačenja stazom kroz hladoviti lug pored potoka. Kuća, naravno, nije  izvorna, sam Vuk zapisa da je za Karađorđeva vakta paljena desetak puta. Sadašnja je izgrađena 1933., kad je priređeno i prvo izdanje „Vukova sabora“, najstarije „žive“ kulturne manifestacije u cijeloj Srbiji. Da je brvnara na zidanoj magazi, pokrivena kaplamom (šindrom), stajala baš ovdje, „svjedoči“ križ što su ga mještani poboli na kućištu da se ne zaboravi, a križa eno u spavaćoj sobi, u kutu pored zidane kaljeve peći. U strmom dvorištu su i dva vajata, kačara i ambar. Osim kaplame ovdje se može vidjeti i krov od slame, a u svim navedenim kućercima priređena je fina etnografska izložba. Ponešto nazivlja sam za ovoliko godina lunjanja i naučio, mada ne mora značiti da se svaka stvarčica zove baš tako; možda bi bilo dobro na svaku stvar, od crepulje do krunastih košnica, zakačiti pločicu s Vukovim nazivom.

O Vukovoj kući i svemu oko nje, preciznije bi bilo reći porodičnoj zadruzi Karadžića, priča mi kustos Miroslav Terzić, inače povjesničar. Naravno da sve ovdje „ima u malom prstu“, a od njega saznajem i o onim moćnim nadgrobnjacima u dnu dvorišta kuće pisaca: uglavnom su doneseni iz Gornje Koviljače, a o njima je u časopisu za kulturnu istoriju Jadra „Prizor“ objavljen i znanstveni rad. Saznao bih sigurno još štošta vrijednog da se ne pojavi nova skupina od barem stotinjak djece pa se pozdravljam s Miroslavom, nadajući se da će nas život opet nekad dovesti na isto mjesto, da još malo proeglenišemo.

Uz Kremnu, postojbinu proroka Tarabića, te Zlakusu, „carstvo grnčarije“, oba u užičkom kraju, Tršić je jedno od najzanimljivijih i najposjećenijih sela u Srbiji. A Vuk… Između svega zanimljivog o njemu izdvajam podatak da je, nakon što ga je smrt zadesila u Beču (1864.), a njegovi posmrtni ostaci 33 godine kasnije preneseni u Beograd, sahranjen u Sabornoj crkvi, pored Dositeja Obradovića. Dositej mu je bio neka vrsta idola, dotrčao je u Srbiju da ga upozna, ali ga ovaj uopće nije „zarezivao“, pa će vuk nakon svega ostati žestoko razočaran. Na kraju, eno ih, u smrti, jedan pored drugog.

Prije nego napustim Tršić, osvježit ću grlo u kafani zvučnog naziva „Promaja“; treba mi malo promaje, propuha, da mi, nakon svega viđenog, a i onog za to vrijeme zamišljenog, razbistri glavu.