Novo Goražde: Da herceg Stjepan ne sagradi crkvu i da se ne rodi Božidar Ljubavić…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Općina Novo Goražde utemeljena je usred posljednjeg rata, 1994. godine. Još joj, dakle, nema ni 30, nešto kao mlađi punoljetnik, a već je triput mijenjala ime. Kad se rodila, nadjenuli su joj ime Srpsko Goražde, ali se to nije dopalo ne znam kojem visokom predstavniku pa je deset godina kasnije, po najvećem naselju, prekrštena u Ustipraču. Nekom nije odgovaralo ni to pa joj je u neko doba vraćeno pola prvog imena, a umjesto Srpskog postalo je Novo. Također je, moguće da nije bilo službeno, nazivana i Kopači, po istoimenom selu u kome Općina ima sjedište.

Nisam baš uvjeren da je današnji naziv sretno rješenje; zna se šta je Goražde, grad se, eno, lijepo vidi iz Novog Goražda, odnosno iz sela Sopotnica, ali su se stvari za ludih ratnih godina, koje očito, iako je rat davno završen, nikad nisu nestale, i ovdje i drugdje rješavale upravo tako.

Do rata je za Kopače malo ko i čuo, ali se za Ustipraču zna još od srednjovjekovlja, kad je herceg Stjepan Vukčić Kosača procijenio da bi mu ovdje valjalo ulagati. Kroz Ustipraču je, naime, prolazio važan karavanski put, Dubrovčani, i ne samo oni, svakodnevno su se vrzmali ovim krajem, a gdje je ljudi, tu je i troška, pa su i brojke na hercegovom žiro i deviznom računu morale rasti. Za svaki slučaj, zlu ne trebalo, hajd' znaj ko ti se sprema zabiti nož u leđa, herceg podiže kulu na utvrdi Samobor. Kosače vladaju ovim krajem i prije hercega, i to, još od smrti kralja Tvrtka, potpuno neovisno od bosanske vladarske kuće, a već Sandalj Hranić sa svojom družinom uglavnom planduje i dočekuje goste na Samoboru. Posljednji od njih, prije nego što ovo područje poklope osmanske trupe, bit će hercegov sin Vlatko, dok će mu se brat Stjepan, nezadovoljan „pajem“ u podjeli imovine, zaputiti u Carigrad i od Stjepana postati Ahmed, kasnije veliki vezir Ahmed Hercegović.

U bašti restorana u Ustiprači, zagledan u džamiju što nekako natkriljuje čitavo mjesto, slušam opširnu priču dvojice koju sam samo kratko zapitao kako se može doći do Samobora i vrijedi li. Elem, u najkraćem, kula stoji uspravno, sačuvala se, valjda zbog zidova debljih od ostalih, i nekadašnja tamnica, a vidi se i gdje je stajala srednjovjekovna crkva, po Osmanlijama pretvorena u džamiju, ali je do grada žešća stramputica, rijetko ko ide gore i bit će mi, tvrde, pametnije popiti s njima po jedno „zaječarsko“.

Poslušat ću ih djelomično, i to tako što neću ni na Samobor, ni na pivo, već prošvrljati Ustipračom. Stala negdje na pola, ni čaršija, ni selo. Povratak slab, od nekih kuća ostale samo ruševine, a baš blista jedino džamija. Ispod nje hair-česma s imenima 51 muslimanske žrtve s ovog područja.

Iz Ustiprače ću u Sopotnicu, a usput nailazim i na spomenik šestorici poginulih boraca iz Požege (nekadašnje Užičke Požege) u Srbiji; svi su poginuli istog dana, 14. svibnja 1992. Skroman spomenik poginulim pripadnicima Vojske Republike Srpske jedino je zbog čega ću se zaustaviti u Kopačima; dok ga snimam sa svih strana, osjetim na leđima nepovjerljiv pogled policajca što je išetao pred vrata policijske stanice.

Ni Sopotnica ne bi bila posebno zanimljiva da nema nešto čime bi se, takav ću dojam steći, drugi dičili puno više od nje i ovdašnjih ljudi, a tog „nečeg“ ne bi bilo da herceg Stjepan Kosača nije 1446. godine baš ovdje odlučio podići crkvu svetog Đorđa i da na svijet nije došao Božidar Ljubavić, poznatiji kao Božidar Goraždanin. Ono prvo, podizanje crkve, ne bi, naravno, bilo dovoljno, crkava i tako nije falilo, ali je Božidar 1519. godine uz crkvu otvorio prvu tiskaru u Bosni i Hercegovini. O tome ne znamo baš sve podatke, recimo ko mu je radio kompjutersku pripremu i je li preferirao „Corel draw“ ili „adobe inDesign“ :) ali znamo da je Veneciju, tada neupitni europski centar onoga što danas nazivamo grafičkom industrijom, nekim drugim poslom posjetio još 1495. godine. Dugo je, dakle, trajalo „vaganje“ oko upuštanja u jedan tako neizvjestan posao, ali je Božidar u neka doba ipak „prelomio“ i 25. listopada 1521. „izbacio na tržište knjigu kasnije poznatu kao “Goraždanski psaltir“. U posao je uveo sinove Teodora i Đorđa, koji su, prije tiskanja prve knjige, zanat izučili upravo u Veneciji, ponijevši otamo i tiskarsku prešu. Đorđa je u Veneciji iznenadila smrt, a pretpostavlja se da je Teodor nastavio s radom u Sopotnici, otisnuvši još dvije knjige, dakako crkvene. Tiskara je prestala s radom 1523., a sad već porodičnu tradiciju nastavit će Đorđev sin i Božidarov unuk Dimitrije, ali daleko od Goražda, u gradu Târgoviște (Trgovište) u Rumunjskoj. Božidar je 2. ožujka 1527., mirno preselio na bolji svijet, ispunivši vlastiti san. Ni sam nije mogao biti svjestan vlastite avangardnosti; nju će nam pokazati povijest, točnije činjenica da je naredna tiskara u ovom dijelu Osmanskog Carstva otvorena tek potkraj 19. stoljeća, dok je i samo Carstvo brojalo sitno do konačnog nestanka s ovih prostora.

Sva priča o prvoj bosanskohercegovačkoj tiskari nalikovala bi kakvoj finoj pjesmi bez pripjeva da 2017., pored sadašnje crkve, arheolozi nisu otkopali metar i pol visoke zidove građevine, bez sumnje srednjovjekovnog manastira, duhovnog središta šireg područja. Uz standardne srednjovjekovne nalaze, u zidinama su nađeni i ulomci trpezne keramike, a na štošta zanimljivo, primjerice tkanine protkane zlatnim nitima, arheolozi su potrefili u grobovima oko zidina, obloženim pravilno isklesanim pločama muljike. Drugi dio srednjovjekovnog manastirskog kompleksa  još uvijek je zapreatn ispod manjeg montažnog objekta, a očekivanja su velika; ko zna, možda se, dobro zaštićen, nađe ostatak naklade „Goraždanskog psaltira“ :) Šalim se, naravno, ali novih nalaza sigurno neće faliti.

E, sad, čujte i počujte kakav sam ja srećo srećković! Čim je vidio da se vrzmam oko ulaza u portu i nešto snimam, pozdravio me i ljubazno primio mladi crkvenjak Nešo, pa mi sve lijepo objasnio i pokazao, kao da sam u Sopotnici prvi put. Popismo i sok za stolom ispod krošnjaste lipe, čini mi se da je lipa, bila su još dvojica mještana, pa se zahvalih i odoh. Ne znam šta me je navelo da u Sopotnicu svratim i dva dana kasnije, ali svratih. I već izdaleka, taman na kapiji, ugledah poznato lice: Ivana Grujić, direktorica Muzeja Hercegovine u Trebinju i voditeljica istraživanja u Sopotnici! S njom i kolegica joj Milica. Nisu, kažu, baš za slikanja, s čeprkanja su, ali… Upoznali smo se prije šest godina u Trebinju, spomenuh je u trebinjskom putopisu, i sad mi, evo, dođe kao naručena, da mi ispriča šta je sve urađeno, šta se radi i šta se planira u Sopotnici. Onda sam se u Trebinju čudio kako jedna mlada Vojvođanka – Ivana je rodom iz Opova – izdrži u našim gudurama, a sad vidim da se već navikla i da je postala „naša“.  Hvala, Ivana!

A crkva… Izvana klasika, nađe se ovakvih, čak prilično sličnih, tipska gradnja, ipak je na onu srednjovjekovnu dograđeno mnogo, do neprepoznatljivosti, ali iznutra je posebna, i to ponajprije zbog male ćelije lijevo od ikonostasa, nalik kakvom pripećku. „To je“, kaže mi Nešo, „herceg napravio svojoj ženi katolkinji katoličku kapelu, da bi se mogla moliti po svom zakonu.“ Fotografiranje zabranjeno, ali nije memoriranje, pa zapamtih neke od pravoslavnih ikona po zidovima.

Po crkvenom dvorištu puno zanimljivog: stari križevi s natpisima, natpis, u kome se spominje neki knez Radoslav Širinić, jedini put, pa pojma nemamo ko je bio, stoji i na položenom stećku pored ulaza, koji mi sunce siječe popola pa ga gotovo uzalud slikam i ovako i onako, iznad ulaza sa starinskim željeznim vratima – priloži ih 1869. sarajevski ćebedžija Jovan Andrić– pomno i dopadljivo izveden natpis bosan(č)icom, a u zid ugrađen antički spomenik što nam pokazuje omalenog punašnog Rimljanina kome je ko zna kad i ko odbio nos. Stručnjaci kažu da je u pitanju Merkur. U produžetku, iza crkve, veeeliko groblje s kapelom, u kome se pokapaju i pravoslavci iz Goražda.

Uz stari grad Samobor i crkvu u Sopotnici, općina Novo Goražde ima još jedan nacionalni spomenik, turbeta Sijerčića, blizu moglo bi se već reći bivšeg sela Odžak. Hoću, evo se penjem uzbrdicom što vodi od Goražda prema Prači, ali će mi trebati vremena da stignem do Odžaka, i to ne jer je daleko već što uz jednu krivinu vidim neki spomenik. Ispostavlja se da je podignut majoru Dobri Stanišiću, načelniku Štaba Goraždanske brigade – 5. podrinjske LPBR Vojske Republike Srpske, ma šta to značilo. Pogled puca prema dolini i plavetnilu Drine, ali mi pažnju odvlače dvije žege ili žežnice, kako ih već ko naziva. Jedna je standardnog oblika, a druga je – takvu dosd ne vidjeh nigdje – visoka duguljasta metalna posuda s dimnjakom i nekoliko rupa u gornjem dijelu za dovod kisika. Vlasnik je Miljan Mitlak, a da „pripaze žežnice“,  svratili mu prijatelji Veselko Đuka i Milenko Miladinović. Čim me ugledaju, mašu da dođem, a onda mi, ni ne pitajući me želim li (k'o biva bih možda i odbio :), toče poveliku čašu rakije.

Miljan će se uskoro izgubiti, ode čovjek za poslom, a s Veselkom, u ratu izbjeglom s Nišićke visoravni (za one koji možda ne znaju, između Ilijaša i Olova), i Milenkom, iz Vražalica, komandirom novogoraždanske policije, ostah u razgovoru ugodnom naroda slovinskoga više od sat vremena. Doznajem da se ovo područje naziva Hodžin grob, a žežnice su na Jelaškoj krivini, ali i da se Veselko u slobodno vrijeme bavi branjem smrčka, nadaleko poznate gljive koja, uvijek se tvrdilo, ima jaka afrodizijačka svojstva. „Ma pojedeš samo zalogaj smrčka“, s osmijehom će Veselko, „i čim ti se ženska približi na manje od 2,5 metra, trudna je!“ Pa dodaje: „Naravno, ako je pelcer kvalitetan!“ Pričamo, dakako, i o ozbiljnijim stvarima, od tome, primjerice, kako je u novogoraždanskom kraju teško doći do posla, a bistrimo i svjetsku politiku. Uglavnom, ugodno druženje i sve mi bî žao napustiti Jelašku krivinu, ali…

Ali sam, rekoh već, krenuo u Odžak. I lako našao groblje, uza samu cestu je. Uz ogradu tabla s natpisom o obnovi, sredstva je osiguralo Ministarstvo trgovine i turizma Republike Srpske. Tako bi trebalo svugdje, fin primjer, ali se rijetko naiđe na takvo što. Groblje je aktivno, novih grobova mnogo, a među prezimenima i puno Sijerčića, najviše, izgleda mi. Ne jednom sam se, primjerice nedavno kad sam na jednom od gradačačkih grobalja spazio grobove Gradaščevića, pa tako i u Odžaku, zapitao kako je biti potomak neke slavne obitelji, grane, loze?

Sijerčići to jesu već stoljećima, ali… Odžak više da gotovo i nema stanovnika, a ako ih nestane, nestat će, barem ovdje, i Sijerčića. Inače se, mimo maglovitih, površnih i nesigurnih predaja, ne zna ko je uopće sahranjen u donjem turbetu, dok se za gornje zna da su u njemu zemni ostaci Sinan-paše Sijerčića. Paša, pa će u goraždanskom kraju svi odmah s ponosom reći da je bio reći general, mada se zna da je titula, upraviteljima određenih područja i drugim uglednicima, dodjeljivana i mimo vojničke službe. Sinan-paša poginuo je – znate li možda onu Višnjićevu Boj na Mišaru? – 1806., upravo na Mišaru, iznad Šapca, u okršaju protiv srpskih ustanika tijekom Prvog srpskog ustanka. Ipak je, znači, stvarno bio general, a da li s jednim, dva ili tri tuga, to niko nigdje ne spominje.

Ovdašnji Srbi ga, džaba što su ga za glavu skratila njihova prekodrinska braća, i danas veoma poštuju – u njegovo doba je, a bez njegovog „amena“ se to nije moglo, obnovljena i dograđena crkva u Sopotnici. Da se to i danas cijeni, ne treba posebno dokazivati, dovoljno je znati da, iako su sve ovdašnje džamije na teritoriju kojim su ovladali Srbi srušene, turbe niko nije „ni krivo pogledao“. Jesu, istina, u ovaj kraj „sa strane“ došli neki „urokljiva pogleda“, ali su im domaći Srbi dali do znanja da turbeta ne diraju ni za živu glavu. Tako mi ispričaše i Bošnjaci i Srbi. U Goraždu je Sinan-paša podigao džamiju i premostio Drinu, ali nije jedini od znamenitih Sijerčića; uz bok mu ide Džafer-beg, graditelj još jedne goraždanske džamije, srušene od „narodne vlasti“ 1960. godine.

Turbeta ostavljam da nastave treperiti u legendama i vraćam se u stvarnost. U retrovizoru ostaju u prošlom ratu srušene kuće iz kojih odavno raste šuma, u koje se nikad niko neće vratiti, šipražjem obrasle livade i oranice koje nikad niko neće pokositi i preorati i nekad lijepa česma krajputašica koja je postala poligon za žvrljanje, jednih preko drugih, političkih parola i vjerskih simbola. Na samom kraju i spomenik sirotom britanskom redovu Benjaminu Hintonu: poginuo u rujnu 1994. u 22. godini. Kako se ono reče: boreći se za mir. Je li vrijedilo, pitanje je sad?!

Na kraju ću se još malo vratiti u Sopotnicu. U Roču, u Istri, gdje je tiskana prva hrvatska knjiga, napravili su repliku Gutenbergovog tiskarskog stroja, ne možeš mu prići od turista. Šta bi falilo – a trenutno nema ni makete – da se nešto slično što napravi i u Sopotnici? Ili: ne znam kojoj od svoje tri supruge je herceg Stjepan uredio onu malu kapelu, ali ni šta bi falilo, bi li se desio smak svijeta, da se njegova volja ispoštuje i da se u pravoslavnoj crkvi „nađe“ katolički kutak?!