Od kolijevke do mauzoleja: Druženje s Franzom Lisztom i Josephom Haydnom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Klasika. U davno doba socijalističkog odrastanja klasike je u radio-programima bilo kudikamo više nego danas, a najviše kad bi umro kakav važan političar pa bio proglašen dan žalosti. Zato su mnogi, pogotovo stariji svijet, klasičnu glazbu zvali “žalosna muzika”, a pošto je, kud god bi okrenuo ono kolo na radiju, bilo isto, upijali smo, htjeli-ne htjeli, simfonije, opere, preludije, madrigale, etide…

Tako sam se nekako, osim s van Beethovenom, Mozartom, Bachom… upoznao i s Franzom Lisztom i Josefom Haydnom. Upoznavanje je bilo površno, stotinu stotina drugih stvari bilo je, ne samo kad je riječ o glazbi, kudikamo preče, ali kako su godine prolazile sve češći su bili trenuci snatrenja uz klasiku, da se ne govori koliko je dana i mjeseci, pogotovo dok švrljam putopise i slične besposlice, klasika bila (i još uvijek je) neka vrsta „glazbenog paravana“.

Iskreno, pojma nisam imao da ću, u samo nekoliko dana, dobiti prigodu da vidim gdje su umne umjetničke glave prvi put zakmečale, gdje su skladale i rasplamsavale vatru svojim nastupima, gdje im je vječni ovozemaljski počinak, ali kad se prigoda ukazala…

I tako me evo u Gornjoj Pulji, u austrijskom seocu Raidingu, rodnom mjestu Franza Liszta. Mađari ga zovu Doborján, a Hrvati Rajnof, mada bi, koliko se ponose svojim slavnim sumještaninom, najbolje ime bilo Lisztovo. Raiding je ostao selom, ima svega oko 850 stanovnika, uglavnom njemačke nacionalnosti; do 1920. godine je bilo dijelom Mađarske, a onda je Trianonskim ugovorom pripalo Austriji.

Na travnjaku, nasred sela, veliki klavir, od koga note iscrtane po asfaltu vode do Lisztove rodne kuće, u Lisztstraße 46. Nije to, dakako, samo kuća već – znaju Austrijanci kako se pravi posao – čitav kompleks. Započinje visoko podignutim zastavama sa skladateljevim likom i panoima s morem podataka – još samo ne piše što je bio u horoskopskom podznaku – kako o njemu, tako i o Raidingu te o Barok jazz Lisztfestivalu. Na ogradnom zidu brončani reljefi s glazbenim motivima, a okolo, pored staze, nekakvi apstraktni „spomenici”, baš tako, pod navodnicima, siguran sam da bi se Liszt grstio da ih vidi i naredio uklanjanje u roku odmah.

Posjetiteljski centar, velika  bijela kockasta zgada s koncertnom dvoranom od 600 mjesta, u kojoj se mogu kupiti Lisztovi albumi, kajdanke s notama njegovih djela i slični zrzavati, nažalost se ni zere ne uklapa u ambijent Raidinga, a ni Lisztove kuće, skromne duguljaste prizemnice koj se izvana od drugih kuća u selu razlikuje samo po dvjema spomen-pločama; ona na mađarskom je siromašnija, ona na njemačkom sadrži i skladateljev desnoprofilni reljefni lik. Oko kuće, uz još onih apstraktnih kerefeka koje bi da nam predstave kao umjetnost, te Lisztov platan, i jednostavna bista. Kuća, pomalo nevjerojatno, sagrađena još 1587. po nekom Georgu Segedu, a dograđena po, za mene, također nekom Johannu Illésyju, ali je sigurno pravo zablistala tek kad su je, početkom 19. stoljeća, u sklopu posjeda koji je obuhvaćao čitavo selo, kupili Esterházyji. Sve do 1971. kuća i posjed su bili njihovi, kad je Pal Esterházy sve odlučio darovati Općini.

Još jedna bista, djelo poznatog kipara Kaspara Zumbuscha iz 1867., stoji unutra, u kući, u kojoj još od 1911. djeluje Lisztov muzej. Barokni odljev lica datira iz 1840., prva tiskana izdanja njegovih djela, karta koncertnih nastupa, svjedodžbe i diplome, portreti iz dječačkog i mladalačkog razdoblja, obiteljski rodoslovi, fotografije roditelja i djece (kćerka Cosima udala se za Richarda Wagnera), Lisztove transkripcije van Beethovenovih simfonija, izvadak iz matica krštenih i krstionica iz koje je na krštenju „označen” svetom vodom, čak i male orgulje donesene su iz stare crkve, na kojima je mali Franz odsvirao prve akorde, pa su, uz male, na njima postavljene i veće, učiteljeve ruke iznad orgulja; naravno da ujedno simboliziraju i njegov takozvani „efekt tri ruke” – bio je toliki virtouz da se, dok bi muzicirao, stjecao dojam da svira čitav orkestar.

Kad razmišljamo o slavnim skladateljima iz davno prošlih vremena, zamišljamo „upečenu” aristokratku gospodu u onim danas smiješnim dokoljenicama i s još smješnijim frizurama, no za Liszta se zna da je bio sušta suprotnost svega toga. „Listomanija” nije izraz koji je skovao neko iz modernog doba već Heinrich Heine – ženski svijet je histerizirao za zavodnikom Franzom, djevojke su još tada bacale podvezice na binu na kojoj je nastupa i padale u nesvijest, a on se čitavog života – k’o jadno muško :) – lomio, što između supruge i ljubavnica, što između crkvene i glazbe Cigana i Sinta što su prolazili njegovim zavičajem, što između bluda i franjevaca. Pod stare dane je čak obukao franjevački habit, dakako, samo simbolično, iako je za djelovanja u Rimu pohađao i predavanja iz teologije, a po nekim čak pristupio Franjevačkom trećem redu.

Da: iako je prizemnica za cijeli svijet Lisztova rodna kuća, navodno je ona u vrijeme Franzova rođenja obnavljana, a on se stvarno rodio u žućkastoj katnici s arkadnim ulazom pored crkve u susjednom seocetu koje posjetih, ali mu – griješimo, griješimo! – ne zabilježih ime. Oko crkvice, izuzev ponekog automobila u prolazu, tiho i mirno, bez ikakvog znaka da je mali Franz možda stvarno prvi put zakmečao baš u njoj.

„Ciganina u habitu”, kako ga znaju nazvati, i danas voli čitav svijet, a po brojnim srednjoeuropskim gradovima ima ulice, spomen-ploče i biste. Iako je, primjerice, Sopron ostao u mađarskom dijelu Gradišća, nema nikakve razlike, pogotovo što je za Mađare Ferenz Liszt Mađar 1/1, što po ocu i jest. Dobio je ulicu u središtu grada, sa spomen-pločom na kojoj, ureljefljen, svira zagledan nekud prema nebesima, te još jednom, sa slikom i potpisom, ispod koje na četiri jezika stoji da je „mađarski skladatelj”; nije se, vele, igrat’, Austrijanci bi im ga, ako se ne naglasi, mogli za posve maznuti. I glazbeni centar, također u središtu Soprona, nazvan je po njemu, a tu su mu postavili i bistu.

Tako je to ne samo po Austriji i Mađarskoj već i po Njemačkoj, Češkoj, Slovačkoj, sve do Bratislave, a sigurno i dalje, samo što ovaj put dalje nisam stigao. U Bratislavi su Liszta smjestili u donjem, ravnom dijelu grada. Gleda prolaznike između dvije slijepe niše, koje su pak „izdubljene” između dva visoka bora, a ogradu mu napravili od glazbene ljestvice s violinskim ključem i notama; da sam muzikalan i da znam pročitati note, možda bi se ispostavilo da je u pitanju „bljesak” neke njegove poznate rapsodije ili simfonijske pjesme. Podalje od biste, u Venturskoj ulici, na broju 13, u sadašnjem isturenom odjeljenju Sveučilišne knjižnice, spomen-ploča: ovdje je, fino piše, nastupio 1820., dakle kao devetogodišnjak, stoji reljefna spomen-ploča; baš i ne sliči na samog sebe, frizura mu je nalik Keopsovoj piramidi viđenoj s boka.

U Bratislavi susrećem i Josepha Haydna, a njih dvojica nikad se nisu susreli, iz prostog razloga što je Haydn umro dvije godine prije nego je Liszt rođen. Bratislavski brončani Haydn smjestio se ispred jedne škole, također u crnogorici, i nekakav mi je preozbiljan za ono što je (uglavnom) skladao. U slovačkoj prijestolnici najčešće je nastupao u Grasalkovičevoj palači, ondašnjem središtu glazbenog baroka grada, sada Predsjedničkoj palači; grof Grasalkovič je, naime, imao vlastiti orkestar, a prijatelj i kolega po plemićkoj tituli, grof Esterházy, katkad bi mu „pozajmio“ svog uposlenika Josefa Haydna.

Spomenuh ga i u putopisu iz Fertőda, u Mađarskoj, u parku dvorca Esterházyjevih, „mađarskog Versaillesa“, ali je tamo sušta suprotnost: uspravan, stamen, u pokretu, punih ruku i pogleda punog svjesnosti o vlastitoj genijalnosti. Sad će Miklós Esterházy dati radnicima što dotjeruju dvorac posljednje upute pa će obojica u koncertnu dvoranu, da gazda čuje šta je Umjetnik sinoć smislio.  

Umjetnik je dobar dio života, čitavih 29 godina, od 1761. do 1790., skladao i svirao za Esterházyje, boraveći u Fertődu, ali još više u Wiener Neustadtu (Bečkom Novom Mjestu) i Eisenstadtu (Željeznom). U dobroj mjeri će raditi za njih i nakon što preseli u Beč, sve do 1803. I dok je Bečko Novo Mjesto veće, pa Haydnovo prisustvo, pored mnogo drugih zanimljivih stvari, ne upada previše u oči, u Željeznom ga ima kud god čovjek krene, a očito je i imalo primat, čim je u tom mjestu na kraju i sahranjen.

Prvo na što se naiđe, a svi će odmah potrčati u dvorac, jest vino s njegovim imenom u suvenirnici na ulazu, a na spomen-ploči na zidu suvenirnice njegova svima znana izreka kako je njegov jezik, dakako jezik njegove glazbe, razumljiv u čitavom svijetu, uz hvalisavu napomenu, ispisanu kitnjastim slovima, kako je Haydn u dvorcu bio kapelnik Esterházyjevih. Njegovo ime s ulaza se ugleda na središnjem dijelu dvorca, gdje je, u dvorani „Terrena“, od 2009. postavljena stalna izložba pod pomalo bombastičnim nazivom „Haydn explosiv“. Štošta objašnjava podnaslov „Glazba iz revolucionarnih vremena“, budući da se Haydn, kao i Liszt, smatrao i smatra, blago rečeno, glazbenim inovatorom u mnogo čemu, posebice kao reformator gudačkog kvarteta i čovjek koji je značajno unaprijedio oratorij. Radnici upravo popravljaju prilaz za invalide, što će reći da se unutra ne može, ali se s panoa vidi da je u sve obilno uključen i pop-art, pa mi i nije previše žao.

Nemam dvojbe da je kudikamo bolje što je za posjete otvorena njegova kuća u ulici koja nosi njegovo ime. Jest da je u kući službeno živio samo 12 godina, od 1776. do 1788., što je navedeno na čak tri mramorne ploče, dvije na njemačkom, i jednoj na mađarskom, ali je poznato i to da mu je ovdje dugo godina i poslije toga bila „loga“ za vruće susrete s ljubavnicama. Iako je rođen četrdesetak kilometara dalje, u Rohrauu, ova kuća Haydnu, glede izložaka, dođe nešto kao Lisztova rodna u Raidingu: klavir na kome je skladao, diplome i nagrade, pero kojim je zapisivao note, ali i pisao sladunjava ljubavna pisma, kao i originalno pokućstvo koje je je koristio.

Pa ipak ni to nije glavno hodočastilište Haydnovih obožavatelja već crkva Pohoda Blažene Djevice Marije u gornjem dijelu grada, zbog toga poznata i kao Brdska, koju tek ovlaš spomenuh u putopisu iz Eisenstadta. Pozadi crkve je Haydnov trg kojim, kad bi se stvari svodile na kvantitetu, dominira kip, ako sam dobro zapamtio, svetog Ivana Nepomuka, koji je dao postaviti upravo Haydn. Stvarno, međutim, većina posjetitelja ni ne primijeti Svetitelja, kamoli da napravi selfie ispod njegovog skrušenog lika i zlatobojnog oreola, već trči pozdraviti se s Umjetnikom. Bista je djelo ukrajinskog kipara Lyubomyra Yaremchuka; tamnim se slovima potpisao posred Haydnovih pogrbljenih pleća pa potpis, ni ne pitajući, uskoči u pogled. I ovdje je Haydn proveo puno godina, samo što su možda – ipak je kuća ispred ulaza u crkvu - dame malo „krajčile“.

Haydna u raznim formama ima, što baš i nije običaj, i u crkvi, posljednja spomen-ploča postavljena je 2009., bit će da se u svakom naraštaju nađe i onih koji uživaju reći „Evo, i mi smo mu postavili…“ E sad, jedni postave ploču, drugi bistu, a treći kakav masivni spomenik, kakav vidjeh u donjem dijelu Eisenstadta, nekoliko stotina metara od ulaza u dvorac Esterházyjevih. Tek nakon što poizdalje vidjeh „facu“, shvatih da to nije Haydn već Liszt. Zašto, jer sam baš očekivao Haydna, e, to ne shvatih.

Nego da se vratim u crkvu, ali ne zbog bogatog namještaja, a onda i sve sile crteža, slika, kipova, ovog i onog u jednom od hodnika; Isusa ima u desetcima inačica, doduše se kroza sve uglavnom prikazuje Njegova muka i razapinjanje na križ pa je izloženo čak i trnjem poderano i „okrvavljeno“ misno ruho. Zašto ja toliko o jednom hodniku i jednoj izložbi kakvih po svijetu valjda ima na tisuće? Zato što je na kraju rešetka koja od ostatka crkve dijelu kriptu u kojoj je sahranjen Josef Haydn. Ispred rešetke se taman našla skupina mladih Austrijanaca, zaboravih odakle, zapamtih samo da im je vodič naš čovjek, mladić iz Viteza, kome nije prvi put da se dolazi pokloniti Maestru. Usput, iako nije obvezno, iako je dosad valjda sve vezano za „kugu“ napravljenu od gripe jasno i djeci zaostaloj u razvoju, gotovo svima vidim samo oči, ostalo su im zaklonile brnjice, odmilja zvane maskice.

Haydnov mramorni kovčeg bijel, bjelkasta je i čitav mauzolej, i alegorijski prikazi četiri godišnja doba na zidovima, čak i četiri anđela čuvara na kovčegu. Tako su htjeli Esterházyji, ali je dotad prošlo stoljeće i pol od Maestrove smrti. Umro je, naime (1809.), u Beču, gdje je i proveo posljednje godine života, pa je bilo prirodno da ga tamo i pokopaju. Ipak, u austrijskoj prijestolnici ostat će svega 11 godina – Esterházyji su dukatima i vezama isposlovali da ga se ekshumira i prenese u Eisenstadt.

Kad čujemo da je neka skupina ljudi osnovala udrugu ili društvo prijatelja glazbe, naravno da ne bismo ni pomislili da joj je jedna od djelatnosti i ljubomorno čuvanje ljudskih lubanja. E, pa bečko Društvo ljubitelja glazbe posjedovalo je Haydnovu glavu sve do 1954., kad ju je, nakon višedesetljetnih peripetija, predalo Esterházyjima, a oni je dodali Maestrovom trupu u ajzenštatskom mauzoleju.

Dok ovo pišem, slušam njegovu operu „Der krumme Teufel”. Nije mi prvi put, ali pojma nisam imao da bi se u prijevodu na naš jezik zvala “Šepavi vrag” :-O Ni da su je cenzori, zbog “uvredljivih opaski”, zabranili malo nakon premijere, 1753., da je kao mladić izbačen iz bečkog zbora jer se sama carica Marija Terezija požalila da lose pjeva (a i zato što je kolegici iz zbora škarama odrezao pletenicu!), da je neko vrijeme živio svirajući po bečkim ulicama serenade, da je iz Austrije prvi put izašao kao 58-godišnjak i tada prvi put vidio more! Ali… Nešto kontam, ‘ta će mu more kad je u glavi čitavog života imao čitave oceane…