Novi Sad, srpska Atena

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Davno nekad, dok je ovaj svijet još bio normalan, Atena je u svakom pogledu predstavljala sinonim napredne Europe. Danas je to – O tempora, o mores! – Bruxelles, a Atena je postala sinonim za siromašnu i prezaduženu Grčku.

Malo nakon što su, 1864. godine, misleće glave ugarskih Srba odlučile preseliti sjedište najstarije srpske kulturne institucije, Matice srpske, iz Pešte u Novi Sad, grad dobiva „nadimak“ Srpska Atena, koji će – pustimo Bruxelles, tzv. „vladavinu zakona“, tzv. „ljudska prava“ i sve ostalo takozvano – do dandanas ostati priimenak i prva asocijacija kad se spomene glavni vojvođanski i drugi grad po broju stanovnika u Srbiji.  Oko matice se, znamo, okuplja sve što vrijedi i radi pa je Novi Sad, od nekadašnjeg seoca, pomoćnog naselja Petrovaradina i tamošnje utvrde, u katastar uvedenog 1694. godine, postao prijestolnica. Avangardna je bila i šarolika skupina sastavljena od tajkuna i političara koja se 1748. godine zaputila u Beč, svemoćnoj carici Mariji Tereziji: porefenali se, sakupili 80.000 forinti i, praktički, kupili Novom Sadu status slobodnog kraljevskog grada. I Mi, Marija Terezija, ukinu gradiću dotadašnji naziv Petrovaradinski Šanac i naloži da se „ubuduće zove i da mu naslov bude Neoplanta, mađarski Uj-Videgh, njemački pak Ney-Satz.“ Danas se 1. veljače, datum kad je Marija Terezija šarnula po papiru, slavi kao Dan grada.

U središtu Trga Slobode, glavnog u gradu, meni za nevolju u vrijeme sedmodnevnog boravka „okićenog“ svom silom bijelih čadora, spomenik Svetozaru Miletiću. Miletić je bio i ostao „ikona“ srpstva u Vojvodini. Jedan je od glavnih među onima koji su od Novog Sada stvarali „srpsku Atenu“: jedan od utemeljitelja kazališta, pokretač novina i političkih stranaka, zastupnik u – pazi sad, al' takvo doba bilo! - mađarskom i hrvatskom saboru i, najvažnije, u dva mandata, makar okrnjena od ugarskih vlasti, gradonačelnik Novog Sada. I žrtva političkih progona jer, sve mu bilo džaba, k'o Vasi Ladačkom konji vrani po livadi razigrani, kad nije htio puhati u pravu tikvu, već se borio za svoj narod, pa je i hapšen i zatvaran. Ali ga je zato, evo, u bronci ovjekovječio niko drugi do Ivan Meštrović i sad svako novosadsko dijete, kamoli odrasli, zna ko je bio Svetozar Miletić.

Bijeli čadori mom objektivu poprilično kvare račun, ali šta je – tu je. Barem su sve zgrade na Trgu Slobode visoke, samo što će, eto, imati dodatni“ ukras“ koji će im „otkinuti“ ponešto od prizemlja. Glavna zgrada je, naravno, Gradska kuća odnosno Magistrat. Neorenesansa, godina proizvodnje 1895., četiri kupole na četiri kuta i balkončić na tornju. I nevjerojatne fasadne dekoracije u vidu svakovrsnih alegorijskih figura grčkih boginja. Ko god ih je crtao, tesao i klesao – evala mu!

Inače je oko lokacije Magistrata vođen čitav jedan mali rat koji bi se komotno moglo svrstati u vjerske. Srbi su bili uporni u zahtjevu da se gradi na Hanskom placu, tamo gdje ću nešto kasnije „sresti“ zdanje Matice srpske, u tom kraju su tada, naime, živjeli gotovo isključivo Srbi, a katolici se zainatili da bude ovdje gdje jest, što će reći – ona Vojvodina je u mnogo čemu bila druga priča od Vojvodine nakon što ju je „poklopila“ srpska kraljevska vojska – da su pobijedili. Zašto baš ovdje?

Pa zato što se na placu pored Magistrata već uspravljala katolička crkva Imena Marijina. Iako je sjedište biskupije u Subotici, crkvu ovdje svi zovu katedralom. S tornjem visokim 73 metra, najviša je u gradu. Inače je ovdje prva crkva zasvjedočena još u 11. stoljeću, a po nekim zapisima najljepša je bila ona izgrađena početkom 18. stoljeća, ali je žestoko nastradala, praktički je pretvorena u ruševinu, u topničkoj paljbi s Petrovaradina u Mađarskoj revoluciji 1849. Obnove nisu donijele željeno pa je potkraj 19. stoljeća sagrađena sadašnja, sa šarenim pločicama „zsolnay“ keramike na krovu, zbog čega je mnogi zovu „šarenom katedralom“.

Unutra mogu – zaključana je – zaviriti samo kroz rešetku; da se poprilično vidjeti, ali ne mogu do biste Györgyja Molnára (1829. - 1899.), čovjeka koji nije svetac, ali se, eto, našao u crkvi. Svetac nije bio, ali odličan arhitekt jest, dovoljni bi bili, da ništa drugo nije uradio, Magistrat i katedrala. A jest, i bolnicu, i reformatorsku crkvu i srpsku osnovnu školu i koješta drugo. Za projekt crkve nije htio uzeti ni forinte, ali je, evo, dobio vječnu plaću – bistu ispod kora.

Iza katedrale je Plebanija, zgrada župnog ureda. Znam da će sad mnogi zamisliti klasičnu veću kuću, ali ovo je nešto drugo, i veće i ljepše. Jest građena prije više od dva stoljeća, ali je u svim vremenima bilo i onih koji su imali keša i onih koji su bili vidoviti i znali graditi da nešto traje stoljećima. Kasni barok i klasicizam. Tu je još nekoliko lijepih zdanja; ne znam je li sve to crkveno, ali vrijedno jest, za to ne treba mjera bolja od golog oka.

Katedrala i kompleks vezan za Plebaniju danas, za razliku od onog što su bili u doba gradnje, djeluju gotovo kao neko strano tijelo; grad je danas ipak dominantno srpski s nešto više Mađara i gotovo neznatnim udjelima Hrvata, Slovaka, Roma i Crnogoraca. Za razliku od Subotice, ovdje na dvojezičnim tablama, a tako je već od  ulaza u Gradsku kuću, uz srpske, mađarske i slovačke nazive, „nema mjesta“ za hrvatske, isto kao što u hrvatskoj godinama razbijaju ploče sa srpskoćirilčnim natpisima; mislim da će se – džaba Hrvatima pride Šokci i Bunjevci – prije pojaviti na romskom, ma i na svahiliju, nego na hrvatskom jeziku.

Na Trgu Slobode su još dva lijepa zdanja, hotel „Vojvodina“ te zgrada Vojvođanske banke. Hotel je stariji, 1854. ga izgradio neki Johann Eigler i nazvao po carici Elizabeti, a kad je Vojvodina postala srpska, ponio je ime Marije, supruge kralja Aleksandra Karađorđevića. Sreća pa komunisti – Tito je ipak imao bukadar žena – nisu nastavili tradiciju. Zgrada Vojvođanske banke također je bila hotel, sve do 1953., kad je pretvorena u Dom JNA. Inače je upravo u ovom hotelu u studenom 1918. održana sjednica Velike narodne skupštine na kojoj je – Austro-Ugarske je nestala k'o gumicom izbrisana – proglašeno prisajedinjenje Kraljevini Srbiji.

Dopadljivo djeluje i trg na koji se od Trga Slobode dođe Zmaj Jovinom ulicom. Vladičanski dvor, s fasadom koja simbolizira i na izvjestan način sjedinjuje bizantske i elemente srednjovjekovnih srpskih manastira, oličene u biforama i triforama, pravi je biser, pogotovo što nije zagušen drugim građevinama. Trebalo bi, koliko se razumijem u pravoslavlje u Vojvodini, da tu stoluje episkop Irenej Bulović. Nimalo me ne bi iznenadilo da je u bronci ispred dvora neki od njegovih predšasnika, ali nije nego Jovan Jovanović Zmaj: jest povruće, ali je, evo, krenuo u šetnju, možda trgom proleti kakav zgodan stih, a šteta ih je puštati da tek tako nestaju u havi. Kasno popodne naići ću još jednom i vidjeti ga u prirodnom ambijentu – djeca se oko njega i njegova štapa zaigrala „ganje“ i ne umiju stati. Iza leđa mu je kuća „Kod belog lava“, najstarija sačuvana u gradu: još 1720. godine se spominje kao „kuća sapundžije Stojana Maslaka“. Zašto baš „Kod belog lava“, ne zna niko živ. Bit će da je neki bijeli lav krenuo iz Afrike pa zalutao u Novi Sad, a onda se opet izgubio :)

Odmah iza zgrade eparhije stoji saborna crkva svetog Đorđa. Zidana je od 1734. i, pogotovo za ono doba, velika je, ali, još puno važnije, skladna građevina. Naravno, i obnove su dodale svoj dio, sadašnji izgled je dobila za jedne od njih, početkom prošlog stoljeća. Paja Jovanović je uradio 33 slike za ikonostas, kao i dvije iznad pjevnica i isto toliko iznad Bogorodičinog i arhijerejskog trona, a kad je nešto njegovo, onda bi se bez krzmanja smjelo potpisati da vrijedi. Ja ću, naravno, ipak i pogledati, za svoj ćeif. U porti stoji Bogojavljenski križ, prenesen 1956. točno s mjesta na kome se sada s djecom igra čika Jova Zmaj.

Zmaja susrećem i iza crkve, ovaj put se radi o bisti, i to ispred gimnazije nazvane po njemu, a portret mu, sa životopisom, stoji blizu zida s ispisanim grafitom „Jednom sam te smatrao svojom“; to je Pjesnik noću, krišom, uzeo sprej … :) Što ga tu ima najviše, nije slučajno, sve objašnjava ploča na Gimnaziji, na križanju s ulicom Zlatne grede: tu se nalazila kuća u kojoj je rođen Pjesnik s kojim je moja generacija odrastala i čije su se pjesme same od sebe učile napamet, i kad nije bilo „pod moranje“. Inače Patrijašijski dvor i Gimnaziju povezuje ime arhitekta Vladimira Nikolića; spomenuh ga u putopisu iz Sremskih Karlovaca, tamo je napravio sto čuda, a ni ovdje ga, evo, nije falilo. On Gimnaziju nacrtao, a izvjesni baron Miloš Bajić je, kako stoji iznad ulaza, napravio „srpskom narodu“.

Od Zmaja se „selim“ kralju Petru I. Karađorđeviću, stamenom na svom vrancu i, naravno, ponosnom, ipak je on ovaj grad učinio dijelom Srbije. S obližnjeg zida ga gleda grafit „Živeo socijalizam!“, ali je neko, bit će samo Njegovo Veličanstvo, prekrižio drugu riječ, a neko treći ispod dodao „Smrt kapitalizmu!“ S drugog zida, s gimnazijske zgrade, i to s čitave fasade, gledaju Svetozar Miletić, Đura Jakšić i Zmaj, kao i, iz kočija, Marija Trandafil te Milica Stojadinović Srpkinja, a još dvojica, Kosta Trifković i Laza Kostić, stižu iz drugog plana. Ispod krova je grb Novog Sada, ispod njega natpis „Od Srpske Atine… do Evropske prestonice kulture“, uz potpis „autora“ u donjem desnom kutu – to je, bit će, neka ovdašnja uzrečica – Bute dobri. U blizini – to mi je pozitivno iznenađenje, oduvijek sam volio „Idole“ – vidjeh i Prolaz Vlade Divljana.

Tako dolazim, ispred ulaza u galeriju Zbirka strane umetnosti, i do spomenika Jaši Tomiću, nesuđenom liječniku i suđenom ubojici – ubio je političara Mišu Dimitrijevića i, kako se ono obično kaže, „odležao“ šest godina robije. To mu, pogotovo što je bio zet Svetozara Miletića, nije smetalo u budućoj političkoj karijeri, a evo, kako vidimo, ni u tome da ga, kao vrsnog borca za njihova nacionalna prava, Srbi slave i dandanas.

Prošetat ću i Dunavskim parkom, inače spomenikom prirode, gdje će me dočekati jedna goluždrava, kažu prava nimfa, a zamalo će je zamijeniti jedan svetac, sveti Sergej Radonježski; neki će reći i Radonjecki, što ne prihvaćam, jer je nadimak-prezime dobio po Radonežu, a ne, kako bi se moglo krivo povezati, po Donjecku. Kip duhovnog vođe srednjovjekovnih ruskih zemalja, koga, zanimljivo, iako je živio daleko nakon raskola, ima i u katoličkim kalendarima, dar je, stoji na postamentu, srpskom narodu od ruskog naroda. Nakon goluždrave i sveca zamišljeni mladi pjesnik, dabome Branko, prezime je ovdje suvišno, svi znaju koji je, slijedi nezaboravni Miroslav Antić, a prilično im je blizu – i njega poznajem već izdaleka – kolega mu po peru Đura Jakšić. Ne mogu odoljeti da ne napravimo zajedničku sliku, a ne bih se ljutio ni da je iz džepa izvadio knjigu i potpisao mi je za uspomenu i dugo sjećanje :)

Iz parka ću nabasati pravo na Vojislava: Srbija, kaže, hoće Šešelja. Hajd' dobro, al' sudeći po rezultatima izbora, ne bi se baš reklo, hoće ga gotovo samo postavljači ogromnog plakata. S druge zgrade neko poručuje „Srbijo! Glavu gore!“ Jest, sve stoji, ali i Srbija, kao i ostali, mora paziti na vlastiti vrat. Blizu zgrade pokrajinske vlade, upakirane u brački mramor, susrećem pomalo izderane turističke putokaze i čika Mihajla Pupina; čim ga se spomene, padne mi na um kako bi, da je živ, riješio i šumove na viberu, whatsAppu i sličnim mjestima, a sjetim se – baš je neobično! – da mu se majka zvala Olimpijada.

Novim Sadom sam prošetao lanjskog kolovoza, sav je bio u znaku Exita, o tom sam ponešto prozborio u putopisu iz Petrovaradina. Sad sam već izvan središta grada. Jedna, druga, treća, četvrta crkva… Bome ih više ne bilježim niti puno zagledam koja je koja i koja je čija. Posebna je, kao najmanja pravoslavna u gradu, a i po tome što su u njoj kršteni sinovi Alberta Einsteina i Mileve Marić, Eduard i Albert, Nikolajevska crkva, nekad hram rezerviran za Grke i Cincare. Izuzetak je i reformatska, jer je – neogotički slog s elementima klasicizma –  ljepša od drugih. Na fasadi zgrade pored nje mural s tužnim dječačićem i istim takvim psom, ali sve je to ništa u odnosu na „instituciju“ čija će me firma slatko nasmijati: butik čvaraka! Eto, da sam jučer umro, umro bih u neznanju :)

Tako, još – Jahve neka mi prosti – s masnim čvarcima u mislima, sve vrijeme ustvari praveći jedan veeeeliki krug oko centra, stižem do sinagoge, skrivene u sjeni dvaju krošnjastih stabala. Bio sam u nekoliko okolnih, primjerice u segedinskoj i subotičkoj, a novosadska je, na moju žalost, zaključana. Inače je, kažu, druga po veličini u Europi, odmah nakon budimpeštanske, i sigurno je vrijedilo vidjeti je i iznutra. Šta je – tu je, vrijedi i izvana, pogotovo u kompletu sa Židovskom općinom i školom. Ne znam koliko ih je uspjelo preživjeti i koliko ih je sad, ali su odatle, stoji na trima pločama, na jidišu, srpskom i engleskom, 26. travnja 1944. deportirani u koncentracijske logore. Posebnu čast zaslužio je – eno panoa s njegovom fotografijom i životopisom – arhitekt kompleksa Lipót Baumhorn, a novosadska je jedna od njegovih dvadesetak, zbog čega se ubraja u, kad je riječ o židovskim bogomoljama, jednog od najvećih u Srednjoj Europi.

Onda Srpsko narodno pozorište; oko zgrade živi hršum, radi se, neki jadničak, a bit će da je neki književni velikan, zamotan kao da je ABKO napad, pa ga zarobili. S jednog balkona mašu mi sveti Petar i Pavao (kako li im ne dojadi da su vječito zajedno!), negdje, gotovo s nebesa, sa svog terena, lijepo obojeni svetac, predalek da bih ga prepoznao, a ispred zgrade Matice srpske nijemo me gledaju – valjda nikog nisam zaboravio – Jovan Hadžić, Sava Tekelija, Teodor Pavlović, Platon Atanacković, Tihomir Ostojić i Vasa Stajić.

U Dunavskom parku sretoh Branka, Miku i Đuru, a jedne večeri i Stevana Tontića, jednog od najplemenitijih ljudi od svih koje sam ikad upoznao i našeg velikog pjesnika koji im se – boli me i još će dugo – u međuvremenu pridružio. Već je bio podobro načet bolešću i odmah mi je rekao da više od dva sata sjedenja neće izdržati. Izdržao je pet. Za naš posljednji susret. Остаје његова ријеч на земљи /
Да ваздух живих заталаса… ❤