Bratislava: Od mitskog Svatopluka do dječovjeka Pičusa

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad dođeš u Bratislavu, najbolje ti je odmah krenuti prema bijelom dvorcu navrh brda, ovdje znanom pod imenom Bratislavský hrad. Znaj da neće ići glatko: gdje god da si ostavio auto do dvorca će te neprestano mamiti čudesna pročelja i svakovrsni spomenici. Zato ti je najbolje imati nekog ko će ti preko očiju staviti crni povez, uzeti te za ruku i odvesti pravo pred neku od kapija, dozvolivši ti tek da, bez osvrtanja okolo, s nekoliko usputnih mjesta utopiš pogled u bjelini dvorca. Neka te ne zbuni čegrtanje motora, to teški strojevi rove i utvrđuju brdo na koje je nalegao dvorac; ti imaš svoje kamene stube i samo se ramenom čvrsto drži za ruku onog što te vodi.

Nakon što prođeš, recimo, Žigmundovu kapiju, stigao si samo do labirinta donjeg dijela utvrde i, ne samo zbog poveza na očima, još ne vidiš ništa osim gudurastih, valjda jedno desetak metara visokih potpornih zidova grada. I kad „izroniš“ iz labirinta, čeka te gotovo isto; slijedi još penjanja i tek tad ćeš, ako ti od oduševljenja prizorom ne zaklecaju noge, kroz „pravu“ kapiju. Povez ne bacaj, trebat će ti kad se budeš vraćao; morao bi nizbrdo, a oči ti ostaše na dvorcu.

Četiri tornja nejednake visine, a najviši je, 47 metara, Krunski, iz 13. stoljeća. Da je bijelo zdanje ko zna koliko puta prekrajano, kô stara haljina bodovima prepisanim iz „Burde“, vidljivo je po pomiješanim stilovima posred fasade: u gotički prozor nasilu se uglavio neki za njega novovjeki. Ima toga, vidjet ćeš kasnije, i unutra. Nije to 13. stoljeće početak početaka, gotički dvorčić stajao je na brdu i tri stoljeća prije. Najprivlačnije, doduše ne izvana, djeluje Draguljni toranj – tu su se, naime, dok je ovo bila Ugarska, a o Slovačkoj niko ništa znao nije, čuvali kraljevski nakit, zlato i druge dragocjenosti. Da, Ugarska, a ako još uvijek ne uspijevaš povezati, sjeti se da si nekad davno učio o Požunskom miru. I, pitaš se? Pa današnja Bratislava je nekadašnji Požun, prijestolnica Ugarske nakon što su ih Osmanlije najurili iz Budima, a današnje ime dobila je tek 1919. godine.

Nije dvorac bio samo kraljevska rezidencija, već i katoličko sjemenište, i vojarna i, usput, djelomično, svašta nešto. I danas u njemu zasjeda državni parlament; doduše 150 parlamentaraca u dvorcu „gostuje“ samo u posebnim prigodama, jer eno im preko puta jednog od ulaza posebna zgrada; izdaleka vidim natpis Národná Rada Slovenskéj Republiky. Najveći dio dvorca popunjen je raznoraznim muzejskim zbirkama. I onda ideš od jedne do druge dok ti u antičkoj, taman dok motriš kompletan kostur sastavljen u ležeći položaj ili po nečemu raritetnu rimsku pliticu, iz zasjede ne iskoči jedna ljuta (dodao bih još jedan pridjev, ali je nepristojan pa neću!) baba koja zapovjedničkim tonom traži da na lice natakariš nekakvu efefnešto brnjicu, odmilja zvanu maskica. Uvjeravaš je da ti je na ulazu i ni u jednoj od prethodnih prostorija niko nije tražio, ali sve je uzalud, čak i to što se ostali djelatnici stavljaju na tvoju stranu: baba je Mažino linija, Staljingrad i Srijemski, Solunski i svi ostali frontovi. Zove jedan broj, pa drugi, da provjeri, a kad otipka i treći zaključuješ da si s pregledanjem ionako pri kraju pa babu slikaš za uspomenu i dugo sjećanje i pičiš dalje. Tebi dosta, a baba će se imati čime klinčiti unucima :)

Ispred ulaza u dvorac ugledat ćeš konja u (t)rzaju i konjanika što, mačem podignutim ka nebu, veli: Samo preko mene mrtvog! Svatopluk je otprilike slovačka inačica našeg mitskog kralja Tomislava: u dokumentima ga slabo gdje ima, a na trgovima ne možeš proći od njega i njegove bedevije. Velikomoravski knez iz druge polovice 9. stoljeća, kad su mitovi rađali bolje nego voće za ratnih godina, navodno je vladao od 869. do smrti, na tron se, u dobroj mjeri vazalski, popeo izdavši vlastitog strica, što je tad bilo kao reći „Dobrý deň“. Boljeg se nije našlo ni u povijesti, ni u legendama, pa je stvaranjem slovačke države „imenovan“ za njenog praosnivača.

U dolini se razbaškario grad: iako jedna od manjih europskih prijestolnica, izgleda da mu nema kraja. Da Dunav nije zauzeo koliko god mu je bio ćeif, bit će da bi bio još veći. Ukraj su Dunavu stali prije pola stoljeća, izgradnjom Novog mosta, odozgo gledano ni po čemu posebnog, osim što mu se na sredini, na pola Dunava, uglavio opservatorij, projektiran tako da sliči letećem tanjuru. Unutra je i restoran, a cijene su, kažu, također svemirske, pa je tanjur bolje gledati ispred dvorca nego u restoranu.  Poznato je da se ispred dvorca, osim Slovačke, vide – Bratislava leži vrlo blizu državnoj granici – i Austrija te Mađarska; ne znam kakav si ti u tome, ja, bome, nemam pojma u orijentaciji i vjerojatno bih, tražeći pogledom Austriju i Mađarsku, upravio pogled prema Ostravi ili Krakówu.

U gradu je u prvom planu svjetlozeleni krov tornja rimokatoličke katedrale svetog Martina. Gotika, 15. stoljeće, sjedište tek prije 14 godina osnovane Bratislavske nadbiskupije, a također i Katoličke crkve u Slovačkoj. Da, u Slovačkoj, ali kad se govori o katedrali, ne može se zaobići činjenica da je u njoj između 1563. i 1830., uključujući tu i Mariju Tereziju, okrunjen dvoznamenkast broj austrijskih i ugarskih vladara. Slovaci su, naime, u svojoj prijestolnici sve do 1919. i nasilnog ulaska čeških trupa u grad bili, uz većinske Nijemce i Mađare, samo najbrojnija manjina, čak su i prve novine na mađarskom jeziku, Magyar hírmondó, otisnute ovdje, 1780. godine, ali, znamo, sve se mijenja…

Sat kasnije ući ćeš u katedralu – valjda na svijetu ni nema prvostolne crkve u kojoj se ne bi imalo što vidjeti – i prošetati oko nje pa naići na grobnicu ovdašnjih Erdődyja; mađarski plemenitaši su se iz nekog razloga odlučili da između 1600. i 1845. budu pokapani s vanjske strane. Blizu katedrale ćeš se pozdraviti s Jánom Hollýjem (1785. – 1849.), prvim pjesnikom koji je pisao isključivo na tada tek ujednačenom slovačkom – pravo je sličan našem jeziku – i Antonom Bertolakom (1762. – 1813.), svećenikom – ko bi drugi! – i filologom koji je postavio temelje jezika kojim je pisao Hollý. Još nešto metara naprijed, prema Starom gradu, susrest ću se s Franzom Lisztom, njega ne treba predstavljati, Ľudovítom Štúrom (1815. – 1856.), pjesnikom i vođom slovačkog narodnog preporoda u 19. stoljeću, i Hryhorijem Skovorodom (1722. – 1794.), Ukrajincem, pjesnikom, filozofom i skladateljem; ispod njegova lika sitnim slovima je – iskreno, ništa ne skontah – objašnjeno otkud i zašto on u Bratislavi. Po faci „pljunuti“ Putin.

Inače je prethodnica katedrale bila malo niže dvorca, eno joj i sad doduše škrtih prizemnih ostataka, vjerojatno složenih naknadno, a stvari se mijenjaju početkom 13. stoljeća, kad je procijenjeno da ju je, zbog učinkovitijih obrambenih postavki, bolje „prenijeti“ na današnje mjesto. Podignuta je manja, romanička, a dvjestotinjak godina kasnije zamijenila ju je današnja, okružena, zbog čega donekle nalikuje crkvama po Transilvaniji, visokim obrambenim zidom. Najveća njena znamenitost nije unutra: 300 kilograma teška replika ugarske kraljevske krune svetog Stjepana, za čiju je izradu trebalo 0sam kilograma zlata, ugnijezdila se 1847. godine navrh 85 metara visokog tornja.

Još se nisi odmaknuo od dvorca, samo si se spustio za jednu razinu niže, na prostrani plato na kome je nekad mlada vojska s jutra gazila strojevi korak, a u ratno doba bezbeli bilo zborno mjesto elitnih husarskih postrojba. Klanjaš se sjedećem Kristu, ponešto tjeskobnom, doduše mu se oko čela splela trnova kruna, a možda i zato što platoom apsolutno dominira sveta Alžběta Durynská. Slovaci je zovu tako, ali je stvarno riječ o svetoj Erzsébet (Elizabeti) Ugarskoj iz kuće Arpadovića (1207. – 1231.), kćerki hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II., rođenoj upravo ovdje, u nekoj od bezbroj soba dvorca; blago pognuta, hrani siromaha što je, izabravši Boga umjesto bogatstva, činila čitavog života.

Ne znam kako ćeš ti, a ja ću se, pored neveselog modernističkog spomenika postavljenog u sjećanje na sinagogu što je tu stajala, ne, kako si sigurno pomislio, do Kristalne noći, već do 1969., kada je srušena zbog izgradnje mosta, spustiti u Stari grad i svratiti na kavu. Kratku, kako i kažem konobaru, na što minutu kasnije stiže šalica sa zerom crnog taloga na dnu, ne većom od mrlje koju u prašini napravi kišna kap nanesena vjetrom. Koji čas u nevjerici zurim u šalicu, a onda se moj pogled susreće s konobarovim, nasmijanim od uha do uha, kao da je za tu prigodu pozajmio usta jedne naše, znate koje pjevačice. U ruci mu tacna s kavom: „To vam je bila kratka, a sad vam evo mala“, podučava me kako se naručuje u Slovaka, ne prestajući se smijati. Sreća pa s čorbicom nije bilo eksperimenta: ni kratka, ni mala, a vrlo ukusna. Da mu nakon svega ne dadneš bakšiš, morao bi to sam sebi upisati u grijehe i zapamtiti za ispovijed.

Bratislava je inače puna poznatih lica. Od bronce su, ali ti to ne smeta da, primjerice, Hansa Christiana Andersena prijekorno zapitaš je l' fino što te je, davno jednom, možda i više puta, natjerao na plač dok si čitao „Djevojčicu sa šibicama“ ili da s Tomášom Masarykom i Milanom Štefánikom probaciš koju o situaciji u Ukrajini i, u svezi s tim, stavovima predsjednice Zuzane Čaputove. Ima ih i tebi potpuno nepoznatih, a ovdje očito toliko poznatih da im nije bilo potrebe stavljati imena. Nešto su drugo oni što imena nikad nisu ni imali, recimo dvije gole mršavice, baš onako po mom ukusu, ispred glavne pošte; ode abdest dok si rekô hulahop :) Pa jedan blizu Stare tržnice, ruku punih zrelog klasja, ili još jedan na vrhu bunarskog stupa, danonoćno ukočeni stražar na Glavnom trgu, bratislavska inačica dubrovačkog Orlanda, djevojka što kreće u juriš, a simbolizira Crvenu armiju, osloboditeljicu Bratislave od mrskog Švabe, to iz vremena dok CNN nije sve Ruse svrstao u naciste, još jedna bunarska djeva što miluje lane, drúga joj s vrčem, još dvije što im barokni balkon ipak nisu spustili na glavu i učinili ih karijatidama, dvojica beznogih Atlanta, jedan izrađen od dasaka za koga ne skontah što predstavlja, osmero sa socijalističkog trudbeničko-ratničkog reljefa… Paparazzo i vještica, svako na svoj način, bezecuju prolaznike, Ćumil, izlazeći iz šahta, ženskom svijetu zaviruje pod suknju, a Schöner Náci zabavlja željne zabave već samim svojim izgledom, budući da su polucilindar i frak odavno demode. Stvarni je lik, dakako pokojni, pravim imenom Ignac Lamar, legenda ni od čega i ni iz čega, nešto kao dimnjačar Njunjo u Herceg Novom. Najposebniji je ipak Pičus, debeljuškasti ćelavi dječovjek ljutitog izraza lica, djelo kipara Viktora Freša, odavno poznato i izvan granica Slovačke. 

Diviš se brojnim moćnim zdanjima, evo, naprimjer, onom renesansnom Slovačkog narodnog kazališta s Ganimedovom fontanom, na trgu nazvanom po pjesniku Hviezdoslavu (1849. – 1921.), krsnim imenom Pavolu Országhu Hviezdoslavu, ili onom kasnobaroknom Palače Grasalkovič s francuskim vrtom, nekad kućice u cvijeću Antona Grasalkoviča, savjetnika Marije Terezije, sada Predsjedničke palače. U blizini je i Biskupska palača, ostala to samo prema nazivu, budući da su u njoj smješteni Vladini uredi. Ispred Predsjedničke palače stražare dvojica živih, a nepokretnih, pa ti bude žao što nisi ponio škarice da im, kao onomad Mr Bean, skratiš mrke brke.

U Starom gradu posebno mjesto zauzima Mihaelov toranj, nekadašnji ulaz u zidine i gradska osmatračnica, mada ne razumijem šta su to oni imali osmatrati iz ravni kad su prije i bolje od njih sve vidjeli oni gore, ispred dvorca. U tornju je postavljena izložba oružja i bit će da je dio Gradskog muzeja, smještenog u Staroj vijećnici. Ako su u nekadašnjoj biskupskoj palači ministri, nisu u Nadbiskupskoj, odmah iz Vijećnice. U unutarnjem dvorištu sveti Juraj dok ubija aždaju, a u još jednom daljem Isus s četvoro krilatih anđela s glazbenim instrumentima, samo sačekati da im da intonaciju. Tu je ulaz u kapelu svetog Ladislava, tu je, u Staklenoj dvorani – eno na zidu metarske ploče s natpisom, a nije daleko ni njegov vojnik, ležerno zalegao na klupu – Napoleon 1805. potpisao Presburški sporazum odnosno Požunski mir.

Nema „ozbiljnog“ srednjoeuropskog grada bez pila Presvetog Trojstva. Na dijagonali je između dvorca i Ribljeg trga, a ovdje je poznat i kao Kužni stup, budući da je podignut 1713., nakon što je jedna od velikih epidemija kuge, koja je u ilovaču poslala 3.860 Požunaca, postala prošlost. Kao kad bismo sad, nakon što je (za naivne, pametni spremno čekaju jesen i novu plandemiju) prošla koronakuga, opaka bolešćura što je, evo, pobila samo malo manje ljudi nego što ih pogine u afričkim safarijima, diljem svijeta podizali spomenike zahvale Gatesu, Fauciju i ostaloj pogani što je umislila da su bogovi i sveci.

Naravno da ne manjka ni svetaca u fasadnim nišama, a ni crkava. Jedna je – u blizini je velebni spomenik slovačkog narodnog ustanka u Drugom svjetskom ratu – pretvorena u sveučilišnu bolnicu, ali ih opet ostane. Ulazim u franjevačku samostansku crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije, sagrađenu u drugoj polovici 13. stoljeća po nalogu ugarskog kralja Ladislava Kumanca, a za uspomenu na veliku pobjedu nad češkim mu kolegom Otakarom II. Přemyslom u Moravskom polju 1287. godine. Po svom neobičnom pročelju u oči upada i crkva svetog Ivana od Mathe, tako zamišljena od ostrogonskog nadbiskupa i mađarskog primasa Imricha Esterházija ili nekog ko mu je došapnuo ideju. Ulazim u još jednu malu, ali vrlo lijepu, ne zapamtih koja je i čija je, ali eno je u galeriji. Ipak je broj jedan Plava crkva, kako se obično, zbog neboplave fasade, naziva crkva svete Elizabete, iste one što dežura na platou ispod dvorca. Novija, u secesijskom slogu, ukrašena pločicama od majolike, proizvodom majstora iz Modre u zapadnoj Slovačkoj.

I zastave Višegradske skupine na jednoj zgradi, i ukrajinska u izlogu Poljskog instituta, a ima je i drugdje, gdje nije bilo afganistanskih, libijskih ili iračkih kad je nobelovac za mir Obama i kolege mu predsjednici danonoćno i bjesomučno ubijali tamošnju djecu, i muzej skladateljskog genija Johhana Nepomuka Hummela s reljefom na zidu, a u drugom dijelu grada i bista na visokom uskom postamentu, gotovo stupu, i jedan pravi pravcati alkemičar, i zanimljivih naziva lokala, primjerice „Prašna bašta“ sa slogovima u kojima je š sastavljeno sa susjednim slovom…

Ma ima još svega, ali za kraj ostavljam nešto 1/1 naše: na zgradi Sveučilišne knjižnice stoji spomen-ploča koja kaže da se tu nalaze orijentalni rukopisi koje je – pazi sad! – donirao Safvet-beg Bašagić! I nije samo to: Bašagićeva zbirka je, čitam na ploči, dio UNESCO-ovog programa Memory of the World Programe! E, Safvet-beže, đe me nađe, mašala! :)