Osijek: Sakuntala, Retfala i Mačkamama

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Antička Mursa, potom za Mađare Eszék, a za Nijemce Esseg, danas Osijek, četvrti grad po broju stanovnika u Hrvatskoj, prijestolnica Slavonije i Baranje bez prijestola. Golema za prepješačiti: na ekranu mobitela se na kraju nađe 9,37 kilometara. S koje god strane joj priđeš, pomislit ćeš, zbog širokih bulevara i prostranih parkova „Evo ga, sam' što nisam u centru!“

Tako se i ja varakam, ali je centar samo jedan, bez bulevara i zelenila, Trg Ante Starčevića. Striček Ante, za razliku od brojnih drugih brončanih otjelotvorenja koja vidjeh diljem Hrvatske, čvrsto se ustobočio i, široko raskrečenih nogu, gleda u nebo, a pokazuje u zemlju. Hm, ovakvog ga baš i ne poznajem! Malo dalje skulptura Brođanina Branka Ružića, službeno nazvana „Grupa građana“, po nekima prosto „Ljudi“. Ne mare za Antu, više se trude podmetnuti rame i krilo dječurliji koja im se vere po glavama. Dobrohotni prema svima, i mene u društvo, mada sam daleko od toga da sam građanin, još manje Osječanin, primaju kô najrođenijeg.

Trg je klasični srednjoeuropski; Gradska kuća i zdanje županijskog poglavarstva, nekadašnja Palača Normann, veliki vodoskok i fine zgrade do dva-tri kata, eno im okolo ravnice, kraja joj se ne vidi, nek' tamo zabijaju krovove u nebo. Malo baroka, malo neorenesanse, malo secesije, ovog i onog, ali u međusobnom suživotu i skladu.

Izuzetak je, u kutu trga, katedrala svetih Petra i Pavla. Neogotika, 94-metarski toranj, druga po visini u Hrvatskoj, Sagrađena od – tako kažu, neko je, bit će, stajao po strani i brojao – 3.5 milijuna crvenih cigli za cigle četiri godine, od 1894. do 1898. Inicijator, očekivano, Josip Juraj Strossmayer. U posljednjem ratu više od stotinu puta pogođena dalekometnim projektilima, eno joj jedan dio desnog boka i sad u skelama. U Osijeku sam nedjeljom pa ću prispjeti i na misu – katedrala dobrano popunjena, a može primiti više od 3000 vjernika pa se ti (uzalud) pitaj vjeruju li Osječani u onog gore ili, umjesto vlastitim očima, vjeruj p(l)aćeničkim medijima koji nas već godinama satraše pričom kako smo malne svi postali ateisti i da se u crkvama nađe tek poneki asocijalni čudak.

Sačekat ću ono „Idite u miru“ pa na miru pogledati bezbrojne ukrase, oltare, kipove, vitraje, te freske Mirka Račkog. I izvana se ima šta vidjeti, od čudesno izvedenog glavnog ulaza, do triju vodoriga, mitskih zvijeri što otimaju i, uz jedno mljac, progutaju neposlušnu djecu, i sve to noću, da bi se danju okamenile i pravile mrtve. Ko se čudi otkud vodorige, treba znati da i nisu baš samo ukras, a i gdje bi mogle biti onakve ružne, već služe kao neka vrsta oluka. I da: u Kölnu se, kažu, nalazi katedrali gotovo istovjetna crkva, a mlađa od nje, posvećena Srcu Isusovu. Jest da su i katedralu projektirala dvojica Nijemaca, al' naša je, pa nekako ipak ispadne da su i Švabe nešto prepisali od nas.

S Trga Ante Starčevića ću se zaputiti prema drugom kraju grada, Tvrđi. Između je osječki Korzo, a nemalo sam iznenađen kad – nisam pošteno ni krenuo – naiđem na još jednu crkvu. Kapucinska,  barokna, pod zaštitom svetog Jakova, sagrađena 1727., i sve to stoji na tabli ispod skele, budući da se ulazni dio renovira. Ih, gdje bi mi bio kraj kad bi mi uvijek sve ovako fino napisali! Troje svetaca, jedan u niši na zidu, dvojica stražareći na ulazu, ljubopitljivo me motre, valjda one što dolaze na misu otprije dobro znaju. Jedan od potonje dvojice, zametnut ogromnim križem k'o puškom, pljunuti Stipe Mesić! Na glavnom oltaru – mora biti da je neko dosad već ukazao na to da nije politički korektno – slika s motivom borbe protiv islama, kojim je Osijek bio zastrt od 1526. do 1687. godine. Crkvu je inače posvetio đakovačko-bosanski biskup Petar IV. Bakić de Lach; makar to dvoje vjerojatno nema nikakve veze, Bakić je, naime, bio Splićanin, u glavi mi se odmah nađoše odmah stigoše Bakići kod Olova, tamošnja srednjovjekovna crkva svetog Roka i onaj čudni obelisk kakvog na svijetu nema.

Blizu je i Trg Slobode. Najveću zgradu, robnu kuću, ni ne primjećujem, ali u prolazu od kapucina pozdravljam djevojčičastog – kad je umro, bilo mu je tek 19 ☹ – skladatelja i violinista Franju Krežmu, a malo potom i Augusta Cesareca.

Ne znam koliko je Korzo dug, a kad se nastavi dalje, prema Europskoj aveniji, ne bih se smio zakleti ni da bih znao nabrojiti sve arhitektonske stilove koje ću susresti. Ustvari bih, samo nabrojiti sve, izuzev možda gotike; Korzo je, makar možda Osječani toga nisu svjesni, muzej arhitekture na otvorenom. Neko će sigurno reći da takvo što postoji u svakom većem gradu, ali neće biti u pravu – razlika je u tome što je socijalističko pregalaštvo, često oličeno i kroz izgradnju bezličnih sivih spavaonica udjenutih među zdanja vrijedna pažnje, ponajvećma, s tek ponekim jedva vidljivim izuzetkom, zaobišlo Korzo.

Ne znam što je bila i što jest žućkasta zgrada s upisanom MDCCCXCIX. godinom, ne piše, ali zato znam, piše, hotel „Royal“. Tu je, kažu Osječani, odsjedao legendarni Čaruga, slavonski Robin Hood, mada se pitam kako, usred grada, a slovio je kao neuhvatljiv?! Da se oči i mozak malo odmore, slijedi dašak zelenila s bijelim ne baš dopadljivim paviljonom, više nalik dječjoj igrački od lego kockica, pa secesijsko zdanje kina „Urania“, kažu, od postanka, od prve cigle, leglo masona. A bit će da i jest, čim je u obliku piramide, čim ga čuvaju sfinge, za mene loše izvedene, potpuno ljudskih djevojačkih lica (a, bome, i sika „dvojki“ :), bez ijednog tračka misterija. Sakuntala park, tako se zove, po indijskoj mitološkoj djevojci iz istoimenog epa. Eno Sakuntalinog kipa, inače dara Berlina Osijeku, usred parka. Ispred Gradske i sveučilišne knjižnice bista Jagode Truhelka. Ko je brkati striček u drugoj bisti, ne znam, izbrisalo se; ostalo je samo don, dakle svećenik, i da je na bolji svijet, lako je pretpostaviti kako, to je kao 2 + 2, otpućen u veljači 1945. Privremeno se zove POZOR! OTPADA FASADA, tako, naime, piše na tabli uz bistu. Divim se izvjesnoj dr. sc. Dini Marković – zamislite, žena je stalni sudski tumač za srpski jezik! Bože, budi precizan…

Nađe se i poneki grafit, ali pristojan i više nalik umjetničkom djelu nego sveprisutnom grafitaškom žvrljanju, vidjeh ih i prije, oko glavnog trga. Najmaštovitiji mi je, za 5 +, slijepac u pokretu s ekranom i antenama umjesto očiju, u skafanderu s kockicama hrvatskog grba: Slijepa naša.

Na zabatu zgrade Županijske gospodarske komore još dvije goluždrave, opet „siromašne“ dvojke, a jedan ih iznad njih, ne vide ga ili se prave, vreba gol golcat. Na križanju Neumanove ulice i Europske avenije jedan Osječanin, a naš. Kako, ko? Pa Ćiro Truhelka. Je l' de da je suvišno nabrajati šta je sve napravio i gdje je sve kopao po Bosni, a, bome, i po Hercegovini? Pa naš Zemaljski muzej… E, napravilo ga čudnim, glava positna u odnosu na torzo, plus mu se, kako god ga uslikam, bijele dva zuba.

Poprijeko ću, prema Dravi. Jest Korzo lijep, ali treba malo odmoriti od svega, ne može više stati u glavu. Zelenilo, park, ogroman, u daljini se vidi Tvrđa. Možda i ne bih, ama me mami secesijski zdenac, dar grofova Pejačevića Osijeku. Jest da je bezvodan, štoviše se na dnu sakupilo i ponešto smeća, ali je doista ukras grada; ko me je tjerao da zavirujem. Spustit ću se i do visećeg Mosta Mladosti, izgrađenog one godine kad je umro najveći sin naših naroda i narodnosti, onaj što se ovih dana po facebooku i twitteru s onog svijeta sprda s Rusima. Ne bacam ključ ljubavnog lokota u Dravu, neka, polako, vrag odnija prišu. Dravska promenada me vodi do – ako sam dobro razumio patetični tekst – spomenika poginulim djelatnicima HEP-a, jednog od najnemaštovitijih i najsterilnijih koje ikad vidjeh. Malo dalje minijaturni spomenik osječkim antifašistima strijeljanim 1941. do 1945., zasut crvenim ružama. Mladež se razmilila sportskim terenima, jedni rihtaju kajak, drugi trče za nogometnom loptom, djevojčice u svemu rame uz rame s dječacima.

Podaleko mi je do crkve Preslavnog Imena Marijina i evo me u Tvrđi. Osijek, Gradiška, Brod, linija obrane od napada Osmanlija do kojeg, srećom po njih, nikad nije došlo. Rekoh u putopisu iz Slavonskog Broda da je tamošnja utvrda grad u gradu, a isto je i s Tvrđom. Da je ovo nekad bilo središte i žila kucavica grada, pokazuje – tako je bilo svugdje gdje ga je bilo i ima ga – (vječito) barokni pil Presvetog Trojstva nasred glavnog trga, nazvanog upravo po Njemu. I svugdje diljem prostranog austrougarskog carstva ista priča: na vrata zakucala kuga, povaljala prvu turu – sazivaj neimare, sijeci kamen, kockaj ciglu i pravi pil. Ovdašnji je uperen k nebu 1729. godine. Evo ga danas opkolili turisti, čitaju, uglavnom uzalud, latinština nije laka, natpise na sve četiri strane. Uvijek se čudim: kip je, kao, Svetog Trojstva, a na njemu svetaca gdje god ih se dalo uglaviti, pola posade rajskooceanskog broda. Naravno da je istim povodom, u drugom dijelu grada, sazidana i crkva svetog Roka.

Slika trga s pilom komotno bi mogla u tv-kvizove, dakako negdje izvan Hrvatske. Gdje se nalazi ovaj trg? a) Košice b) Osijek c) Brno. Mnogi bi glatko promašili. U kutniku trga arheološki muzej, nekad sjedište gradske straže, otud je iz krova narastao toranj. Ako se upravči dijagonala, ugledat će se Muzej Slavonije, a na kontra strani stoji Glazbena škola nazvana po nenadiđenom Franji Kuhaču; u mom kraju, čim ga ko spomene, slijedi replika o tome kako je rekao da je tambura u Slavoniju „došla“ iz Kreševa. Najveća zgrada je General vojarna, „zadužbina“ Eugena Savojskog, sada Rektorat Sveučilišta Josipa Juraja Strossmayera. Ako se neko ne može sjetiti kako izgleda, neka iz novčanika izvadi novčanicu od 200 kuna i okrene je s poleđine. Znam, znam, mnogima je ovo bio beskoristan savjet :) Na zgradi Ekonomske i Upravne škole spomen-ploča nobelovcu Lavoslavu Ružički. Jedini „pravi“ Hrvat nobelovac je, dakle, Osječanin; ostala dvojica su, znamo, „Bosanci“ Travničanin i Sarajlija, a zna se, reći će tako barem pola „pravih“ Hrvatina, da „Bosanci“ samo pelješe hrvatski proračun. Balkon zgrade Akademije znanosti i umjetnosti grčevito na vlastitim plećima pridržavaju dva Atlanta, iz daljine me zove zubata obrambena kula.

Jedna ulica od glavnog prema ostalim trgovima u Tvrđi sva je prerovana; ništa, samo zavidim arheolozima. Do Trga Vatroslava Lisinskog ću, do franjevačkog samostana s crkvom Uzvišenja Svetog Križa. Ovdje su se u predosmansko doba  nalazile romanička i gotička crkva, a Turci ih ili dogradili ili poravnali pa 1529. godine podigli džamiju, nazvavši je, po aktualnom vladaru, Sultan Sulejmanovom. Da, da, ako ko pita, Veličanstvenom. Po oslobođenju ovih krajeva „zauzeli“ su je franjevci i neko vrijeme je služila kao crkva, da bi, i to franjevci Bosne Srebrene, 1709. razgradili džamiju i zatemeljili samostan i crkvu. Radnja je trajala do 1732. i to je ovo što danas vidimo. Na pročelju, u nišama sa školjkama u svodu, dva sveca; jedan tugaljiva izraza lica u franjevačkom je habitu, drugi pokazuje ranu iznad koljena, ali mu pogled govori otprilike „Jest, evo, vidite, al' i briga me, dat će Bog, zarast će!“ Kad bih opisao svece u ponutrici, ovaj putopiščić nikad ne bi bio dovršen. Zato ću se zadržati samo kod slike na glavnom oltaru: Gospa Osječka, tako je ovdje štuju, mada bi je bilo pošteno zvati Gospom Đudskom. Naime, kad je početkom 18. stoljeća izbila Rákoczijeva buna, neko je, u općem metežu, kako bi je spasio od uništenja, Gospinu sliku iz i danas poznatog svetišta Marija Jud donio u Osijek. I danas, tri stoljeća nakon svega, đudski franjevci potražuju sliku od osječke braće, kao kad bi, recimo, Ramljaci došli u Sinj i zatražili čudotvornu sliku Gospe Sinjske. Od toga, naravno, neće biti ništa; braća su braća, ali ko je jamio, jamio.

Poprilično viša i veća od franjevačke je crkva „vojnog sveca“, svetog Mihovila Arkanđela, smještena na Trgu Jurja Križanića. Ispred nje stražari sveti Ivan Nepomuk. Također je nastala na mjestu džamije, potkupolne, Kasim-pašine; džamija je izgrađena 1588., a žute cigle na trgu, granice njenih zidova, pokazuju da se mogla staviti u red monumentalnih. Crkvu su, pak, od 1725. do 1748. gradili isusovci. Kao da me vodi nevidljivi anđeo, neki poseban, ne jedan od onih iz moje čete anđela čuvara, i u nju ću potrefiti na misu. Da sam, umjesto nedjelju, na Osijek potrošio petak, začudio bih se što zvona na dvama zvonicima visokim po 47 metara zvone u 11 i pomislio kako je neko zaboravio podesiti sat, ali nije: petkom se zvȍn ori u spomen na jedan davni petak, 29. rujna 1687., kad su Osmanlije zasvagda istjerani iz Osijeka, o čemu – ooo, opet politički nekorektno :) – „priča“ i slika na glavnom oltaru. Ima još šest oltara, evo ih brojim iznad glava vjernika, a na glavnom, s bokova, sveti Petar i Pavao, sveti Ignacije Lojolski i sveti Franjo Ksaverski. Propovjedaonica s baldahinom, djeluje mi, i s pozlatom.

Preko drvenog mosta ću, zaviriti u pukotine ostataka gradskih zidina, odmjeriti Vodena vrata. Tu je negdje, po legendi, zazidan general Johann Stephan von Beckers, zapovjednik ovog kraja u vrijeme gradnje Tvrđe. Zašto – e, to, bome, ne doznah, a i bolje, neka legende u legendi. Možda negdje iz zida ili zemlje zasjaju dukati :-O Kao, krenuo Napoleon ka Beču, Habsburzi se prepali i s državnom riznicom pravo u najsigurniju utvrdu izvan Beča – u Osijek. Opasnost prošla, Napoleonu na eci-peci-pec ispalo nešto drugo, blago vraćeno, ali je jedan sanduk „zaboravljen“ i nikad ga niko nije našao. Evo, baš me čudi :)

Prevelik je Osijek da bi se spomenulo i opisalo sve; kažem to zbog onih koji će reći „A gdje ti je…“ (ovo i ono). Daleko mi bî do dvorca Pejačevića u Retfali ili do Mačkamame, negdje, rekoše, u industrijskoj četvrti, ne „sretoh“ Picassa u stolici koju je samo zamislio, a ipak mu bila dovoljna da u nju sjedne, niti vidjeh crvenog „fiću“ što gazi tenk JNA, sjetit će se svi one sumorne scene iz 1991. u kojoj je „fićo“, naravno, ostao donji… Ali dobro, još ne mislim umirati, a Osijek je i veliko raskršće, pa možda opet jednom… Ko zna, ah…