Herend, gradić koji je porcelanom pokorio svijet

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ima li išta ljepše nego biti zaljubljen? Ko kaže da ima, taj se onda nikad nije zaljubio zapravo. Ono kad se stvoriš u leptirića pa, kao da si iskočio iz one starinske i pomalo već zaboravljene kletve „Nosi te dobrina!“, veselo krstariš iznad ljudi, svijeta i čitavog Svemira i sve ti je ravno i do neba i do mora.

Jednog takvog leptirića s cvjetnim uzorkom zaželjela je 1851. godine na svom satu vidjeti britanska kraljica Viktorija. Sat je bio od porcelana, izradila joj ga je tvornica iz mađarskog gradića Herenda, a leptirić je ušao u neumrlu legendu pa je i danas diljem svijeta poznat kao Viktorijin model ili Viktorijin uzorak.

I… Evo me u Herendu, u Muzeju porcelana, osnovanom 1964., pred ostakljenim plohama s desetcima, možda i stotinama svakovrsnih porcelanskih leptira. Kako je svijet od Viktorijinog vremena poprilično skrenuo, a tržišne zakonitosti se ne mogu izbjeći, leptirima društvo čine razne druge baje, od bezazlenih pauka, kakvi nam neopaženo zađu u najdalju kućnu ćošu do smrtonosno otrovnih škorpijetina. Nakon što obiđem muzej, neću poželjeti da sam orošeni pupoljak lotosovog cvijeta od celadona iz radionica kineske dinastije Sung ili Ting već leptirić iz Herenda.

Herend je status grada dobio tek 1999. godine, što će reći da je stvarno samo gradić, a to govori i podatak da po posljednjem popisu broji tek 3384 stanovnika. Nalazi se u zapadnom dijelu Mađarske, u županiji Veszprém, sat vremena vožnje od Budimpešte, otprilike na pola puta između Székesfehérvára i Szombathelyja, malo bliže potonjem, i bez dvojbe je najurednije mjesto u tom dijelu zemlje. Podijeljeno je glavnom ulicom, a u njenom središnjem dijelu nalaze se tvornica s jedne i posjetiteljski centar s velikom prodavaonicom porcelanskih izrađevina s druge strane. Kad se kaže tvornica, u glavi nam se odmah stvore smog što ne da disati i visoki dimnjaci cementare u Kaknju ili zeničke željezare, ali je tvornica u Herendu ni nalik na takvo što, inače gradić nikako ne bi zavrijedio status najurednijeg. Usto je, pored gotovo neprimjetnog ulaza u današnju tvornicu, ulaz u nekadašnju tako lijep da je zavrijedio status spomenika: visok je desetak metara, ima formu velikog slova H s raširenim gornjim dijelovima, a na njima dvije zagasitosmeđe krilate božice s bijelim porcelanskim vrčevima u rukama. Na poprečnom sastavu grb, na kome se ponosno kočoperi 1826., godina utemeljenja tvornice.

Vince Stingl, tako se zvao čovjek od koga je sve krenulo. Bio je iz Soprona, a u Beču je završio keramičarski zanat, ali ne onaj što znači da zna lijepiti pločice već onaj puno ljepši, na umjetničkom smjeru. Pravi bum počeo se, međutim, dešavati tek nakon što je, 13 godina kasnije, tvornicu preuzeo Mór Fischer. Svejedno ih obojicu nalazim u bronci na glavnom trgu, kao i u niši u hodniku muzeja, s portretima na katu, a Fischera i u parku, ispečenog od porculana u vlastitoj peći.  Do 1874., kada će Fischer otići u zasluženu mirovinu, herendski porcelan postat će svjetski brend. Godine 1842., u vrijeme dok kod nas pristaše i protivnici Husein-kapetana Gradaščevića još uvijek, tajno i javno, hvataju jedni druge za vratove, a ledeno hladni Omer-paša Latas tek će zakoračiti u Bosnu, Mađari već organiziraju prvu izložbu industrijske umjetnosti, na kojoj Herend osvaja brončanu medalju, a Lajos Kossuth je oduševljen što se u njegovoj zemlji uspjelo napraviti nešto tako vrijedno. Uspon neće zaustaviti ni veliki požar u tvornici godinu dana kasnije; naprotiv, uslijedit će spomenuta narudžba kraljice Viktorije, a potom, 1855., i Svjetski sajam industrijske umjetnosti u Parizu, na kojem će Herend osvojiti prvu nagradu. Mór Fischer će 12 godina kasnije dobiti i plemićku titulu, a da se carska kuća nije zatrčala, potvrđuje i ugovor sklopljen 1872., kojim Herend postaje ekskluzivni dobavljač porcelana za cara Franju Josipa i njegov dvor. Kruna će, sada već pod upravom Fischerovog unuka Jenőa Farkasházyja, uslijediti kada u Herend stignu i zlatne medalje sa svjetskih sajmova u Sankt Petersburgu (1901.) i Saint Louisu (1904): pokorene su i Amerika i Rusija, pokoren je, dakle, čitav svijet, a medalja i drugih priznanja eno u muzeju, na počasnom mjestu, gdje ih je nemoguće ne vidjeti.

Muzej nudi vrlo vjeran prikaz ovdašnje povijesti porcelana, a prva na redu za obilazak je stara zidana peć, okružena likovnim prikazima nekadašnjeg radnog procesa. U ogromnoj peći, s mnogo ložišta raspoređenih sa svih strana, razvijala se temperatura od 1360 do 1410 stupnjeva Celzija. Sad se u nju može ući, a tolika je da je iznutra istodobno može razgledati barem deset ljudi.

A onda, u predvorju i na katu, vrčevi, vaze, životinje, ljudski likovi; jedan čak i u prirodnoj veličini, ženski, nazvah ga Ciganka. Naravno da nije moglo bez sokola, svete ptice Mađara. I stotinu drugih sitnica i krupnica, primjerice dvometarska peć, kakve viđamo u starim dvorcima. Znali su Viktorija i Franjo Josip šta valja, a keša im nije falilo. Art Noveau, naravno, ali su – treba od nečega i živjeti, nisu porcelana željne samo krunisane glave – izloženi i uporabni predmeti, od tanjura i kompleta za ručak pa do servisa za kavenisanje i očajavanje. Ko ni nakon svega nije izabrao baš nijednu kreaciju, eno mu u zadnjoj dvorani veliki ekran; izabere, primjerice, tanjur, a potom i ukrase te njihov raspored po vlastitom ćeifu. Ako i dalje dvoji, može to svoje poslati na bilo koji mail, konsultirati se, a potom ga proslijediti menadžmentu tvornice i, nakon što se maši novčanika, dobiti svoj tanjur.

Slično je i u vrlo prostranom „Victoria Porcelan shopu“ preko puta muzeja i tvornice, kroz koji – dovoljno je samo pogledati cijene – hodaš kao po jajima; ne dao ti Bog i bogovi da se spotakneš ili laktom zakačiš neku od polica, slobodno prodaji kuću, vikendicu, imanje, auto, ženu, djecu :) Nema na svijetu domaćice koja se ovdje ne bi ukočila od ushita i kojoj noge ne bi zaklecale, a iz dna duše joj se oteo uzdah.

Kome je do toga da vidi kako od kaolina, kvarca i vapnenca nastaje staklasti poluprozirni porcelan, može čak i izabrati pa, dakako uz vodiča, ući ili u suvremenu tvornicu ili u manufakturu smještenu u sklopu posjetiteljskog centra, gdje se sve radi kao nekad; može ne samo gledati, već i uzeti porcelansku pastu ili kist za slikanje pa se okušati. Kad pogleda sve što ga zanima, eno do manufakture i restorana „Apicius“, također skockanog „k'o stoljnjak“.

Mimo svega ću, daleko od Herenda, čuti pričicu o tome kako je stvarno prvi put stvoren porcelan u Herendu. Pričica kaže da je neki vješt majstor zadatak dobio od nekog bogataša, bit će onda od Vincea Stingla, ali mu nikako nije išlo. Jednog dana se od muke zapio i zaboravio isključiti peć. Kad je dobauljao iz mehane, u zagasloj peći je našao prvi komad pravog pravcatog porcelana.

Gotovo sve zanimljivo u Herendu od porcelana je ili ima veze s njim. Nasred trga nešto kao pečat, a sa strane veliki šareni lav. S potkrovnih kutova kompleksa posjetiteljskog centra turiste plaše opake krilate & rogate zvjerke s perajama, a na zgradi škole, gdje još od 1897. godine šegrtuju budući majstori porcelana, naslikan je jedan od njih dok na dasci nosi osam ćupova. Porcelanski reljefi blješte na proljetnom suncu sa zgrade pošte i banke, a pored prostranog parkinga, uz koji su – ovdje tijekom sezone vrvi od turista – naredani stolovi, spomenik od sastavljenih porcelanskih zdjela, nazvan jednostavno „Kompozicija“. Nije čemu, u okolnim gradovima vidjeh ljepše spomenike od ovdašnjeg porcelana. Malih prodavaonica porcelana ima mnogo, sve jedna do druge, jer se neki i privatno bave obradom porcelana koji im ispeku u tvornici, a i u ugostiteljskim objektima – svratih u jedan, gospon Imre nije branio da ga fotografiram – glavni je porcelan. „Čisti“ od porcelana su jedino vatrogasni dom, vatra porcelanu ionako ne može ništa, te mali spomenički kompleks u parkiću u sporednoj ulici sa spomen-obilježjima poginulim od Mađarske revolucije 1848., preko obaju svjetskih ratova, pa do one što se dogodila za socijalizma, 108 godina kasnije.

Za kraj ostavljam katoličku crkvu svetog Eustahija. Nikad nisam upoznao čovjeka s tim imenom, znam samo za Eustahija Brzića dok jurca između suhonjavih teksaških planina, pa mi malo smiješno, kao kad bih upoznao nekog ko se zove Frumencije ili Stošija. Crkva nije ništa posebno, skromna barokna klasika, a oko nje naredano svašta. Sveti Eustahije, inače rimski vojskovođa iz 2. stoljeća, zaštitnik je, među ostalim, lovaca i šumara pa je predstavljen tako da mu s bokova iz postamenta izbijaju jelenski rogovi, što dosad ne znah i ne vidjeh. Išao, kaže svetačka legenda, Placid, kasniji sveti Eustahije, u lov na jelene i taman nanišanio kad li se jelenu među rogovima pojavi križ, što ga navede da se pokrsti, i to zajedno sa suprugom i djecom. E, oni jelenski rogovi s boce „jägermeistera“ su, povezah nekako, upravo Eustahijevi.

Spomenik je podignut i Miklósu Sabjanitsu, sudeći po prezimenu gradišćanskom Hrvatu iz nekog od bezbroj sela u kojima oni žive, herendskom župniku od 1997. do 2020. Lijevo od crkve je i visoko ograđeno raspelo, još jedno, postavljeno 1905., stoji s desne strane, a oko ulaznih vrata imena poginulih u svim zapamćenim ratovima i revolucijama. Na bočnom zidu, ako sam dobro razumio, i popis iseljenika u Ameriku koji su pomogli obnovu crkve, inače sazidane nakon osmanlijske okupacije ovih krajeva, koja je trajala od 1588. do 1608., a temeljito obnovljene 1828., kad joj je dodan i toranj. Selo su tada još uvijek pretežno naseljavali Nijemci, uglavnom „nestali“ 1945., dok je Mađara bilo manje od petine.

Nisam, međutim, svratio do crkve ni zbog čega od navedenog već zbog toga što – pazi sad! – jedina na svijetu koja ima porcelanski prozor! I to drugi po redu, budući da je prvi, postavljen 1935., ispostavit će se u nevakat, uništen u bombardiranju 1945. Sreća je pa se našao neko pametan kome je palo na um da neće biti odviška izraditi još jedan primjerak.

Prozor prikazuje svetu Elizabetu Ugarsku (1207.-1231.), inače kćerku hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. U ruci drži kruh, što je znak da je bila skrbnica siromašnih, kojima je nakon smrti muža, tirinškog grofa Ludovika IV., napustivši svjetovni život i postavši redovnica, franjevačka trećoredica, podijelila sve svoje bogatstvo.

Crkva je, na moju nevolju, zaključana. Kroz rešetku vidim oltar, slike, kipov, križni put, pa i prozor, ali je uslikati ga nemoguća misija – kako god okrenem, ne valja, previše je iskosa. Zato ću sa stranice župe Herend ukrasti jednu kvalitetnu sliku prozora. Šteta je da ga ne vidi svako ko ovo čita, a „krađu“ mi valjda ne ubroje u grijehe.