Subotica, album čuda  

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ako je, a jest, Firenca grad renesanse, Varaždin grad baroka, Milano grad gotike, itd., onda je – makar je zastupljena i drugdje po Vojvodini, a još više po Mađarskoj – Subotica grad secesije. Znam da će se naći i neki kojima će sad prva misao biti „Šta, hoće se odvojiti?!“ :), al' šta ću im ja.

Grad nije, kao mnogi drugi, prenatrpan zgradama, pazilo se i pazi se da može „disati“, pa nije problem naći parking takoreći u centru. I, umjesto s nekog od oboda, krenuti ispred Gradske kuće, glavnog simbola subotičke secesije. Kad se kaže „kuća“, zamislimo baš kuću, a ovo je zgrada od gotovo 6000 metara četvornih, visoka 76 metara. Malo zbog krovnih (i drugih) „šara“ u formi stiliziranih cvjetića, keramičkog nakita i tzv. umjetničke kovačije, inspiriranih mađarskim folklorom, malo zbog pojedinih arhitektonskih rješenja kojim su pojedini segmenti zgrade „zalijepljeni“ za druge, iz zraka sigurno izgleda kao da je sazdana od lego kocki. Lunjajući već više puta Vojvodinom, kao i južnom Mađarskom, počesto bih se smio kladiti, doduše ne baš na velike pare, koja je zdanja „nacrtao“ znameniti budimpeštanski dvojac Komor Marcell & Dezső Jakab, sljedbenici i suradnici „oca“ mađarske secesije Ödöna Lechnera.

Isti dvojac stoji i iza, za mene, vrhunaravno dopadljivog zdanja sinagoge. Moguće da je – nisam ulazio i vidio ponutricu – i gradska kuća takva, ali već sama činjenica da su u njoj, osim što je izvana u dobroj mjeri zaklonjena stablima, uz gradsku upravu, smještene banke, butici i slične nimalo umjetničke „ustanove“ automatski uklanja mogućnost da je se stavi u istu ravan sa sinagogom. Četiri kupole na četiri strane svijeta, peta je, velika, valjda čitav svemir, univerzum, takoreći zaumna ajnštajnovska misao svezana za nebesa, more ukrasa izrađenih od znamenite „zsolnay“ keramike, neko će reći pomalo kitnjastih, za mene baš-baš s mjerom, pred samom granicom, a motivi su slični onim na Gradskoj kući, s tim što je cvjetni dezen bogatiji i raznovrsniji. Vanjštinu još i nekako, i pored svih onih milijun milijuna detalja jednostavna je, ali se, svjestan da bi to bio samo uzaludni, štoviše bijedni pokušaj, ne usuđujem opisivati ponutricu. Da su samo onoliki i onakvi vitraji, bilo bi dosta, a oni su tek djelić čitavog jednog albuma čuda.

Puno je i privatnih kuća u secesijskom slogu, točnije palača, jer riječ kuća u odnosu na ono što moje oči vide nejaka je i nedovoljna. Palača Jozefa Roznofskog u Štrosmajerovoj ulici, pa Leovićeva, koja se u secesiju ulijeva iz historicizma, pa ona Dušana Stojkovića, s erkerom na sastavu zidova što ga pridržava školjka, a palača Fredericka Raichla u parku nazvanom po njemu komotno se može staviti u istu ravan s Gradskom kućom i sinagogom. Doduše, Raichl je bio arhitekt pa je kuću, oplemenjenu „zsolnay“ keramikom i mozaicima od murano stakla, i nacrtao „k'o sebi“. Nije slučajno što su gradski oci baš u nju smjestili Galeriju suvremene umjetnosti. S Raichlovom se, od (nekad) privatnih objekata, donekle može uspoređivati još samo najamna kuća Salomona Sonenberga; u njoj je mađarski konzulat pa je ne fotografiram. Gradski muzej smješten je u nekadašnjoj kući liječnika Mikše Demetera; svakom pogled odmah zapne na dvjema pticama što su se jedna u drugu zagledale 1906. i još se nisu nasitile jedna druge.

Dabome da ni državne zgrade ne zaostaju, recimo palača Austrougarske banke sa svim onim ženskim licima, cvjetovima suncokreta i glavom Merkura, kao i ipak prilično jednostavnije izvedena palača konkurentske Mađarske opće kreditne banke. Grad je 1913. godine – koliko je takvo što danas nezamislivo! – dao podići Najamnu palaču, također ukrašenu ljudskim figurama i stiliziranim mozaicima ptica, a ne može se zaobići ni jedan od najstarijih, doduše secesiji naknadno, pri renoviranju, „privedenih“ objekata, hotel „Zlatno jagnje“; jest da je, nakon dogradnje Doma JNA, ostao stisnut, bez širine oko njega koja također daje ljepotu građevini, ali šta se može bilo takvo vrijeme.

Odmarajući ispred ulaza u „Zlatno jagnje“, preko puta vidim prodavaonicu obuće. Uđem, probam jedne fine crvene patike i – eno ih u mom ormariću za obuću :) Na Trgu Slobode, ispred zdanja Narodnog kazališta i Gradske biblioteke, osvježavam se u vodoskoku Zelene fontane koja mi izgleda svakakva više nego zelena. Atlanti što stenju ispod balkona biblioteke ni ne primjećuju me, kao i kontroverzni car Jovan Nenad, navikli su da se djeca – ljeto je besmisleno i spomenuti – i za ranojesenskih vrućina brčkaju između vodenih stupova. A Jovan Nenad je ustvari samozvani car, vođa plaćeničke čete, koji je iskoristio bezvlašće u Vojvodini nakon Mohačke bitke pa sebi skovao tron i krunu. Carstvo mu nije potrajalo ni godinu dana, pomeo ga i obezglavio Ivan Zapolja, ali ga subotički Srbi – Subotica je, za razliku od najvećeg dijela Vojvodine, doista multikulturalna i svako može izabrati svoje junake – svejedno slave kao nekoga ko je bio toliko vidovit da je četiri stoljeća prije nego se desilo znao da će Vojvodina postati srpska. Otud na spomeniku moto „Tvoja je misao pobedila“.

Mnogi Subotičani – u Vojvodini doseljenika na svakom koraku! – ni ne znaju da je na ovom mjestu od 1899. do 1926. stajao desetmetarski obelisk podignut u spomen pobjede Mađara nad Srbima u Bitci kod Kaponje (1849.). Čim je, međutim, Vojvodina ušla u sastav Kraljevine SHS, a Subotica, 1926., dobila prvog gradonačelnika Srbina, Dragoslava Đorđevića, obelisk je preko noći uklonjen.

Tako osvježen, pored Plave fontane samo prolazim, inače su obje od „zsolnay“ keramike, kao i pored još jedne, s čoporom od tri ćupa, a skromno se predstavljam i srdačno pozdravljam s dugogodišnjim gradonačelnikom dr. Károlyjem Biróom (1864. - 1952.), postavljenim tek koji mjesec prije blizu Gradske kuće. Čak ga nudim subotičkom „žu-žu“ pogačicom, al', kaže, nije gladan :) Čudna stvar: nakon što je završio Veliki rat, našao se, iako gradonačelnik, na popisu onih kojima je naređeno da napuste državu. Za  16 godina načelnikovanja napravio kao niko prije njega; da je, a jest, samo podigao Gradsku kuću, trebalo bi biti dovoljno, ali je ponekad „krivo“ ime veći grijeh od svega dobrog što neko za života napravi.

Lunjajući gradom susrećem neke poznate face i još mnogo više (meni) nepoznatih. Komor Marcell i Jakab Dezsö su na Trgu Republike, njih sam, rekoh, upoznao po njihovim velikim djelima. Dobili su biste, ali ne one „mrtve“, kakvih je svuda najviše, nego su nekako puni života, kao da vagaju koliko nova vremena i novi ljudi cijene i čuvaju njihova domišljata zdanja. Živo i živahno djeluje i Ambrozije Boza Šarčević (1820.-1899.), bački pisac, leksikograf i preporoditelj, intelektualni vođa bunjevačkih Hrvata. I tu bih se usudio opkladiti, uratke Ivana Meštrovića također nije teško prepoznati, a otud i Šarčevićeva „živost“. Poprsje se nalazi u Parku Fredericka Raichla, blizu spomenika poginulim u ratovima devedesetih godina prošlog stoljeća. Na stranu sav besmisao svakog rata, pogotovo spomenutog, ali je spomenik moćan. Imena 30. U oči upada još jedan detalj: imena poginulih Mađara, njih devet, ispisana su etimološki, Srbi su, možda i neki Crnogorac, i njih je devet, navedeni ćirilicom, a Hrvati, najviše ih je, čak 12, uključujući Bunjevce i Šokce, jer ko bi njima znao, latinicom. Tako, eto, ispade da su Jugoslaviju od raspada najviše, i to, znamo, na teritoriju Hrvatske, branili Hrvati. Da ljudi nisu gubili glave doista bi se moglo nazvati teatrom apsurda. Ostat ću još malo na „živim“ i „neživim“ bistama: Géza Csáth, pisac (i slikar te dramaturg, 1887. - 1919.), dr. Artúr Munk,  također pisac, ali i liječnik koji je, kao putnik na brodu „Karpatija“, sudjelovao u spašavanju preživjelih s „Titanica“, Danilo Kiš, o njemu ne treba reći ni riječi, i Balint Vujkov, kolega im pisac (ali i mnogo što drugo, 1912. - 1987.) našli su se na jednom mjestu. E, pa, rezultat je 2 : 2 – Csáth i Munk kao da su ispričali sve što su imali i znali, a Kiš i Vujkov samo što ne progovore.

Donekle „živ“ izgleda i Blaško Rajić (1878. - 1951.), katolički svećenik, pisac i jedan od političkih vođa ovdašnjih Hrvata. Isto je s Miroljubom Antom Evetovićem (1862. - 1921.), pjesnikom, filozofom, publicistom i, lako je pretpostaviti, svećenikom. Maloživo, za razliku od onog što je živio, djeluje Sándor (Aleksandar) Lifka – gotovo čitavog života snimao je filmove i, zajedno s nesvojim, prikazivao ih – vidjeh gdje se nalazilo – u prvom stalnom subotičkom i jednom od prvih kina u Vojvodini. Jedini stranac u bisti je Jean Henry Dunant, osnivač Crvenog križa, filantrop, stvarni, nimalo nalik bjelosvjetskim fašističkim huljama i krvopijama koje nam plaćenička medijska soroščad danas predstavlja filantropima.

Bisti isti ima još, ko bi ih sve „pobrao“, ali nije malo ni onih koji su zaslužili da u bronci zavijek žive od glave do pete. Rajićev i Evetovićev predšasnik u političkom djelovanju, preporoditelj bačkih Hrvata, biskup Ivan Antunović (1815. – 1888.), političar, dakle, u biskupskoj odori, ali i plodan književnik, zasjeo na masivan postament i zagledao se ja u misal, ja u nečiji roman. Kontam, nema u čitavoj Vojvodini ovoliko spomenika katoličkim svećenicima! A Ivan Sarić (1876. – 1966.), sa sve biciklom, dobio postament veličine omanjeg trga. Zrakoplovac, biciklist, motociklist, automobilist, inovator… Samo živo, živo, živo! Prvi se ovdje, desilo se to 1910., usudio letjeti – sjeo u monoplan, preletio konjičko trkalište i spustio se živ i zdrav. Negdje sretoh i nekog sveca; po kapi bi mogao biti sveti Florijan, zaštitnik vatrogasaca, mada se tu ne bih kladio.

Čast velikanima, ali šta bi grad, bilo koji, bez „običnih“ ljudi?! Zato me najviše obradovaše dva bezimena: jedan je kosac u bijelim „gaćama“ –   čudno, drži kosu, a ne srp, pa ipak na ploči ispred njega piše da je žetelac! – postavljen u spomen na 100 godina održavanja „Družijance“, žetvene svečanosti bunjevačkih Hrvata, a drugi je, vodoinstalater, taman promolio glavu iz šahta.

Od masivnih spomenika izdvajam dva, a prvi je partizanski, na Trgu žrtava fašizma, djelo Splićanina Tome Rosandića, čovjeka koji je Ivana Meštrovića naučio kako se drži dlijeto. Sa strane moćni reljefi, ljudi i životinje u samrtnom grču, a na spomeniku majka polaže vijenac mrtvom sinu. Na pločama imena sahranjenih boraca i civila, među njima i Jovana Mikića Spartaka, partizanskog zapovjednika, ali i državnog atletskog reprezentativca, ubijenog u završnim borbama za oslobođenje Subotice. Tad je, gle čuda, i to moglo: Mikić je bio partizan, jedan od najboljih u Vojvodini, ali istodobno i vjernik, pa je pokopan uz obred koji je predvodio subotički katolički svećenik Stipan Vujković.

Drugi je spomenik Presveto Trojstvo. U središtu grada je, na Trgu Republike, gdje je stajao od 1815., kad je postavljen, pa do 1966., kad ga je komunistička vlast sklonila na manji trg između katoličke katedrale i biskupske palače. Kao, nećemo ga rušiti kao u drugim gradovima, al' eto vam ga tamo, da nam ne bode oči. Krajem 2014. vraćen je na staro mjesto. Da se ne zaboravi, na spomeniku je ostavljen dvojezični natpis, na hrvatskom i mađarskom jeziku, o uklanjanju s Trga Republike pa će se onaj koji ne zna ništa o tome iznenaditi: kako je odnesen s Trga Republike kad je, evo baš tu?!

Naravno da ću i tamo gdje je kip stajao, do kasnobarokne katedrale svete Terezije Avilske, sagrađenoj od 1773. do 1779. godine. (Zamišljam šta bi se desilo da su naši fratri, u Bosni u i Hercegovini u ono doba zatražili gradnju katedrale? Hm, jadni vezir, strefio bi ga infarkt.) I ona je stala na Trgu žrtava fašizma. Još malo pa će joj 250 godina, a tornjeve visoke 64 metra neće vidjeti, odakle god iz grada pogleda, samo onaj ko se prislonio uz kakav zid. Šteta što je zaključana, nisam potrefio sate kad se može unutra, ima u njoj likovnih i kiparskih djela poznatih starih majstora. Zaštićeni je spomenik kulture, pogotovo na papiru; u stvarnosti malo manje, što je očito po već prilično prijetećim napuklinama  koje se zmijoliko pružaju posred srijede lađe, između tornjeva. Valjda, kad već država ne mari, grad učini nešto, ipak je sveta Terezija zaštitnica grada, eno je i u gradskom grbu.

Otključana je zato franjevačka samostanska crkva svetog Mihovila, u mnogim neozbiljnim publikacijama u Vojvodini dominantne provenijencije pretvorenog u Mihajla. Mihajlo, Miki, Miki… Franjevci su u subotičku utvrdu, građenu po Janjku Sibinjaninu, onom opjevanom u bukadar narodnih deseteraca, stigli još 1686. godine. Crkva je nekoliko desetljeća starija od katedrale, a nastala je tako što je u nju uklopljena kapela sazidana 1695. godine.

Glavni plus još šest oltara, liturgijska slavlja i sve ostalo obavlja se na hrvatskom i mađarskom, takvi su i natpisi i obavijesti na ulazu. Mnoge ovamo dovodi slika Crne Gospe, smještena u posebnoj kapeli, koja služi i za ispovijedanje. Jedni Crnu Gospu uporno, mada bez ikakve osnove, vezuju za Bosnu, kao donesena je s naših strana. Stvarno je štovanje započelo nemilim događajem kad je neki šizmatik, kako ga dokumenti nazivaju, 1707. godine, u prisustvu većeg broja ljudi, mačem odsjekao ruku na Gospinom kipu. Počeo se, kažu kronike, tresti a onda pao mrtav pred kipom. Kip se vremenom zametnuo i završio ko zna gdje, ali je štovanje Gospe dovelo i do toga da bude naručena ova njena slika.

Čast katedrali i franjevcima, i svim drugim bogomoljama, ali je za mene sakralni biser Subotice kapelica svetog Roka. Usred čaršije, uza samu ulicu, ispod koje je, kažu, najstarije subotičko katoličko groblje. Ovdje su, po predaji, pokopana i tridesetorica koje su Osmanlije, iz osvete zbog nekog poraza u Bačkoj, pobili za jednog upada iz Banata u ove krajeve. Podignuta je 1738., usred jedne od epidemija kuge, pa je gradski senat, na preporuku franjevaca, s požurnicom i preporučeno, obratio svetom Roku. Obnavljana više puta, ne znam koliko je ostalo od prvotne, ali, ako ćemo o arhitekturi, iako mala, na nemjestu i gotovo neprimjetna, s više ukrasa nego što ima „praznog“ zida, te s dvobojnim latinskim natpisom, ona je u čitavom gradu broj 1.

Naravno da ću vidjeti i pravoslavne crkve svetog Vaznesenja Gospodnjeg i svetog Dimitrija. Nisu grandiozne građevine kao katedrala, ali imaju svoju ljepotu. Prva je starija, građena od 1723. do 1726., a i tad su, kao i danas, tajkuni, vječito željni da kešom rezerviraju štogod apartmančića u rajskim prostranstvima, bili glavni, u ovom slučaju neki Nikola Dželebdžija, trgovac stokom. Naravno da je obnovama štošta od prvotne gradnje nestalo, barok je dobio prefiks neo, a nije moglo ni da se, barem u nekoj mjeri, ne umiješa i secesija. Troje šareno obojenih svetitelja na pročelju su mi nešto posebno i pitam se, gledajući crkvu, zašto se tako nije radilo češće.

Druga crkva, svetog Dimitrija, na periferiji grada, sazidana je 1818. i prilično je slična starijoj posestrimi. Najstariji dio joj je ikonostas, donesen 1910. iz crkve Vaznesenja. Bila, kao i kod nas, „moda“ da se pravi novo, a staro baca. Sreća pa je, kao u ovom slučaju, bilo onih koji se nisu stidjeli uzeti to staro, „polovno“, inače bismo ostali bez još mnogo kulturnog blaga.

Susrećem brončanog Matiju Korvina i istog takvog Lajosa Vermesa, njega sam spominjao u putopisu s Palića, u sinagogi će, kažu plakati, biti izvedena djela Tamása Szarke, kaldrma sačuvana u jednoj uličici dočekuje me s osmijehom, a kovač na pročelju jedne zgrade ozbiljna lica, spreman da založi vatru i začas je natjera do famoznih 1100 stupnjeva Celzija. Ispred Dječjeg kazališta mirno. S obližnjeg zida gleda me Ratko Mladić, a s drugog trojac, Komor, Jakab i Raichl, što je smislio najpoznatije subotičke zgrade.

Ponekad neku knjigu za koju, već zbog imena autora, naslućujem da je izvanredna mjesecima odmičem od očiju. Razlog je to što, ako je odmah pročitam, onda je gotovo, nikad je više neću moći pročitati prvi put. Ili, recimo, film „Kad Miki kaže da se boji“: oduvijek volim Štulića, a dobio sam ga od prijateljice prije 14 godina i nikad ga nisam pogledao. Čuvam ga na CD-u pa kad iz laptopa nestanu utori za taj medij, postat će, kao odavno zaboravljene diskete, tek „mrtvi arhiv“. Eto, tako i Subotica, nikad više prvi put…