Slavonski Brod: Uplovite u bajku

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ko god je proteklih više od stotinu godina iz Bosne – Hercegovci imaju drugi pravac – kopnom krenuo ka zapadu prošao je kroz Slavonski Brod, ali je grad, jer cesta prolazi mimo središta, vidio tek neznatan broj putnika. Tako sam i ja prolazio i prolazio i Brod mi izgledao sav nekakav nikakav, sve dok nisam odlučio parkirati pa krenuti „tabanića fijakerom“. Iznenađenje je bilo ogromno, Slavonski Brod je, moglo bi se reći, uzor-grad, od onih što su im središte prvo nacrtali na papiru pa ga tek onda gradili, a u papire i nacrte ucrtali i dušu.

Duša se ponajprije ogleda u vrlo prostranoj pješačkoj zoni: serbez se zamisli, odlutaj, ali opet nemoj previše, da se ne sudariš ili završiš u fontani. Onaj crtač je bio nadasve precizan, sve je kao krojevi u „Burdi“, a marni su bili i oni što su od crteža pravili grad: ili ovdje prije njih nije bilo ničega, ili je ono što je bilo zbrisano s lica zemlje, tek se vidi da, kao što je to slučaj u mnogim drugim gradovima, nema potleušica propalih krovova, skvrčenih između dva nebodera, ni plitkih zidića s hrastovim kapijama što ne vode nikud, zaostalih iz osmanskog doba. Jedino na čemu su malo štedjeli su boje; sve su „neutralne“, „nežive“, a izuzetak je – velikim slovima se nudi na prodaju – nekadašnji ponos grada, robna kuća „Vesna“. Neki iskonjak, ne budi mrsko, popeo se – drugačije nije moglo – na krov i „ukrasio“ je grafitom: Miki, daj me lizni! Neću, Mini, vidjet će nas Dizni. Dva goluba gledaju točno s mjesta s kojeg je „pisac“ izveo „ukrašavanje“, ali su im slova „naopako“ pa nikako da pročitaju.

Pješačka zona se ispružila sve do Save, a blizu granice kopna i vode – drugdje je uglavnom postavljen uspravno – na pločniku položen grb grada: čaplja je u Savi, nema gdje drugo, ugrabila ribicu. Jednom nogom je na tlu, u drugoj nosi nekakav svitak. U jednom gornjem kutu grba pet šestokrakih zvjezdica, u drugom mjesec mlađak: to princ Eugen Savojski s pet bastiona brodske utvrde tjera Turčina da se više nikad ne vrati.

S gornje strane, ispred hotela „Park“, trg nadgleda dr. Franjo Tuđman. Zabrinuto motri Savu, ma, mislim, čak preko Save :) S boka trgu spomenik mlađahnom obućaru ili, što bi rekli pravi Hrvati, postolaru; nebriga ga za Franju i Savu, čeka mušteriju. Nasred pješačke zone, sasvim zasluženo, jedna bajkovita Ivana; pogađate, ona s dva slavna prezimena. Mažuranićima je, uz nju, dovoljan pjesnik i ban Ivan, mada ni njegov sin, a njen otac Vladimir nije za podcjenjivanja, a ne fali ni Brlića,  od pisca i jezikoslovca Ignjata Alojzija, preko publicista i političara Andrije Torkvata, do slikarice Fani, doduše rođene Daubachy. Andrija Torkvat i Ivana dobili su i povelike spomen-ploče.

U prizemlju Brlića kuće davno je uređen izložbeni salon koji nosi ime po još jednom Brođaninu, slikaru Vladimiru Beciću (1886. - 1954.). U Brodu sam bio u rujnu, trajala je izložba fotografija Dragane Jurišić maštovitog naslova „Srdce neda spavat“. Izvana su, na „slijepim“ prozorima, postavljene fotografije zajedno s citatima velike književnice, a na spomen-ploči stoji da je upravo ovdje napisala legendarne „Priče iz davnine“.  Dobro, za moj uzrast i dalje je najbolji „Šegrt Hlapić“, mada sam pomalo nesretan što nije dovršila i „Jašu Dalmatina, potkralja Gudžerata“ :)

Drugog književnog velikana susrećem u predgrađu, poprilično prije ulaza u središte. U biografijama stoji da je rođen u Rastušju; ne znam je li to sad dio grada, ali se, izgleda mi, odavno sastavilo s njim. Margan Tadeon, tako ja sam sebi nadjenuo ime, ali je to nekako odavno otišlo u sjenu i svi ga znamo kao Dragutina Tadijanovića, nekadašnjeg ravnatelja Instituta za književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, predsjednika Društva književnika Hrvatske i nesuđenog nobelovca, mimo svega toga velikog pjesnika i čovjeka koji je doživio stotu, štoviše stotinu drugu. Kućica prizemnica, tu je zakmečao, a i još jedan dosta poznati Tadijanović, fra Blaž (1728.-1797.), pisac prvog svjetovnog djela hrvatske prosvjetiteljske književnosti u Slavoniji „Svašta pomalo ili kratko složenje imena i riči u ilirski i njemački jezik“, tiskanog 1761. godine. Na kući stoga stoje dvije spomen ploče, a Dragutinova je bogatija za reljefni lik. Njegovu je, s drugima, postavila JAZU, a fra Blažovu HAZU. Blizu rodne kuće im je simpa crkvica svetog Vida, tu su se moli Bogu i bili ministranti pa Blaž u misnoj halji ostao dovijeka, a Dragutin se zarana otkrenuo i vjeru našao u muzama.

Nekad se neko, pod motom „Slavonski Brod – uplovite u bajku“, fino potrudio, opet na „slijepim“ portalima, starim fotografijama grada prezentirati nekadašnji, očito gospodski Slavonski Brod. Većini Brođana se moralo dopasti, ali se našlo i onih koji su osjetili potrebu dati svoj komentar u formi besmislenih žvrljotina i ponekog grafita. Tako je od grada-bajke ipak ostala samo Ivana. I inače grad obiluje grafitima po kojima je, i to ne jednom, „Dinamo“ svetinja, a Mamić Cigan (bez onog in). Ima onih odavno ofucanih (Za tebe uvijek mora biti, a meni kako bude ili Minus je put do plusa), ali i poneki, makar za mene, nešto maštovitiji (crnim sprejom: Ko ti ne da, ljubavi?, crvenim sprejom: Pa tata). Nađe se i poneki fin mural, od onih preko fasade čitave zgrade pa do nogometnih i domoljubnih: Ivica Olić i Mario Mandžukić se takoreći podrazumijevaju, ali me pored ulaza u zgradu Matice hrvatskih umirovljenika iznenadi vrlo vjerno izveden „Jedan od nas Josip Kuže“. Među domoljubnim se izdvaja uništeni tenk: Što bolnice su htjeli vatrom zasuti ostali su po cesti rasuti.

Da je grad samo pješačka zona i ulice što vežu uz nju, ne bi bilo malo. A nisu, ipak je Brod s gotovo 60.000 stanovnika sedmi po veličini u Hrvatskoj, pa se i na drugim stranama nađe mnogo zanimljivog. Evo, recimo, spomenici: raspoređeni su tako da se svugdje nađe poneki. U velikom parku majka Domovini klečeći pruža vlastito dijete; spomenik je to žrtvi 399 branitelja poginulih tijekom Domovinskog rata. Posebno spomen-obilježje „Prekinuto djetinjstvo“, brončanu slagalicu koja je zauvijek ostala nedovršena, nepopunjena, pored zgrade Lučke kapetanije, imaju sva djeca poginula u Domovinskom ratu. U parku uz pješačku zonu naići ću na dr. Antu Starčevića, ušuškanog u ukrasno grmlje. Na zgradi kazališno-koncertne dvorane, nazvane, logično, po Ivani Brlić-Mažuranić, stoji spomen-ploča „u znak sjećanja na Đuru Salaja velikog revolucionara i neumornog borca za prava radničke klase, slobodu, socijalizam, samoupravljanje i humanizam“; neko se baš i nije složio s napisanim pa ju je zalio crvenom farbom i sad, s crvenilom, dođe nešto kao umjetnička instalacija. Desno dolje od ploče naslikana zelena otvorena knjiga u kojoj je neko – ne shvatih što je želio reći – nevještim rukopisom napisao „Svi mi koji smo iz ovog kraja nema nam povratka“. Vidjeh i spomen-ploču na mjestu gdje se nalazila rodna kuća akademika Đure Pilara (1846.-1893.), jednog od najpoznatijih hrvatskih geologa, vrlog putopisca i solidnog šahista, ali također i prvog profesora astrologije na zagrebačkom sveučilištu, gdje će u neko doba obnašati i dužnost rektora, i akademika Martina Pilara (1861.-1942.), poznatog arhitekta neorenesanse i secesije, određeno vrijeme i zaposlenika znamenitog Hermanna Bolléa. Spominjem je ovdje, gdje inače ne spada, na drugom je kraju grada, jer na nju nitko izlio ni crvenu, ni bilo koju boju.

Postrance na kazališno-koncertnoj dvorani mural Vukovaru, a vodotornjem i križevima poginulih, a podalje, na travnjaku prema Savi i Šetalištu braće Radić, jedan se, samo s mačem u ruci, zalijeće na petipolmetarskog zmaja! Naravno da ću – mislim da bi valjda svako upao u tu zamku! – prvo pomisliti na svetog Juraja, zna se da će nastradati zmaj koji se s njim okrši, ali nije: ovdje je princ Relja navalio na Zmaja Ognjenog s Kitež planine, koji se drznuo ometati svetog Nikolu dok juri nebesima i odozgo obasjava došašće iz davnina. Oni koji su pozorno pročitali knjige Ivane Brlić-Mažuranić sjetit će se priče „Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica“, u kojoj princ Relja, kako bi spasio Rutvicu i Jaglenca, ubija Zmaja ognjenog. Ovdje okršaj još traje i ne vidi se ko će koga nadbiti; Zmaj Ognjeni je veći i viši i ako uspije kandžama ščepati za vrat princa Relju, gotovo je, mogao bi zasuti i vatrom iz razjapljenog ždrijela, ma nema šta ne bi. Sreća pa znamo kako je bajka završila, inače bih ja od rujna do danas, sav nespokojan, zvao i koga tamo znam i koga ne znam da mi, kad ga saznaju, saopće ishod borbe :)

Obići ću i poneku crkvu. Džamije nema otkad su Osmanlije otjerani s ovih prostora, sinagoge od Drugog svjetskog rata, ali crkava ima, mada je i njih manje. Katolici su najbrojniji, obići sve ne mogu, a između franjevačkog samostana i crkve Gospe Brze Pomoći opredjeljujem se za ovo drugo. Jest, samostan je dugo bio „naš“, odnosno pripadao je Bosni Srebrenoj, neki naši fratri su, prije preseljenja provincijskog studija filozofije u Požegu, studirali u Brodu na Savi, kako se tad zvao, a grad je, nakon oslobođenja od Osmanlija, 1691. godine, itekako vezan i za naše krajeve. Iz naših krajeva mu je, tj. s ove strane Save, od Turaka, prijetila najneposrednija opasnost, a s ove strane je, dakako od kršćana, jednih i drugih, predstavljao prvi korak u slobodni i napredni svijet europske civilizacije, kao što nam je danas, barem bosanskom dijelu države, grad kroz koji ulazimo u Europsku uniju.

Crkva Gospe Brze Pomoći poznata je kao narodno proštenište upravo zahvaljujući izboru zaštitnice i brojnim od nje uslišanim zagovorima. Drugim riječima, u Brodu se, kažu, događaju čuda. Sve je započelo kad je 1957. godine tadašnji đakovački biskup Stjepan Bauerlein predložio da slika Gospe Brze Pomoći počne „kružiti“ od obitelji do obitelji. Tako je i bilo, a 14 godina kasnije, u nevakat, u vrijeme Hrvatskog proljeća, počela su, svakog 8. u mjesecu, hodočašća Gospi u njenu crkvu. Zanimljivo sve do 1977. zaštitnik crkve bio je sveti Stjepan Kralj, to je onaj Arpadović, prvi ugarski kralj, a kako je Gospa Brze Pomoći zaredala čudima, Stjepan je poslan na klupu za pričuve. Svetište svakog osmog u mjesecu posjećuju doslovno tisuće vjernika, a čuda što ih spomenuh imaju aktere s imenima i prezimenima. Evo i mene pred Gospom Brze pomoći, s tim da ne tražim čudo, jer mi je dovoljno čudo već to što sam živ.

Zašto je manje crkava nego prije rata? Dobro, ne znam baš u broj, možda i nije, ali jedne nema, pravoslavne, svetog Đorđa, srušene 1991. Ima je, ali samo izidane do pola pročelja. I stoji tako, jer za dalje treba novaca kojih nema. Promijenila je i zaštitnika; umjesto svetog Đorđa ili Georgija, onog što, kao princ Relja, vječito ubija aždaju, predana je na pažnju i pod zaštitu Georgija Bogića, svećenika kojeg su u Našicama, gdje je tada službovao, 1941. ubili ustaše. U dvorištu crkve – zaključano je, pa ga dohvaćam zoomom – vidim i reljef Branka Radičevića. Nedavno sam, obilazeći Sremske Karlovce, bio kod njega na Stražilovu, ali mi ni na kraj pameti nije bilo da je rođeni Brođanin.

O tome da će s gradnjom pravoslavne crkve ići teško priča mi prvi susjed, Josip Ivić, župnik evangeličke crkve. U toku je stvari, pokušava pomoći koliko može. Njegovu crkvu u ratu niko nije dirao, a župa je, štoviše, napredovala, pogotovo kad je riječ o brojnom stanju vjernika, budući da su joj, sigurno ojađeni i nebrigom vjerskih zajednica kojima su dotad pripadali, pristupili mnogi koje je rat natjerao preko Save. Evangelika u Brodu službeno ima još od 1860., kada im je Hrvatski sabor dao punu slobodu djelovanja, a crkva je sagrađena 1931. Jasno da su joj pripadali uglavnom Nijemci, koji su, znamo, pometeni 1945., kada je ubijen i biskup Filip Pop. Tada je sve zamrlo, a počelo je oživljavati tek početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Sada se blagdanima i na svakom nedjeljnom bogoslužju okuplja puno vjernika, ima ih na radiopostajama Brod i Vukovar, a aktivni su i svake prve srijede na biblijskom satu te na večeri pobožnosti petkom, kao i u humanitarnoj udruzi „Estera“.

Župnik Josip Ivić mi o tome priča u skromno, ali vrlo ukusno uređenoj crkvi. I njegova životna priča je čudna: trebao je, naime, biti fratar, čak je, kao odličan učenik primjerenog vladanja, poslan u Visoko, ali je uskoro vraćen kući. Razlog je bizaran: sjemeništarci su tada pri dolasku trebali donijeti i nešto odjeće, među ostalim, i četvore gaće. „Bilo se siromašno i dotad“, priča Josip, „nisam dobro ni znao šta su gaće, kamoli da su mi ih spremili.“ Bilo je u njegovoj župi u Bosanskoj Posavini još dobrih učenika, a neki od roditelja imućnijih nego što su bili njegovi odmah su zbavili sve za svog sina koji je, „logistički opremljen“, poslan u Visoko umjesto Josipa. On je završio strojarstvo, a kako je iz tvornice stigao s one strane oltara, eh, to bi tek zahtijevalo podužu priču. Uglavnom, još jednom se potvrdilo da postoji onaj famozni „Božji prst“. Meni je, evo, uljepšao dan i proširio vidike pa ću ga na odlasku zamoliti za blagoslov, što on obavlja s puno vjere i od srca, na čemu sam mu iskreno zahvalan.

Slavonski Brod ima, moglo bi se reći, grad u gradu. Radi se, naravno, o austrougarskoj utvrdi, jednoj od najprostranijih u Hrvatskoj. Osmislio ju je u prvoj polovici 18. stoljeća proslavljeni i nama dobro znani austrijski vojskovođa Eugen Savojski, odnosno, vjerojatno će tako biti preciznije, njegovi inženjeri. S drúgama u Osijeku i Staroj Gradiški brodska je utvrda činila obrambeni sustav prema Osmanskom Carstvu. Turci su malo prije toga istjerani iz Slavonije i nije bilo nimalo nemoguće da opet jednom sakupe desetke tisuća ljudi, sastave stotine topova i krenu preko Save pa je utvrda, što je i danas vrlo vidljivo, doista podignuta kao, moglo bi se reći, ilustracija imenice utvrda. Istina je da jednog broja zgrada i obrambenih fortifikacija više nema, srušilo se ili je srušeno, ali je, da se shvati njena nekadašnja čvrstina, dovoljno i ovo što je ostalo, uključujući i šance te kanale i danas pune vode, a da se pojmi kolika je, dovoljan je podatak da je bila predviđena za smještaj 4.000 vojnika i 150 topova.

Obišao sam prilično sličnih mjesta u raznim državama i davno shvatio da nema pravila vezanih za stanje i iskorištenost utvrda. Onim da je brodska utvrda grad u gradu nimalo nisam pretjerao, a jedan broj objekata je obnovljen i koristi se, i to ne u nekakve „lijeve“ već u sasvim praktične namjene. Tako je nekadašnja zgrada zapovjednika utvrde postala sjedište Glazbene škole; umjesto mrkih stražara, vječito užurbanog ađutanta i osedlanog konja sada iz cvijeća vire glazbeni instrumenti, a dvorište „nadzire“ Bella pl. Panthy (1926.-2004.), čovjek koji je stvorio nadaleko znani gradski harmonikaški orkestar, koji danas nosi njegovo ime. U bivšem časničkom paviljonu danas rade gradonačelnik i gradska uprava, a u dijelu nekadašnjih logističkih, topničkih i drugih kazamata smještene su replike austrougarske kovačnice, tradicionalne kuhinje s vinotekom, zatvora i ljekarne, kao i muzej tambura, koji uključuje i brojne ručno rađene žične instrumente. U drugom dijelu je „Galerija Ružić“ s vrijednim postavom suvremene hrvatske umjetnosti, ali i maketom utvrde te kostimiranim lutkama austrijskih graničara u prirodnoj veličini. Kipar i slikar Branko Ružić (1919.-1977.) također je rođenjem bio Brođanin. U nekadašnjoj Slavonskoj kasarni – eno djece, iskaču u čoporu i odoše, izgleda mi, na sat tjelesnog odgoja – klasična gimnazija s pravom javnosti, nazvana po fra Marijanu Lanosoviću. Od svega je najlakše identificirati nekadašnji kapelanov stan, budući da je upravo tako nazvan caffe blizu mosta što vodi prema zgradi gradske uprave.

Izuzetak je – odaje je i samo jedan pogled na ledinu nasred trga u središtu utvrde – barokna tvrđavska crkvica posvećena svetoj Ani, još uvijek – u prvi mah ne mogu povjerovati vlastitim očima! – pokrivena kaplamom (šindrom). Inače je tvrđava od 1945. pa do izbijanja rata bila kasarna Jugoslavenske narodne armije. Ne znam postoji li još neki slučaj da je usred kasarne JNA, takoreći na počasnom mjestu, stajala katolička crkva.

Dok je utvrda bila aktivna i atraktivna za austrijsku vojsku, Brod na Savi možda i nije mogao biti sretan zbog njenog postojanja. Vojska je, naime, željela čist prostor oko utvrde pa nije dozvoljavala gradnju iole većih objekata nego tek prizemnih drvenih krovinjaraa. Grad se tako počeo razvijati tek nakon sredine 19. stoljeća, kada su ovakve tvrđave, razvojem tehnike i oružja, već bile nadiđene, a Turci daleko i od pomisli da krenu preko Save.

Mimo svega spomenutog u utvrdi, još je mnogo zgrada koje su u ruševnom stanju i čekaju obnovu ili procjenu da više nisu ni za toga. Toliko ih je da – mnoge su, posebno u bedemima, i međusobno povezane, a zanimljivih detalja je mnogo – po njima lutam barem pola sata, ignorirajući, naravno, upozorenja o opasnosti - tȁ ne treba mi reći da mi se strop može srušiti na glavu, i sâm to vidim. Dio objekata se obnavlja, a da sve bude riješeno, trebat će godine, točnije desetljeća, i milijuni kunica.

Eh, Brod, malo je jedan putopis! Nisam fan, recimo, industrijskih parkova, industrija i ja smo oduvijek na onom Vi kojim se želi zadržati distanca, ne marim ni za pomamu oko Malene i Klepetana, takve stvari ponajviše služe za zaglupljivanje masa i za skretanje s pravih, životnih tema, ali ne samo da vršljam između kojekakvih strojeva već ću trknuti i u Brodsku Varoš. Tamo ću, osim Malene, ispred osnovne škole nazvane po njoj, vidjeti još jednu Ivanu Brlić Mažuranić, ali i policajca koji će mi, jer svako malo izlazim iz auta nešto snimiti i ne vežem se svaki put, napisati povisoku, srećom samo uvjetnu kaznu. Pa ako u narednih godinu dana ne bude putopisa iz Hrvatske da se zna zbog čega ih nema.