Valpovo: Pokraj Karašice selo malo

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U Valpovo stižem u popodnevnim satima. Osigurao sam smještaj, ostajem tri dana, žurbe nema pa ću odnijeti stvari u sobu i, kontam, 'nako, opušteno prošetati gradom, vidjeti gdje sam to stigao. Podaleko se, na kraju ulice prave kao strijela, vidi dvorac, znači tamo ću, tamo je centar.

Sreća pa uvijek ponesem foto-aparat, jer me čeka iznenađenje: u sklopu dvorca je Muzej Valpovštine, inače bi u ovo doba bio zatvoren, ali su u toku „Katančićevi dani“, a kustos, mladi i agilni povjesničar Stjepan Vidaković, raspoložen je da mi pokaže sve zanimljivo što se u muzeju i cijelom dvorcu može vidjeti.

Valpovo je mala čaršija, malo manje od 7500 stanovnika, ali joj se posrećilo da ju je plemenitaška porodica Prandau odabrala za mjesto u kome će izgraditi jedan od svojih dvoraca. Njegov historijat započinje još prije Prandaua, početkom 15. stoljeća, kad ban Ivan Morović podiže manju utvrdu, koju će, nakon što dobije tapiju na ovo područje, 1721.,  proširiti i ojačati barun Antun Petar Hilleprand von Prandau.

Dvorac je ujedno i utvrda, do koje se dolazi kamenim mostom. Središnji dio je izbočen u formi četverostrane, u pročelje „utopljene“ kule, a kroz nju se raširila glavna, čini mi se i jedina vrata ka unutarnjem dvorištu. Fin je i izvana, ali zaprave bljesne tek kad dolaznik maši tunelastu kapiju: sa strane zgrade, koje su ujedno i bočna krila dvorca, u sredini kasnogotička kapela i najstariji sačuvani dio, robusna obrambena kula, posvema „urasla“ s ostatak kompleksa, sačuvana još iz srednjovjekovlja.

Sa Stjepanom se uskim spiralno postavljenim stubištem penjem na kulu. Gdjegdje moramo pripaziti, što da ne lupimo glavom o gole opeke zidova, što da nam neke od oštećenih stepenica ne „pobjegnu“ ispod nogu. Ponutrica u polumraku, mada prilično jednostavna, djeluje tajnovito, a doživljaj pojačavaju kamena plastika na prolazima, kružno popločani podovi katova, kao i činjenica da su zidovi debeli više od dva metra. A tek kupolasti svodovi: na jednom je zaglavni kamen, u samom središtu, zmaj s grbom Morovića, a na drugom lijepo stilizirano sunce. Posebno vrijedi pogled s terase na vrhu, obrubljene nazubljenom kamenom ogradom: osim što unutarnje dvorište iz ptičje perspektive dobiva sasvim drugu vizuru, vidi se i praktički cijeli grad.

Iz srednjovjekovlja, iz 15. stoljeća, potječe i dvorska kapela Svetog Trojstva, mada je otad do danas umnogome drugačija. Za Morovića je bila predana pod zaštitu svetog Ladislava, ali ju je Laci slabo sačuvao, čim je za kratkog razdoblja osmanske vladavine pretvorena u džamiju. Zna se da je obnovljena 1723., kada je dobila barokni slog, ali se u jednoj velikoj unutarnjoj sondi, u svetištu, i dvjema vanjskim vidi kakva je bila nekad; ostavljena su čak i nekadašnja, u međuvremenu djelomično zazidana vrata. Moćni su joj vitraji, ali su glavna znamenitost orgulje na koru, pristigle ovamo 1876. iz Pečuha, građene u znamenitoj radionici najpoznatijeg onodobnog majstora Josefa Angstera. Jedan od Prandaua, Karl (1792.-1865.), prvi predsjednik Hrvatskog glazbenog zavoda, bio je, naime, vrstan orguljaš pa ga je najboljim orguljama onog vremena počastio mlađi mu brat, barun Gustav.

A muzej – nekim čudom, moglo bi se reći, makar te riječi nema u rječnicima, i velečudom, sačuvano je mnogo, mnogo vezano za Prandaue, kao i za Normanne od Ehrenfelsa, koji su u posjed dvorca došli 1885., nakon što su se orodili s Prandauima. Velečudo, kažem, jer je, kao i druge slične građevine, „narodna vlast“ otela (na ono „nacionalizirala“ se svako iole normalan može samo kiselo nasmijati) 1945. Uglavnom, fotografije, slike, karte, dokumenti, pokućstvo, posuđe, lovački trofeji, kaljeve peći, misali i druge crkvene knjige, rukopisi, čak i knjižnica. Ustvari je, ako ćemo pošteno, čitav dvorac muzej, ali sama zbirka, mada mi je Stjepan predstavlja sa skromnošću koja krasi pozitivce kao što je on, vrijedan je i neporeciv dokument nekih prohujalih vremena, toliko „jak“ da neću ni spomenuti arheološku, vatrogasnu, zanatsku, geološku i druge također solidno vrijedne zbirke.

Šetuckam perivojem uz dvorac. Sve je super, sve je za pet, samo me, kao i drugdje, pomalo živcira množina pokaznih tabli: umjesto da uživam, vrijeme bih trebao potrošiti na čitanje. Neka, hvala, samo koliko moram. Engleski pejzažni perivoj, kažu, nekadašnja parkovna šuma s lovištem, zvana Zvjerinjak. I u hortikulturi postoji barok, a ovdje mu je glavna značajka zvjezdasti barokni predložak, stariji, kažu table, od onog u Makisimiru.

Najbolje mjesto zauzeo je Matija Petar Katančić, za koga se obično kaže da je književnik, a on, takoreći, nema šta nije, budući da ga ima i u arheologiji, numizmatici, prevođenju, estetici, leksikografiji, povijesti, zemljopisu i kartografiji… Prvi je preveo Sveto pismo na hrvatski jezik, ne dočekavši da bude objavljeno, što se desilo šest godina nakon njegove smrti. Eno ga u muzeju. Znao je to cijeniti i Gustav, onaj što je bratu Karlu zbavio orgulje, pa je 1873. iz Pešte, od kipara Grünwalda, naručio njegovu bistu.

Rekoh da su u toku „Katančićevi dani“ i tu me čeka još jedno iznenađenje: baš te večeri nastupaju moji stari poznanici, pjesnici Luko Paljetak i fra Ivan Kramar. Ambijent savršen, publike prilično, pa su i njih dvojica, u priči o Bogu i poeziji, puni nadahnuća, opsjenarski maštoviti, kao i pjesme koje čitaju – sat vremena čistog užitka. Čude se kad me ugledaju, otkud ja tu? E, pa, radim, takav mi pos'o :)

Imam prigodu popričati i s gradonačelnikom Matkom Šutalom, jednostavnim mladim čovjekom, čiju ću poduzimljivost i marljivost itekako primijetiti pri obilasku grada. „Što god Vam treba u našem gradu, što god možemo pomoći, tu smo, slobodno svratite!“ Pjesnici otkad je svijeta i vijeka opjevavaju vino, piva u pjesmama rijetko gdje. Zašto, ne znam, to znaju oni, a meni su dvije krigle stigle na „Katančićeve“ dane iz male valpovačke pivovare „Dark horse“ sjele da ne kažem kako. Darko Đurković mi ispriča i kako svake godine organiziraju „Craft beer festival“, kada Valpovčani, uz dobar koncertni ugođaj, standardne marke zamijene nerijetko boljim pivima lokalnih i regionalnih pivovara.

U obilazak grada ću nekog od narednih dana. Jest da je pola svega dvorac i sve vezano za njega, ali ostane druga polovica. Crkveni trg bi trebao biti glavni, ali je do guše – u Valpovu sam bio početkom rujna, sigurno je to odavno završeno – raskopan i zarobljen u visoku metalnu ogradu. Sreća pa su table s podacima ostale pa vidim šta je šta. I da njene table nema, naravno da je glavna građevina barokna župna crkva Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, sagrađena između 1722. i 1737. po jednom od Prandaua, barunu Petru Antunu, onom istom što je od Morovićeve utvrde napravio dvorac. Izvana je, osim ogradom, bagerima i gomilama zemlje, zagušena i drugim visokim zgradama, među kojima su i neke novije, tu je ipak bio najstroži centar, a unutra je baroku, pogotovo u inventaru, u štočemu pridodan i klasicistički slog, Glavnooltarna slika djelo je bečkog umjetnika Antona Hertzoga (1692.-1740.), a prikazuje Gospu bez grijeha, okruženu Svetim Trojstvom i anđelima (zapitam se ponekad pomoli li se neko nekad za anđele ili svi mislimo „ma lako je njima“? :) Na dvije strane dva bočna oltara, svetog Josipa i svetog Ivana Krstitelja s pripadajućim slikama uramljenim u samim po sebi vrlo vrijedne i stvarno moćne „bildrerrahmen“ retable. Vitraji, kipovi, oltar, propovjedaonica, sve je vrh, ali su i ovdje najvrjednije orgulje. Starije od 200 godina (1805.), jedine u Hrvatskoj iz radionice Apatinca Caspara Fischera. Od novijih detalja primjećujem samo spomen-ploču postavljenu u čast sluge Božjega o. Pelbárta Ladislava Lukácsa, koga su mađarske komunističke vlasti, kao i brojne druge svećenike, pod lažnom optužbom za antisovjetsku djelatnost, izmučile do smrti u jednom od ruskih logora. U trenutku smrti imao je svega 32 godine. Inače je rođen u valpovačkom selu Bistrinci i kršten u ovoj crkvi.

Do crkve, također zarobljena, stoji obnovljena žućkasta katnica pučke škole, podignuta sredinom 19. stoljeća, nastavljač tradicije ovdašnjeg školstva, službeno započetog još 1774. Šta ti je Austrija… Iako je djelomično razrovan i prostor preko puta crkvenog trga, čak su i bašte nekih kafića završile u šljunku i ispresijecane kabelima, spomenik Majke Božje s Isusom ostao je na slobodi. Dao ga podići neki Josip Peštelić, bogat, a bezdjetan. Kao i mnogi u sličnim situacijama, kad već nije imao kome ostaviti keš, pokušao je kupiti kartu za raj. Spomenik je dopadljiv, a je li došao do karte, znat ćemo kad ga sretnemo na onom svijetu. Jesu li je svojim revolucionarnim aktivnostima zaradili nekad vrlo poznati komunistički glavešina Đuro Salaj i meni nepoznati Stjepan Petnjarić Tarzan, koji su biste dobili ispred glavne ljekarne, također ne znamo. I onda kažu da je Tarzan izmišljen! :) Salaja i Tarzana nema u valpovačkim turističkim vodičima, ali se nadležni svejedno brinu da, brončani, još dugo „požive“, i to u finom ambijentu. U nazivu ulice Salaj će, međutim, uskoro u još jednu, vjerojatno vječnu mirovinu: njegovo ime je, tako da kućni broj ostane vidljiv, prelijepljeno bijelim ljepilom, što je siguran putokaz ka nestanku. Slično je urađeno i s nekim drugim nazivima.

U vodičima ne nađoh ni pravoslavnu crkvicu u Osječkoj ulici, a ni oko nje živa roba. Ispred dvorišne kuće građevinski materijal, kroz odškrinut prozor vidim da se ponutrica obnavlja. Svježe ožbukani zidovi pri dnu polijepljeni listovima srpskog tjednika „Novosti s Tomislavom Tomaševićem na naslovnici i autorskim tekstom Ivice Đikića „Prvi put s ćaćom u Glini“.

Obnovu, zasad uzalud, čeka nekad velebno, a danas, izgleda, od svih zaboravljeno zdanje hotela „Fortuna“. Ne, nije neki iz socijalističkog doba, od kojih u nekim mjestima već prave „atrakcije“; sagradio ga je 1807. barun Josip Prandau. I još se drži, samo bi trebala dobra gomilica šuški da opet zasja kao nekad. Šta se sve izdešavalo u njegovim sobama i dvoranama, koliko slavonskog vina se popilo, koliko rukoljuba udijelilo… Samo pet godina nakon što se to dogodilo u Parizu, u „Fortuni“ je priređena prva kino-predstava. Ali danas, eto, „Fortuna“ nema sreće.

Imam u vidu onu Radićevu o tome da prosti puk nema povijesti, itd, ali bi se Valpovo ipak moglo nazvati Prandaugrad. Osim svega navedenog, postojala je i ergela, pivovara se nalazila na mjestu današnjeg kulturnog centra, a zgrada kazališta najstarija je sačuvana u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Normannovi su djelovali kraće, a i da su duže, nikako ih, po čujenom i viđenom, ne mogu staviti uz bok Prandauima.

Valpovo je ugodan gradić. Jedini minus je Karašica, pokrivena debelom žabokrečinom, mutna i mrtva, pomalo i smrdljiva. Ja sam je valjda zamišljao po pjesmi po onoj pjesmi „Zlatnih dukata“.

Trknut ću i na Zeleni brijeg, malo izvan središta. Tamo je barun Josip Ignac Hilleprand od Prandaua 1796. dao podići zavjetnu kapelu svetog Roka. Poznato je da je sveti Rok, kad je kuga u pitanju, bio broj 1 od čitavog svetačkog zbora, u nekim drugim krajevima i mnogo prije nego su ukopani ćošetnjaci za kapelu na Zelenom brijegu. Mala i slatka, 64 godine nakon izgradnje postat će mauzolej Prandaua, kada se iz kasnobarokne premetnula u neoromaničku, i to „sa sve“ zvonikom na preslicu, kakav je  po Istri ili Dalmaciji uobičajen, ali se ne mogu sjetiti nijednog u ovim krajevima. Grobova ima i na proplanku ispred ulaza, neko ih – zaslužili su pokojnici i na ovom i na onom svijetu – još uvijek održava, a dva natpisa u plitkim fasadnim nišama bi, osim ljepote i jasnoće, mogla poslužiti i kao nauk za današnje firmopisce čiji uradci za 10 ili 20 godina postaju nevidljivi.

Jedino selo u koje ću svratiti zove se Ladimirevci. Veliko slavonsko selo, stanovništvom brojnije od nekih manjih gradova, ali ne dolazim zbog toga, kao ni zbog kasnopopodnevnim suncem obasjane crkve Uzvišenja svetog Križa ili kapelice-krajputašice Gospe Lurdske. Očima sam, i mnogi koji ovo čitaju, već bio u Ladimirevcima, i to davno nekad, gledajući odlični prvijenac Branka Schmidta Sokol ga nije volio. Zašto su za snimanje filma odabrani baš Ladimirevci? Priznajem da sam živio u neznanju, vjerujući da se to dogodilo negdje u Dalmaciji, u Vlajima, ali je upravo ovdje rođen Šima Begović, onaj što na tavanu i od partizana i od Nijemaca skriva sina Benoša, a na kraju, nakon ratu (ne)sretno dođe kraj, svu svoju muku iskaljuje na konju Sokolu, pod čijim kopitima se i rastaje sa životom. Dakle, Fabijan Šovagović, jedan od nekoliko naših najboljih, nezaboravni učitelj Andro iz Predstave Hamleta u Mrduši Donjoj, Matijević iz Događaja, Ante iz Lisica, did Kikaš iz Prosjaka i sinova…

Fino je što mu je u rodnom mjestu podignut spomenik i napravljen Memorijal Filipa Šovagovića, ali je ipak, kontam gledajući u svjetleće oči spomenika Stipe Sikirice, trebao i morao biti mnogo, mnogo veći…