Novi Bečej: Bazilika usred „pustinje“ i čudak koji je zauvijek prekrižio ženski rod

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dio novobečejskog područja nedavno sam, neplanski zastavši u znamenitostima bogatom Novom Miloševu, već putopisao. Time je, međutim, okrnjen samo zeričak, ostalo je još mnogo zanimljivog, a prvo odredište, ono zbog kojeg sam se, priznajem, i zaputio u ovaj kraj su ruševine velebne srednjovjekovne katoličke bazilike u Arači.

Do Arače se stiže kroz, rekao bih, „plus minus“ ambijent. Plus su beskrajna žitna polja načičkana balama slame do linije što ih spaja s nebeskim plavetnilom, a minus je nekoliko kilometara prašnjavog makadama, dobrog jedino za ratare i njihove traktore, nikako za turista koji želi vidjeti čudo usred nedođije.

Kilometrima oko bazilike, naime, nema ni kokošinjca, kamoli naselja, niti ko pamti da ga je ikad bilo, pa se svako zapita otkud ovolika građevina u takvoj ljudskoj „pustinji“. Ali šta je ljudsko pamćenje, tek kap rose u beskraju nepregledne banatske ravnice! Ovdje je, kažu arheolozi, naselje stajalo još za mlađeg kamenog doba. Nestalo, sve se poravnalo, a onda se ponovno uzdiglo za srednjeg vijeka, kad je, vjerojatno po templarima, nastala i bazilika. Prvotna crkvica od nabijene gline sazdana je već u 11. stoljeću, a ovo što se danas vidi ponešto kasnije, kada je sadašnja pustoš, tada i sjedište katoličke župe Torontalskog arhiđakonata, vrvjela od ljudi, dostigavši zenit od koga, evo, neće ostati ni jedno malo z. Neki povjesničari tvrde da ju je, nakon što je uništena u 13. i 14. stoljeću, najprije po Tatarima, a potom po Hunima, dala obnoviti Elizabeta, kći bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, hrvatsko-ugarska i poljska kraljica, ista ona što je, po srebrenoj škrinji u crkvi svetog Šimuna, spomenuh u putopisu iz Zadra.  

Bazilika je trobrodna, s osnovom i prostornim rasporedom karakterističnim, kažu stručnjaci, za onodobne franjevačke crkve, dimenzija impozantnih čak i za današnje tehničke mogućnosti u građevinarstvu. Prijelaz iz romanike u gotiku. Davno nekad je, pretpostavlja se oko 1551., kad su ove krajeve zauzeli Osmanlije, obesvećena i obeskrovljena i nikad nije obnovljena. Pročelje joj je čitavo, uključujući lijepo izvedeni ulaz te okno za rozetu s okvirom. Uspravno stoje i zidovi lijevo od ulaza, dok su oni sa suprotne strane sačuvani svega možda malo više od dva metra visine. Pentram se upravo po njima, kako bih iz malo drugačije perspektive sagledao sve bogatstvo polukružnih apsida, ostataka križastih svodova i gotičkog zvonika, bogato ukrašenih slijepih arkada, pilastra, blago lomljenih lukova i polukružnih prozora. Vidio sam mnogo ovakvih crkava, ali je ova čudo neviđeno.

Desetak metara od ulaza postavljen je nov križ, okružen šiljastim kolcima, povezanim vrpcama s mađarskim nacionalnim obilježjima. Imre i Janoš, a drugdje okolo i drugi, morali su se dobrano potruditi da bi u masivne kamene blokove urezali svoja cijenjena imena. Neko je u rupi u zidu ponutrice ostavio lampion. Svijeća je dogorjela. Sjeverno od bazilike, prilično blizu bočnom zidu, otkriveno je srednjovjekovno groblje, od koga se danas vidi samo krupno otesano kamenje. Inače se cijelo vrijeme čudom čudim odakle graditeljima ovoliko kamena u ravnici u kojoj bi ga bilo teško naći i za praćke. I još nešto: još za prvih arheoloških istraživanja, 1879., iskopan je nadgrobnjak s prikazom zaštitnika, svetog Nikole Biskupa, i nepoznatog donatora, ukrašen tropletom. Dalje zaključite sami.

Ima novobečejski kraj još dva značajna arheološka lokaliteta, Borđoš i Matejski brod, ali su mi paleolit, neolit i brončano doba, potiska i vinčanska kultura, čak i kad mi se se pred očima ukažu konkretni nalazi, manje zanimljivi od srednjovjekovlja. Zato ću radije prošetati gradićem.

U malom mjestu, a tako je i u Novom Bečeju, gotovo sve bitno stane u jednu ulicu. Ko je nekad imao, sve mu je bilo uzalud ako se nije pozicionirao u toj glavnoj ulici. Eto, naprimjer, neki Šlezinger, točnije Schlesinger, napravio palaču da staneš i gledaš. Neobarokna crveno-žuta katnica s bogato raščlanjenim rizalitom ukras je ne samo glavne ulice već i čitavog grada. Znamo kako su Šlezingeri i drugi sličnih prezimena završili karijeru u Vojvodini, ono što se kaže „direktni crveni“, a siroti Šlezinger drugi put bi umro da vidi da se njegova ljepotica nalazi na broju 1 Ulice maršala Tita.

Na broju 2 je barokno prizemno zdanje Župnog ureda, dakako, katoličkog, još jedan arhitektonski biser gradića. I ono je, kao i Šlezingerova palača, podavno prevalilo stotu. Bočni rizaliti, rustično izvedeni kvaderi, prozori s trokutastim timpanonima. U vrtu stoji bista grofa Károlyja Leiningena-Westerburga (1819.-1849.), počasnog njemačkog generala mađarske vojske, jednog od 13 aradskih mučenika, kako se uobičajeno naziva skupinu pobunjeničkih generala, obješenih po odluci Austrije u listopadu 1849. u Aradu nakon Mađarske revolucije. Inače je bio oženjen odavde, groficom Erzsébet Sissányi de Törökbecse, a i živjeli su u Novom Bečeju. „Eto vidiš kako smo mi Srbi dobri“, gotovo povjerljivo mi, iako smo se samo sreli na ulici, šapuće jedan postariji gospodin, „onaj tamo se, da znate“, pokazuje na Károlyjevu bistu, „prije te njihove revolucije borio i protiv Srba, al' mi ga ne diramo, eto im ga!“

U centru je, dakako, i katolička crkva svete Klare Asiške. Već je – sagrađena je 1809. na mjestu starije crkve svetog Valentina iz 1747. – ušla u treće stoljeće. Jesu se zeznuli, pojma nisu imali koliko će popularan postati sveti Valentin! Doduše su mu posvetili jedan od bočnih oltara, dok je drugi, kao zaštitniku ovdašnjih hrvatskih trgovaca žitom, pripao svetom Nikoli. Neka od pretkinja Erzsébet Sissányi dala je početni kapital, a ostalo su sakupili vjernici. Zvonik je, evo, zarobljen skelama, renovira se.

Privlačno djeluje i zgrada osnovne škole nazvane po meni dosad nepoznatom piscu i revolucionaru Miloju Čipliću. Neboplava, bogato ukrašena fasada runji se, upozoravajući, čak možda i prijeteći, da će, ako se uskoro nešto ne poduzme, poskakati na tle i ostaviti zidove golim. Plijeni i secesijsko oker obojeno zdanje Harkovskog instituta, podignuto 1909. Katnica je nazvana tako jer je u zgradi nakon Oktobarske revolucije – znamo koliko je Rusa tada zauvijek napustilo domovinu – bila smještena ruska srednja škola s internatom. Desetak godina kasnije odselili su i Rusi i institut, ali je ime ostalo, a zgrada je i sad (srednjo)školska. Do 1918. je službeni jezik bio mađarski, a nakon što su Vojvodinu poklopili kraljevi osloboditelji, srpski. I zgrada Turskobečejske štedionice, ali i neke druge.

Da, gradić se dugo zvao Turski Bečej. Ne, naravno, bez razloga. Bečej je, uz Tisu, nekad imao moćnu utvrdu s pristaništem, podignutu na samom početku 14. stoljeća po katoličkim redovnicima iz Székesfehérvára iliti Stolnog Biograda, od koje su danas ostali samo neznatni tragovi pa je, prema savjetima mještana, ni ne idem potražiti. Osvojio ju je 1551. „naš“ Mehmed-paša Sololović, a konačno oslobođenje stiglo je s Karlovačkim mirom, kada je odlučeno da ova, ali i druga, manja utvrda, Galad-grad, budu porušene. Kako je palanka izgledala za turske vladavine, opisao je, ko bi drugi, Evlija Čelebi. Turci otjerani, ali je naziv, Turski Bečej, ostao još dugo. Danas, dakako, nema ni traga osmanskog doba.

Naravno da ću i do pravoslavne crkve svetog Nikole Mirlikijskog. Prilično je, valjda zbog baroka, slična katoličkoj i da nema ponekog detalja kao što je svetitelj na bočnom prozoru ili toga što je podalje od centra, teško bih razaznao koja je koja. Izgrađena 1744., jedna je od najstarijih pravoslavnih crkava u Vojvodini. U prostranoj porti joj križ od nekakvog crvenkastog kamena sa stepenastim postamentom. Zaključana je, kao i katolička, kao i mala manastirska pravoslavna crkva smještena na obali Tise. Imalo bi se, kažu mještani, šta vidjeti, ali…

Elem, odoh na Tiski kej. To mu ga dođe nešto kao prozor u svijet, budući da je čaršija nešto niža, a s keja pogled dobacuje daleko. Kej je dug četiri kilometra, ali se na onaj dio na koji izlazi glavna gradska ulica natiskalo toliko toga da bi neko neupućen pomislio da naziv i nije dobio po Tisi već po natiskanosti. Već spomenuti manastir, nekadašnje plemenitaške i tajkunske kuće, hotel, čarde i kafići, nekadašnja kuća onog što su mu – Tisa se tada mogla preći jedino plivajući i skelom – pjevali „Skeledžijo, skeledžijo, prevezi me prijeko“, a sada suvenirnica… I spomenici. Najviši je podignut vojnicima i časnicima Crvene armije: 22 su ovdje smrtno stradala 1944. I drugi je, mada napominjem da je to samo moje viđenje, nalik čekićima složenim u snop, partizanski, nema čiji drugi biti, dok je Aleksandar Berić (1906.-1941.), poručnik bojnog boda mornarice Kraljevine Jugoslavije, dobio bistu. Branio je Dunav i nakon što je ranjen, a na bolji svijet, nakon što mu je brod potopljen, otputovao dunavskim bezdanom.

Široki kej pun je cvjetnih nasada, nekog bi doista za to trebalo pošteno nagraditi, ne vidi se ovo baš svugdje. Ambijent dopunjavaju i panoi sa slikama novobečejskih znamenitosti. Lijepo.

Vranjevo je dio grada, ali je takoreći posebno naselje, poprilično daleko od središta. Prolazim pored nekadašnjeg žitnog magacina, a prvo ću ugledati tornjeve crkava. Pravoslavna je pod zaštitom svetog Jovana Preteče, a katolička je na čuvanje povjerena svetom Ištvanu. Prva je gotovo stoljeće starija, iz 1807. je, katolička je iz 1903., a obje su podignute na temeljima poprilično starijih. „Zamjena teza“ dogodila se u stilu: pravoslavna je barokna, a katolička, kao da je građena u davna vremena, gotička. Šteta je što je tekst na postamentu križa ispred pravoslavne crkve jedva čitljiv, baš me zanima. Fasada izvrsno ukrašena. Postojala je u Vranjevu i sinagoga, ali je, nakon što su židovi tijekom Drugog svjetskog rata znamo kako završili, srušena, a na njenom mjestu napravljena zgrada. Nije, dakle, srušena u ratu već, kao i u mnogim drugim vojvođanskim varošicama, nakon njega, za komunističke vladavine.

Ne znam od čega ovdje strahuju, ali su i obje vranjevske crkve zaključane, no ja ionako nisam došao zbog njih; odredište mi je Zavičajni muzej „Glavaševa kuća“. Nisam pogriješio: ni po čemu posebna žuta prizemnica krije stotinu čuda!

Prije nego ću stupiti u dvorište Glavaševe kuće zagledam brončanu ploču; na njoj je lik skladatelja Josifa Marinkovića (1851.-1931.), a ovdje gdje se sad nalazi bašta napuštene kavane – očito nije išlo! – s reklamom „lav“ piva, stajala je njegova rodna kuća. Marinković je u Srbiji, smatraju stručnjaci, nakon Stevana Mokranjca dao najveći doprinos zbornom pjevanju.

Za dr. Vladimira Glavaša danas ne bi rekli da je samo čudak ili osobenjak, bio bi proglašen i homofobom, a pošto uglavnom ide jedno s drugim, vjerojatno i desničarem, ravnozemljašem, ovim i onim, ukratko fašistom. Čovjek je, naime, oporučno zapovjedio da stotinu godina nakon njegove smrti ženska noga ne smije kročiti u njegovu kuću! Dabome da se nikad nije oženio, a koja mu je toliko na žulj stala, nikad se neće doznati. Rođen je 1834., i to u bogatoj obitelji, a umro 1909. Do 2009. ženski taban doista nikad nije stao na prag, kamoli ga prekoračio. Muzej je otvoren točno na stogodišnjicu njegove smrti.

O tome mi priča Janoš Koso, kustos, ali kakav: ne u odijelu i kravati već u radnim hlačama i bluzi; nije bilo posjetitelja pa se čovjek dao na uređivanje dvorišta.

A Glavaš… Diplomirao pravo, i to ne u Travniku il' Kiseljaku :) već u Pragu. Neko vrijeme se bavio advokaturom, a onda se – jer takav posao nikako nije mogao uskladiti s vlastitim moralnim načelima, i brucoši znaju da pravda i pravo nisu isto – dao na zemljoradnju. Tako je živio sve do zadnjeg ovozemaljskog dana, zabacivši sve one suhoparne pravne definicije i paragrafe, bivši usto široke ruke u pomaganju svakovrsnoj sirotinji. Istinski je, ni nalik ovim što se danas po medijima kite često karikaturalnom multikulturalnošću, poštovao sve nacije i religije, što odlično ilustrira podatak da je kuću ostavio pravoslavnoj, a ušteđevinu katoličkoj crkvi. Družio se s Jovom Zmajem, Đurom Jakšićem i drugim velikanima, ali se nikad nije ufurao, ostavši vjeran običnom narodu i njegovim potrebama.

Muzej počinje čim se prekorači masivna drvena kapija, najprije izložbom starih fotografija Glavaševe kuće, a onda, ispod nadstrešnice, izložbom starih poljoprivrednih strojeva. I ostatak kuće, uključujući pomoćne prostorije u kojima su nekad živjeli Glavaševi radnici, izložbeni je prostor. Fotografije i poneka litografija članova obitelji, vranjevskih svećenika i uglednijih građana, knjige, stari zanati, a poseban je frizerski salon za muškarce iz Glavaševa vremena, pogotovo jer tom „nevažnom“ zanatu malo ko posvećuje pažnju, mada bismo, da nije brica, za kratko vrijeme svi nalikovali krapinskom pračovjeku. Jedna soba posvećena je susjedu koga prvo ugledah, Josifu Marinkoviću. Ipak je glavna prostorija vinski podrum. Vinski, da, mada se ovdje u Glavaševo doba, osim vina, pravilo i dobro pivo, pa je tu i pivski podrum. S Janošem, na mjestu gdje se Glavaš nekad kristalnim čašama kuckao sa Zmajem i Đurom, nazdravljam čašom domaćeg vina.

U bidermajer salonu zidovi s točno 40 boja, moleraj koji bi bilo nepravedno ne nazvati umjetnošću. Na jednom diploma iz Praga. Zanimljivo: kad su nadležni započeli s pripremom eksponata za muzej, neko je slučajno na poleđini diplome pronašao litografiju nepoznate mlade žene. Misterij traje i dandanas: je li to ta neka, bit će Pražanka, što je Vladimiru Glavašu ogadila ženski rod?!