Sremski Karlovci: Brže, braćo, amo, amo, da se skupa poigramo

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ko želi, ne pitajući se gdje ima slobodnih parking mjesta i hoće li zateći papirić s policijskim pečatom zataknut za brisačima, opušteno obići Sremske Karlovce, najprije će – red je, nema smisla ignorirati – morati salutirati generalu Ratku Mladiću. Oslikan je, uz natpis SRPSKI HEROJ, na više mjesta na ciglenoj ogradi što od glavne ceste dijeli prostranu ledinu, smještenu svega stotinjak metara od prilaza središtu gradića. Nakon što parkira, na visokoj limenoj ogradi nekog gradilišta, a preko puta ledine, dočekat će ga višemetarski grafit „Za Boga, za kralja, za crkvu, svi putevi vode na KiM 28.06.“

Svojevrsna je to granica i „inicijacija“ za ulaz u još uvijek samo gradić, to ako se gleda broj stanovnika, a svega ih je malo manje od 9.000, ali, s druge strane, već dugo jedno od najistaknutijih obrazovnih, kulturnih i vjerskih središta, kako bi se to danas reklo, „srpskog sveta“. Zbog ovog drugog me malo i iznenadiše Mladić i Kosovo, inače od toga čitavog „srpskog sveta“ grafitaški najprisutniji upravo u, kažu, pitomoj, lalinsko-sosinskoj Vojvodini.

Minutu kasnije već su u vidokrugu lijepa žuta historicistička zgrada u čijem timpanu, postavljenom na dorske stupove, stoji da je tu smješten Institut srpskog naroda. Moglo bi biti da neko od Karlovčana, da ga se pita, ne bi mi znao za Institut, ali bi, kad biste mu pokazali, iz njega izletjelo jedno „Pa što ne kažete Stefaneum!“ Izgrađena je po projektu velikog Vladimira Nikolića, a nazvana po mitropolitu Stefanu Stratimiroviću; on je testamentom osnovao fond za smještaj đaka, a stanovali su upravo u žutoj historicističkoj katnici.

Prva je do Dunava i od nje počinje Trg Branka Radičevića, a na nju se bokom naslanja zgrada Bogoslovskog seminara, još jedna Nikolićeva i još jedna za smještaj đaka, ali, u ovom slučaju, bogoslova. Starija od Stefaneuma dvije godine (1901. – 1903.), a podignuta zlatnim forintama ondašnjeg patrijarha Georgija Brankovića. Foto-aparatom bilježim kako upravo ulazi kolona đaka koji, međutim – gotovo sve su ženskice – nimalo  ne sliče na bogoslove.

Na travnjaku ispred Stefaneuma spomen-česma, klasični primjer, tako bih je nazvao, novovjeke „betonske umjetnosti“, a u blizini i „Sveti Stonehenge“, budući da se u kamenim figurama – barem ja tako – dadu nazrijeti patrijarhova odežda i kapa, kao i ljudi, bit će svećenici, u formi križeva, što su se uzeli za ruke.

To je, moglo bi se reći, tek „uvod u Sremske Karlovce“, jer se za minutu, dok se mimoilazim s ukusno osmišljenim drvenim sajamskim kućicama, u vidokrugu pojavi i pročelje Bogoslovije, nazvane po svetom Arseniju. I opet Nikolić, i opet historicizam, ne bi imalo smisla miješati bilo što, i opet Branković, 1902. godina. Ljudi se početkom prošlog stoljeća baš zadali da dovrše Karlovce za sva vremena. Unutra, uz ostalo – i to ima mjesto s manje od 9.000 stanovnika – ogranak i Arhiv Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Šta bi se trebalo naći u nizu nakon Stefaneuma, Bogoslovskog seminara o Bogoslovije? Da, pogodili ste, crkva; saborna, pod zaštitom svetog Oca Nikolaja ili, jednostavnije, svetog Nikole. Barok. Dva vitka zvonika s originalnim „kapama“ djelo su Jakov Orfelina, a fenomenalni ikonostas, drvorezbarski rad Arsenija Markovića, Orfelin je oslikao zajedno s Teodorom Kračunom. Sve, dakle, velikan do velikana. Budući da je crkva dovršena 1762., jasno je da je nikako nije mogao osmisliti Vladimir Nikolić, ali opet nije moglo bez njega: angažiran je za obnovu, obavljenu između 1907. i 1910., nakon koje je crkva u pojedinim segmentima dobila drugačiji izgled. I izvana, ostala je, naime, bez kubeta, a pogotovo iznutra, gdje je obogaćena ukusnim zidnim i svodnim dekoracijama, ali i slikama, među kojima se posebno ističu one na platnu, djelo – čisto da se proširi popis velikana – Paje Jovanovića. Ispred nje znamenita crvenomramorna česma „Četiri lava“, podignuta 1799., premještana, popravljana puno puta, evo i danas nešto majstorišu oko nje, ali radi.

Jedan pogled na spomen-ploču Vuku Karadžiću – nikako ne mogu povjerovati da je imao onolike brke! – dovoljan je da bi se shvatilo kako bi od vremena izblijedjela slova trebalo ponovno obojiti. Vuk je upravo ovdje 1805. i 1806. učio srpski i njemački. Prolazeći pored zgrade Magistrata, bacam pogled na balkon s kojeg je patrijarh Josif Rajačić u proljeće 1848. godine objavio osnutak Srpske Vojvodine, čemu je prethodio proglas, donesen u Sali magistrata, da su Srbi slobodan i neovisan narod „pod domom austrijskim i krunom ugarskom“. Karlovac je čak neko vrijeme bio prijestolnica, koja će kasnije „odšetati“ u Zemun, pa u Veliki Bečkerek, današnji Zrenjanin, i na kraju u Temišvar. Malo nakon proglasa stigle su mađarske trupe pa je Srpska Vojvodina kratko trajala, a Karlovci najprije uključeni u Vojnu Krajinu te, od 1881., u kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju. Davno je nestalo i doma i krune, a narod, evo, ostao i opstao.

Ništa logičnije nego to – tako je po cijeloj Vojvodini – da se u samom središtu, do Magistrata, uspravila katolička crkva Svetog Trojstva. Datira iz 18. stoljeća, dakako na temeljima puno starije, benediktinske bazilike, srušene u vječitim i beskrajnim austrijsko-turskim okršajima, koja korijene vuče još iz srednjovjekovlja. Nakon dogradnje 1768., otvorenju crkve prisustvovao je osobno austrijski car Josip II. O razlozima neću, ali me nimalo ne iznenađuje što je zaključana, pa mi ostaje samo zadiviti se jednim od ljepših crkvenih vrata koja u životu vidjeh – duborez, ali kakav! Na dvorišnoj podzidi još jedna duga parola o Kosmetu. Katolika je inače ovdje ostalo malo, tek nekih desetak posto, i to uglavnom Hrvata, Mađara ima svega dvjestotinjak, za Nijemce znao kako su prošli 1945., praktički ih otad nema, a tročetvrtinsku većinu imaju pravoslavci, dakle Srbi.

Čast i crkvama i svim drugim spomenutim zdanjima, ali je u gradu najljepša zgrada Gimnazija, i to bez ozbiljne konkurencije. Čarobna crveno-žuta fasada izdašno asocira na srednjovjekovnu sakralnu arhitekturu, mada su dekorativni elementi mađarske secesije itekako vidljivi. Čudan spoj starovremenskog i modernog, ali je arhitekt, apatinski Mađar Gyula Pártos, „prikočio“ taman na vrijeme da, unatoč sveobuhvatnom šarenilu, ni najstrožem kritičaru ne ostavi ni mrvu prostora da njegovo djelu svrsta u kič. Jedino bez čega je moglo je polukružni „potpis“ braće Anđelića, patrijarha Germana i brata mu Stevana, ali šta se može, i oni koji nas uče da je pravi dobitak jedino ono što zaslužimo kod Boga nerijetko se vole pohvaliti i ljudima.

Zdanje je podignuto 1891., ali je Gimnazija kao institucija utemeljena točno stotinu godina ranije, a snage su tada udružili jedan mitropolit, već spomenuti Stevan Stratimitović, i jedan trgovac, Dimitrije Atanasijević Sabov. Drugim riječima, od onda do danas nije se promijenilo ništa osim imena. Zanimljiv je podatak da je, iako je Gimnazija bila srpska, nastavni jezik bio latinski, čak je djelovala u prizemlju Latinske škole, a na direktorskoj poziciji dugo vremena nije bilo nijednog Srbina već – ko zna zašto – isključivo Slovaci školovani na ondašnjim poznatim europskim sveučilištima. Dug je popis poznatih đaka, od Branka Radičevića i Sime Milutinovića Sarajlije, preko kasnijih patrijarha Josifa Rajačića i Germana Anđelića, pa do Ilariona Ruvarca i Jovana Sterije Popovića ili, u novije vrijeme, Borislava Mihajlovića Mihiza i Vide Ognjenović. Branko je u dvorištu dobio i bogato izveden kip. Zavirujem i unutra; ne treba proći cijelom zgradom, danas Filološkom gimnazijom, da bi se shvatilo kako se i kad je u pitanju unutarnje uređenje mislilo na svaki detalj. U kutu dvorišta kornjača, bit će odlučila i ona u gimnaziju :)

Ovdje se ipak sve bitno nije nabilo u centar pa se koju minutu kasnije divim fasadi koju je „podigao i u njoj živeo i radio Dimitrije Anastasijević plemeniti Sabov 1726 – 1803 osnivač i dobrotvor karlovačke Gimnazije“; toliko je moćna da neće biti samo šteta već i grjehota, pred ljudima i pred Bogom, ako se dopusti da nastavi propadati.

Ima ih još dopadljivih u tom kvartu, ali me već zove Donja crkva, kako ovdje nazivaju baroknu pravoslavnu crkvu svetih Petra i Pavla. Zaklonjena je stablima platana, jedan je, najveći, pod zaštitom države, pa će neko, koliko je obilazim, pomisliti da sam na hodočašću. Stara je, sagrađena negdje oko 1719., a najviše pažnje plijeni sprijeda konkavni kor, izdijeljen na tri kompozitma pilastra s ležećim Isusom u sredini i svecima-kopljanicima na bokovima.

Kratko se zadržavam i pored katoličke kapelice krajputašice, motreći kroz rešetku sveca i dva anđela. Mogao bi biti Ivan Nepomuk, a moglo bi biti i da sam promašio. Nije ni važno, u ovaj dio gradića ionako sam se zaputio sa vrlo jasnim ciljem, a zove se Kapela mira. Također je katolička, mada o tome (što me nimalo ne začuđuje) u opsežnom tekstu na turističkoj tabli nema spomena. Štoviše, službeni naziv joj je Kapela Gospe od Mira, ali se Gospu manje-više svugdje „slučajno“ „zaboravlja“. Zoom mi je dovoljno dobar da „dobacim“ do ulaznih vrata, iznad kojih piše kako su „Na spomen mira, 29. siječnja 1699., izmedju kršćanskih saveznika i Turaka podigli ovu kapelu karlovački katolici 1817.“ Zasjela navrh brdašca, zaključane kapije, bezglasna, kao da nema baš nikakve veze ni s nečijim poprijekim pogledom, kamoli s jednim velikim ratom. A ima, itekako…

Svi smo se valjda kad-tad u udžbenicima povijesti susreli s pojmom Karlovački mir, ali nisam baš uvjeren da je mnogo onih koji bi taj termin povezali sa Sremskim Karlovcima. Prethodio mu je Veliki turski rat ili Rat Svete lige, a neki ga zovu i Veliki bečki rat, vođen od 1662. do 1698. godine. Zvali ga ovako ili onako, Osmanlije su u tih 36 godina teško stradale, izgubivši ogromna područja srednje Europe (Dalmacija, Slavonija, Ugarska, Transilvanija…) i Moreju, te možda još ne znajući, pogotovo nakon poraza pod Bečom 1683., zauvijek prestali biti najveća vojna sila ovog dijela svijeta. Crkva, podignuta na mjestu nekadašnje posebno za pregovore podignute drvene kuće, ima četvora vrata, s tim što su jedna, ona na koja su ulazili turski pregovarači, naknadno zazidana, što simbolizira to da je Karlovačkim mirom zauvijek spriječeno daljnje prodiranje Osmanlija u kršćansku Europu. Posljednja žrtva ratova s kraja 17. stoljeća i jedina žrtva Karlovačkog mira bio je jedan od pregovarača, pokopan ispred crkve. Nadam se da se ono malo karlovačkih katolika pomoli za njega bar jednom od triput godišnje, koliko se ovdje služi misa. Turci su inače, od vodstvom Gazi Bali-bega Jahjapašića, zauzeli Karlovce 1521. godine i ostali u njima sve do 1688., kada su, u povlačenju prema Beogradu, nakon nekog od tada čestih poraza, spalili čitavo mjesto.

Mora da je na brdašcu sve vrijeme – pregovori su trajali 72 dana, od studenog 1698. do siječnja naredne godine – bilo hladno, a uvjete mira diktirali su, dabome, pobjednici, Austrijanci, Mlečani, Poljaci i Rusi. Među njima i jedan pjesnik, Hrvat Pavao Ritter Vitezović. Mora da je već tad nastala ona „Sedamdeset i dva dana / na mom srcu leži rana“ :) Hrvatska je Karlovačkim mirom povratila golemi teritorij, uključujući i dijelove današnje Vojvodine, mada su vrhovni gospodari i dalje bili Austrijanci, Ugari i Mlečani. Do Bosne, a ni do Hercegovine, Karlovački mir nije dosegnuo. Čak i me znamo ništa o tom segmentu povijesti, to bismo lako zaključili, vidi se golim okom.

Da je ulaz u kapelu dozvoljen, ne bih profitirao sam ja i čitatelji „Bljeska“, već i vinarija „Kosović“, smještena točno preko puta. S brdašca se, povisoko iznad šume što zaklanja udolinu, vidi toranj još jedne crkve, ali ne uspijevam razoputiti koja je ni kako do nje. Gornja crkva? Valjda mi javi neko od Karlovčana: toranj barokni, krov taman, a križ na kraju krova se nagnuo i samo što ne spadne.

Nikad se ne vraćam putom kojim sam došao, ne zbog uroka već ne bih li „susreo“ još što zanimljivo. Vinarije, vinarije, vinarije, pa jedna mala izložba porculanskih lutki na prozoru privatne kuće, pa bezvodna česmica koju bih, za razliku od one ispred saborne crkve, nazvao „Četiri lavića“, pa kuća Pavla Markovića-Adamova, književnika i dugogodišnjeg urednika „Brankova kola“, pa poduboko korito kojim teče samo potočić jak otprilike kao curak s česme „Četiri lava“, onda zgrada „Karlovačkog likovnog depoa“, zatim spomen na crkvu svetog Trifuna koja je iz nekog razloga trajala svega 13 godina (1775.-1788.), vodoskok usred travnjaka, ulaz u šumski park s finim grbom na kapiji…

Nego, Sremski Karlovci su posebni po još nečemu, meni vrlo dragom: na dva karlovačka brda „stanuju“ dvojica pjesnika. Prvo ću na Stražilovo, koja četiri kilometra od Karlovaca, u posjet Branku. Prezime mu ni ne stavljaju, jedan je Branko, rekoh da samo ime stoji i na spomeniku ispred Gimnazije.

Vijugavom uskom cestom začas se stigne do restorana „Brankov čardak“ . Okolo, na livadama i u šumi, na više mjesta stolovi i klupe, a na najboljem mjestu Branko s pticama na rukama. Nekad davno objavio sam, ja, pjesničić u pokušaju, pjesmu „Razgovor s pticama“, pa mi nije nimalo teško raspričati se i s Pjesnikom i s ptičicama. O čemu, o kome, nek' ostane među nama.

Prema vrhu Stražilova i Brankovom grobu ide se „Brankovom stazom“. Uzbrdo je, ali mi je svejedno, nakon razgovora na livadi letim. Ne znam kako se to kaže za let, a da pješačimo, rekao bih da me jato, ma šta jato, krdo komaraca krvopija prati u stopu pa do cilja vjerojatno sličim Jerryju kad ono najprije isfolira pa onda stvarno zaradi ospice. U letu zastajem jedino kako bih pročitao Brankove stihove svako malo ispisane na panoima. Kolo, kolo / naokolo, vilovito, plaovito, / napleteno, navezeno, okićeno, začinjeno. / Brže, braćo, amo, amo, da se skupa poigramo.

Spomenik pust, nekako ni nalik onim davnim TV-emisijama kad oko njega sve vrvi od pjesnika i od ljudi; razdvajam to namjerno, ipak su to dvije sasvim različite kategorije. „Kolosalna piramida“ kako se često naziva Brankov nadgrobnjak, pomalo je pretrpana natpisima o obnovi, to pojedinci i institucije nastoje novcem, nebitno da li svojim ili narodnim, ugrabiti zeričak Brankove slave i učiniti same sebe važnim. Meni su puno važniji Pero Zubac, Draško Ređep i ostali pjesnici ovjenčani nagradom „Stražilovo“. Brankovi posmrtni ostaci preneseni su ovdje iz Beča i svečano sahranjeni 22. srpnja 1883., na 30. godišnjicu njegove smrti.

Branko sa Stražilova nikako ne može vidjeti svoje Karlovce. Valjda se zato drugi pjesnik, Duško Trifunović, odlučio za brdo s kojeg praktički svaku zgradu grada koji je izabrao kao mjesto u kome će doživjeti smrt vidi sa stepenica na koje su ga posjeli. Vidikovac je jedno od najnovijih karlovačkih turističkih odredišta pa valjda zbog toga do njega još uvijek nema putokaza, a orijentir koji će vam preporučiti mještani je – za ne povjerovati – hambar prepun zrelih kukuruza iznad uske ceste što vodi obodom grada! Iznad hambara su stepenice duge nekoliko stotina metara, mora biti da su koštale ne kao nego više već svetog Petra kajgana.

Brdo se oduvijek zvalo Magareći breg, a sad je Duškov vidikovac. Na najvišoj točki brda je, na dvorazinskoj otvorenoj sceni, višemetarski križ, u gradiću kažu pozlaćeni, neki tvrde čak i zlatni, mada sam oko toga sumnjičav, jer bi nekadašnji Magareći breg jednog vrlo skorog jutra sigurno osvanuo obeskrižen.

Duško zamišljen i zagledan nekud, čini mi se, u pravcu Gimnazije. Sjedimo i neko vrijeme šutimo.

- A iz Bosne si, veliš? – prekida tišinu.

- Da, Kreševo, ne znam jesi li čuo…

- Aaa, tebe, pa dolazio sam – tu odmahnu rukom - ipak sam život, onaj pravi, proveo u Sarajevu, to je čas posla! Bio sam u samostanu, a pjesme sam čitao dolje, u čaršiji, u nekom domu…

- O, baš mi je milo čuti! – neuljudno ga prekidam, al' šta ću, od uzbuđenja što pričam s kim pričam ne mogu čekati.

- E baš nek' si svratio, volim ja kad mi dođu moji iz Bosne!