Novo Miloševo, rodno selo tajnog agenta 007

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Otkud ja u mjestu za koje, iskreno, do jučer nisam ni čuo i još pravim putopis? Vozim se iz pravca Kikinde prema Novom Bečeju i vidim putokaz. Jest da se na vojvođanskim cestovnim pravcima policija baš ne može sakriti kao u našim krivinama, ali ipak usporavam; koliko god je selo, začas će ga nestati pa ću onda dodati gas. Naravno da, kao i uvijek, zvirljam: crkva, pa još jedna, pa još jedna, opa, eno i dvorca, muzej, pa još jedan… :-O Ma idem ja napraviti krug, izgleda da bi se ovdje imalo rašta stati!

Eto tako je bilo. Sad više nije pitanje ima li se rašta stati nego odakle krenuti, a trebalo bi s jednog od dva kraja pa redom. Prvi je muzej „Žeravica“. Tu ću iznenaditi i samog sebe: da sam fan oldtajmera, nisam, traktora i parnih strojeva pogotovo, ali ću muzej napustiti oduševljen.

Milivoj Žeravica mogao bi i trebao postati primjer svima koji pesimistički gledaju na vlastite mogućnosti u uljepšavanju ovog svijeta pa makar to bilo i za jedan jedini milimetar. Orao čovjek bačka polja i nastojao naučiti što više o traktorima. To je bio početak. Pa nabavio novi, a ostavio stari, pa ga zaintrigiralo svašta nešto vezano za traktore. Pa mu neko ponudio neki stari, a on ga kupio i ne znajući dobro zašto baca novac niz vodu. U neko doba je otvorio i malu radionicu za popravak traktora, a traktor se, je li, u osnovi ne razlikuje od auta, motor je motor. A mnogo što objašnjava fotografija napravljena 1939. godine, gdje je, uz puno odraslih, među kojima je i otac mu Milorad, pored 11 godina starijeg traktora „fordson“ stao i mali Milivoj.

Da ne dužim, 1991. godine prvi put je svoju malu zbirku izložio sumještanima, a izložba je izazvala interes i dalje od Novog Miloševa. Pojavili su se i ljudi koji su nudili davno otpisane krntije koje su „preživjele“ možda samo zbog lijenosti vlasnika da ih odvezu na najbliži otpad. Milivoj ih popravljao, „peglao“ i glancao, a zbirka je stalno rasla. U neko doba je ponestalo prostora i u hali i u dvorištu pa je izgrađena nova. Uza sve to je rastao njegov sin Čedomir. Ušlo mu sve pod kožu pa je u neko doba od očeve desne ruke postao čovjek koji će Žeravice upisati u vječnost.

Danas je hala spojenih u niz toliko da ih, zbunjen veličinom zbirke i nevjerojatno zanimljivim modelima, ni ne brojim. Evo, recimo, pojma nisam imao da su traktori nekad imali željezne kotače ili da su prednji bili gotovo spojeni, ne vidjeh takvo što ni u filmovima! Na stotine ih je, svi brižljivo poredani, a neki su, primjerice jedan „hart-parr“ 15-30A iz 1920. godine, još uvijek u voznom stanju, svjetski rariteti.

To su samo traktori, a gdje ostalo! Parni strojevi, jedan je proizveden 1884., pa stari, davno zaboravljeni tipovi automobila, kakve vidimo samo na defileima oltajmera, vršilice, kočije, čak i ona filmska mrtvačka kola, zbirke radio-prijemnika i televizora, gitara i pojačala, peći, frižidera (čak i jedan koji nije radio na struju!), bicikla, a onda i sva sila pribora, alata i raznih pomagala za zaboravljene zanate: tkački, vunovlačarski, sodadžijski, bačvarski, tesarski, sarački, kovački… Eto, naprosto nemam riječi, petica je za ovako nešto nejaka ocjena! Koliko je sve zajedno koštalo, ne znaju ni sami Žeravice, koji, inače, pored muzejskog dijela, i danas vode radnju za popravku automobila. Pa kad osposobe neki star stotinu godina, kako neće otkloniti neki sitni kvar na sadašnjim?!

Stvarno, al' stvarno mi već treba predah, mentalni, da se dovoljno načudim viđenom. Kava u restoranu „Mali rit“? Možda tamo, kod krčmara Paje Stanka – rat je ipak davno završen – za istim stolom ugledam narednika Riđeg, buntovnika Vasu i inspektora Šicera kako cjevče hladan špricer. Ipak ću u spokoj parka; nigdje nikoga osim dvojice na spomenicima i nekoliko brončanih glava. Prvi je solunski borac, dežmekasti mrgud, dugobrk preko svake razumne mjere, kape nabijene do očiju, objema rukama pridržava pušku. Iako ga lako prepoznajem, sklanjam vijenac kako bih se uvjerio, pa nailazim na finu posvetu: Na tvrdim vašim kostima druzi / u toploj krvi prosutoj širom / Dobrudže tužne ponosnog Soluna počiva naša sloboda zlatna… Itd. Drugi je partizan koji, tako sudim po njegovom stavu, nevidljivim drugovima dovikuje „Za mnom, braćo!“ Tu ne treba – i natpis i reljefi su visoko – odmicati vijenac, ali bi sevap bilo posjeći travuljinu u saksijama što čine spomenik, koja polako guši cvijeće. Mnogi su pošli za vlastitim idealima i za nekim ovakvim. Je li vrijedilo, ne bih znao reći, sve se polako vraća na staro, a njih evo u grobovima, s imenima na pločama koje također obrastaju travom prošaranom bijelim cvjetićima. Nekima je ploča s imenom nestala, a ostala samo bezoblična kamena mrlja.

Nestale su s postolja i biste akademika dr. Đorđa Joanovića, osnivača Medicinskog fakulteta u Beogradu, poljoprivrednog stručnjaka prof. dr. Sredoja Stanaćeva i pisca te prvog tajnika Matice srpske u Pešti Teodora Pavlovića. Imena im, zakržljala od duga vremena, nekako „vise“ i samo što se nisu sasula. Partizani Laza Pajić i Miloš Popov još se ne daju, ali – uzalud im što su u ratu obojica bili komandanti - dabogda da izdrže još dugo. Razlozi „nestanka“ bisti nisu, naime, kako bi se logično pomislilo, politički, kažu u međuvremenu pristigli mještani. Ne, razlog je jedan i vrlo je jednostavan: bronca na otpadima ima odličnu cijenu.

„Ukazuje“ mi se i prvi toranj, barokni, a pripada neoklasicističkoj pravoslavnoj crkvi svetih Arhangela Mihaila i Gavrila. Iznad zaključanih vrata, ispod fine lepezaste polurozete s nanizanim lišćem, stoji „1842 лѣta“, što će reći da će joj uskoro 180. rođendan. Jedan križ do ceste i jedan nadgrobnjak u dvorištu. Inače se ovaj dio mjesta zvao Dragutinovo (Karlovo), a drugi Beodra, kako je i sad naziv koji koriste Mađari. Kako je u Vojvodini, nakon što je zaposjednuta od srpske vojske i priključena Kraljevini SHS, urađeno s nazivima mnogih mjesta, tako je i ovdje: Dragutinovo (nekad prije Plevna pa Karlovo, po Karlu Lotarinškom, ocu Marije Terezije) i Beodra su izbrisani, „s neba“ je palo Miloševo. Novo, jer ne bi bilo jedino. Ovdje je to, opet kao i s drugim naseljima, pogotovo onim iz kojih su „nestali“ Nijemci, a dobrano smanjen broj Mađara, urađeno nakon 1945. Naselje je, kažu, novo ime dobilo po Milošu Popovu, onom što se još drži na postamentu.

Ne treba mnogo do druge pravoslavne crkve, svetog Arhiđakona Stefana, u nekadašnjoj Beodri. Mlađa je (1874.) od prethodne i – ona je bijela – crveno obojenih rubova lađe i tornja. Ovdašnji Srbi su, po predaji, potomci nekog Uzun Petra Radanovog iz Bijeljine. Turci ih, priča se, utamničili, a oni se molili svecima da ih oslobode, sve ih redajući što god su ih znali. Dok su se molili svetom Stefanu, vrata se najednom otvorila i oni postali slobodni. Volim narodna predanja, makar bila i istinita.

Između dvije crkve vidjeh jedan fin mural na leđima neke prizemne gradnje i, na nekoj prilično ruševnoj i napuštenoj državnoj prizemnici, spomen-ploču „oslobodiocu brigadiru Dragutinu Ristiću i srpskoj vojci“. Postavljena je 2018., na stogodišnjicu ulaska srpskih trupa u Vojvodinu.

Tu blizu je i rimokatolička crkva svete Marije Magdalene. Ne razumijem kako to: Nijemaca više nema, točnije ima ih slovom i brojem četiri (4), Hrvata je svega 18, a Mađari čine tek oko šestine stanovništva pa ipak je katolička crkva u kudikamo boljem stanju nego obje pravoslavne. Inače nije pretjerano upotrijebiti za nju pridjev „velebna“ ili „veleljepna“: vrlo visoka i prostrana, dva zvonika, i još nekako sva sja. Vršnjakinja je sa starijom pravoslavnom, ustvari godinu starija, ali hajde da ne budem sitničav. Ovolika je jer su ovim krajem vladala bogata mađarska obitelj Karačonji, čiji se grobovi nalaze u crkvenoj kripti, a rimokatolička župa je, iako su katolici ovdje prisutni puno ranije, utemeljena 1796. godine.

Karačonji… Praveći onaj krug selom, vidjeh dvorac, pravi, k'o iz filmova. Sad mu se vraćam, usput koješta (fino, ljudski i rodski :) dobacujući rodama, udobno smještenim u gnijezdima na banderama. Iako mu je fasada oronula, djeluje prilično moćno. Slog klasicistički. Podaleko je od ograde, kapija zaključana.

Mađarska grofovska obitelj Karačonji (Karátsonyi) praktički je bila vlasnik svega što oko ovdje vidi, a dvorac je 1857. godine dao podići László (Ladislav), koji će četiri godine kasnije postati župan Torontalske županije. Njihovo prisustvo ovdje seže još na konac 18. stoljeća, kada jedan od njih kupuje ovdašnje zemljište i, praktički, podiže naselje, Niču ulice, crkve (bila je i sinagoga, srušena je u Drugom svjetskom ratu), vjetrenjače, sušare, mlinovi…, a onda i ugostiteljski objekti, banke, pošta i telegraf, ciglane, škole i knjižnice, željeznica… Povijest Karačonjija u Beodri završit će krajem Velikog rata, kada Lászlóv praunuk Aladár bježi, i to malo prije nego što – rat je, ljudski ološ tada, znamo, ispliva na površinu! – u dvorac upadne pljačkaška rulja. U opljačkani i nikom više nizašto potrebni dvorac se s vrlo brojnom obitelji useljava  posljednji predsjednik carske ruske Dume Mihail Vladimirovič Rodzjanko. Nakon njegove smrti će opet biti prazan, pa će u njemu raditi škola, a onda umobolnica, pa, nakon Revolucije, dom za djecu poginulih boraca, itd, itd.

Zašto se ne može u dvorac pojasnit će mi Iskra Popov, kustosica u muzeju „Kotarka“, preko puta dvorca; „Kotarka“ mi je, naime, sljedeća postaja. Donedavno su, kaže Iskra, vodili skupine u obilazak dvorca, ali su u pojedinim prostorijama počeli otpadati komadi zidova pa je postalo prerizično. Zato je do daljnjeg, a nikad se ne zna koliko će trajati to „daljnje“, zaključan.

Muzej „Kotarka“ sastoji se od nekadašnjeg ogromnog žitnog skladišta i kotarke, što je ovdje naziv za veliki koš za skladištenje kukuruza. Naravno da su i oba ova objekta, iz brojne druge, bila vlasništvo Karačonjijevih. Zanimljivo, stariji su od dvorca, podignuti su 1834., ali sad izgledaju kao novi. Naravno, imalo se, moglo se, pa nimalo ne sliče uvriježenoj predodžbi takvih objekata; ne da nisu drveni, od čvrstog su materijala, nego su fasade, da bi sve bilo u skladu s dvorcem, također izvedene u klasicističkom slogu. Ustvari, pošteno rečeno, žitno skladište je, s tri etaže, komotno mogao biti još jedan dvorac.

Od Iskre – mora ostati dežurati u kotarki – dobivam ključ žitarnice. Odavno u njoj nema žita, niti u kotarki kukuruza; zamijenile su ih izložbe za koje sam sretan što sam na njih naišao, makar i ovako slučajno. Izložbeni prostor u žitarnici tim je vrjedniji što je sačuvana unutarnja drvena konstrukcija, grede, „pantre“ i ostalo. Najveći dio izloženog na dvjema etažama vezano je za Karačonjije i dvorac, a počinje grbovima i fotografijama pojedinih prostorija te dvorca u raznim razdobljima. Sakupljeno je i ponešto originalnog namještaja, ne pitah, ali, bit će, od nasljednika onih što su prije stotinjak godina opljačkali dvorac, a ostalo je dopunjeno sličnim. Naravno da su na zidovima fotografije Karačonjija. Među onim što pokazuju nekadašnja vremena, jedna je posebna: muškarac pridržava ručke drvenih kolica napunjenih zemljom, ali ih stvarno, užetom svezanim oko pasa, vuče žena, koja usput, malo je što vuče, sagnuta do zemlje, radi još nešto. Neko je negdje „iskopao“ i fotografiju defilea banatskih spahija pred carem Franjom Josipom. Ma ima toga toliko, od staroj misnog ruha, preko zbirke instrumenata, pa da balskih haljina, da ne vrijedi pojedinačno nabrajati!

Šteta je i grjehota, pomalo i nepošteno, što su natpisi samo ćirilični i na srpskom. Ako su Karačonjiji mogli toliko uraditi za ovaj kraj, red je bio da natpisi budu dvojezični, i na mađarskom. Al', znam ja nas…

Kotarka je zgrada vrlo izdužene osnove, odignuta od zemlje, vlaga ne smije dobiti priliku da napravi štetu. Izvana kolonada od oblih vitkih stupova s dorskim kapitelima, iznutra „zid“ od drvenih letvi. Antički ambar, moglo bi se reći, makar je to teško moguća sintagma. Ispred ulaza grob Karačonjija, a čuva ga masivni kameni lav. Uza zid prema cesti lapidarij u nastajanju, čudan, budući da glavninu čine mlinska kola i nadgrobnjaci. U biti je u „Kotarki“, ako sam dobro povezao stvari, nastavak zbirke iz žitarnice: vezovi, kostimi, namještaj, fotografije Karačonjija i života u njihovo doba, izložba vršilica i sličnih sprava i na kraju jedna lijepa kočija.

Ako se nađete blizu, bez puno razmišljanja skrenite u Novo Miloševo, čak i ako, kao ja, niste čuli za selo. Doista vrijedi! A kad ste već tu, produžite i u seoce Bočar. Tamošnji dvorac Hertelendi nije pod ključem, naprotiv otvoren je, kako za poglede, između njega i ceste nema prepreke, tako i za posjete. Jest, ostala je nekadašnja kapija imanja, ali su iza nje zabavno-sportski tereni i sadržaji. Obnova je trajala tri godine, bila je obilježena aferama zbog kojih su neki „ugledni građani“ završili i u zatvoru, ali je sad sve to prošlost. Dvorac je, istina, namijenjen djeci, za posjete i dnevni boravak, ali i odrasli, ako im se ne da poigrati s djecom, barem imaju šta vidjeti.

Oni, pak, što vole horore neka obvezno svrate do seoskih crkava, „ubile“ su se za takvo što. Obje su izgrađene u 19. stoljeću. Katolička je stavljena pod zaštitu svete Katarine Aleksandrijske, a pravoslavna je povjerena Arhanđelu Gavrilu. Ni Katarina, ni Gavrilo nisu se baš pokazali – crkve samo što se nisu srušile.

Inače je 1945. Bočar „napustilo“ 280 njemačkih obitelji i danas u selu živi samo jedna osoba njemačke nacionalnosti. Malo potom je doseljeno više od 200 srpskih obitelji s područja Bosanske Krupe. Danas bi se to nazvalo genocidom, potpuno se uklapa u definiciju, u najmanju ruku etničkim čišćenjem, ali je to nakon Drugog svjetskog rata u Vojvodini bila sasvim normalna stvar, poznata kao Osma ofenziva. To je nama naša borba dala…

Nego, i dalje mi, iako sam u Bočaru, u glavi prezime Popov. Em je Novo Miloševo nazvano po Milošu Popovu, em me, srdačno kao najrođenijeg, dočekala Iskra Popov, ali nije ni zbog Miloša, ni zbog Iskre. Zvao se Dušan Popov, diplomirao pravo i bio dvostruki špijun, britanskog MI6 i njemačkih tajnih službi. I – sad ono „vjerovali ili ne“ – on je bio lik po kome je nastao James Bond, tajni agent 007!