Modriča: U pohode zaboravljenom gradu Doboru

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Stoput sam se dosad obilazeći i putopišući po našoj zemlji osuo na nebrigu države (mislim tu na sve razine, od općine do državnog parlamenta) prema svojim nacionalnim spomenicima. Donekle razumijem kad je riječ o nečemu što traži gomilu „šuški“, a od svega nikakve fajde, ali teško mogu shvatiti kad se, u barem pristojno stanje, ne žele dovesti mjesta i objekti koji doista mogu biti pokretač turizma u nekoj sredini.

Srednjovjekovni grad Dobor, 4 kilometra od Modriče, vrlo je zoran primjer. Ko se vozi cestom od Doboja u nekom trenu će, naravno ako, dok vozi, voli zvirljati okolo, između vrhova drveća ugledati vrhove dviju moćnih kula. Ne traje dugo, sekundu-dvije, najviše tri, pa se sve izgubi u zelenilu lišća. Ko ne zna šta se krije u šumi iznad rijeke Bosne, između Trebave i Vučijaka – nigdje nema ne bilboarda već ni najsitnijeg putokaza – protrljat će oči i duboko udahnuti, pomislivši da mu se priviđa

Naravno da znam kako se radi o Doboru, naravno da želim do kula, ali kako? Pitam na obližnjoj benzinskoj crpki, potom i u prodavaonici i restoranu, ali mi svi kažu isto: ne može se do Dobora ako te neko domaći ne odvede, mada – i u tom su svi složni – ni domaći odavno ne idu tamo, pristupna cesta je katastrofa, sve je zaraslo u grmlje i – to se oduvijek zna – puno je zmija. Ukratko: Jukiću, odustani! Eh, najlakše je odustati!

Putokaz – ko ne želi odustati – ipak postoji i na njemu piše Jakeš. Ko išta zna o ovom području, to će ga ime asocirati na, službeno, Zavod za liječenje, rehabilitaciju i socijalnu zaštitu hroničnih duševnih bolesnika, a narodski rečeno ludnicu ili, da malo ublažimo, umobolnicu. Ima logike: ako si toliko lud da, i pored svih upozorenja, ne odustaneš od Dobora, taman si za Jakeša :) Da je to barem pravi put ka Jakešu, ali nije, već nekadašnji, stari, pa se nakon stotinjak metara asfalta ukaže prilično loš makadam, izrovan bujicama, koji očito odavno niko ne održava. Ponadat ćeš se da je to tako samo na tom dijelu, a onda, nakon što pređeš još 200-300 metara i dođeš do, vidi se odmah, jednog od modričkih jebodroma, da se dalje ne može: makadam ode nekud žestoko uzbrdo, a rupe su takve da bi dalje teško prošao i traktor.

Dok sjedim u upaljenom autu, okruženom svakovrsnim smećem, računam: s ceste sam Dobor vidio baš negdje u ovom dijelu, odoh malo prošnjuvati, možda se negdje ukaže nekakva staza. Zagledam na sve strane, nigdje staze, ali ću se popeti na obližnje brdašce, možda s njega ugledam kule. Jok, s brdašca se ne vidi ništa, ali evo stazice; jest da vodi kroz gustu travuljinu, zaraslu u nimalo ukrasno grmlje, ali nekad nedavno je neko njome nekuda išao.

Umalo ću odustati kad naiđem na betonski četverokut s metalnom pločom i brojem 301 na njoj, ali staza, jedva vidljiva, vodi dalje. Malo potom naići ću na još jedan betonski četverokut, ali sada šupalj, nema veze s nadmorskom visinom. Sreća pa stativom razgrćem travu te će iznenađena zmija, skutrena uz beton, za sekundu nestati, bez imalo pokazane volje da odvoji minutu-dvije i pozira mi za putopis. I tako, prateći stazu i šarajući po travi, usput uzalud zvjerajući na sve strane ne bi li se ukazale kule, stižem – tako su skrivene – gotovo pred zidove jedne od njih.

Zna se da je utvrdu 1387. godine podigao hrvatski ban Ivaniš Horvat, i to na temeljima prilično manje i stotinjak godina starije. Slabo se nesretni Ivaniš nagledao plavetnih valova Bosne: čete ugarsko-hrvatskog kralja, kasnije i češkog te rimsko-njemačkog cara Sigismund Luksemburškog su samo sedam godina kasnije, gušeći stalne pobune vlastelina, zapalile su grad. Osobno ih je predvodio i, nakon što je završio posao, u taboru ispod Dobora, bit će ondje negdje gdje se sad nalazi jebodrom, napisao povelju. Bit će da ga je, čim ga je uskoro obnovio, zapalio zato što ga drugačije nije mogao osvojiti. Mjesto savršeno, grad tvrd, pa se Sigismund i mnogo kasnije više puta javlja s Dobora, i to svaki put kao pobjednik, a najuvjerljivije u jesen 1408., kad je rasturio bosansku vojsku Tvrtka II. i od vratova odvojio 171 zarobljenu plemićku glavu. Sreća njegova pa tada nije bilo Haaga, odnosno tamošnjeg suda. Od Bosne diže ruke tek kad su počeli upadi Osmanlija, mada će ugarski i hrvatski plemenitaši Doborom vladati i nakon pada Bosne i formiranja Srebreničke banovine, a najduži staž sakupit će slavonska plemićka obitelj Berislavića. Novi svijet, oličen u turskom turbanu i jataganu, Dobor će ugledati 1536., a Osmanlije će ga odmah dodatno utvrditi i u njega staviti posadu od 40 vojnika, poslanih za tu namjenu iz Šapca. Austrijanci ga oteli 1716., ali je Karlovačkim mirom vraćen Turcima, nakon čega je napušten.

Eto, takav jedan važan grad ima Modriča, ali do njega drži kao do preklanjskog snijega. Vjerojatno bi sve bilo drugačije da su makar kakvog udjela u sudbini Dobora, umjesto zapadnih vladara i tamo nekakvih Horvata i Berislavića, imali srpski kraljevi i velikaši. Ovako: pusti kraju, baš nas briga, nek' se ruši i neka propada! Jedini koje je utvrda zanimala, makar na njihov način, jesu navijači FK „Modriča“ iz sad već davnih vremena kad je spomenuti klub, ponajviše zahvaljujući dugogodišnjem predsjedniku (a kasnije i predsjedniku Republike Srpske) Milanu Jeliću, bio jedan od najboljih u našoj zemlji. Ispisali su šarene grafite po zidovima, pridružili su im se i „obični“ grafitaši, ali i to polako nestaje u prašumi u koju, izgleda, slabo zalazi i divljač, točnije sve osim ptica, baja i zmija.

Dvije kule spojene su dvostrukim, paralelnim bedemima dugim, koliko se vidi kroz gdjegdje doslovno neprohodnu prašumu, dvadesetak metara. Tolika je, mjerim ih otprilike, visina kula. Zidine, ponajprije zbog debljine, uglavnom još čvrste, ali ima i onih ispod kojih se nije pametno provlačiti.

Iz srednjovjekovnog u sadašnji grad ne žurim; bio sam nekoliko puta u Modriči, znam da se, realno, nema vidjeti bog zna šta. Sreća da će se, za kave koju s nekoliko nepoznatih, ali nagodnih i susretljivih Modričana pijem u kavani u prizemlju Srpskog kulturnog centra, ispostaviti da s dečkom koji konobariše imam zajedničkog, i meni i njemu dragog prijatelja. Kepke je, tako ga zovu svi u gradu, još kao dječačić dobio nadimak po njemačkom nogometnom vrataru Andreasu Kepkeu. Vodi me na kat, gdje se, u jednoj od dvorana, makar u prilično nepovezanim fragmentima, može vidjeti ponešto iz prošlosti Modriče. Tako su na dvjema kartama ucrtani pretpovijesni i srednjovjekovni lokaliteti, na nizu slika prikazana je stara arhitektura ovog kraja, a tu su i kolaž od starih razglednica Modriče, mala izložba umjetničkih slika s motivima grada i, najzanimljivije, vitrina sa šačicom arheoloških nalaza s Dobora, iz neolitskog staništa na lokalitetu Kulište kod Kruškova Polja te srednjovjekovne sitnice nađene u prigradskom naselju Višnjik.

Inače su ostaci pretpovijesnih gradina u modričkom kraju nađeni na Brdu iznad Dobora, na Brdu kod Botajice, na Ceriku kod Vranjka, na Radišnjači kod Skugrića, na Talinovcu i na ušću Ljubioče kod Dugog Polja, na Vignjištu kod Babešnice te na Živkovom polju kod Gornjeg Skugrića. U gradu je, u naselju Srpska Varoš, slučajno nađena ostava s 30 brončanih predmeta. Paleolitska stanica i neolitsko naselje postojali su na Gradini kod Dugog Polja, a zna se i za četiri tumula kod Gornjeg Skugrića i Čardaka. Ponešto tragova se – ostaci naselja na Cigli kod Gornjeg Skugrića i kod ušća Ljubioče – našlo i iz antike, a posebno su važne ostave rimskog novca iz 4. stoljeća i ilirsko-grčkih drahmi u Dobroj Vodi. Neznatni tragovi srednjovjekovnih utvrda zabilježeni su i na Gradcu iznad Vranjka, u masivu planine Trebave, te između potoka Mirtovača i ušća potoka Kočarevca u rječicu Babešnicu, zna se i za sedam manjih nekropola sa stćcima te za crkvišta na Crkvini kod Jakeša, na Klisi kod Gornjeg Skugrića i na Ćelijama kod Vranjka.

Modriča se kao naseljeno mjesto u župi Nenavište prvi put spominje 1323. godine u jednoj darovnici bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića. Toponim se, ali samo rijeka Modrič, spominje već 1244., u onoj svima znanoj povelji ugarskog kralja Bele IV.

Grad je nekako sav raštrkan, bez prave jezgre, ono kad se nabije zgrada na zgradu. Ne kažem da ovako možda nije bolje, samo je neobično. Najljepši dio je pješačka zona s nekoliko stotina metara dugim drvoredom košćela. Mislim da bih, da živim u Modriči, svakodnevno prošetao i udahnuo zeru posvemašnjeg mira. Iza dijela drvoreda sakrila se i katolička crkva Rođenja Blažene Djevice Marije, narodski Male Gospe.

Povijest katoličanstva ovdje je obimna i puna vrijednih detalja, poput onog o postojanju franjevačkog samostana svetog Ilije. U samostanskoj crkvi se 1374. godine s Dorotejom Bugarskom, kćerkom bugarskog cara Ivana Aleksandra Sracimira Šišmana, vjenčao tada ban, a kasnije prvi bosanski kralj Tvrtko I. Po turskoj pameti i ruci samostan i crkva su plamenim jezicima otpućeni u nebo u 1579. godine. Obnovljen je, pa ga spominju bosanski biskup fra Franjo Baličević (1600.) i vizitator Pavao Rovinjanin (1640.). Ponovno je do temelja srušen 1679., a šest godina kasnije i kućica koju su se fratri usudili izgraditi. Kad su Turci 1683. ograjisali pod Bečom, opet su ceh skupo platili ovdašnji katolici, pogotovo posavski. Bježe preko Save, s fratrima, a samostani jedan za drugim nestaju. Falio je još samo nesretni Eugen Savojski da katolika gotovo potpuno nestane. Beskrovnu samostansku ruševinu polako će otplaviti Sava, a trebat će stoljeća da se katolici opet vrate. Posljednji rat je donio to što je donio pa je i sadašnjica katoličanstva tužna: uzalud obnovljena i uređena crkva ako nema vjernika, a nema, osim nešto starijeg svijeta koji se u Modriču vratio umrijeti. Djece nula.

Sve bogomolje su ovdje u ratno doba minirane. Na lokaciji na kojoj je stajala doratna katolička crkva nalazilo se skladište građevnog materijala. Sjećam se kad sam, mogla je biti 1999. ili tako nešto, prvi put nakon rata došao u Modriču. Parkirao, izvadio torbu s kamerom (tad sam radio za jednu inozemnu televiziju), pa prišao dvojici policajaca koji su stalali desetak metara dalje. Pitam ih gdje se nalazi džamija, a jedan će mi mirno: E, druže, ne nalazi se više, a nalazila se evo baš ovdje gdje sad stojimo. Sad je Čaršijska džamija na svom mjestu, obnovljena kao i ostale na modričkom području, budući da su se Bošnjaci, za razliku Hrvata, u dobroj mjeri vratili u svoj grad.

I dok su katolička crkva i džamija zaključane, u pravoslavnu crkvu Uspenja Presvete Bogorodice se može. Prvotno napravljena 1914. na temeljima starije crkve iz 1855., o čemu nam, postavljen pored ulaza, „govori“ četvrtasti „stećkasti“ kamen s lijepo izvedenim ćiriličnim natpisom. Još štošta se sačuvalo od nekadašnje crkve, čak i kandilo, dar Mustaj-bega Gradaščevića, ali je odneseno u muzeje. Predanje, kao i drugdje, govori o još starijoj crkvi na istom mjestu, o čemu, međutim, nema spomena u dokumentima.

U nas sveprisutna bitka komunističkog i sadašnjeg, kažu demokratskog, odvija se u parku: oči u oči, prsa u prsa, našli se s jedne strane spomenik osloboditeljima grada 1943., članovima Istočnobosanske proleterske i 15. majevičke udarne brigade, a s druge strane solunskim dobrovoljcima s modričkog područja. Ista veličina, gotovo isti oblik, između njih samo staza. Partizani se, barem zasad, u značajnoj prednosti, budući da desetak metara dalje na visokom postamentu stoji visoki spomenik poginulim borcima NOB-a, skulptura borca prkosno podignutih ruku. Prednost bi bila i veća da od spomenika trojici istaknutih revolucionara ovog kraja, Risti Mikičiću, Vjekoslavu Bakuliću i Ševki Avdiću nisu ostali samo postamenti. Gdje su završile glave, niko više ne zna, niti se ko pita. Uzalud i što su ih – Srbin, Hrvat i Bošnjak – ovako pametno izabrali, mada se mora vjerovati da je to tako ispalo slučajno :)

Sve je to ipak spomenička „sića“ u odnosu na spomenik poginulim borcima Republike Srpske na platou preko puta zgrade Općine, kako veličinom, tako, još više, i estetikom. Autor je naš veliki kipar, a kad kažem naš mislim jugoslavenski, autor nekih od najvažnijih partizanskih spomenika, Miodrag Živković. Ima li iko živ, makar bio i mlađi i ne pamtio Jugoslaviju, a da ne zna spomenik Bitke na Sutjesci, onaj na Kadinjači ili spomenik strijeljanim đacima u Šumaricama kod Kragujevca? Ne vjerujem. Živković je „nacrtao“ još više od 30 spomenika, među njima i neke u Italiji, Egiptu i Čileu. Samo on zna što se desilo u njegovoj glavi pa se nakon posljednjeg rata sav, uz svega nekoliko izuzetaka, dao na osmišljavanje spomenika poginulim borcima Republike Srpske. Brčko, Bijeljina, Prijedor, Derventa, Mrkonjić Grad i, 2002., Modriča. Mogao je – i neko vrijeme nakon rata bio je dekan beogradske Akademije primijenjenih umjetnosti – gdje je htio i što je htio; očito je njegova želja, iako podrijetlom nije vezan uz ove krajeve, bilo ovo što je i gdje je napravio.

Prikočit ću kod crkve u Višnjiku, a ući – vozim put Doboja – u onu u Skugriću. Pred njom još jedan spomenik, onaj klasični, sveprisutan po Republici Srpskoj, s fotografijama poginulih. Sve je to fino, ali Miodrag Živković u Modriči, to mi, dok odlazim, i dalje zveči mislima…