Elbasan, centar islama u Albaniji

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Do popisa iz 2011. godine Elbasan je, nakon Tirane, Drača i Fiera, po broju stanovnika bio četvrti grad u Albaniji, a onda ga je Vlora (Valona) „prestigla“ za nekoliko stotina i maknula stepenicu niže. Budući da od većih gradova ima najveći postotak muslimanskog stanovnika (oko 75 posto), općenito se smatra središtem islama u Albaniji.

Elbasan je spoj dvaju svjetova, ne nagao ili vještački, kao u mnogim drugim mjestima u Albaniji, već više nekako kao da se sve desilo samo od sebe, tako što je svaki od svjetova zaronio i ušuškao se u zagrljaju onog drugog.

Dva spomenika na prilazima središtu govore sami za sebe: jedan je nalik fontani s lučnim, međusobno spojenim betonskim mlazovima i on me donekle podsjeća na onisko starinsko turbe, a drugi providni globus u trorukom, opet betonskom naručju, što, barem za mene, simbolizira otvorenost grada ka svijetu.

Gotovo sve bitno smjestilo se na bulevaru Akif-paše Elbasanija, koji se, uza zidine utvrde, proteže s kraja na kraj grada. Naravno da je i Akif-paša, pravim prezimenom Biçakçiu (1860.-1926.), i to prvi nakon pada komunizma, upravo tu dobio spomenik. Bliski rođak uglednika Esad-paše Toptanija, a po prezimenu možda i našeg zaboravljenog SDA „asa“ Edhema Bičakčića, školovan je u Istanbulu i pripreman za visoke položaje u Osmanskom Carstvu, ali se stavio na stranu albanstva i ostao zapamćen kao čovjek koji je, istog dana kad je carstvo na ovom području slomljeno, podigao albansku zastavu na kulu ispod koje sada stoji njegova bista. Postavljen je za načelnika Elbasana i ministra unutarnjih poslova, ali je dvije godine kasnije, kad su elbasanski islamisti digli bunu i pobijedili, morao bježati u Italiju. Vratio se, ali samo u Skadar, gdje će biti uhićen i interniran nakon crnogorske invazije na taj grad. U Elbasan nije mogao sve do 1916. Za albanstvo i albansku neovisnost iznad svega borit će se do smrti.

Neću ovako opširno o svakom ko je dobio kip ili bistu, ali sam o Akif-paši morao, toliko je, kad se sve sagleda, njegov lik čist, pogotovo ako ga usporedimo s onim što sada pomislimo kad čujemo riječ „političar“.

Utvrdu su 1466. godine, po legendi za samo 25 dana i uz sudjelovanje oko 150.000 ljudi, podigli nama dobro znani Mehmed el-Fatih i suradnik mu, sandžakbeg Ohridskog sandžaka Balaban-paša, poznat i po tome što je 1453., tvrde neki povjesničari, prvi izvjesio osmansku zastavu na istanbulsku utvrdu. Proteže se lijevom stranom bulevara, a sagrađena je na ostacima antičke utvrde Skampa, po kojoj su nazvani lokalna televizijska postaja i ovdašnje kazalište, jedno od najakustičnijih na Balkanu. Ko upadne u zamku i, kao ja, pomisli da se iza velebnih bedema i sitnim pločastim kamenom ozidanih lučnih gradskih kapija krije mreža zidina, kiselo će se nasmijati sam sebi kad shvati da je i unutra obično gradsko naselje, doduše „vremeplovsko“, zakučasti labirint uskih uličica popločanih kamenom iz rijeke Shkumbin, bez modernih i visokih zgrada, s malim voćnjacima limuna i naranči, onakvo kakav je do Drugog svjetskog rata izgledao čitav grad.

Treba znati da je Elbasan od osmanskog zauzeća pa do potkraj 16. stoljeća bio civilni i vojni centar Albanije, pogotovo dijela okupiranog od Turaka. Naravno da je to podrazumijevalo i razvijeno zanatstvo pa grad krajem tog doba broji više od 400 obrtnika i 900 trgovačkih radnji. Kožari i bojadžije od sultana su dobili monopolska prava za čitavu Rumeliju, ali su istaknuti bili i zlatari, puškari, čibukdžije, opančari, sarači, kazazi… Zabilježeno je da u gradu djeluje 30 cehova s 90 različitih obrta. Nije slučajno osmansko Carstvo na međunarodne izložbe u Parizu (1867.) i Chicagu (1894.) poslalo puške i pištolje iz Elbasana i Skadra. Šteta je što su zanati praktički sasvim nestali prije pada komunizma i otvaranja Albanije prema svijetu, inače bih se sigurno duže zadržao u utrobi utvrde.

Između vapnom izbijeljenih kućica sakrila se Carska džamija, podignuta 1490.- 1492. godine po sultanu Bajazitu II., najstarija sačuvana u čitavoj Albaniji (mada ima i onih koji za godinu gradnje uzimaju „tek“ 1580. godinu). U ateističkoj državi „preživjela“ je kao zgrada škole, a munara joj je srušena. Obnovljena je te joj je ponovno sazidana munara već 1996., među prvima u Albaniji. Otključana je pa se izuvam i ulazim.

Inače je od onih iz osmanskog razdoblja sačuvana i Nazireš džamija, iz 1599., koju je graditelj, visoki osmanski dužnosnik, nazvao po supruzi. Preostale četiri do temelja su srušene. Jedna je, Pašina džamija, s dvije munare i sedam metalnih kupola, ponovno sagrađena, a preko puta utvrde, uz šetalište bulevara, gradi se još jedna, izgleda sasvim nova. Radnici i kamioni užurbani su pa je kapija svako malo otvorena, što koristim da napravim koju fotografiju. Kolika je, shvatit ću tek kad se popnem u restoran smješten na krovu okrugle kule utvrde: lako bi moglo biti da bude jedna od najvećih u Albaniji.

S najviše točke utvrde vidi se najveći dio bulevara. Dominira vitka sahat-kula, najmlađa za koju znam (1899.), ali i jedna od najljepših, osim svega i zbog toga što stoji na čistini, za razliku od najvećeg broja naših, bosanskih i hercegovačkih. U Albaniji inače vidjeh i sahat-kule u Skadru, Tirani, Beratu i Kruji, ova je broj 1. Povijest joj je – prije nje je sat dugo stajao na drvenoj konstrukciji – opjevana desetak metara dalje, u natpisu iznad glavnih gradskih vrata.

Dok pijuckam kavu, pratim, na terasi hotela „Guri“, snimanje djevojke što strpljivo pozira u albanskoj narodnoj nošnji, pa se spuštam još jednom detaljno pregledati čega sve ima uza zidine utvrde. Najprije se slikam u potkovičastom Spomeniku mučenicima, osloboditeljima grada od osmanskog i drugih neprijatelja. Računam, ni meni nije lako putovati, i ja sam neke vrsti mučenik, mada ne baš kao oni, al'… :) Vrlo moćno djeluje reljefni prikaz brke u odijelu što s knjigom u ruci nešto tumači okupljenoj djeci, odraslima, majci s djetetom u kolijevci i baki s preslicom i kulenikom u ruci. Ne razumijem tekst ispod prikaza, ime mu se, vidim, ne spominje, ali nema ko drugi biti nego Kostandin Kristoforidhi (1827.-1895.), „otac albanskog jezika“, jedan od vodećih prosvjetitelja u doba albanske renesanse, autor prvog albanskog bukvara oliti slovnice, prve gramatike, prvog rječnika te prevoditelj Novog zavjeta na narječjima Toska i Gega. Tužna je, izvan svakog vremena i smisla, minijaturna tabla s imenima četvorice komunista strijeljanih uza zid utvrde: Adem, Janaq, Sul i Thoma ni slutili nisu da svoje živote daju, točnije da im ih uzimaju, kako bi Enver Hodža dobio prigodu praviti budalaste eksperimente koji će mnoge također koštati glave. Bistu u prirodnoj veličini, jedini uz Akif-pašu, dobio je Lef Nosi (1877.-1946.), izdavač, arhivist, filolog, folklorist, etnograf, numizmatičar, arheolog… Ne 3 u 1 već 10 u 1. Na kraju i političar, izaslanik Elbasana čiji se potpis 1912. godine našao ispod Deklaracije o neovisnosti, na tom i svim pobrojanim poljima aktivan sve do smrti. Naći ću ga kasnije, u jednom od parkova, na visokom postamentu, oštrog pogleda, s knjigom u ruci, a u utvrdi ću naići i na njegovu rodnu kuću, pretvorenu u muzej i, nažalost, zaključanu. A sve je navedeno zaslužio, oko tog spora nema.

U uvodu rekoh da je najveći broj znamenitosti vezan za utvrdu. Nije, dakako, sve, a meni najzanimljivija točka u utrobi grada je ranokršćanska bazilika, odnosno njeni ostaci. Spomenuh antičku Skampu, a dodat ću i da je ovuda prolazila rimska cesta Via Egnatia, koja je, od nulte točke u Draču, preko današnje Albanije, Makedonije, Grčke i Turske, povezivala rimske provincije Ilirik, Makedoniju i Trakiju s antičkim gradom-državom Bizantom. Trolisna crkva iz 5. stoljeća je, smatraju povjesničari, vjerojatno imala status katedrale, posvećene svetom Petru, više puta spominjane u dokumentima iz tog doba, a tomu u prilog, uz siguran podatak da je Skampa u to doba bio sjedište biskupa, ide i činjenica da su njeni podni mozaici s prizorima iz raja, davno odneseni u muzeje, među najbolje izvedenim na ovom području. Zato su tu naoko nemarno razbacani stupovi i  precizno izrađeni dijelovi crkvenog namještaja, a segmenti crkve se jasno razabiru. Arheolozi, vidi se to po pokrivenim sondama, još nisu završili poslove i ko zna što će se još sve iskopati. Osim ove, na gradskom području otkriveni su ostaci još dviju ranokršćanskih crkava.

Osvježavam se, zajedno sa simpatičnim Cigančićem, s česme koju je nekad neko očito nastojao ujednačiti s antičkim ostacima, pa ću produžiti ka još jednom platou s antičkim ostacima. I oni su, kao i bazilika, podobro ispod površine zemlje pa je logično očekivati da je dobar dio Skampe zalegao ispod gradskih ulica i kvartova. Ako se želi vidjeti antički, stari, trebalo bi rušiti novi grad. Podalje od središta naići ću i na katoličku crkvu svetog Pija X., noviju, ali ukusno osmišljenu gradnju s odvojenim zvonikom i četiri zvona, a do pravoslavne Gospine, uz manastir, malo izvan grada, stare i vrlo vrijedne, s Onufrijevim živopisom, ipak neću uspjeti dobaciti.

Originalan spomenik dobili su 2009. godine elbasanski učitelji: djevojka s dugom pletenicom, s krilima umjesto ruku, u haljini preko koje se pružio lovorov vijenac, a na donjem rubu lica zaslužnih prosvjetitelja. Nije slučajno godina 2009. Stotinu godina prije, 1909., nakon Mladoturske revolucije, u Elbasanu je održan albanski nacionalni kongres na kome su donesene dugovječne odluke vezane za školstvo i kulturu. Odbačene su naredbe iz Istanbula kojima se, pod krinkom lažnog političkog pluralizma, svim podanicima osmanskog carstva pokušao nametnuti turski jezik i turska nacija, što će imati i dalekosežne posljedice po nacionalnu stvar Albanaca. Godinu dana prije je, na kongresu u Bitolju, odlučeno da latinica bude službeno pismo albanskog jezika, a dva takva događaja dovela su do velikih demonstracija mladoturskih pristaša u Elbasanu koji su se borili da Albanci pišu arapskim pismom.

Među mnogo drugih, izdvaja se i spomenik stradanju nama malo poznatog naroda Čama, koje Albanci, kako stoji u tekstu ispod nogu žene čije su ruke u očaju uzdignute prema nebu, smatraju genocidom. Čamerija je područje u Epiru, na sjeveru Grčke i jugu Albanije, oko koga su dvije zemlje imale bezbroj sukoba i prijepora. Albanci Čame, kako muslimane, tako pravoslavne, smatraju dijelom svog naroda, a u Grčkoj je i sam naziv Čamerija nepoželjan i umjesto toga se koristi antički, mada u stvarnosti slabo prihvaćen toponim Tesprocija. Nakon Grčko-turskog rata 1919.-1922. Grci su tu, kako bi „razrijedili“ Čame, naselili izbjeglice  sunarodnjake iz Male Azije, a muslimane čame raselili po Turskoj, dok su pravoslavne Čame smatrali Grcima, provodeći stalan proces asimilacije. Kako su preostali muslimanski čami u Drugom svjetskom ratu uglavnom surađivali s Talijanima i Nijemcima, Grci su ih po okončanju rata protjerali u Albaniju i danas od njih na grčkom teritoriju nema gotovo ni traga. Spomenik je inače nazvan „Klithma“ („Plač“).

Da je barem dio nekadašnjih zanata sačuvan, Elbasan se na UNESCO-ovoj listi vjerojatno ne bi „klinčio“ samo s nacionalnim parkom  Shebenik-Jabllanicë. Tamo se, kao jedan od mnogih iz čak 11 europskih država, našao pod oznakom „Drevne i praiskonske bukove šume Karpata i drugih regija Europe“. Čast dobroj bukovini, ali – moglo je i bolje.