Žabalj: Zaboravi stotine nevinih žrtava, zaigraj golf

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Znam, mnogi će sad reći: Šta Žabalj, gdje je to? Istina, ni sam nisam baš mnogo znao o Žablju; čuo, ko zna kad, da postoji i sve je stalo na tome. Tako ću mu i doći u posjet, s nemalom dozom skepse i s velikim upitnikom iznad glave, ali ću otići pozitivno iznenađen.

Mora da je inače mala općina, s manje od (sadašnjih) 10.000 stanovnika, u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata među zaposlenicima imala nekog velikog ljubitelja umjetnosti, konkretno kiparstva, zakamufliranog u, recimo, referenta za kulturu ili takvo što. Kako drugačije objasniti da je baš ovdje, 10 kilometara od grada, uz cestu Novi sad – Zrenjanin, u zemlju poboden jedan od najboljih spomenika NOB-u? Da, ima puno poznatijih i popularnijih socijalističkih hodočastilišta, pogotovo po Bosni, ima i strašnijih priča, od pobijenih đaka u kragujevačkim Šumaricama do krvavog njemačkog obruča na Sutjesci, ali je malo boljih umjetničkih djela od ovog žabaljskog.

Službeno je nazvan Spomen-kompleks „Crna ćuprija“, a čuva sjećanje na masakr s početka siječnja 1942., kada su Mađari u fašističkim uniformama na obližnjem mostu ubili 666 žitelja ovog kraja, što je bio uvod u čitav niz zločina u južnom dijelu Bačke, poznatih pod imenom Novosadska racija. Spomenik borbi naroda Šajkaške, kako ga je nazvao narod, postavljen je 30 godina kasnije: trojica mršavih, ispijenih muškaraca, sumornih lica, što simbolizira nevinost žrtava i – mada izbora nije ni bilo – predanost sudbini. O autoru nema potrebe mnogo: ako je nešto zamislio i uradio Jovan Soldatović, slijedi samo naklon.

„Znamenito mjesto od velikog značaja“, tako je službeno klasificiran spomen-kompleks. Ali… Desetak metara prije trojice, inače visokih po devet metara, pa među njima izgledam kao Pigmejac, posjetitelja dočeka tabla s upozorenjem: prvo ide koja riječ o tome kakav je sport golf, pa koliko brzo – do 200 km/sat – zna letjeti loptica ako je golfer dobro ošine, i na kraju da se na to dvoje „obrati pažnja zbog sopstvene bezbednosti“. (Tu je i, takoreći, elementarna nepismenost, rečenica započinje ovako: Golf je sport u kojem brzina loptice dostiže brzinu…) Kakve veze imaju žrtve Šajkaške iz 1942. i golf, zapitat će se neupućeni? Općenito gledano nemaju, ali kad nadležni, kao da se nije moglo nigdje drugo u ravnoj Vojvodini, tik do spomen-kompleksa naprave terene za golf, onda itekako imaju. I šta kad loptica, pičeći 200 na sat, spuca jednog od trojice Soldatovićevih? Bit će, i oni, i onaj narod Šajkaške što je povaljan mecima mađarskih fašista, ubijeni i drugi put (ako ovim to već nisu). Ili im staviti kacige i izraditi oklope od kevlara, a sve da bi golferi uživali? Golferski lobi tvrdi da će, zahvaljujući njima, spomenike vidjeti puno više ljudi. Podsjetilo me na jedan elaborat o gradnji minihidroelektrane u kome je autor ustrajao na tome da će priroda, kad se rječica ubaci u cijevi, biti puno ljepša jer će tada biti više prostora za šetnju rječicom. Koju bi se osluškivalo u cijevima ispod nogu.

Ima, doduše, ona da u svakom zlu ima i nečeg dobrog. Blizu Soldatovićevog spomenika stoji još jedan, u formi cvijeta lokvanja; onaj u općini očito je imao i ovlasti i love. „Brončana mafija“ – tako u Srbiji zovu bitange koje vode očito odlično organiziran biznis krađe brončanih spomenika – prije desetak godina je naprosto ogolila ledinu; spomenik i pet ploča s imenima žrtava nikad nisu nađeni pa su naknadno postavljene mramorne. To im je bila ko zna koja po redu „akcija“, a u svom „biznisu“ nisu odviše izbirljivi, svejedno im je hoće li – važno je da na otpadu za skupi bakar dobiju keš – na  topljenje bista pisca, narodnog heroja ili sveca.

Žabalj je prilično  raštrkano mjesto – trči, trči pa zgrada. Imalo se prostora i pametno se radilo, šta se ima, kao drugdje, gurati kuća uz kuću. Usred mjesta, nekako mi ga pretjerano nazvati gradom, prostrani park sa spomenikom narodnoj heroini Sonji Marinković. To je ona što je, koji tren prije nego što će primiti njemački metak, prkosno izviknula: „Pucajte, ovo su komunističke grudi!“ Druga po redu žena, odmah nakon legendarne i ipak nemjerljivo poznatije Marije Bursać, koja je odlikovana najvišim partizanskim odličjem. Neki od mještana u parku – usput se žale da ovdašnji Romi svako malo naprave neki zijan s bakrom, mogli bi jednom, kažu, odnijeti i Sonju – tvrde da je spomenik prvotno bio zamišljen i namijenjen svim žrtvama, a tek naknadno „pripao“ heroini. Pa sad… Za prsatom djevojkom sa zastavom u desnici krenuli bi sigurno i mnogi koji ne dijele njene ideološke poglede. Na širim stranama postamenta tužni reljefi s prikazom odvođenja nevinih na strijeljanje. Na zidu zgrade Općine, na Trgu Svetog Save, spomen-ploča prezbiteru Georgiju Živanovu, stradalom tu, u dvorištu, u masakru 1941. i, zajedno s drugim, bačenom u muklu plavet Tise. Malo dalje skroman okruglasti spomeničić Žabaljanima poginulim u ratovima vođenim 1990.-1999.

Dominiraju dvije crkve, pravoslavna svetog Nikole i katolička Gospe Snježne. Prva je barokna, podignuta 1832.-1835. na mjestu starije, o čemu govori vrlo opširan zapis na mramornoj ploči iznad ulaza, ali u svakom detalju kao nova. Druga je, katolička, nešto starija, sagrađena 1824. Nekad je ovdje živjelo mnogo katolika, uglavnom Mađara i Nijemaca; danas je Mađara ostalo svega osamdesetak, a za Nijemce znamo kako su završili, uopće se u popisu ne navode kao posebna kategorija. Onih osamdesetak Mađara očito nemaju snage učiniti ništa pa su crkvi dani odbrojani. Fasada je u dobroj mjeri već opala, začudo se na njoj još stameno drži neka stara inačica grba Srijemske biskupije. U prašini ispred sada praznog postolja leže odlomljene Isusove ruke na poprečnoj gredi križa, a pojedini dijelovi kamenog „tijela“ zbijeni uz postolje. Glave nema, ko zna gdje je završila; znamo da na svim stranama ima onih koji misle da se pravoslavni i katolički Isus ni u putu nisu sreli. Križ blizu pravoslavne crkve je, srećom, zdrav-čitav, a da su pravoslavci ovdje i više nego dominantni (preko 90 posto), pokazuje i mural s likom patrijarha Irineja, djelo Milice Pena. Tornjevi crkava su, kao da su se pravoslavci i katolici prije gotovo dva stoljeća dogovorili, približno iste visine, pedesetak metara, možda i koji više. Na platou ispred crkava makete poznatih svjetskih građevina poput Eiffelovog tornja i rimskog Koloseja. O ukusima se, kažu, ne raspravlja, ali su za mene ružan detalj i puno ljepše bi bilo bez njih.

Iz Žablja ću u Čurug, po broju stanovnika tek nešto manji od Žablja. Ustvari se čudim – bit će da je u pitanju tradicija – što Čurug nije određen za sjedište općine, nekako mi je živahniji, živopisniji, „gradskiji“.

Čurug je u siječanjskim danima 1942. prošao još gore od Žablja; službeno, ubijene su čak 893 osobe! Spomenik je ipak – valjda zbog spomenute tradicije – znatno manji od žabaljskog, a postavljen je podalje od mjesta, pored poprilično džombastog, od kuća uglavnom pustog puta što vodi nasipom: Tisa je blizu, u njoj su, pod ledom, završila tijela ubijenih. Na ploči pored spomenika naveden je broj od 887 žrtava, ali se, eto, novim istraživanjima našlo da ih je bilo više. Ne znam, uz spomenik i na njemu nije navedeno, ali sam po stilu 99,99 posto siguran da je su i ovdje radili mozak, srce i ruke Jovana Soldatovića.

Središtem Čuruga – em je velika, em je na najboljem mjestu, em je ne zaklanjaju druge zgrade – dominira pravoslavna crkva Vaznesenja Gospodnjeg. Barok, tri tornja, najviši, izgleda mi, metar-dva iznad visine onih dvaju žabaljskih. Zbilja monumentalna, pogotovo u ravnici i u naselju gdje nema drugih velikih zgrada. Sagrađena 1858. Za razliku od žabaljskih, u ovu se može i zaviriti, vidjeti nadaleko poznat ikonostas velikog slikarskog imena Đorđa Krstića. Za veliko zvono na crkvi – iskreno, ne mogu vjerovati! – Čuružani tvrde da je najveće na Balkanu :-O Čurug je, o tome nas obavještava spomen-ploča na crkvi, dao i dvojicu vladika: episkopa bukovinskog Danila (1739.-1822.) i episkopa temišvarskog Nikanora (1830.-1899.).

Postojala je u Čurugu i katolička crkva, ali do 1948. Ne spomenuh, ali je i osveta nad Mađarima bila krvava, sigurno se nije baš puno gledalo ko je kriv za zločin iz 1942., a ko nevin, pa su, nekad brojni, gotovo iskorijenjeni. Crkva je s lica čuruške zemlje zauvijek nestala 1948., a sad je na njenom mjestu park i u njemu biste narodnog heroja Radivoja Ćirpanova i dr. Lazara Pačua, liječnika, ali i političara, pristaše najvećeg srpskog radikala Nikole Pašića i ministra u njegovoj vladi. Uz njih je, do školske zgrade, i spomenik  nazvan „Majka koja zagrljajem štiti dijete“. Jasno, i on aludira na raciju, ali je, za razliku od Soldatovićevih, poprilično apstraktan. Nije čuruška katolička crkva jedina nakon rata srušena u Bačkoj, isto su prošle i one u Bačkom Gračacu, Mošorinu, Kruševlju, Gakovu…

Najljepši čuruški detalj je Diego Armando Maradona na jednom zidu, neobrijan, s petokrapom na kapi, križem na lančiću i „kubanki“ u ustima. Najljepša građevina, ako izuzmemo crkvu, ionako ne mogu u istu kategoriju, jest Rođina vjetrenjača. I ona je podalje od naselja, na izlazu prema Bačkom Gradištu, i jedina je od ko zna koliko nekadašnjih. Prava je, na mirnom salašu; čim se, iako je obilazim i zagledam, niko ne pojavljuje iz ambara, štale, kuće, voćnjaka, jasno je da tu nema komercijale. Nigdje nijednog detalja koji bi pokazivao da je 21. stoljeće; uskočio sam u vremeplov i baš mi fino.

I još jedan detalj vezan za Čurug: u ovdašnjoj je školi slova učio jedan mali koji se zvao Prvoslav Perić. Sad je već – prevalio je šezdesetu - striček u zrelim godinama i niko ga više ne oslovljava krsnim imenom nego kao njegovu svetost patrijarha srpskog Porfirija. Jest da je prvotno trebao postati arheolog, možda usput i roker, ali u tom području nikad ne bi dogurao ovako visoko, među arheolozima i rokerima nema patrijarha :) Ne znam šta Ćuružani čekaju da postave spomen-ploču i urbi et orbi se pohvale da su oni obrazovali i odgajali budućeg patrijarha.

Nije da se mora, niko me ne goni, ali ipak moram i u Gospođince. Ime nije dobilo, kako će neki pomisliti, po nekim vanserijskim gospođama ili takvom čemu već po Bogorodici, Gospi, dakle, što se zna po prvom spomenu, 1341. godine, kad je navedeno kao Boldogasszonyfalva, što bi značilo Bogorodičino selo.

Pavle Beljanski (1892.-1965.) jedna je od mitskih figura srpske kraljevinske, ali i poslijeratne jugoslavenske diplomacije, ali i ništa manji ljubitelj slikarstva i slikara. Otac mu je – ne znam kako izvesti etnik, možda Gospođinčanin? – odavde. Svi koji koji su iole vični tim svjetovima znaju da je svoju zbirku slika mnogih poznatih slikara, s kojima je cijelog života drugovao, ostavio Novom Sadu. Sebe, međutim, nije: uz veliki mramorni križ u porti pravoslavne crkve svetog Prvomučenika i Arhiđakona Stefana leže, po njegovoj želji, njegovi i posmrtni ostaci brojnih članova njegove obitelji, kako onih koji su ovdje desetljećima bili svećenici, tako i onih umrlih i izginulih ovdje i ondje. Pavle ih je, kao posljednji od Beljanskih, dao ekshumirati i donijeti da počivaju u jednom grobu.

Ponutrica crkve, podignute u klasicističkom slogu, renovira se, sve je isjeckano skelama, a radnici se bolje čuju nego što se vide iza stupova i daščanih platformi. Vrludam između svih tih barijera nikog ne pitajući za dozvolu (kad sam pitao, znali su mi i zabraniti), odmahujući ljubopitljivim svetiteljima iscrpljenim stalnim lupanjem čekića i zvrjanjem bušilica i brusilica i pazeći da se ne prostrem po podu i postanem jedan od njih. Tako od silnih skela neću vidjeti ni  znamenito „Kamenovanje svetog Stefana“, rad Aksentija Marodića, inače slavsku obiteljsku ikonu Beljanskih,  uzdarje hramu posljednjeg od njih. Na izlazu se pozdravljam sa svetim Stefanom u luneti iznad vrata; malkice je zbunjen i namrgođen, kao da, iako je zaštitnik crkve, i nije baš siguran šta se unutra dešava.

Imaju Gospođinci i grkokatoličku crkvu svetog Arhangela Mihaela. Mlada, iz 1970., i, nažalost, zaključana, kao i župna kuća. Rijetko kad smetam nekome želeći vidjeti nešto što je pod ključem ili nedostupno zbog čega drugog, a ovdje poželjeh pipnuti ili barem susresti oči s „Napristolnim jevanđeljem“, sačuvanim još iz crkve brvnare u Ruskom Krsturu, podignute još 1752., prve grkokatoličke na ovim prostorima. Jevanđelje je mlađe od crkve, iz prve polovice pretprošlog stoljeća je, a tiskano je u Moskvi.

Još jedna, adventistička crkva, smještena je u jednoj od kuća u nizu u ulici Živojina Mišića.

Selo je inače poznato po stotinama tona lubenice i bijelog luka koje se proizvedu na ovdašnjim poljima, a i po slikaru Stevanu Bodnarovu, u čiju čast se ovdje već godinama održava likovno-klesarska kolonija. Ima i prilično skroman bijeli spomenik poginulim borcima, a i spomen-ploču na zgradi u kojoj su mučeni rodoljubi i iz nje odvođeni, ubijani i bacani u Tisu. I spomen-park zrakoplovcima – odavde su 1945. djelovali pripadnici 423. zrakoplovnog puka u bitkama za konačno oslobođenje ovih krajeva od fašista. I nekakav čudan zeleni spomenik ispred zgrade osnovne škole „Žarko Zrenjanin“. I nekoliko vrlo lijepih, baš gospodskih zgrada za jedno selo, al' jesu l' Gospođinci il' nisu :)

I jednu gospođu što – mrači se, kiša samo što nije – ispod kišobrana nadgleda krdo od barem pedeset krava. Žabaljski kraj – odoh prema Temerinu – napuštam mašući joj. Uzalud.