Siklós: Opusti se i uživaj

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad doznam da u okolini nekog grada postoji srednjovjekovni dvorac, makar i toliko ruševan da bi mi, za svaki slučaj, dobro bilo ponijeti rudarski šljem, nije mi mrsko zaputiti se, iako gotovo uvijek treba pritegnuti opanke i uzverati se navrh brda. Kad je dvorac usred grada, ooo! Opusti se, Jukiću, a opusti, bome, i remenje na opancima :)

Takav gradić je Siklós, naški Šikloš, u mađarskom dijelu Baranje, svega petnaestak minuta od Drave i granice s Hrvatskom. Ali da je samo dvorac! Gradić, kažem, malo više od 10.000 stanovnika, ali zanimljivih detalja ima za barem pet puta veće mjesto.

Jest, mislio sam odmah ću u dvorac, ali kako proći pored, recimo, džamije, a ugledah je minutu nakon što sam parkirao! Da je kakva nova, mada toga u Mađarskoj baš i nema, možda i bih, makar ovdje svaka mora djelovati prilično egzotično, ali je ova iz 16. stoljeća. Sagradio ju je čova s naših strana, Malkoč-beg, neustrašivi osmanski vojskovođa, rođen, ako je vjerovati Safvet-begu Bašagiću, u Rami, u selu Duge, pa se nerijetko navodi s priimenkom Dugalić. Prvo kliški, potom hercegovački, pa bosanski i, naposlijetku, temišvarski sandžak-beg, pobjednik u mnogim bitkama i osvajač mnogih hrvatskih gradova. Posljednju bitku je ipak izgubio, poginuvši 1565., a ukopan je u haremu Hiseta u Banja Luci, kod Halil-pašinog turbeta.

Malkoč-begova džamija jedina je sačuvana od nekadašnjih sedam šikloških. Podignuta je, kako stoji na ploči pored ulaza, između 1543., kad je sultan Sulejman zauzeo Šikloš, i 1565., godine begove smrti. Sam bog zna čime su se vodili osloboditelji grada kad su Osmanlije zauvijek otjerali tamo odakle su došli pa je nisu srušili. Nema podataka da je možda pretvarana u crkvu, zna se tek da joj se munara nekad urušila. Ušuškana je među mlade platane i kestene. Iako ju je prije tridesetak godina detaljno obnovila, ponešto i rekonstruirala gradska vlast, čak za to dobivši uglednu nagradu za očuvanje kulturne baštine „Europa Nostra“, ovdašnji muslimani, među kojima ima i potomaka doseljenika iz Bosne i Hercegovine u vrijeme austrougarske vladavine našim krajevima, tražili su je i dobili za redovito obavljanje vjerskih obreda.

Džamija se nalazi iza leđa crvenozide Gradske kuće, izdaleka, s vitkim tornjem, sasvim nalik kakvoj klasicističkoj crkvi, ali neću na tu stranu već preko puta džamije, u srpsku pravoslavnu crkvu svetog Velikomučenika Dimitrija.

Srbi su nekad u Šiklošu predstavljali značajnu etničku skupinu, a početkom 16. stoljeća gradić je bio sjedište despota Stefana Štiljanovića, koji je ovdje umro (1515.) te je na obližnjem brdu Göntér (Đuntir) i pokopan, a kasnije, za osmanske vladavine, 1547., bezbeli uz jako mito u dukatima, prenesen na Frušku goru, u manastir Šišatovac, inače svoju zadužbinu. Zauzećem ovog kraja od Osmanlija nakon Mohačke bitke (1526.) sve se, kao i drugdje, okrenulo naizvrat. Četrdesetak godina kasnije ovdašnji Srbi su se priključili vojsci hrvatskog velikaša Gašpara Alapića u nastojanju da oslobode ovaj kraj; uspjeli su u toj mjeri da se osmanski zapovjednik Mehmed-aga udavio bježeći, a njegova tri sina su zasužnjena. Po predaji su pomagali i Nikoli Šubiću Zrinskom u bitci za Siget. Šikloš će na oslobođenje ipak počekati sve do 1686.

Prvotna pravoslavna crkva podignuta je odmah nakon odlaska Osmanlija, a današnja 1806. godine. Ispred nje, zanimljivo, obelisk mađarskom revolucionaru Lajosu Kossuthu. Koliko god je izvana jednostavna građevina klasičnih oblika, toliko joj je ponutrica nestvarno skladna, pogotovo duborezni ikonostas, ali i pjevnica, kor i svi ostali segmenti. Dok Hrvati u Šiklošu, ima ih tri postotka, čine nešto značajniju skupinu, Srba je ostalo gotovo samo u tragovima, svega 0,3 posto. Vidljivo je to i po oštećenjima na stropu crkve, ali i po tome što crkvenjak nije ni pravoslavac, kamoli Srbin, već Mađar Laci koji, ispostavit će se, ne zna doslovno nijednu riječ našeg jezika.

E sad ću pored városháze, kako Mađari zovu gradsku kuću, ali opet neću prema utvrdi već glavnom ulicom, pronaći mjenjačnicu. Ispostavit će se – mada je turista mnogo, a granica blizu – da ne postoji, a na kraju ću eura za forinte,  uz vrlo ljubazan osmijeh, ali po prilično nepovoljnom tečaju – zamijeniti kod recepcionara jednog malog hotela. Mjenjačnice nema, ali se šetnja itekako isplatila. Divim se fasadama Kulturnog centra i Gradske kuće, ispred koje stoje dva prilično apstraktna spomenika, a na žutoj zgradi između njih primjećujem spomen-ploču žrtvama sovjetske intervencije 1956.

Nekom će moje isticanje fasada djelovati prozaično, čak i banalno, ali je – ne kažem da možda nije do mene – Mađarska na tom planu, sa svojom inačicom secesije, neki sasvim svoj svijet. Ludo dopadljive su fasade Katoličke škole „Sveti Imre“ i hotela „Agora“, kao i nekih drugih bezimenih zgrada, mada se nađe i ponešto kasnobaroknih i srodnih, dok na nekima prilično običnim pažnju plijene šiljasti tornjići i uglavnom originalni fasadni ukrasi. I reljefni nazivi ulica su minijaturne atrakcije. Na jednoj fasadi oslikan šareni husar ili honved s perom u jednoj, a pismom u drugoj ruci. S druge strane zida njegova dragana odgovara pismom koje odnosi bijeli golupčić. Neka vedrine, makar bila i pomalo patetična.

A tek spomenici i spomen-ploče, toga, kao i drugdje po Mađarskoj, baš-baš ima. Na postamentu uz kut zgrade Okružnog suda zasjeo brkajlija obučen u haljinu dugu do sandala, u ruci mu knjiga s naslovom „Zakon“. Koliki je mrgud, nikako ne bih poželio da mi sudi, čak i kad nisam kriv. U jednom parku kratkokosa brončana teta s glazbenim instrumentom u ruci, k'o da je rog, a baš i nije, uglavnom je puhački. U drugom, manjem, svetac li je, vitez li je, a možda je 2 u 1. U trećem sigurno nije ni Gospa ni svetac; žena je, debeljuškasta, zalegla, ruke sklopljene, mirna u vlastitoj samosti. U četvrtom lik nalik Supermenu, s plitkim dugim plaštom i kamenom gromadom umjesto krila. U kamenu ispred njega usječeno samo 1945.-1970., pa ti sad skontaj o čemu je riječ?! Jedna fontana jednostavna, bez posebnih ukrasa, ali zato povazdan svira, drugoj u sredini trokatni toranj. Gospe se ovdje ne stide, eno je na visokom postolju usred čaršije, čak i ulica je nazvana njenim imenom, a i križeve, ovakve i onakve, vidjeh na nekoliko mjesta. Ono nejasno spomeničko kamenje, srca na pločnicima, brončana lica ispod krovnih vijenaca i slične stvari neću ni navoditi, kao ni spomen-ploče pobunama, revolucijama, zaslužnim građanima, nacističkim, komunističkim ko zna kakvim sve žrtvama, naprosto ih je previše za takvo što.

Spomenuh džamiju i pravoslavnu crkvu, a naravno da je najveća katolička, Presvetog Trojstva, ipak su katolici ovdje znatna većina, mada ću s utvrde vidjeti da nije mala ni kalvinistička, smještena na samom rubu gradića. Veže se za utvrdu, takoreći je početak podgrađa. Svakodnevno, vidim to na oglasnoj tabli, jedna ili dvije, a nedjeljom tri mise. Iznad crkve još jedna Gospa u cvijeću, drugačija od one u čaršiji, „Marija kraljica Svijeta“, kako stoji na postamentu. Freske talijanskih slikara iz 15. stoljeća, otkrivene pri restauraciji obavljenoj prije tridesetak godina, smatraju se najvrjednijim u Mađarskoj i crkva je po njima nadaleko znamenita, ali je, dok je zaključana, uzalud podmeću pod nos u turističkim prospektima. Naručitelj fresaka bio je inače Nikola II. Gorjanski, ugarski palatin i najprije mačvanski, onda hrvatsko-dalmatinski, pa slavonski ban, zet srpskog kneza Lazara, a potom i Hermana Celjskog. S kraljem Žigmundom opsjedao naš Dobor, kod Modriče, gdje sam bio ljetos. U crkvi su našli crvenu mramornu grobnicu, a ispostavilo se da je u nju pokopan upravo doživotni palatin Nikola.

Mora se ovdje spomenuti i barokna bazilika u obližnjem Máriagyűdu, jedno od najpoznatijih katoličkih svetišta i hodočastilišta u Mađarskoj, krajnja točka hodočasničkog puta od Esztergoma, po naški Ostrogona, dugog 420 kilometara. Tamo se Gospa navodno ukazala nekad u 17. stoljeću i otad oni što od nje traže utjehu ne prestaju dolaziti.

Najviše spomenika je, možda i malkice previše, na prilazima dvorcu, odnosno utvrdi. Počinje „nevino“, topom i nekakvom čudnom spravom ispred hotela „Brigadéros“, odakle je počinjao jedan od tunela kroz koji su kasniji osloboditelji nekad pokušali iznenaditi Turke u utvrdi. Slijedi mršavi striček s visoko podignutom krpom, što bi trebala biti zastava, a radi se o Spomeniku slobodi 1766. – 1966., postavljenom 200 godina nakon oslobođenja Šikloša od Turaka. Veliki kamen u obliku grba, sav izrezbaren ljiljanima i s ljudskom glavom na lijevom boku, sigurno je pripadao – u ono vrijeme su crkveni velikodostojnici imali utjecaja u svim sferama društva, pa su nerijetko predvodili i ratne pohode – nekom biskupu iz vremena oslobođenja, čim je u grb udjenut mač, a na vrhu mu kapa nalik biskupskoj. U srednjovjekovlje se umiješao i u dobroj mjeri apstraktan spomenik čiji su dio i šest ploča, a na svakoj po 32 imena; time je sačuvano sjećanje na poginule u Prvom svjetskom ratu. Pretpostavljam da je tužna brončana žena prekriženih ruku Doroteja Kanjiška, nju sam već spominjao u mađarskim putopisima, pa da se ne ponavljam, vidjet ću kasnije u dvorcu i njen ružičnjak, a ko je sitnoglavi na dugom stupu, sasvim nalik Lenjinu, ne saznah, kao ni to ima li kakve veze sa spomen-pločom ma zidu kojom se zahvaljuje bugarskim vojnicima poginulim 1945. za slobodu Mađarske. Čudna stvar: Nijemce ušančene na Dravi i na čitavom ovom području napadali su 1945. Rusi, Crvena armija, a jednim od najtežih pravaca trebali su napredovati bugarski vojnici. Kako su imali ogromne gubitke, odustali su i krenuli u povlačenje, ali su ih s leđa dočekali saveznici, Rusi, otvorivši na njih žestoku vatru. Od povlačenja nije bilo ništa, a u Mađarskoj je izginulo 2270 bugarskih vojnika i časnika, o čemu svjedoči 15 njihovih vojnih groblja u mađarskoj Baranji. 

Na jednom štandu nedaleko od ulaza u utvrdu prodaju se drvene skulpture svega i svačega, od ratnika, preko Gospi, do golih žena, a pravi suveniri, vezani za povijest Šikloša, mogu se kupiti u, zanimljivo, podzemnoj biletarnici, gdje se može i srknuti kava prije nego li se krene u istraživanje utvrde. Ne kupujem ulaznicu, prolazim „na bezobrazluk“: Mađare nije lako zeznuti, ali karta baš i nije jeftina, a na ulazu je mlad dečko koji, valjda zbog foto-aparata, vjeruje da sam pravi putopisac pa samo pokazuje da slobodno prođem.

Utvrda se prvi put spominje još 1294. godine. U nju se stupa preko nekad pokretnog, a sad kamenog mosta, ravno u najveću od kružnih kula. Iznad ulaza se peči kameni srednjovjekovni grb, obnovljen nekad nakon 1686., kad su Turci dali petama vjetra; vidjeh ga među suvenirima, izrađen od keramike stoji 3.500 forinti, odnosno oko 19 KM. U nišama kule topovi, na zidu još jedno podsjećanje na 300 godina oslobađanja grada, a onda slijedi prostrano unutarnje dvorište. Znam da bi, kad bih sad rekao da ambijent nimalo ne zaostaje za sličnim mjestima po Francuskoj ili Italiji, da je čak i bogatiji, ljepši, sređeniji, bilo puno onih koji mi ne bi vjerovali, ali vjerovali ili ne, to je tako.

Ko krene zdesna, najprije se kroz uski prolaz mora vrlo strmim stepenicama spustiti u podzemlje. Ko voli vidjeti srednjovjekovne zatvore i sijaset sprava za mučenje, taj će, i to u čitavom nizu prostorija, doći na svoje, ko ne voli, brže će se popeti nego što je sišao, jer štošta baš djeluje jezivo. Na samom kraju je piramidalna drvena naprava, tzv. Judina kolijevka. Okrivljenika bi postavili navrh piramide, svezali mu ruke i noge, koje bi sastavili, pa bi ga polako, satima i danima, kako je mučiteljima bio ćeif, nabijali na šiljak. Brrr :-O

Slijedi ne baš bogata izložba srednjovjekovnog pokućstva, obogaćena s ovdje poznatim tzv. muškim vezom i ponekom lutkom u narodnoj nošnji ili vojničkoj odori. Slijedi stolarsko-bačvarska radionica, kroz nju samo prolazim, ista je kao i naše, a malo duže se zadržavam u vinskom podrumu, mada mi je nekako previše moderno uređeno. Doduše se tu mogu kupiti poznata ovdašnja vina, vinska regija Villány-Siklós jedna je od važnijih u Mađarskoj. I da, panoptikum kapetana Tenkesa: radi se o iznimno popularnoj mađarskoj tv-seriji iz 1963., rađenoj po avanturističkom romanu Ferenca Örsija, koja je u ono doba osvojila i Istočnu Njemačku, a prikazana je, kasnije i kao cjelovečernji film, i u drugim socijalističkim zemljama. Seriju/film, snimanu upravo ovdje, u dvorcu, ponekad, naravno neke od scena, znaju upriličiti i uživo.

Sve spomenuto je u podzemlju, a prva na prvom katu je gotička kapela svetog Ivana, ovdje, dakako, Jánosa, sasvim uklopljena u tvrđavu. Mrežasti strop i duguljasti lučni prozori, to je gotovo sve što mogu vidjeti, osim ako želim prisustvovati nekom predavanju na mađarskom. Ostatak prvog kata je sušta povijest: dvorana kralja Žigmunda s renesansnim kaminom i zatvorenim balkonom, izložba srednjovjekovnog oružja, jedan malac se dohvatio srećom plastičnog mača pa vitla po nasmijanom oklopljenom vitezu, potom je na redu izložba djela Kálmána Istókovitsa 1898. - 1990.) i Béle Simona (1910. – 1980.), prvog poznatog po osnutku likovne kolonije Szolnoku, u kojoj je proveo gotovo čitav život, a drugog po motivima iz rodne Transilvanije. Za kraj slijedi izložba maketa: utvrda, podgrađe i Malkoč-begova džamija. U kutu bista, grof Maurice Benyovszky (1746. – 1786.), vojskovođa kojeg – mada je glavu na kraju izgubio daleko, čak na Madagaskaru – slave ne samo Mađari, već isto toliko i Poljaci i Slovaci. Ovdje je budući da je dugo vremena bio vlasnik zamka i što je dao veliki doprinos društvenom životu Šikloša i čitave Baranje.

Pogled s terase za peticu: vidi se gotovo čitav grad, a i ogromnost dvorca, visina i debljina nazubljenih zidova, o čemu se izvana ne stječe ni blizu sličan dojam.

Popet ću se i na drugi kat, ali se nema vidjeti ništa posebno mom oku, tu su već neke moderne tehnologije prikazivanja prošlosti i povijesti. Radije za dječakom obučenim u srednjovjekovnu odjeću polazim u neki zakutak koji sad ne bih ponovno znao ni naći, toliko je stepenica i uskih prolaza. Cilj je, kaže mi, Kuća vještice. Kuća je ustvari mala brvnara, ali je vještica toliko vjerno izrađena da je vrijedilo. Sa „šišeta“ vise ptičurine, miševi, rogovi, kosti, perje…, a ona u „araniji“, na vatri, kuha svoje otrovne ili čarobne napitke, složene u teglicama na stalaži. I da, ako ste s djecom, premalom da bi ih zanimala povijest, ima u dvorcu i kutak u kojem dežuraju tete pa možete opušteno i polako…

Ima u Šiklošu još svašta zanimljivo. Nailazim, recimo, pored malo privatnog zoo-vrta, ispred vrata stražari divlja svinja, a u dvorištu se igraju srne, nisu daleko ni terme, s dvoznamenkastim brojem što otvorenih, što zatvorenih bazena… Ja bih, čini mi se, radije još jedan krug Šiklošom. Ispočetka.