Vlora, prva prijestolnica Albanije i meka bektašija

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Otkad je svijeta i vijeka, ljudi vode ratove. Po cijelom bijelom svijetu, na kopnima i morima, pa tako i na Jadranu. Jadran je, međutim, jer ima svoja vrata, razmjerno lako „zaključati“. Vrata su Otrantska, a imaju dvije brave: s jedne je, talijanske strane Otrant, kao i mnogo veći Brindisi, a s druge, albanske strane Vlora.

Da nekog s talijanske strane upitaš za Vloru, dabogda da bi znao o čemu pričaš. Kad su grčki kolonisti, u 6. stoljeću prije Krista, zatemeljili današnju Vloru, dali su joj ime Aulon, od čega je nastao i talijanski naziv grada, Valona.

Od prvog ćošetnjaka što su ga otesali kolonisti pa do danas, Vlora je, zbog strateškog položaja, san svih okolnih država. Kao povelik grad slovi  već u antičko i doba vladavine Bizanta, kada postaje i sjedište biskupije, od koga ga tijekom 11. i 12. stoljeća nastoje oteti Normani. Godine 1345. zauzimaju ga Srbi, odnosno car Dušan, pa bi, ako bismo se ravnali po onoj „Mi nećemo ništa novo, samo carstvo Dušanovo“ Vlora bila dio Srbije. Do osmanskog zauzeća, 1417., proći će 62 godine, a cijelo vrijeme iz prikrajka na Vloru vreba i Dubrovačka Republika. Dok su je držali Srbi, Dubrovčani uveliko trguju s Vlorom, stvarajući u gradu i svoju koloniju, imajući čak i vlastitu luku, a nakon što ga od Srba otmu Turci, iako „ne pometaju“ s trgovačkim poslovima, uključuju se 1444. godine u protuturski savez pa, unaprijed uvjereni u pobjedu, od saveznika zauzvrat traže samo Vloru. Ispostavit će se, međutim, da je ražanj usječen uzalud, pa će Respublica Ragusina i nestati, a neće dočekati da u svoje karte ucrta Vloru.

Grad ni kasnije neće izgubiti na važnosti. Naprotiv, upravo će ovdje 1912., usred Balkanskog rata, Ismail Qemali prvi put proglasiti neovisnu Albaniju, a Vlora će joj postati prva prijestolnica. Kako je Vlora od svih albanskih gradova najbliža talijanskoj obali, Talijani će imati drugačija gledanja pa će grad držati za trajanja oba svjetska rata. Da se mijenjaju samo države, pokazuje i to što je upravo Vlora izabrana za jedinu vojnu bazu Sovjetskog Saveza na Sredozemlju, a to će ostati sve do Hodžinog istupanja iz Varšavskog pakta, 1961., i okretanja Kini.

Raspisah se k'o da držim sat povijesti, a grad me, najveći na albanskom jugu, s više od 80.000 stanovnika, čeka da mu posijem prašinu sa svojih cipela. Ako sam dosad išao kronološki, tako ću i nastaviti pa s prosipanjem prašine krenuti ostataka antičkog Aulona. Realno, ništa posebno, dvadesetak metara udoline s ostatcima metrima debelih zidova. Svud oko uskog duguljastog parka su zgrade, sazidane, bez imalo sumnje, od fino i precizno otesanog antičkog kamena, a Aulon je ispod njih. Kao i kod nas, ni ovdje se nije odviše marilo za tamo neku antiku nego ruši te stare, nikom potrebne zidine i zidaj svoje.

Ostatci Aulona nalaze se blizu gradskog središta. Po prvoj pravoj ulici, a već tu počinje pješačka zona, ispisana su imena najznačajnijih sudionika zasjedanja Narodne skupštine Albanije, održanog 28. studenog 1912., na kome je, nakon puno stoljeća, proglašena neovisnost od Osmanskog Carstva. Ostatak Albanije i dalje je bio okupiran, a odavde se, s oslobođenog teritorija, albanska vlada, borila za oslobođenje. Otišli Turci, upali Talijani, a iz Valone će osam godina kasnije krenuti i ustanak, u literaturi znan kao Valonski rat, nakon koga će se Talijani biti prisiljeni povući. Imena na pločama vode do kipa Ismaila Qemalija. Ko god da ga je vajao, za uzor je očito imao antičke junake; da mu u rukama nije puška, pomislio bih da je na visokom postamentu Marko Aurelije ili Gaj Julije Cezar.

I umjetničkije i stvarniji djeluje Avni Rustemi, vođa revolucionarnog pokreta „Baškimi“ i (uspješni) atentator na nesuđenog kralja Albanije, Esad-pašu Toptanija, potomka najjače feudalne obitelji ovog dijela svijeta. Budući kralj, koji ipak neće upisati ni dana kraljevskog radnog staža, taman je, 1920. u Parizu, spakirao kofere da zasjedne na prijestol, ali ga je Rustemi sačekao i poslao na ahiret. Kako je posijao, tako je požnjeo: za jedne heroj, za druge zločinac, ala naš Gavrilo Obljajski, ubijen je po nalogu kralja Zogua I. ispred zgrade parlamenta u Tirani. Dakle, Rustemi vs. kraljevi neriješeno, 1 :1.

Sad se na jednu stranu, pored gradskog kazališta (igra, 61 godinu nakon londonske premijere, legendarna predstava „Boeing, boeing“ isto tako legendarnog Marca Camolettija!) može prema Muradiji ili Olovnoj džamiji, a na drugu, Vlora je sva u tome, prema džinovskom spomeniku sudionicima zasjedanja iz 1912. na Trgu zastave. Jedan navrh spomenika ponosno kroči sa zastavom, ostali, duboko ispod njegovih nogu, stavom mirni, koji u odijelima, koji s puščetinama, ali je na svim licima zabrinutost – nije okrnjenom i porazima smoždenom, ali i dalje za nejake jakom Osmanskom Carstvu, bilo lako reći ono „Sikter!“ Među palmama i borovima na susjednom trgu još jedan, skromniji spomenik istom događaju.

Džamiju Muradiju je, 1537. godine, u vrijeme vladavine Sulemana Filmskog Veličanstvenog, izgradio nama posredno, preko njegovog učenika Mimar Hajrudin Age i mostarskog Starog mosta, dobro znani Mimar Sinan. Jedna od 136  njegovih velikih i malih džamija, ni najbolja, ni najgora, četvrtasta, s lučnim prozorima i 18-metarskom munarom, nažalost bez trijema, zbrisanog u Hodžino doba, kad je Muradija proglašena spomenikom kulture, inače je ne bi ni bilo. Iznad pristojno finog ulaza nema tariha, a kanta i sve željezno na bunaru ispred džamije zahrđali kao da je sve ostalo još od Mimara Sinana; otišao čovjek, a zaboravio kantu :) Za divno čudo, otvorena je, pa ću se izuti, zakoračiti debelim plavkastim tepihom i pomoliti se Bogu i bogovima. Sa svih strana je – nekad je to bio stari dio grada – opasana cestama i novogradnjama, ali je čistine, da se fino vidi, ipak ostalo dovoljno.

Svraćam i do Nešat-pašine džamije, poznate i pod nazivom Crvena. Prvotno ju je, nakon što su Turci osvojili ove krajeve, podigao 1523. Šejh Jakub, a prije stotinjak godina je temeljito obnovio stric Ismaila Qemalija. Režim Envera Hodže srušio je sve džamije osim Muradije i ove, koja je, međutim, temeljito opljačkana, a turbe još jednog obnovitelja, nekog Nešat-paše, ispred nje, sravnjeno sa zemljom. Fino ukrašena munara – inače je arhitektonski jedinstvena u Albaniji, budući da je iznova podignuta u sjevernoafričkom stilu, a unutrašnjost joj je nalikovala starim egipatskim džamijama, tako se svidjelo Nešat-paši – srušena je, a zgrada je desetljećima služila kao sjedište općinskog komunalnog poduzeća. Zanimljivo: mala je, prosječna, a ipak služi kao glavna gradska džamija; Albanci baš i nisu od onih koji će u svakom kvartu podići džamiju s munarom do nebesa. Nakon pada Hodžinog režima obnovljena je, 2009. godine, ali munara nije ni nalik nekadašnjoj, i to po dvojici tajkuna Tahirija. Potpisali su se na mramornoj ploči pored ulaza i – mada, kažu, Allah zna najbolje – izbrisali kod Boga.

Ispred džamije visoka ploča s 43 imena; osim uobičajenog „Slava mučenicima“ nema nijednog slova pa ne uspijevam doznati zbog čega su izgubili glave. Na jednom manjem, crnom, stoji da je na tom mjestu, u nemirima iz veljače 1997., poginuo Artur Rustemi. Mnogi će pomisliti „Opet politika!“, ali nije – razlog je bio krah nekad popularnih, logički neobjašnjivih „piramida novca“, ono da uložiš malo, a dobiješ čitavo bogatstvo. Siroti 33-godišnji Artur uložio je sve što je imao, a dobio policijski metak.

Poizdalje primjećujem toranj što strši k nebu. Pomislih crkva, prilično odudara od gradske arhitekture, kad ono tržnica i kula sa satom. Dizajnirana od Talijana, neka je vrsta gradskog smjerokaza, orijentira. Za lik na reljefu pri vrhu, izgleda kao neki svetac, ispostavit će se da je Skenderbegov, a sve mi bî jasno kad na pročelju ugledah i sveprisutnu dvoglavu orlušinu. Pozornost privlači i zgrada s druge strane tržnice: ne znam o kakvoj je tehnici riječ, uglavnom su se po fasadi razbaškarili čitavi i isječeni krugovi s cvjetnim dezenima nalik čipki. Ništa slično dosad nigdje ne vidjeh.

Orla vidjeh i na sastavu zidova jedne lijepe kuće nalik dalmatinskim, a u oko mi se zadjenu i jedna siva kuća ulaza s namjerno prelomljenim  zabatom i zlatastim ukrasima uz jedan od potkrovnih prozora i uz one u prizemlju; sad je u njoj banka. Nabasah i na kuću obitelji Çakerri, koja je za Drugog svjetskog rata, barem je tako napisano masnom crnom farbom, bila tajna partizanska baza. Koji metar dalje je visok partizanski spomenik s petokrakom i opširnim natpisom. Sačuvan, ali mu iza leđa izidana kuća, a ispred njega parkirana metalna konstrukcija auto-prikolice.

Zastajem pred ponekim izlogom narodnih nošnji albanskog juga, družim se koju sekundu s gipsanom ribom u parku, smijem se kovidiotskim mjerama oslikanim na zidu kojih se ovdje doslovno niko ne drži. U ravnom dijelu prostranog grada uglavnom su, jer je za Hodžine vladavine srušeno sve staro da bi grad dobio moderan izgled, ostali samo desetci stambenih blokova. I prelijepa kuća Ekrem-bega Vlore, pisca i političara, sudionika zasjedanja iz 1912., ukrašena, pretpostavljam, obiteljskim grbom. Preci su mu, naime, od 1481. do 1828. godine bili sandžakbegovi prostranog Avlonskog sandžaka. Bio je i diplomat Osmanskog Cartsva, da bi se ipak okrenuo protiv njega, a za albanstvo.

Nije to, međutim, kraj lutanja. Sad mi se valja popeti stepenicama koje vode do vrha brda što se natkučilo nad grad, a nije samo zbog pogleda :-O

Na pola stepenica široki, vještački izrađeni zaravanak u koji su, ne bez razloga, skršene tone i tone betona i mramora. Usred svega živopisna sjedeća figura starca s knjigom u desnoj ruci, dok mu je lijeva na srcu. Dede Ahmet Ahmataj ili Dede Ahmed Myftar (1916. - 1980.) bio je deset godina, od 1948. do 1958., na čelu bektašijskog tarikata za čitav islamski svijet. U Drugom svjetskom ratu kao partizan teško ranjen. Zanimljivo, nakon što je, 1958., smijenjen s čelne pozicije tarikata, prognan je odavde, ali je, u Malakstri, pa u Tirani, svejedno nastavio „na crno“ raditi za dobrobit bektašija. O njemu se danas snimaju duhovne pjesme i filmovi, a pojavio se i na seriji poštanskih marki. U Vlori je proglašen počasnim građaninom.

Oko nogu mu nekoliko dogorjelih svijeća pa ću i ja zapaliti jednu što se iz nekog razloga utrnula u pol života.

Kome su sad upitnici u glavi, valjda će se odnekud sjetiti da je i tekija na Buni nekad bila puna članova ovog tajnovitog derviškog reda, jednog od dvanaest osnovnih sufijskih tarikata, nekad vrlo popularnog među janjičarima. Ako se ne sjeti Bune, možda mu sine podatak iz Sejahatname Evlije Čelebija o čak 700 bektašijskih tekija samo u Osmanskom Carstvu, pa ako je malo i pretjerao, čemu je, znamo, bio sklon, opet nije malo. Jednu bilježi na našim stranama, na brdu blizu Čajniča.

Malo iznad spomenika stablo palo preko staze pa mi dalje valja kroz travu i grmlje, ali sam za koju minutu na brdu. I dok sam se penjao, povremeno sam bacao pogled iza leđa, na grad, a sad… Sad nemam riječi, doslovno je kao na dlanu, samo još trebam odlijepiti krila da bih postao ptica. Ptičje vidim doslovno čitav grad, eno samotnice Muradije, zarobljene u bjelini nebodera, Nešat-pašine džamije, eno svega što sam danas protabanao. Pride mi se nudi grandiozni socijalistički spomenik, za koji je, kad je građen, trebalo poravnati i zaobliti čitavo jedno brdo iznad grada.

Rekoh, nije samo zbog pogleda: na prirodnoj terasi stoji bektašijska tekija Kuzum Baba, uz one Sari Saltuka kod Kruje, Frašer tekiju kod Permeta te tekiju Durbali sultana u Grčkoj, jedna je od najstarijih uopće. Naravno da je ovdje riječ o novim zgradama, ipak je bektašijski tarikat u neko doba zabranjen, a njegovi sljedbenici proganjani, ali su, evo, preživjeli, a danas su im glavni centri upravo u Albaniji i na Kosovu. Kapija i zidovi joj nalik srednjovjekovnim utvrdama, iza njih katnica s prepuštenim prednjim dijelom i malom kulom na lijevom boku.

U ogradi između tekije i grada derviški grobovi, uglavnom noviji, s modernim nadgrobnjacima. To je za obične bektašije, a na najvišoj točki turbe, zeleno-bijelo, kao i tekija. Unutra mramorni grob, po predaji posljednje počivalište Sejjida Ali Sultana, što je pravo ime Kuzum Babe, odnosno Oca Kuzuma, utemeljitelja tekije. Mladi derviši s pristojne udaljenosti svako malo pogledaju prema meni, a iz očiju im jasno čitam: Ma da ovaj s foto-aparatom – bezbeli da je kjafir, a čak i ako nije – u cipelama ne zagazi u turbe, neuzubillah?! :-O