Beli Manastir/Batina: Još samo fale bijeli mantili

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jedni kažu da im se, dok ulaze u Beli Manastir, u oko najprije zadjene hotel „Patria“, dok će drugi na to mjesto staviti gradske bazene. Ja nerijetko previdim tako krupne detalje i zagrlim one ljepše, bez obzira na dimenzije, a ovdje je to vrlo moćna skulptura Branka Bazine „Presveto Trojstvo“, smještena na niskom postolju u travi pokraj ceste na istoimenom trgu. Otac, Sin i Duh Sveti od bračkog kamena, visoki tri metra i teški dvostruko više tona, djeluju pomalo zbunjeno, kao da se čude i ljudskoj rasi i mjestu na kome su se našli. Blizu njih trojice, a jednog stoji još jedan masivni kamen s isklesanim križem; vidi se da je stariji, ali u kamenu nigdje nijednog slova pa ću, što se toga tiče, umrijeti u neznanju.

Čudna stvar: izvjesni ugarski palatin Moys de Daro sakupio je 1227. godine koju kesu dukata i odlučio ih za spas svoje pravovjerne duše spiskati na izgradnju samostana svetog Mihaila u mjestu Pél. To mjesto je kasniji Pél Monostor iliti Pélov samostan, odnosno sadašnji Beli Manastir, točnije uzvisina Branjin vrh, gdje danas stoji kapelica svetog Ivana Nepomuka. Pél u mađarskom jeziku ne znači niti ima veze s pridjevom b(ij)eli, što nimalo nije smetalo vatrenim pristašama pripojenja južne Baranje Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca da tri godine nakon toga Monoštor proglase ni manje, ni više nego ekavskim Belim. Logika nula, al' da se ko pobunio, začas bi se našao u prilici osjetiti sve čari kraljevinskih kazamata.

Središte grada je gotovo savršeno čisto i uredno, ali je meni, neka se ne ljute Belomanastirčani (ako se to tako kaže), više od svega sterilno, nalik kakvom bolničkom parku, sve se strašim da će iz nekog od desetaka čopora mladih breza iskočiti dvojica u bijelom mantilu i zapovjedničkim tonom me pozvati da krenem s njima. Prazno sve, i bašte kafića, kao da je prije deset minuta naređena evakuacija pa u prostranu pješačku zonu ubaulja tek poneki samotnjak što u životu ne zna ni puta ni cilja.

I spomenici ušuškani u breze djeluju mrtvo. Visoki obelisk s crvenom petokrakom na vrhu zahvala je borcima Crvene armije koji su potkraj Drugog svjetskog rata, uz ogromne žrtve, oslobodili ove krajeve. Kako se danas lako lijepe etikete i prekraja povijest, neupućen bi pomislio da su Rusi bili okupatori, a Nijemci ili Ameri ginuli za slobodu.

Malo dalje je spomenik poginulim hrvatskim braniteljima, nazvan „Hrvatska zemlja“. Znam da moj ukus nije mjerilo stvari, ali… Spomenik je – neravna ploha postavljena na desetak stupova i u njoj nasuta zemlja – originalan i trebao bi, pretpostavljam, predstavljati neku vrstu pijedestala kojim se slavi Hrvatska, kao kad Mišo Kovač zapjeva onu „Poljubi zemlju po kojoj hodaš“. U stvarnosti spomenik više sliči autobusnoj čekaonici u ravnom baranjskom selu što ju je osmislio arhitekt koji je potegao koju čašu vina viška. U nekom zakutku grada vidjeh  spomenik policajcima poginulim u Domovinskom ratu; jest prilično jednostavan, „na kalup“, ali je životniji i bolje priča o svojoj svrsi nego spomenik braniteljima.

S jedne strane trg je oivičila crno-crvena lokomotiva „Đure Đakovića“ s tri zelena putnička vagona, dio nekadašnje uskotračne beljske željeznice kojom su socijalistički trudbenici svakodnevno vozarili na posao. Stjenke vagona drvene, krovovi metalni, „lektrike“ nema, dovoljne su i drvene klupe sa strana. Za spomenicima siromašan grad fin detalj, ali vlakiće i lokomotive vidjeh na bukadar mjesta, ništa posebno. Isto vrijedi i za parnu lokomotivu Mađarske kraljevske tvornice lokomotiva, proizvedenu 1900. godine u Budimpešti i smještenu u krugu tvornice šećera. Umirovljena prije 50 godina upravo u šećerani, gdje je do rješenja o umirovljenju dan-noć teglila teretne i putničke vlakove. Željeznička pruga, na od Osijeka ka Pečuhu, i sad prolazi rubom grada, evo neka mlađarija baš dođe sačekati vlak. Jedna lijepa, ali zapuštena zgrada nudi više nego sređena, čak pomalo napucana stanična zgrada.

U središtu primjećujem još zgradu glazbene škole, pored nje iz saksija – nije mala stvar – rastu note, a najljepši detalj je spomeničić podignut Romima u povodu 5. studenog, Svjetskog dana romskog jezika. Jednostavan crvenomramorni postament s kotačem, simbolom Roma i njihovih sudbina, otkriven je 5. studenog 2020. Nula ispred petice, i to dvaput, samo znači da su oni koji su ga otkrili bili lijeni konsultirati pravopis – ne radi se o računovodstvu već o spomeniku.

Romi su ovdje vrlo živa zajednica i tu ne mislim na njihovu urođeno živost i živahnost: imaju Udrugu Roma i kulturno-umjetničko društvo „Đelem đelem“, kao i Udrugu romskog prijateljstva „Luna“, redovito se priređuje Festival romske pjesme i plesa, a plan je da se uskoro sagradi i romski društveni dom, makar bi, da se takvo što sagradi za samo jednu naciju, koja god to bila, sigurno bilo nazvano svakakvim ružnim imenima. Romi su ipak, pa i na tom planu, posebna priča.

Čudna stvar: crkve su, i katolička i pravoslavna, podalje od središta, takoreći, ako to mali gradovi imaju, u predgrađu. Neko ko je prije 20-tak godina naišao cestom pored nje začudio bi se što se na pragu 21. stoljeća gradi nova barokno-klasicistička crkva, barok i klasicizam su davni aorist, a promašio bi, tad je temeljito obnovljena nakon što je u ratu srušena. Inače joj iznad ulaza stoji 1777. godina. Iz polukružno svedenih niša na pročelju gledaju Gospa i Isus, ispod nogu im, s bannera, sveti don Ivan Bosco, u znak 40 godina prisutnosti salezijanaca u gradu, a na središnjem mjestu sjedobradi sveti Martin, zaštitnik crkve i Belog Manastira. Vrlo fino su, sa šest reljefa, ukrašena crkvena vrata, pred kojim i završava moj opis crkve budući da upirem uzalud – zaključano je.

U dvorištu niska prizemnica s kipom svetitelja s Isusom. Nije sveti Martin, on bez brade i biskupske mitre ne bi bio „pravi“, možda je sveti Antun Padovanski, čim je on stavljen i na plakat pod ključem desno od kipa. Kip zbog boje upravo sja, ali mi puno više emocija šalju dva s druge strane kapele, iako u njima, od prostog su kamena, nema ni trunke ovozemaljskog sjaja. Oba su Isusova, ali teško osakaćena, toliko da bi se od oba jedva mogao sastaviti jedan Isus. Prvom su, naime, odbijene noge ispod koljena, a od drugog je ostao samo obezglavljeni trup. Nažalost česta slika po Slavoniji i Baranji, jer, eto, „naš“ Hristos nema ništa s „njihovim“ Isusom.

Zato je kasnobarokna pravoslavna crkva svetog Arhanđela Mihaila otključana. Možda je slučajnost, a možda i nije. Starija je od katoličke šest godina i nije rušena. Izvana je jednostavna, a bila bi još jednostavnija da joj nije polukružne apside i lukovičastog zvonika udjenutog u lađu. Unutra baš i nije, ponajprije zbog drvenog bačvastog svoda i svetišta u formi polukupole izrađenog drvetom. Vidi se da su i nesvakidašnje izveden ikonostas i carske dveri stare, vjerojatno iz vremena izgradnje crkve. Vrlo moguće je da je i križ s četverostranim postamentom oslikanim podobro izblijedjelim svecima iz tog doba, a mlađa su, iz 19. stoljeća, dva grobna natpisa zakučastom crkvenoslavenskom ćirilicom na crkvenim zidovima. Arhanđeo Mihail na žutoj podlozi, s mačem u jednoj i vagom u drugoj ruci, djeluje pomalo tužno, kao da baš i nije u prilici vagati i kažnjavati nego se, eto, zadesio tu gdje jest i dvoji što, kako i kuda dalje.

To je što zanimljivog nađoh u Belom Manastiru pa ću prema općini Kneževi Vinogradi. Nomen est omen, čak je i dobrodošlica u općinu ispisana na buretu kapaciteta 4038 litara, smještenom ispod simpatičnog kosog krova, a vinarija toliko da bi se mogao uraditi fin vinopis. Uz ponekog Isusa krajputaša u Kneževim Vinogradima, u vrijedno uređenom parku, nailazim i na lokomobil. Nije „Teslin“ ni Mate Rimca, proizvođač je budimpeštanska tvrtka „Hofherr & Schrantz“, model je „express“, a napunio je 110. godinu. Nije, naravno, služio za vozikanje čaršijom i klinčenje pred ustreptalim mladicama već, pokretan parom, za dobivanje mehaničke, a kasnije i električne energije za pokretanje vršilica, pila, mlinova i sličnih naprava. Nisam neki fan industrijske baštine, ali u ovom slučaju jesam – ovo je prvi lokomobl koji vidjeh.

Kneževi Vinogradi su mi samo kratka postaja do Batine, 27 kilometara sjeveroistočno od Belog Manastira, na granici s Vojvodinom, to jest Srbijom, od koje Batinu dijeli samo Dunav. U Batini se između 11. i 19. studenog 1944. godine odigrala jedna od najvećih bitaka Drugog svjetskog rata na našim prostorima. S jedne strane su bili Crvena armija i jugoslavenski partizani, a s druge strane njemačke snage predvođene divizijom Brandenburg, potpomognute još dvjema njemačkim divizijama te kvislinškim snagama mađarske vojske, HOS-a i Srpske državne straže.

Kad je neko mjesto strateški moćno, dobro je oduvijek i zauvijek. Rimljani su ovdje imali utvrdu Ad Militare, s koje su nadzirali Dunav, a dva milenija kasnije se, eto, potukli „naši“ i „njihovi“. Malo prije Bitke kod Batine oslobođen je Beograd pa je Crvenoj armiji trebao mostobran za prebacivanje tenkova i druge mehanizacije, kako bi nastavili prema Budimpešti, a naši partizani su se, s ciljem oslobađanja Baranje, prikačili Sovjetima. Zanimljivo, mada, ako zanemarimo dnevnu politiku i svakovrsne i svakodnevne CNN-ove budalaštine, ništa čudno, zajedno s Rusima u bitci su sudjelovale vrlo jake ukrajinske postrojbe.

Batina je tako postala jedno od mitskih socijalističkih hodočastilišta, a središnja točka je 29 metara visok spomenik Antuna Augustinčića koji je, moglo bi se reći s obzirom na dominantnost kote, zemlju natopljenu krvlju 1297 poginulih i neznanog broja ranjenih pripadnika Crvene armije povezao s nebom. Narod spomenik oduvijek, po prvoj partizanki koja je prešla Dunav, naziva Julka; eno je na najvišoj točki spomenika s visoko dignutom petokrakom. Plato sa spomenikom izvanredan je vidikovac – eno Dunava, eno Vojvodine, a eno, ako je dan lijep, i Mađarske. Na spomeniku na desetke izvrsnih Augustinčićevih reljefa i mnogo istih takvih kipova.

Uz spomenik je sagrađen i veliki spomen-dom s eksponatima vezanim za bitku. Posjetitelja ima, ali je puno više naroda u bašti kavane uz dom. I sam sjedam kavenisati; kava je, čisto da se zna, gora od katastrofe. Jedan malac se, pod budnim okom bake, zaigrao s topom opruženim po ledini, a pored jednog od Augustinčićevih kipova djevojka i dečko upravo pružaju ruke jedno drugom. A ne bi da ne bî crvenoarmejaca…