Sárvár: Od blata do europskih visina s Nádasdyjima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sár je u mađarskom jeziku blato, a vár, znamo, utvrda, grad (otud Székesfehérvár, Vasvár ili Kaposvár, ali i Vukovar ili Bjelovar) pa bi Sárvár (Šarvar) ustvari značio Blatni grad ili Blatna utvrda. Danas je, iako tek gradić s manje od 15.000 stanovnika, sedmo odredište u Mađarskoj po broju noćenja, a najvjerniji gosti su Česi, Austrijanci i Nijemci. E, pad se njima toliko dopada, evo i mene u Sárváru.

Sve ostalo na stranu, ali u Sárvár ne bih došao ni ja, a ni tisuće onih Čeha, Nijemaca i Austrijanaca da roditelji Orsolyje Kanizsay neke proljetne večeri 1535. godine nisu procijenili kako će udaja njihove kćerke za Tamása Nádasdyja (Tomu Nadaždija) biti pogodak „u sridu“. Nju teško da je iko išta pitao, a Tamás se nije nimalo bunio: em će u miraz dobiti omanji dvorac, em će mu se – Orsolya je imala svega 14 godina - u krevetu naći „piletina“.

Tamás Nádasdy bio je već svojim podrijetlom, ali i školovanjem u Grazu, Bologni i Rimu,  „perspektivan“ kadar, predodređen za velike domete, što će, postavši hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban i ugarski palatin, i opravdati. Orsolyjinim roditeljima nije smetalo što je Tamás bio puno stariji i iza sebe već imao jedan brak i dva sina. S djecom im se nije dalo čitavih 20 godina i kad su već svi izgubili nadu da će se išta desiti, Orsulyja u 34. rađa sina. Dali su mu ime Ferenc (Franjo), a povijest će ga upamtiti pod nadimkom „Crni beg“.

Elem, iako su Osmanlije opasno blizu, iako Hrvati – Ferdinand I. ih od turskih napada uglavnom štiti samo riječima - prijete odjeljivanjem od krune, Tamás se daje na proširivanje i utvrđivanje dvorca nad kojim je prije toga vlasništvo promijenilo nekoliko poznatih velikaških obitelji. Ne usredsređuje se samo na gradnju pa dvorac uskoro postaje jedno od glavnih kulturnih središta Ugarske.

U dvorcu ustanovljuje neku vrstu dvorske i viteške škole, a pod svoj krov i pod svoju skrb prima ljude kakvi su, primjerice, bili znameniti epski pjesnik Sebestyén Tinódi Lantos (prije pet godina vidjeh mu spomenik i ispred ulaza u srednjovjekovni Siget), koji će ovdje 1556. godine i umrijeti. Pod Tamásovim pokroviteljstvom Sylvester János pravi prvi prijevod Novog zavjeta na mađarski, a da ne bi ostao u uvijek nesigurnom rukopisu u jednom primjerku, u Sárvár stiže i Benedek Abádi, tiskar prve knjige na mađarskom, naravno, upravo Jánosevog Novog zavjeta. I kad su Nádasdyji postali prošlost, dvorac je ostao utočište za okrunjene glave, a posljednji će u njemu, 1921., umrijeti Ludvig III. Bavarski, posljednji bavarski kralj, iz dinastije Wittelsbach. Zanimljivo, od 1875. do 1945. vlasništvo nad dvorcem bilo je na toj bavarskoj kneževskoj obitelji, a onda je, kao i kod nas, na scenu stupila “narodna vlast”…

I još nešto vezano za Tamása Nádasdyja: iako je hrvatski Sabor u Topuskom potvrdio zaključak o zaustavljanju preseljavanja stanovništva s područja koja su, za pohoda ka Beču, pustošili Osmanlije, iako je taj zaključak podržavao i kralj Ferdinand, on ne samo da nije mnogo radio na sprečavanju osmanlijskih udara već je, ne mareći ni za kralja, ni za Sabor, vrbovao i potajno odvodio tisuće ljudi iz Hrvatske na svoja imanja u Ugarskoj. Ponajviše zbog toga u Gradišću, ali i u Kranjskoj, Koruškoj, Štajerskoj i drugim okolnim područjima, i danas žive tisuće Hrvata.

Izvana je dvorac, s dugim pristupnim mostom i samo jednom tvrdom kulom, upravo bajkovito lijep, okružen prostranim parkom, a kad se uđe u unutarnje dvorište, ne djeluje baš optimistički da će se imati vidjeti nešto posebno. Ulaz je, doduše, moćan, rešetka s debelim šiljatim šipkama u obliku usta kakvog čudovišta – progutat će te i u sekundi sažvakati ako nemaš dozvolu za ulazak.  Dvorište, sasvim golo izuzev bunara na sredini,  muklo odjekuje, jedino su zidovi umjereno i ukusno nakićeni. Na dijelu zida od gole opeke neka tri, izgleda mi, mitska junaka, a na drugom dijelu glave sedam nimalo mitskih Nádasdyja; jedan odvojen u poseban red, znači da bi ih nekad u budućnosti moglo biti još, dok se majstoru bude dalo. Pored svih jedan „čitav“, od peta do glave, s instrumentom u ruci; ne piše ništa, ali je to garant Sebestyén Tinódi Lantos. Na drugom zidu i spomen-ploča njemu, jedna od ukupno šest razbacanih na sve strane; druga, s dva grba, postavljena ne znam kome, sasvim nečitka od crvenog mramora i duga vremena, onda još druge dvije s po samo jednim, ali vrijednim grbom i duboko urezanim slovima sasvim čitke, ali na latinštini, a moj je latinski otanjio k'o ovo proljeće, samo što ga ne nestane, pa još dvije, crnomramorna i bjelomramorna, na mađarskom, koji razumijem još puno manje nego latinski. Brončani reljef mrtvo ozbiljnog gazde Tamása, pa vrata iznad kojih, ne shvatih zašto, stoji pravo pravcato zvono. Na drugom kraju mala zbirka sasvim svjetovnih i nimalo velikaških gipsanih figura: zaigrane djevojke, jedan što je glavom gotovo dobavio stope, jedna ko zna zašto tužna mlada, mora da se ne javlja dragan joj,  jedan što čita pa stavio ruku na uho da mu ne zasmeta ovosvjetska banalnost…

Zbogom im svima zasvagda, odoh unutra, provjeriti hoće li nadvladati dvorišni pesimizam ili ono što, čitajući o dvorcu, željno iščekujem. U prvoj, maloj prostoriji husar, valjda zadužen da poželi dobrodošlicu, a u drugoj respektabilna zbirka sablji, mačeva, kubura i drugog starog osobnog naoružanja (prolaze mi kroz glavu zapisi iz naših samostanskih ljetopisa o oduzimanju oružja kršćanima, zato su nam ovakve zbirke prilično jadne) i moćna cjelozidna tapiserija s motivom Davidovog osvojenja Jeruzalema. U uskom hodniku s jedne strane opet oružje i husarske odore iz raznih razdoblja, s druge umjetničke slike husara do najnovijeg doba; pojma nisam imao da su sudjelovali čak i u Američkom ratu za neovisnost. Slijedi izložba „Vojnik u obiteljskoj tragediji“ i ogromni uramljeni ukazi o napredovanju u službi, izdani od Franje Josipa I. nekima od visokih husarskih časnika, čiji portreti i značke postrojbi krase naredne sobe.

Sad je već na redu dvorana s oslikanim stropom, ali to nije ona „prava“, zbog koje turisti hrle u Sárvár. I mala i velika dvorana posvećene su još jednom od Nádasdyja, barunu Ferencu (1555. - 1604.), carskom pukovniku, Tamásevom i sinu Orsolyje Kanizsay. Na slikama su svjetovni motivi, ali nema prikaza glavnog detalja vezanog za Ferencovu suprugu Erzsébet Báthory, još jednu iz vrlo visokog ugarskog plemstva, pa posredno i za njega: u mnogo čemu je, naime, bila na zlu glasu, a to najbolje ilustriraju nadimci Krvava grofica i Lady Dracula. Zna se da se bavila okultnim činima, mučeći svoje sluškinje (a i ponekog slugu; s jednim je čak jednom pobjegla od Ferenca pa se vratila, a on joj oprostio) i uživajući kupati se u krvi djevica :-O Na kraju je za umorstvo četrdesetak djevica osuđena da bude živa zazidana, a ostavljen joj je samo otvor kroz koji su joj davali hranu.

Mala dvorana samo je predsoblje za glavnu, svečanu, prostranu taman toliko da su se u njoj stoljećima održavali svi važni sastanci na kojima je krojena povijest Nádasdyja, a često, koliko su bili jaki, i čitave Ugarske – dosta je znati da je njihova zbirka umjetnina parirala zbirkama onodobnih europskih okrunjenih glava. Jedan je od najljepših primera baroknog interijera u srednjoj Europi. Freske su slikane u dva navrata, 1653. i 1769.,  a većinom su, sve u prvoj turi, i to stropne, djelo Hansa Rudolfa Millera, dok je one po bočnim zidovima naslikao István Dorffmaister. Po zidovima su ponajvećma prikazani starozavjetni, a po tavanici prizori iz Petnaestogodišnjeg (Dugog) rata (1591. – 1606.) s Osmanlijama; u glavnim ulogama su, dakako, Nádasdyji i njihove postrojbe. Rat je, ako smo zaboravili gradivo, buknuo na Balkanu te u Istočnoj i Srednjoj Europi, a u „petu brzinu“ su obje strane, Osmansko Carstvo i koalicija kršćanskih država na čelu sa Svetim Rimskim Carstvom i Habsburgovcima, ubacile nakon neuspješnog pokušaja Osmanlija, pod vodstvom ondašnjeg bosanskog beglerbega Hasan-paše Predojevića, inače Hercegovca, iz Klobuka, da zauzmu Sisak (1593.). Na kraju je objema stranama, uprošteno rečeno, nestalo para, a mir zaključen u Zsitvatoroku, u nas znan kao Žitvanski mir, prihvatio je predratno stanje, ne vodeći se načelom što su ga davno promovirali momci iz „Zostera, ono „ko je jamio, jamio“, mada nekih posebnih teritorijalnih uspjeha nije postigla nijedna od zaraćenih strana. Kršćanske sile su ga, pogotovo Habsburzi, smatrali pobjedom, budući da više nisu morali plaćati danak Osmanlijama.

Dvorana je stvarno nešto posebno, a posebno je i to što su se ovdje, za one koji iz optimalnog kuta, znači iz ležećeg položaja, žele uživati u stropnim freskama, dosjetili pripremiti udobne loptaste ležaljke – kad se samo sjetim koliko puta sam dosad zalegao leđima na beton ili kamen kako bih snimio nešto zanimljivo na stropu!

Siroti Ferenc je 1671. izgubio glavu zbog sudjelovanja Wesselényijevoj zavjeri, a kome to ne znači ništa, bit će dovoljno napomenuti da je u nas poznata kao Zrinsko-frankopanska urota. Znači, i Petar Zrinski, i Fran Krsto Frankopan, i mnogi drugi ugarski i hrvatski velikaši. Uzalud mu je bilo što je od Osmanlija oteo poprilično utvrda i što nikad nisu uspjeli zauzeti nijednu koju je branila njegova vojska, Leopoldu I. bile su važnije neke druge, znamo koje stvari. Dvorac je neko vrijeme takoreći „ničiji“, da bi ga Leopold 1677. darovao Nikoli Draškoviću, inače oženjenom (u drugom od tri braka) Ferencovom kćerkom, groficom Erzsébet Nádasdy. Još samo spomenuti da je Nikolin brat Ivan, inače, za razliku od Nikole (kome je, eto, iz nekog razloga sve oprošteno), oštar protivnik zavjere, bio oženjen Marijom Magdalenom, drugom Ferencovom kćerkom, pa da nam stvari postanu još manje jasne.

Odoh predaleko, a u sljedećoj sobi me čekaju dvometarski portreti Ferenca,  Tamása i Orsolyje, kao i nekih drugih viđenijih članova plemenite korjenike, i to, valjda zbog Benedeka Abádija, s tiskarskim strojem ispred njih. Sve je garnirano ondašnjim pokućstvom, o kakvom danas mi, obični smrtnici, možemo samo sanjati. U pretposljednjoj dvorani, uskoj i duguljastoj, etnološka izložba: Nádasdyjevi kmetovi i sluškinje, posteljina u zidnoj niši, kao i sve one sitnice poput davno zaboravljenih šibičnjaka i češljenjaka, a u zadnjoj karte Nádasdyjevih gradova i posjeda.

Stepenicama se može na kat kule, u još jednu potpuno praznu kružnu prostoriju oslikanu mitološkim scenama, a još jedne stepenice se pružaju dalje prema krovu. Bit će da je neko greškom zaboravio zaključati vrata, čim gore nema ničega osim bezbroja ukrižanih greda, prekrivenih solidnim slojem ptičjeg izmeta.

Draškovići, ko zna zašto, nisu previše marili za dvorac, koji mijenja vlasnike, da bi ga 1803. godine kupio nadvojvoda Oton von Habsburg. Po njegovoj odluci su zatrpani šanci oko dvorca, izgrađen most i uređen park, o čemu govori i jedna od spomen-ploča u dvorištu.

U Sárvár se dolazi i zbog vrlo razvijenog lječilišnog turizma; desilo se 1961. da su bušilice što su tražile naftu iz utrobe zemlje izbacile ljekovitu vodu. Da turistima prošire popis zanimljivosti, gradski su se oci nekad dosjetili napraviti „Povijesnu stazu“, kako stoji na nekoliko putokaza duž kruga dužeg od kilometar. Početna točka je ulica između ulaza u dvorac i zgrade gradske uprave, a start je pored nedaleke rimokatoličke crkve svetog Laszla (Ladislava), podignute još za srednjovjekovlja, a obnavljane toliko puta da od početne sigurno nije moglo ostati baš ništa; pogotovo to nije balkončić iznad ulaza. Ispred crkve konjanički kip Nádasdyjevog husara s reljefom, postavljen 2011. godine u spomen na poginule u svjetskim ratovima, i višenamjenska drvena kućica: može poslužiti za služenje mise na otvorenom, kao Božićna suvenirnica, a bit će i za slične manifestacije za Uskrs. Bočno dvije biste: pjesnik i revolucionar Sándor Petőfi i prvi premijer Mađarske, nesretni grof Lajos Batthyány. I tako startaš, prođeš glavnom gradskom ulicom pa zaokružiš nekim sporednim i dođeš u park dvorca, a da na „Povijesnoj stazi“ ne nađeš doslovno ništa povijesno. Navlakuša za turiste, jest da uzalud drežde ne bi li ugledali nešto zanimljivo, ali barem fino prošetaju.

U parku se već nađe ponešto, točnije jedan spomenik čiji natpis ne znam pročitati te jedan, Židovima ubijenim 1944., kojem ne razumijem simboliku. Dva su za nas neobična, u obliku širokog naslona, jedan već spomenutom Sylvesteru Jánosu, a drugi u čast herojima Velikog rata s posebno istaknutim imenom Vilmosa Eöryja, ljekarnika, ali i jednog  od vođa Zapadnog prekodunavskog ustanka 1921., za što je nagrađen doživotnim položajem gradskog suca.

Ponešto se ima vidjeti i na novom trgu, na strani suprotnoj od dvorca i centra: jedan spomenik bez natpisa i, za mene, bez puno smisla, drugi, vrlo konkretan, čovjek koji nosi opeku, treći podignut u spomen 25-godišnjici bratimljenja s austrijskim gradićem Sontagbergom, četvrti žrtvama svjetskih ratova, peti Mađarskoj revoluciji iz 1956. i, kako je doslovno navedeno, žrtvama komunističke diktature… Ima ih i još, naredalo ih malo previse, čisto da se popuni prostor. Nejvrjednija je više od metar visoka otvorena Biblija ispred evangeličke crkve: sa slikama u boji, a može se i prelistati pa štogod i naučiti.

Ima i još nekoliko što starijih, što novijih crkava, ali bi Sárvár – čast svemu ostalom, pa i crkvama – bez dvorca bio jedno osrednje ništa i, dabome, nikad me ne bi vidio. Ovako, s dvorcem: baš sam sretan što dođoh u Sárvár!