Eisenstadt (Željezno), prijestolnica Gradišća i rusag Esterházyja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ima gradića i pravih gradova u kojima je vidjeti sve zanimljivo teška muka: em je razbacano, em je ispresijecano bezličnim stambenim četvrtima, em je osakaćeno i „maskirano“ novim gradnjama. Ima, međutim, i onih u kojima je dovoljno napraviti jedan obični krug i sve ti je, što bi rekli u Bosni, „na polatu“, a u Hercegovini „na poruči“. Jedan od potonjih je i Eisenstadt (Željezno), glavni grad nekadašnje Zapadne Ugarske (Deutsch-Westungarn), a od prije stotinjak godina austrijske pokrajine Burgenland, po naški Gradišće, također i kulturno središte Gradišćanskih Hrvata. Sa svega 14.816 stanovnika najmanja je pokrajinska prijestolnica i po tomu tek 14. grad u Austriji. Po onom što nudi je, pak, u samom vrhu.

Diplomatski „rat“ oko toga u kojoj će državi nakon raspada Austro-Ugarske završiti Gradišće potrajao je sedam godina. Na kraju je, 1925.,  podijeljeno, a nesuđeni glavni grad buduće pokrajine, Sopron, za Austrijance Ödenburg, ostao je s druge strane granice, u Mađarskoj, pa je Željezno, kao drugi najveći grad Gradišća, iznenada postalo prijestolnicom. Međutim, u državni ustav je kao takav ušao tek 1981.

Geografski, ali još puno više politički i kulturni centar Željeznog već stoljećima je palača Esterházy, grandiozno zdanje s čije se fasade kočoperi 18 plemenitaških lica te brojne i razgranate obitelji koja, kroz posebnu zakladu, i danas upravlja palačom. Gledaš ih onako mrke pa se i sam namrgodiš, a onda se sjetiš da je ovo sad Austrija i da ništa više ne ovisi o Esterházyjima. Sunčani sat na lijevoj i „pravi“ na desnoj kuli govore nam o dva doba: jedno je zauvijek prošlost, sad je tako kako je.

Inače je ovdje još od 13. stoljeća stajao dvorac, gotički, najprije u vlasništvu obitelji Gutk, od kojih ga kupuje obitelj Kanizsay, po naški Kanižaj, koja podiže obrambeni zid oko cijelog grada. Habsburgovci će ga preuzeti sredinom 15. stoljeća, a Esterházyji će ga pod svoju šapu staviti 1622. Tridesetak godina kasnije će ga proširiti i barokizirati pa će za naredna tri stoljeća postati glavna rezidencija prinčevske obitelji. Početkom 19. stoljeća, kad se shvatilo da više definitivno nema opasnosti od Osmanlija, šanci oko dvorca su zatrpani, a barokni je zamijenjen klasicističkim slogom.

Da skratim opis: dvorac je često uspoređivan s bečkim Schönbrunnom, nije tek tako „na sijelo“ Esterházyjima jednom došla čak i Marija Terezija, a poslije toga je suvišno bilo što dodati. Konac je ožujka, sezone još nije, pa se posjetitelji – zatvoreno je sve osim prodavaonice vina i suvenirnice – mimoilaze s radnicima što prave novu ogradu pored jednog od ulaza. S vinskih boca, osim Esterházyja, gleda i Josef Haydn. Rođen je u obližnjem seocu Rohrau, a ovdje je, u dvorcu, takoreći zaradio mirovinu, budući da je 30 godina na službi kapelnika skladao i svirao Esterházyjima. Vidjet ću drugdje u gradu i njegove spomenike, dva su, i njegovu kuću, i grob i još koješta, ali ću o tome posebno, drugom prigodom; i kad se Haydn stavi na stranu Željezno zanimljivosti ima napretek.

Grad se većim dijelom prostire na blagom pristranku. Ispod dvorca je ravan, a na kontra stranu je uzbrdo. Uzbrdo treba i do okruglog zdanja iznad dvorca što izdaleka podsjeća na rimski hram Herkula Pobjednika. Osoba u čiju čast je sagrađena moćna rotonda nije, međutim, ratovala, barem ne oružjem; štoviše je bila žena, ali ne obična, već princeza, jedna od Esterházyjevih, imenom Leopoldina, pa hram nosi ime po njoj. Park oko hrama je ogroman, kraja mu se ne vidi, a bome i ne traži, budući da pogled leti prema dvorcu, a još više prema jezercetu, između hrama i dvorca omeđenom kamenim gromadama kroz koje vijuga zakučasta kamena staza, uža od seoskih putova u najkamenitijim djelićima Hercegovine. Da osmisli hram i kompletan ambijent iz Venecije je pozvan veliki Antonio Canova, ključni lik neoklasicizma, što će reći da je kompleks stoljećima mlađi od dvorca. Leopoldina je bila toliko bitna „faca“ da se Canova prihvatio svog omiljenog alata, čekića i dlijeta, pa je isklesao u prirodnoj veličini. Nakon svega nije baš lako okrenuti leđa hramu, jezeru i parku pa se vratiti među ljude; sreća pa je ambijent Željeznog topao i prijemčiv.

Kako je Crkva za prošlih stoljeća bila važna barem koliko i politika, i ona je imala svoj centar, i to na platou u Obersbergu, kako mu i ime kaže, u gornjem dijelu grada. Crkveni centar je, uostalom, lako naći: u čitavoj srednjoj Europi on je tamo gdje se na trgu visoko u nebo uzdiše pil Svetog Trojstva. Crkva je posvećena Pohodu Blažene Djevice Marije, znana je i kao Brdska i Haydnova crkva, a vjernici u nju dolaze i zbog Kalvarije Marije Lanzendorf. Naravno da su i nju dali sazidati Esterházyji, otud i njihov grb iznad lučnih vrata, a temeljni kamen položen je 1715. godine. Kamion s dizalicom dugo se „teli“ između crkve i kipa Presvetog Trojstva, nikad spustiti jedan obični kontejner, pa obilazim crkvu sa svih strana. Poizdalje nalikuje kakvoj tvrđavi, a „izdaju“ je sveci poredani duž stepeništa. Gospa prekrasna, jedna od najljepših koje ikad vidjeh, a potpuno je ista i iste veličine na pilu Presvetog Trojstva i na glavnom oltaru kalvarijskog dijela, koji gledam kroz rešetke. S druge strane je mali Haydnov trg s ulazom u drugu, prizemnu crkvu, s njegovim grobom, ali ću, rekoh, o tome drugi put.

Između Obersberga i palače Esterházyjevih, na trgu nazvanom po španjolskom knjižaru i utemeljitelju Reda braće milosrđa sv. Ivana od Boga, inače katoličkom svecu, zaštitniku bolnica, bolesnika i medicinskih djelatnika, kao i cijele Granade, Johannesu von Gottu,  stoji crkva svetog Ante Padovanskog, uklopljena u bolnicu. Duga priča, ali ništa nije dugačko ako se dobro skrati: za srednjovjekovlja se tu nalazila ubožnica za prestarjele i nemoćne, a kad je, 1760., predana na skrb franjevcima, uklopili su 20 godina prije toga izgrađenu crkvu u zajednički objekt s novoizgrađenim samostanom, bolnicom i ljekarnom. I ovdje iznad ulaza grb Esterházyjevih, očito su financirali gotovo sve, ali je zato grad bio njihov malne 1/1.

S leđa crkvi-bolnici, u ulici što vodi prema franjevačkoj crkvi, Haydnova je kuća i Zemaljski muzej Burgenlanda iliti Gradišća. Prolazim pored muzeja, Burgenland je, oko toga gotovo da nema dvojbi, vještački stvorena pokrajina i ne vjerujem da bih nešto posebno omastio putopisne brke. U obližnjem Austrijskom židovskom muzeju bi sigurno bilo zanimljivije, ali čemu i to kad s ulice vidim ulaz u staro židovsko groblje. Ovo je ustvari nekadašnja židovska četvrt, jedna od sedam „svetih židovskih zajednica“ (tzv. Siebengemeinden) u Gradišću, gdje su se Židovi protjerani iz Beča, njih oko 3.000, mogli nastanjivati milošću koga drugog nego Esterházyja, konkretno (za mene) izvjesnog Paula I. de Galantha. Na to danas podsjećaju privatna sinagoga rabina Samsona Wertheimera (1658. -1742.), u kojoj je sad muzej, te subotnji lanac iz 1875. godine u kamenom stupu, kojim je četvrt zatvarana u subotu, židovski sveti dan. Pločom je označno mjesto nekadašnje sinagoge, spaljene 11. studenog 1938., u Kristalnoj noći; sada je tu sjedište ovdašnje podružnice „Generali gruppe“. I groblja, dva, novije i, posebno, staro, korišteno od 1679. do 1875., koje se smatra jednim od najznačajnijih u Europi. Nekoliko stotina stela i srodnih spomeničkih formi podsjeća na nekad jaku, ali sada mrtvu vojsku, postrojenu – tako je, znamo, završilo – za strijeljanje. Sa strane su, uz ogradni zid, naredani spomenici koji su pod kraj Drugog svjetskog rata na ulazima u grad korišteni za podizanje protivtenkovskih prepreka. Eh, da je znati hebrejski alfabet i jidiš, koliko bi se sudbina iščitalo! Židovi su, ako to uopće treba reći, gotovo bez izuzetka – živa su se vratila samo dvojica! – pobijeni tijekom rata, a grad su 1945. oslobodile postrojbe Crvene Armije te je pod sovjetskom okupacijom – danas na to ne podsjeća baš nijedan detalj – ostao sve do 1955.

Grad je, kao valjda svaki u Austriji, prepun prekrasnih, uglavnom baroknih i uglavnom solidno očuvanih portala, mada se nađe i poneki zabravljen i zaboravljen od svih. Iznad jednih sveci, oslikani onim finim starinskim bojama, iznad drugih ljudske glave (uvijek se zapitam ko su ljudi koji su kiparima bili modeli?), iznad trećih grbovi i natpisi, iznad četvrtih „obični“ ukrasi, a na jednom zidu – tu valjda, čim ispod njih piše „Orgelbau“, živi majstor za gradnju orgulja – minijaturne orgulje. Iznad jednog, pak, grbovi osam država, kakvi se obično stavljaju na ulaze u veleposlanstva i konzulate. Iza portala je bašta caffea „Central“, a grbovi označavaju da je tu okupljalište stanovnika Željeznog iz Makedonije, Maroka, Slovačke, Rumunjske, Ukrajine… Dosjetljiva reklama, nema šta, pogotovo ako oni na koje se odnosi „padaju“ na ovakve fore. Mimo svih je portal i čitavo pročelje gradske vijećnice, s kraja na kraj oslikane biblijskim scenama i rimskim božicama. Pitam se kako bi reagirali u, primjerice (vrijedi i za ostale) u Vlasenici, Grudama ili Zavidovićima kad bi im na zgradi općine naslikali Junonu, Veneru, Minervu, Prozerpinu… Dabogda da bi prošlo. Doduše su zidne slikarije ranorenesansne, tek naknadno barokizirane, a ovdašnja vijećnica sazidana 1560., u doba dok se u našim krajevima nemilice rušilo i ono malo građevina koje su podsjećale na neka normalnija i slavnija vremena.

A svetačkih kipova, njih, brat bratu, ima za dva kalendara: proviruju iz visokih niša, prijekorno strijeljaju pogledima s pilova, mašu zastavama iz nekih davnih bitaka, dodvoravaju se prolaznicima… Govorim, dakle, o onim u gradu, a ne, recimo, u franjevačkoj crkvi, u koju također ulazim – tu im se ni broja ne zna, pogotovo što ih na nekim od reljefa ima u grozdovima, kao da su ih snimili na kakvom rajskom svetačkom kongresu pa ih prema slici isklesali. Inače su fratri ovdje od 14. stoljeća, ali su Osmanlije 1529., za napredovanja prema Beču, do temelja srušili njihovu prvotnu crkvu. Današnju, posvećenu svetom Mihovilu, darovao im je točno stotinu godina kasnije, dodavši joj i samostan, neki grof Nikola, dabome od Esterházyja, koji su tu, u istočnom krilu samostana, ali samo prinčevska loza, pokapani sve do najnovijeg vremena – posljednji je, 1989., u njoj smiraj našao princ dr. Paul Esterházy. Čim je tako, nema potrebe opisivati crkvenu ponutricu. Bilježim tek plakat s vrata, s kojeg gledaju dvojica 1945. godine – nije toga bilo samo kod nas – ubijenih svećenika, a jednom od njih, ondašnjem gvardijanu i ex-provincijalu Kapistranu Pielleru, ispred imena stoji titula ddr., što znači da je bio trostruki doktor znanosti. Sjećam se da je naš lani preminuli profesor fra Serafin Hrkać bio ddr., ali da neko ima tri doktorata, e, to dosad ne vidjeh.

Izvan glavne ulice vidjet ću i jedan sarkofag s prelomljenim poklopcem, Rimljani su i ovuda itekako špartali, na jednoj fasadi, tako bih ih nazvao, „algebarsko-geometrijske slike“, na drugoj slikovni mozaik jednog bečkog osiguranja, da ga sad ne reklamiram, na trećoj, rekao bih po neredu oko njega, alkemičar. Fontana nekoliko, ovakvih i onakvih, a u jednoj, malo pored centra, netipično za Austriju, povelika gomila smeća.

Naravno da neću propustiti prigodu obići u jednom dijelu dosta dobro očuvane masivne gradske zidine iz 14. stoljeća, one što su ih gradili Kanizsayi. Dio gradskog područja bio je nastanjen još u halštatskom razdoblju, a grad se prvi put spominje 1118. godine kao “castrum ferrum”, čemu duguje i današnji njemačkojezični naziv, mada je službeno stoljećima bio mađarskojezični Kismarton. Status slobodnog kraljevskog grada kupljen je 1648. godine za 16.000 guldena i 3.000 vjedara vina.

Uza same zidine pribijena je župna crkva svetog Martina, sagrađena 1628. na požarištu izgorjele, a današnji gotički slog dobila je u 20. stoljeću, dakle, takoreći, “prekjučer”. Istodobno je, 1960., kako ovdašnji većinski Austrijanci – većinom su postali tek nakon pripojenja Austriji, dotad su dominirali Mađari, kojih danas ima svega 2,7 posto, manje od Hrvata (četiri postotka) – ne bi više bili pod vlašću mađarskog biskupa, u Željeznom ustanovljena biskupija, promaknuta u katedralu. Kako je s tri strane “zagušena” zidinama i zgradama, a otvorena jedino s jednog od bokova, teško mi je izjasniti se o uspješnosti najnovije obnove.

Ni za kapelu svete Magdalene, na brdašcu preko puta zidina, podignutu 1764., ne može se reći da je lijepa, ali svakako nije nezanimljiva. Osim mnogo kipova, čak i sjedećeg Krista, što baš i nije često, nailazim i na ploče s imenima poginulih u Prvom, ali i u Drugom svjetskom ratu. Znamo na kojoj je strani bila Austrija do 1945. i rijetki su spomenici koji odaju počast poginulim, a previše je imena da bi se radilo o onima koji su se odlučili za stranu suprotnu Adolfovoj. Eto, nisam pametan, uglavnom je pored crkve i spomen-kosturnica, a poginuli u oba rata jednako su tretirani.

Tako… Mali predah na Altdorferu, u donjem dijelu grada, uz zlatnim trakama okružen pil s nekim positnim svecem na vrhu, gdje je, kaže opširni tekst ispod stakla, u 18. stoljeću radila prva gradska pekara, pa kući. Samo, gdje mi je ono ovdje kuća?