Nagycenk, vječno počivalište Széchenyija

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Šta prvo uradimo kad uđemo u neku državu u kojoj se ne troši euro? Odemo, naravno, u mjenjačnicu. Ako to uradimo u Mađarskoj i damo onoj djevojci iza stakla 100 konvertibilnih maraka… Uh, pardon, pogledat će nas upitno, kakve su to novčanice, koja je to država?! Dobro, ali ako joj pružimo barem 20 eura, možemo biti sigurni da ćemo prvo ugledati novčanicu od 5.000 forinti i na njoj Istvána Széchenyija.

Svaki veći grad ima spomenik „Najvećeg Mađara“, kako ovdje oduvijek tepaju Istvánu Széchenyiju, ali se samo jedno mjesto, selo od 2.003 stanovnika, može pohvaliti da „ima“ njegove zemne ostatke.

Selo se zove Nagycenk, a leži na zapadu Mađarske, blizu padina planine Soproni. Prvi put se, pod imenom Zenk, a po vlasnicima, braći Czenki, spominje još 1291., a ono Nagy- prvi put mu je dodano 1544. Nijemci ga zovu Großzinkendorf, a Hrvati Cinka, Cienka ili Cienjka. Blizu sela arheolozi su pronašli ostatke naselja iz brončanog doba, kao i grobove sa spaljivanjem iz halštatskog razdoblja, a na sve se nastavilo rimsko pa avarsko groblje.

Vlasnici su se mijenjali i mijenjali. Među njima su bili i „svemoćni“ Nádasdyji, sve do – zbog Zrinsko-frankopanske urote – pogubljenja Ferenca III., 1671., nakon čega ga pod svoju šapu stavljaju Draškovići, od kojih ga samo sedam godina kasnije kupuje biskup Győra György Széchényi. U obitelji ostaje sve do 1945. i dolaska „narodne vlasti“.

Mađarska ravnica djeluje zbunjujuće na ovakve kao ja, navikle na brda i klisure; da bar ima tvorničkih dimnjaka, lakše bih se orijentirao, ovako ostaje zvirljati u crkvene zvonike i tražiti, često uzaludno, ono što se našlo podalje od njih. Dva glavna mjesta, mauzolej Széchenyijevih i dvorac Széchenyijevih, ipak je lako naći, mada ću prvi put, zaveden putokazom prema kipu Svete Obitelji, postavljenom usred polja, ipak uspjeti promašiti. Budući da je kip odličan, vrijedilo je.

Mauzolej je, gdje bi drugo, uz crkvu, a crkva se vidi s ceste što je odvaja od zgrade osnovne škole, nazvane, dakako, po Istvánu Széchenyiju. Crkva je blizu, svega stotinjak metara je do brežuljka na kome se ustobočila, ali istodobno i daleko, budući da je tih stotinjak metara četvornih zapasalo čitavo krdo spomenika. Jedan je, lijep cvjetni kameni križ, stao odmah uz cestu; nije baš da razumijem kome i čemu je podignut, ali vjerojatno, barem to sudim po brončanoj karti na postolju pored spomenika, ima veze s onima koji su se nakon Trianonskog ugovora izborili da ovo područje ipak bude dijelom mađarske države.

Sljedeći spomenik je piramida na kojoj je tekst lako razumljiv, spomen je to na 31 mještanina što im je živote prekrižio Prvi svjetski rat. Da ne bi pravili novi spomenik za novi, Drugi svjetski rat, nadležni su u dnu piramide samo dodali ploču s još 42 imena. Blizu je i pano s kartom te kratkim tekstovima i slikama svih mjesnih znamenitosti, a sa strane je posađen visoki, izvrsno izveden mramorni stup kojeg obavijaju listovi i grozdovi vinove loze; na vrhu Gospa s Djetetom, ispod nogu anđeo i smjerni svetac pogleda oborenog ka zemlji. Bogu Božje, ali i cara se treba namiriti, a ovdje je car, naravno, István Széchenyi, postavljen na visoki postament, stamen i samouvjeren, desne ruke podignute da li na pozdrav, da li na ono „Za mnom!“ Spomeničić s kratkim tekstićem i škrtim crtežom zadjeven je i ispod jedne smrče.

Kao što ne prepoznah onog u Gospinom podnožju, tako ne prepoznajem ni čudaka što se skrio iza krošnje jednog tisa i umišlja – zažmirio je, možda je usred krunice – da ga ne vidi niko osim Onog Gore, ali bih se, zbog križa u naručju, biskupske mitre i ostatka odežde, smio opkladiti da je na stupu već spomenuti đerski biskup György Széchényi; on je, naime, izganjao da Széchényiji postanu plemenitaši, preciznije grofovi. Ako nije on, onda je garant sveti Ivan Nepomuk, i njega često istešu ovakvog nekakvog. A tek čitav koloplet lica, torza, nogu i ruku na sljedećem, također bogato ukrašenom stupu; jedino što pri dnu mogu pročitati da je naručitelj neki Joszef Gutjahr, bog da mu dušu prosti, što govori da je spomenik podignut dok su Nijemci ovdje još činili većinu.

Ostaje – već sam na ravnom – još jedna Gospa, sklopljenih ruku, zagledana u nebo, i evo me ispred crkve svetog Istvana Kralja, što će reći mađarskog svetog Stjepana. U onom dokumentu iz 1291., taman kad su fratri prvi put provirili u divljinu Bosne, na ovom istom mjestu se spominje crkva Svih Svetih, koja će puno kasnije, jer su Nádasdyji bili to, postati protestantska, ali će ponovno postati katolička kad se, 1660., Ferenc Nádasdy povrati na katoličanstvo. Nakon obnove iz 1724. bit će stavljena pod zaštitu svetog Ivana Krstitelja, a nova, podignuta po Istvánu Széchenyiju, točnije po njegovoj udovici i sinu od 1860. do 1864., u svete kraljevske ruke svetog mađarskog kralja. Otud, dakako, grb obitelji Széchenyi na glavnom ulazu, čega ima i unutra, samo što, budući da je crkva zaključana, ništa od toga neću imati prilike vidjeti. Iznad vrata je isklesana srednjovjekovna crkva koju čuvaju dva lava.

Zato samo nastavljam prema slavolučnoj kapiji s križem, a onda i prema mauzoleju. Groblje se do 1778. nalazilo oko crkve, a onda je Zsuzsanna, udova Antala Széchényija, odvojila dio zemljišta za novo, sadašnje, te podigla kapelu, koju će nešto kasnije, od 1806. do 1819., proširiti Ferenc Széchényi, dodavši joj obiteljski mauzolej. Prilično jednostavno pročelje s dva dorska stupa što nose vijenac i timpanon. Iznad vrata zlaćani polukružni reljef, alegorija vjere s pomalo prenatrpanim motivima. To je, uz neprevodljive gnome duž prilazne staze, sve što se da vidjeti od mnogo čega predstavljenog na panou pored ulaza u groblje. A šta bi falilo vidjeti natpis „Bili smo kao vi, bit ćeš kao mi: prah i pepeo”, koji podsjeća na zapise s naših stećaka, ili orgulje na kojima je Széchényijima jednom zasvirao čak i Franz Liszt!

Széchényija ima i danas, nisu izumrli, kao brojni drugi slavni rodovi, pa ih i sad donose u Nagycenk. Ne mogu, dakako, svi u mauzolej, to je samo za one najistaknutije, ali ih evo po groblju, pokopano ih je ovdje 48. Neki su, čekajući kartu za bolji svijet, napravili sebi male mauzoleje, zatvorene, otvorene ili pregrađene čeličnom rešetkom, dok su se drugi radije odlučili za „obične“ grobove. Već spomenuti Zsuzsanna i Antal, graditelji kapele, kao i čitava njihova grana, uranili su sa smrću pa su ostali vani, na ledini, doduše u mramornom sarkofagu kakvog se ne bi postidjeli ni rimski carevi.

Zsuzsanna je dala zasaditi i dva kilometra dug drvored iz središta mjesta do ulaza u dvorac Széchenyijevih, druge velike atrakcije Nagycenka. Gdjegdje je, uz cestu, „čist“, gdjegdje zapušten. Prolazim pored male zgrade Općine, a cilj mi je Muzej željeznice. Na otvorenom je, računam, vrijedi vidjeti, ali se ispostavlja da se – trenutno je zatvoren – vidjeti može samo preko ograde; lokomotive, vagoni i čitave male kompozicije, džinovski željeznički zupčanici, rampe, prometni znaci… I, ispred jedne kućice bista. Dohvaćam je zoomom, grof Ödön Széchenyi (1839. - 1922.). Živopisan lik, utemeljitelj državnog vatrogastva u Mađarskoj, a potom i u Osmanskom Carstvu.  Bio je mornarički časnik, ali, takoreći, nema čim se nije bavio, pa je, uz ostalo, zaslužan za osnutak prvog mađarskog putničkog društva i budimpeštanskog Brodarskog društva, jedan je od utemeljitelja budimpeštanskog kazališta i Mađarskog hortikulturnog društva, predsjednik Peštanskog šahovskog kružoka, preteče kasnijih šahovskih klubova, itd, itd. Prvi je, na parobrodu „Mala sirena“, u društvu još jednog čudaka, nekog Alajosa Folmanna, čitavu Europu prešao vodenim putom, čak su u Pariz, na Svjetsku izložbu, stigli Dunavom, Majnom, Rajnom, Marnom i Senom, za što je dobio odlikovanje francuskog cara Napoleona III. U Carigrad je 1870. otišao gotovo slučajno, a četiri godine kasnije imenovan je zapovjednikom vatrogastva u Osmanskom carstu. Štoviše, bio je prvi kršćanin s činom paše koji zbog toga nije morao preći na islam.

Do ulaza u dvorac vidjeh veliki kip turul-ptice, dakle sokola, simbola mađarske nacije, jednu Gospu kako sklopljenih ruku gleda u Attila Barcza, zastupnika Fidesza u mađarskom parlamentu, te jedno visoko kameno raspelo.

A ni u dvorac se ne može i, kažu radnici, neće se moći još zadugo :(

Traje, naime, temeljita rekonstrukcija za koju je osigurano dvije milijarde i 189 milijuna forinti ili 10.825.611 KM! Brojne kapije ili zatvorene ili se oko njih izvode radovi. Na jednoj mi radnici što slažu kaldrmu od granitnih kocki – da nisu, optužio bih ih za kockanje :) – velikodušno dopuštaju da koji metar ušetam u beskrajno dvorište i fotografiram dvorac. Lovim ga i kroz ogradu, ovdje i ondje, a prošavši stotine metara nađe se i poneka dobra slika, ali to je sve. Ništa, dakle, od posjeta Memorijalnom muzeju Istvána Széchenyija, ništa od izložbi, ništa od šetnje parkovima koje izdaleka gledam gotovo pohotno.

I dvorac je pripadao Széchényijima do 1945. i dolaska „narodne vlasti“, a onda su gazauzele skitnice, beskućnici i slični. Sreća što nije trajalo dugo, kojih 15-tak godina, neko se ipak sjetio da je István „najveći Mađar“.

E, a meni, da posjetim dvorac, valja sačekati da oni što kockaju na kapiji potroše onih 10-11 milijuna maraka :)