Lugoj: Rumunji, svi u jednoj zemlji ili svi u jednom grobu (Transilvanijom uzduž & poprijeko 1)

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad bi se sa sve četiri strane svijeta preko karte Rumunjske pružila po jedna dijagonalna linija, presjekle bi se, naravno, negdje u središtu spomenute države, takoreći, u srcu. Srce su, sa širokim okolnim područjem, sa svih strana zatvorili planinski vijenci Karpata i Bihora pa je kroz povijest uvijek promatrano kao zasebno, svoje, drugačije od svega što ga okružuje. Stoljećima su, pogotovo u gradovima, većinsko stanovništvo činili Mađari i Nijemci, uglavnom Sasi, dok su Rumunji ponajvećma živjeli po okolnim selima, a sve se promijenilo otkako je taj prostor postao dijelom Rumunjske, pogotovo nakon što je čelom omraženog komunističkog vođe Nicolaea Ceauşescua, vlasnika života svakog stanovnika Rumunjske, prosvirao milijun puta zasluženi metak; malo nakon toga tisuće Nijemaca su zauvijek napustile državu.

Dakle, Transilvanija! Nijemci su je zvali Siebenbürgen, po naški Sedmogradska, a Mađari Erdelj. Bit će da su odnekud s tih strana i preci Balaševićeve „dukata vredne“ Bube Erdeljan :)

Ne znam koliko godina je prošlo otkad sam prvi put poželio protabanati Transilvanijom. Godine su prolazile, želja nije. I napokon… Lugoj – Deva – Hunedoara – Orăștie – Sarmizegetusa Regia – Alba Iulia – Sebeş – Mediaș – Sighișoara – Brașov – Sibiu. To nije sve; između nabrojanih gradova uglavila su se mnoga manja ili veća mjesta, ponajprije ona, a na desetke ih je, što iznad njih do neba strše tornjevi srednjovjekovnih utvrđenih crkava (sedam ih je na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine). Naravno da sam popio čašu krvavocrvenog vina s grofom Drakulom :) u njegovoj tvrđavi u Branu, ali nisam propustio ni mnogo drugog zanimljivog, primjerice velebne i bajkovite utvrde Rupea i Făgăraș, reski fijuk kopalja Dačana i Rimljana ili čudesni vulkanski kamen i kobaltne stijene u Racoșu. Bilo je u planu još štošta, ali se nikad ne može stići sve, a ponešto i tako treba ostaviti za sljedeći odlazak, inašallah :)

Sve će to doći na red, a počinjem od Lugoja (Lugoža ili Lugoša), grada koji pripada županiji Timiş i rumunjskom dijelu Banata, što mu ga dođe kao neka vrst „predulaza u Transilvaniju“. Ovaj predio s Transilvanijom najbolje povezuje Mihai Vitezaul, poznat i kao Mihael Hrabri. Elem, Mijo Vitez, tako ću ga zvati za mnogih susreta po Transilvaniji, prvi je, kao knez Vlaške, krajem 16. stoljeća, ujedinio tu pokrajinu s Transilvanijom i Moldavijom. Nije trajalo dugo, evo mu na spomeniku ispod imena stoji, od 1593. do 1601., ali je to, uvjereni su Rumunji, bio začetak moderne rumunjske države. Zato je ovdje slavljen kao nacionalni heroj, jedan od najvećih. Povelika i povisoka bista stoji na mjestu gdje ss početkom 13. stoljeća ustobočila lugoška utvda, a sada Europsko sveučilište "Drăgan", do čijeg glavnog ulaza vodi replika srednjovjekovnog tvrđavskog pomičnog mosta. Mijo Vitez sa zapovjedničkim rogom zakačenim na kacigu nalik turbanu, otresitog pogleda, gord kao da je dobio dojavu da će sutra kijametski dan, izdaleka nalikuje Turčinu.

Svojevrsnu poveznicu Lugoja i Transilvanije čini i Traian Vuia (1782. i 1950.), svjetski priznat i poznat izumitelj i jedan od pionira zrakoplovstva. Prvi je u svijetu, 1906., praktično pokazao da se leteći stroj, jureći običnm cestom, može odvojiti od zemlje i poletjeti. Prvi put je, doduše, u Montessonu kod Pariza, letio svega 11 metara, o čemu su pisale sve onda najpoznatije svjetske novine, ali je utro put Louisu Blériotu u dizajniranju jednokrilaca. Slave ga i Francuzi, oni su mu osigurali keš za njegove pothvate, ovdje mu je, gdje je započeo, na spomeniku oslikan njegov, kako ga je nazivao, leteći automobil, a temišvarska zračna luka nosi njegovo ime. Poveznica s Transilvanijom je to što je u Pokretu otpora tijekom Drugog svjetskog rata predvodio transilvanske postrojbe u Francuskoj. Selo Bujoru danas se zove Traian Vuia; ispada, eto, da je genijalni letač rođen u samom sebi :)

Lugoj inače broji malo manje od 50.000 žitelja i drugi je po veličini, nakon Temišvara, u Timiškoj županiji. Kao i drugdje, Rumunji su prije stotinjak godina činili tek oko trećine, a sad ih je više od 80 postotaka. Rijeka Tamiš ga dijeli nadvoje. (Kako je ono pjevao Branko Ćopić: Šušum bušum, gle ga miš / mirno spava uz Tamiš! / Dođi maco da vidiš :) Nekadašnji Njemački Lugoj i Rumunjski Lugoj povezuje željezni most koji nisu izgradili ni Nijemci, ni Rumunji, već, 1902. godine, Austrijanci. Grad se prvi put spominje 1334. godine u jednom registru papskih dažbina. Pod osmansku vlast pao je nakon godina borbi 1658., ali je od 1718. i Požarevačkog mira pod austrijskom upravom, da bi potom postao dijelom Ugarske i 1849. bio posljednje sjedište revolucionarne vlade Lajosa Kossutha prije jenog bijega Osmanlijama. „Majci Rumunjskoj“ Lugoj se vratio 1918.

Glavna znamenitost grada je Toranj svetog Nikole, jedini ostatak nekadašnje pravoslavne manastirske crkve svetog Nikole, utemeljene nekad u 14. ili 15. stoljeću, oko čega se znanost nikad nije do kraja usuglasila, a prevladava stav da su ga, uz drvenu crkvu, prvotno podigli monasi iz Vlaške. Od kamena je, u baroknom stilu, sagrađen 1726. Iznad šupljeg prizemlja, ukrašenog s nekoliko ikona, blješti izvrsno izveden bareljef s natpisom i likom Svetitelja.

Najstarija crkva je barokna rimokatolička Presvetog Trojstva, iz 1733. godine, kojom upravljaju franjevci, a do Ceauşescuovog pada koristili su je, uključujući i tajnog biskupa Ioana Ploscarua, i vjernici Grkokatoličke crkve, koju je komunistički režim 1948. stavio izvan zakona i oteo joj kompletnu imovinu.

Tek nešto malo mlađa – građena je od 1759. do 1766. – je također barokna pravoslavna katedrala Uspenja Presvete Bogorodice, veličinom i visinom tornjeva od 57 metara jedna od najimpresivnijih sakralnih građevina u rumunjskom Banatu. Moćan ikonostas, viši od devet metara, po svemu sudeći odlična akustika i nekako odviše svjetovne freske, jedva nalik uobičajenim pravoslavnim.

Mnogo mlađa (1843. – 1854.) od njih je bjeloputa neoklasicistička grkokatolička katedrala Silaska Svetog Duha. I ona je bila oteta, a prilično je tužno što su oteto kao svoje prihvatili čelnici Rumunjske pravoslavne crkve, koristeći do 1990. katedralu kao običnu župnu crkvu. Ondašnji pravoslavni mitropolit Nicolae Corneanu ipak je bez puno pompe vratio katedralu stvarnim vlasnicima, a grkokatolički biskup Ploscaru preuzeo ju je na kraju procesije koju je poveo iz rimokatoličke katedrale, služivši u njoj prvu grkokatoličku liturgiju u Rumunjskoj nakon 42 godine.

Kad sam već kod crkava, ne mogu ne spomenuti ni monumentalnu pravoslavnu Crkvu Uskrsnuća. Podignuta je devedestih godina prošlog stoljeća; to je bio odgovor pravoslavnih vjernika komunistima, pogotovo što se na mjestu na kome se uzdiže do demokratskih promjena nalazilo zapovjedništvo lugoškog vojnog garnizona. Nova, a lijepa, što i nije baš čest slučaj. Vrata kao da su djeljali konjički drvorezbari. Inače bijela, a  bjelinom lepršaju dvije državne plavo-žuto-crvena zastave. Spomenik je na trgu ispred crkve zasluženo dobio Ioan Dragalina, general koji je 1916. godine u Dolini Jiu poginuo una čelu svoje vojske. Zato je valjda i predstavljen u prostoj vojničkoj kapi umjeo u paradnoj generalskoj odori. Na četiri strane postamenta stoje četiri dopadljiva brončana reljefa koja tematiziraju njegov pristup vojsci i ratu te ranjavanje i smrt.

I ukrajinska pravoslavna crkva, iako brojčano mala zajednica, ima svoju bogomolju. Pod zaštitom je svetog Volodimira, kome pomaže sveti Petro Mogila, u 17. stoljeću mitropolit Kijeva, Galicije i cijele Rusije, inače rođen u rumunjskoj Suceavi, u Bukovini. Tek joj je četrvt stoljeća i također spada u impozantnije. Na jednom slijepom prozoru Ćirilo i Metodije, na drugom Volodimir i Olga. Neko će na prvu pomisliti da su Volodimir Zelenski i supruga mu Olga postali sveci, ali su na zidu oslikani „samo“ sveta Olga Prekrasna, kijevska kneginja iz 10. stoljeća, i njen unuk, sveti Volodimir, također kijevski knez. U sjenovitom dvorištu neobična, obojena bista Tarasa Ševčenka. Za mene je Ševčenko bio svetac barem koliko i Olga i Volodimir; pravi pjesnik, a on je to bio, do peta je uronjen u Božje.

Ako ćemo o pjesnicima, evo i Mihaia Eminescua, najpoznatijeg Rumunja u tim svijetovima. Susret ću ga, nakon što krenem dalje, u gotovo svakom gradu. Dugokos, pogledom daleko od ovosvjetskog. Umro je u 39. Što pjesnik umre mlađi, više je slavljen.

Ako ćemo, pak, općenito o umjetnicima, u jednom od parkova nailazim na skladatelja Filareta Barbua, a na drugom kraju grada na njegovog duhovnog oca Iona Vidua. Obojica su Lugošani, čašćeni diljem Rumunjske, a po Viduu je nazvan i najpoznatiji ovdašnji pjevački zbor. Osnovao ga Barbu.

Umjetnike je – tako to biva, makar bili svjetski poznati – uvjerljivo, ispred zgrade Općine, nadvisio Eftimie Murgu (1805. – 1870.), filozof, pravnik i – naravno da je to ključno – političar, zastupnik u mađarskom parlamentu u doba Revolucije 1848. Za njega sam čuo još 2008., kad sam prvi put boravio u Rumunjskoj, na sveučilištu u Reșiți kod Temišvara, nazvanom po njemu. Ovdje je, u Lugoju, kao veliki protivnik Habsburga, izabran za zastupnika, ovdje je negdje, gdje sad stoji obrončen, tada održao najveći dotad zabilježeni skup Rumunja, s koga je vladajućem establišmentu upućena peticija o položaju rumunjskog naroda u Mađarskoj i Banatu.

Ipak ni Murgu nije najveći već još jedan „naš čovjek“, tj. Lugošanin, Iosif  Constantin Drăgan (1917. – 2008.), biznismen, pisac i povjesničar, rimski doktor prava, jedan od najbogatijih Rumunja svih vremena. Kontroverzan u političkim pogledima, od simpatizera talijanskih fašista tijekom studija do otvorenog divljenja rumunskom vođi Ionu Antonescuu i njegovoj „Željeznoj gardi“, rumunjskoj inačici ustašstva, te navodne suradnje sa zloglasnom Securitateom, sve je sprao dolarima zarađenim trgovinom energentima, kojima je osnovao ne samo već spomenuto sveučilište već i radio, televiziju, dnevne i tjedne novine te stotinu drugih čuda. Ako se neko još sjeća mog putopisa iz Kladova i, s druge strane Dunava, u Orşovi, najvećeg kipa u živoj stijeni u Europi, Decebalovog, da, i to je financirao Drăgan. I evo ga, visoko iznad običnog puka, k tomu još s knjigom u ruci. Da lova može sve, pokazuje i to što je Drăgan, budući da joj je darovao keš za mozaike, ovjekovječen na jednom od njih u pravoslavnoj crkvi Uspenja Majke Božje.

Glavni je ipak Spomenik herojima 1916. – 1918. Masivni postament od granitnih kocki s nekoliko bareljefa i tri metra visokim kipom vojnika u jurišu. Bareljefi su se mijenjali: neke od prvotnih pretopili su komunisti i stavili svoje, a onda je nova vlast uništila njihove i vratila stare, kako kraljica Marija razgovara s Lugožanima i kako čelnici Transilvanije i Banata uručuju kralju Ferdinandu odluke sa skupa Eftimija Murgua, a tu su i rimska Rea s njenom vučjom dječicom, Rumunji se furaju da su sljednici Dačana i Rimljana, te, k'o šlag na tortu, znamenita izreka  Gheorghea Tătărescua "Rumunji, svi u jednoj zemlji ili svi u jednom grobu". Slično se desilo s još jednim kipom, nekad jednim od glavnih motiva Lugoja, liberalnog političara Duce Petroșanija: komunisti su ga odnijeli „na hlađenje“ i od bronce napravili kip sovjetskim vojnicima, kojem, pak, danas nema ni traga.

I tako dalje, i tako dalje, ali je najljepši spomenik što prikazuje djevojčicu s glazbalom u ruci; u narodnoj nošnji je, kao i ljudi u kolu ispod njenih nogu. Nema politike, nema parola, samo igraj i sviraj.

I finih baroknih zdanja, i spomen-ploča poznatim sugrađanima, i poneki svetac ispod potkrovnih vijenaca, i u nas još rijedak običaj, kućica s knjigama koje se mogu ponijeti…

Na kraju, ovdje je rođen Béla Lugosi, najpoznatiji filmski Drakula. Jest da su lugoški putokazi, ali baš svi, izblijedjeli od sunca i potpuno nečitki, ali ja znam na koju ću stranu…