Putujte s nama

Făget: Naklon svecima zarobljenim ispod folije (Transilvanijom uzduž & poprijeko 2)

„Dačka sablja“ predstavlja, po predaji i povijesnim zapisima, najubojitije oružje Dačana u borbi protiv Rimljana. Otkrivena je prije 15 godina, prigodom obilježavanja 1900. obljetnice smrti dačkog kralja Decebala.
Lifestyle / Putujte s nama | 11. 11. 2022. u 14:03 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U Lugoju se baš zadržasmo (da, zaboravih reći, dvoje nas je na transilvanijskom lunjanju) pa na konak svratismo u Făget (Fađet), sjedište male općine sa svega nešto više od 7.500 stanovnika. S terase se – eno slike u galeriji – divimo izlasku sunca pa ćemo pritegnuti opanke i  put pod noge.

Făget sam po sebi i ne bi bio odviše zanimljivo odredište da se u trima selima, a to su Bătești, Jupânești i Povârgina, ne nalaze stare crkve-brvnare. Takvom čemu ne možemo odoljeti i začas nas evo na prvom odredištu, u Băteștiju.

Vjerujem da mnogi misle kako, i ovdje i drugdje, samo treba doći u selo i eto crkve pred oči, a nije baš tako. Selo je poveliko i duguljasto, a kuće se navijenile pored ceste i zaklanjaju sve što je iza njih. Izuzetak je novija bijela crkva s tri kupole, ali to nema veze s onim što tražimo. Nekako se, jedva, uspijevamo razumjeti s jednim od rijetkih prolaznika: eno crkve, sakrila se iza kuća, niža je od njih, teško da bismo je našli što nam je neko ne bi pokazao.

Podsvjesno žurimo popločanom stazicom, kao da je neka od onih naših starinskih crkvica što su obnoć znale pobjeći s brda na brdo. Ova nije od pobjegulja, mada joj ovo nije originalno mjesto: prenesena je iz obližnjeg, odavno već raseljenog, sada, dakle, nepostojećeg sela Veța. Podignuta je početkom 18. stoljeća i otad do danas je pod zaštitom svete Paraskeve Pobožne; da smo u Bătești prispjeli samo koji dan ranije, točnije 14. listopada, mogli smo fino na dernek, na kirvaj. Zagledamo izvrsno izveden barokni lukovičasti tornjić što niče iz šindre, masivne hrastove grede spojene „lastinim repom“, bunarčić pored crkve, a potom i male prozore te rezbarije u formi sunca i vučjih zuba iznad lučnih vrata. U nas je uvriježeno mišljenje da su se pravila niska kako unutra ne bi mogao Turčin na konju. Ovaj dio Rumunjske je Turke zauvijek „ispratio“ stotinjak godina prije gradnje crkvice, ali su vrata svejedno niska.

M.J. | Bljesak.info / Julija nam je otključala crkvu

Tako mi kojih petnaestak minuta, kukajući kako je šteta što se crkvica ne može vidjeti i iznutra, kad li se na kapiji stvori bakica. Nije baš da se razumijemo, ali je dovoljno to što prilazeći nam, gotovo s ponosom, pokazuje povelik ključ. Baka Julija je, tako se zove, vidjela neke neznance kako se vrte oko crkvice i… Bog je jednog dana nagradio rajem!

Ikonostas jednostavan, više je pregrada između svećenika i vjernika nego ikonostas, nešto malo najnužnijeg inventara. Na prvu izgleda kao da su zidovi kameni, ali… Julija nam pokazuje, to su ustvari mutno providne zaštitne folije što su ih postavili stručnjaci koji rade na zaštiti crkve. Kad smo se zagledali malo bolje, spazili smo, po gredama zidova i stropa, mnoštvo likova, zbog folije nejasno povezanih, a najbolje se, smješteni u pravilnim krugovima, raspoznaju svetačka lica iznad oltarnog lúka.

Šećer, kažu, dolazi na kraju: između likova na bočnoj strani svoda lijepo je vidljiv dio natpisa, i to našom ćirilicom. Elem, potpisao se, 1783., slikar, neki Đorđe Đakonović iz Banata, koji oslika crkvu „u dane cara Josifa“, „s blagoslovom njegove svetosti Sofronija Temišvarskog“. Natpis spominje i nekog protoprezbitera Petra Petrovića te još pet što rumunjskih, što naših svećeničkih i ktitorskih imena, kao i to da je slikar Đorđe bio iz Vasiove, gradića u rumunjskom dijelu Banata, danas dijela grada Bocșe.

Pozdravljamo se i, uglavnom osmijesima, zahvaljujemo Juliji; sretna ona, sretni mi, ja ću joj se čak i nakloniti, bez nje ne bi bilo ni upola doživljaja, pa ćemo prema Jupâneștiju. Jupânești je, ustvari, Županešti, u Banatu slavenskih riječi i korijena ima na svakom koraku, pogotovo u toponimima. Nije baš blizu, ali su naselja u Rumunjskoj dobro obilježena, pa selo nalazimo lako, ali stare crkve nigdje. Nova je, ovdje s tri kamena tornjića umjesto kupola, takoreći na cesti, ispred nje dva svećenička groba, u središtu sela, na raskrižju, jedan drveni rumunjski križ i još jedan grob, ograđen, te bunar u odličnom stanju, još uvijek u upotrebi. Seljana ima, ali se ne razumijemo, do jedne djevojke koja shvaća što tražimo. Ali… Drvena crkvica Usjekovanja Glave svetog Jovana Krstitelja je, vodi nas iza krivine da nam pokaže, u šumi navrh brda. Preko mostića se može, ali već na prvoj uzbrdici, posutoj nekakvim sitnim pijeskom, frkće ispod kotača… Uzalud vam trud, svirači, ništa od posla!

Šteta, sudeći po slikama, crkvica u Jupâneștiju po dopadljivosti jedva da malo zaostaje za onom u Băteștiju, dok joj je ona svetog Ilije u Povârgini, do koje također nećemo uspjeti doći, barem izvana, osim što, podalje od naselja, izgleda zapušteno, po svemu ravna.

M.J. | Bljesak.info / U kamenoj crkvici kod Orăștiea

Ovdje „izgubljeno“, što se tiče crkvica, vratit će nam se koji dan kasnije s kamatom, stotinjak kilometara dalje, u Orăștieu, na sredokraći između Deve, Sebeşa i Hațega. Orăștie je gradić od dvadesetak tisuća žitelja, već duboko u Transilvaniji, ali nam nije u planu. Kad, međutim, koji kilometar izvan grada ugledamo čudno „naselje“ i spomenik na obližnjem brdu, nema šanse da tek tako prođemo.

Riječ naselje stavljam pod navodnike jer u povelikoj kameno-drvenoj kući na kat i nekoliko okolo razbacanih pomoćnih zgrada, odreda brvnara, nema nikoga. Bit će da je neko započeo veliki projekt turističkog etno-sela pa mu ponestalo keša. Jedna od pomoćnih zgrada pokrivena slamom, ispred druge u travi leži mlinski kamen, a između svih škripi đeram; iako ni ovdje odavno nema kiše, zdenac je pun vode. Crkva je, izvana i iznutra, ako tako nije bogohulno reći, prava poslastica, nit' je se možemo nagledati, nit' naslikati. Sazidana od krupnih komada ispranog kamena, s drvenim krovom i tornjem, puna je tajanstva. Pod od masivnih izglačanih kamenih ploča, zidani ikonostas s nekoliko svetačkih slika, panjevi umjesto stolica, oltar od golog kamena, zrake sunca što se u mrklom mraku ponutrice probijaju kroz uske prozorčiće… Ispred crkve uspravan kameni križ i jedan u travu polegnut nadgrobnjak bez imena te obli kamen s uklesanim linijama u obliku slova D. Na sve to se iznad „naselja“ ukaza i pastir s povelikim stadom ovaca i ovčarskim psima; laju na nas izdaleka, kao da nam poručuju „ne približavajte se i neće biti problema“.

Još spomenik… Poizdalje, iz „naselja“, ne vidi se baš jasno o čemu se radi. Spomenik je nazvan „Dačka sablja“ i predstavlja, po predaji i povijesnim zapisima, najubojitije oružje Dačana u borbi protiv Rimljana. Otkriven je prije 15 godina, prigodom obilježavanja 1900. obljetnice smrti dačkog kralja Decebala. Zakrivljena oštrica odozdo, od crkve, više je nalik kosi; da smo znali da ima veze s Dačanima, sasvim sigurno bismo prošetali do brdašca. Dačka sablja ili falks, što znači sokol, a znamo kako sokol napada plijen, bila je toliko naprednija od drugog sličnog oružja da su Rimljani formirali posebne odrede za borbu protiv Dačana opremljenih falksom, otad su na kacige rimskih vojnika dodavane dvije poprečne metalne trake kako ne bi popucale od udarca.

M.J. | Bljesak.info / Dačka sablja

Sad se pričom vraćam u Făget, ali ću prije toga reći i koju riječ o naselju Traian Vuia. Jest da sam prikočio misleći da naziv ima veze s rimskim carom Trajanom, a znamenitog izumitelja „letećeg automobila“ opširno sam predstavio u putopisu iz Lugoja, kazavši da je „rođen sam u sebi“. Seoce koje danas nosi njegovo ime do 1950. godine zvalo se Bujoru. Naravno da su ponosni mještani svom slavnom suseljaninu podigli bistu, a prije nekog vremena, u središtu sela, odmah do pravoslavne crkve svete Paraskeve Pobožne, i muzej u njegovu čast. Kad može imati spomenik u Lugoju i u Parizu, mora i u svom zavičaju.

Făget (na mađarskom Facsád, na njemačkom Fatschet), rekoh, nije posebno zanimljivo mjesto, ali se u pješačkoj zoni i oko nje ipak nađe dovoljno zanimljivog.

Srce gradića je zgrada Kasine, državnog spomenika kulture, a sve ostalo se samo navijenilo na nju i u nju. Iz ždrijela joj žmirka Historijski i etnografski muzej. Oglašena je izložba o starim selima i ljudima Făgeta.  Žmirka jer je zaključan, inače bismo rado povirili. Između Kasine i prostranog pločnika što omeđuje park brižljivo njegovani ružičnjaci i mali labirinti zelenila među koje se na jednom dijelu uspravio križ s likovnim prikazom i natpisom vezanim za izgradnju mjesne pravoslavne crkve 1928., a na drugom dijelu kip djevojke u bijelom. Na trgu dominira bista Victora Feneșiua, ovdašnjeg zastupnika u Velikoj narodnoj skupštini Alba Iulije, zakonodavnom tijelu „svih Rumunja iz Transilvanije, Banata i Mađarske“, koje je 1. prosinca 1918., istog dana kad je nastala prva Jugoslavija, a prethodno se Austro-Ugarska rasprsla u paramparčad, donijelo odluku o pripojenju Transilvanije Rumunjskoj. Ništa manji je Eftimie Murgu, njega sam također spomenuo u putopisu iz Lugoja. Uz njihove stoji i bista Nepoznatog Nekog, bit će iz komunističkog doba, čim su s pročelja postamenta otpale i ploče i ime; dobro, ako je taj, veliko je već i samo to što je „ostao živ“.

Fontana, šupljikava sjenica, ljetna pozornica, pločnik besprijekorno čist, kao da smo negdje na Zapadu, ali je sve nekako vještačko, sterilno. U dječjoj igraonici se, uz standardni inventar, između dva tobogana uglavio sivkasti slon. Na rubu pješačke zone i parka neoklasicistička rimokatolička crkva svetog Stjepana Kralja, naravno onog mađarskog. Mađara je nekad bilo mnogo više nego danas, ostalo ih samo 260, ali crkva, podignuta 1847., nedavno obnovljena, sja. Gospin kip na stupu ispred ulaza, svetačka lica izrezbarena na vratima, a još četvorica svetaca su sa strana, ali ne u formi kipova već, izgleda mi, od debele žice i svjetleći. U svetog Florijana u ruci samo veliki križ, u svetog Petra dva ključa, u svetog Pavla mač i knjiga, a u svetog Stjepana mač i nešto kao globus s križem. Bit će da i velika susjedna zgrada pripada župi čim je na njoj Božićna čestitka, lanjska, ko će je skidati pa je opet postavljati :)

M.J. | Bljesak.info / Zgrada Kasine u Făgetu

Pravoslavna crkva Uznesenja Gospodnjeg podalje je od središta gradića, novija, veća i bogatije ukrašena. Ima i stara, manja, posvećena Uznesenju Djevice Marije, također izvan središta. Nova je, s tri kupole, natkrilila ulaz u gradić. Ispred nje Spomenik herojima, a to su svi poginuli u oba svjetska rata. Inače je rat u rumunjskom război, odnosno razboj – kad su ratovi u pitanju, svima, koliko često ratujemo, možemo biti uzor :)

Blizu je i hotel „Padeșul“, a što se mene tiče, zanimljiv mi je još samo Dom kulture. Nazvan je po izvjesnom Axenteu Braşovanu i njegovo lice je jedno od dva ureljefljena visoko na fasadi. Drugo pripada etnomuzikologu Achimu Pendi.

I to je to. Da je sačuvana tvrđava iznad grada – prvi put se spominje 1548. i sigurno je bila moćna -  bezbeli bismo se zadržali duže. Osmanlije su je srušili 1699. Isto bi bilo i da je sačuvan ikakav trag iz ono malo godina  osmanlijske vladavine, ali, kao ni drugdje u rumunjskom Banatu, nema ničega takvog. Idemo dalje; još jedan korak i eto nas u Transilvaniji, a vidimo se u gradu čudnog imena – Deva!       

Kopirati
Drag cursor here to close