Arilje, grad malina, Plavog anđela i kralja Stefana Dragutina

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Znate li ikog u Srbiji, pa i u bivšoj Jugoslaviji, da mu je ime Ahilije,  Ahilej ili tako nekako? Ja ne znam i ne vjerujem da takvog ima čak i na tolikom prostoru, kamo li u Arilju. Svejedno je to ime najpopularnije gradiću u spomenutoj varošici u jugozapadnoj Srbiji, i to ne, kako će neko pomisliti, po starogrčkom junaku Ahileju, koji je ubio Hektora pa je, kao vođa male vojske Mirmidonaca, opjevan u Homerovoj Ilijadi, već po istoimenom svecu, inače episkopu Larise iz 4. stoljeća, koga slave i pravoslavna i katolička crkva. Budući da je blagdan svetog Ahilija i gradska slava, Arilje bi komotno moglo promijeniti ime u Ahilje :)

Sve što se u Arilju dešava, dešava se na trgu uz crkvu svetog Ahilija. Jest, u mnogim gradovima je tako, ali je ovdje ipak drugačije, budući da – nije to rijetko u „pravim“, ali u našim državama jest – crkva datira još iz 13. stoljeća. Znam da ima onih koji u mojim putopiščićima, kad dođu do pasusa vezanih za bogomolje, odustanu od čitanja ili bar preskoče taj pasus, ali je Arilje „poseban slučaj“.

Neću odmah u crkvu, obilazim tvrde zidine oko nje, u čemu mi „pomaže“ jedan veseli psić; očito je odavde, dosad je stao na valjda svaki kamenčić, a poneki sigurno i zapišao, ali očito voli arheologiju :) i ne odvaja se od mene. O zidinama niti šta znam, niti ću šta doznati, naprosto je crkva zauzela čitavu turističku tablu i sva slična mjesta; tek vidim da su debeli, po svemu srednjovjekovni, da su prostorije prostrane, kao i istake, pregrade i vjerojatno naknadno sazidana stepeništa.

Mnogi će se dolaznik zapitati je li „prava“ crkva ona bijela, lijevo od zidina, ili ona što se gotovo natkučila nad njih. Radi se o prvoj, ova druga je, iako također dopadljiva, tek blijeda polukopija, crkvena zgrada sa šupljim kupolastim tornjem i unutarnjom kapelom. Obnovio ju je, stoji na slovolučnoj zlatopisnoj mramornoj ploči, neki Sava V. Savić, „trgovac beogradski“, rođen 1863. u Kruščici, umro 1936. u Beogradu.

Meni je malo sumnjivo kad trgovci prave crkve, zapitam se jesu li šuške, što bi u Bosni rekli, halal ili haram, daju li to oni predujam za apartman u raju?! Patrijarh German i ariljski crkveni starješine se, bit će, nisu puno pitali: ako Sava daje keš, neka se gradi. Štoviše su mu podigli i poseban spomenik s prikazom svetog Georgija, a eno mu na prozoru i brončane biste, kvari je samo narančasta mješalica s druge strane stakla. Patrijarh German je, zajedno s dvoje Ičelića i isto toliko Šendekovića, također dobio spomen-ploču kao „veliki dobrotvor“, a tu je i grob protojereja Gavrila Đ. Popovića i njegove obitelji s dugim natpisom te još nekoliko ploča, zaključno s onom s koje blješte imena poginulih Ariljaca u ratovima 1912.-1918. godine.

Tako to biva: neke povijest, pogotovo za ratnih godina, proguta na dušak, neki se u nju uguraju mašivši se za novčanik. Među ove druge – na stranu sve njegove druge zasluge – svakako spada i kralj Stefan Dragutin, uz čije ime se veže izgradnja „prave“ crkve. Stoljeće je 13., računa se negdje oko 1284. godine, mladog kralja, koji se još uvijek oporavlja od teške bolesti i još težeg poraza od Bizantinaca, zasipaju savjetima vezanim za gradnju; jedni bi ovako, drugi onako, treći skroz drugačije, ni nalik na one prve i druge. Tu je, osim svega, razrušena katedrala, sjedište – po odluci svetog Save – moravičke episkopije, i u njoj moći svetog Ahilija, što su ih ovdje davno nekad donijeli pobjegulje iz daleke Tesalije.

Danas se obično kaže da je stil gradnje raški, ali se uz to redovito dodaje da je jednobrodna crkva spolja romanička, s prostornim konceptom izvedenim onako kako je u to doba bilo uobičajeno na Bizantu, što je potkraj 13. stoljeća čini jedinstvenom u čitavom bizantskom svijetu.  

Radilo se, očito, prilično brzo, čim su već 1296., i to čak iz Soluna, stigli majstori koji će crkvu živopisati. I kao što je vanjski izgled nagovijestio neka nova vremena i nova shvaćanja i vjere  umjetnosti, još više to vrijedi za ono što je izašlo ispod kistova neznanih Solunaca.

Manastir Mileševa ima svjetski poznatog Belog anđela, a ovdje, u Ahilijevoj crkvi, ispod krova, zbog čega ga je teško na zadovoljavajući način staviti u objektiv, gleda Plavi anđeo. Nisam stručnjak, ali oni što to jesu, tvrde da dva anđela, mileševski i ariljski, kvalitetom spadaju u istu „ligu“. Anđeo je ustvari arkanđeo, Gabrijel, jedan od sedmorice. Kad bi ga čovjek, obučenog u prostu, po bizantski plavu tuniku, sreo na cesti i još mu jednu sekundu zavirio u oči, u odsutni pogled, vjerojatno bi, s neizbježnom dozom sažaljenja, pomislio da se upravo mimoišao s nekim zabludjelim pjesnikom, nikako s arkanđelom. Branko Miljović je napisao pjesmu o ariljskom arkanđelu; ku'će suza već na oko.

Previše je ovdje svevremenski vrijednih fresaka da bi se koja riječ rekla o svakoj, ali je neke takoreći nepristojno ne spomenuti. Na jednoj kraljevi i braća Stefan Uroš II. Milutin i Stefan Dragutin s voljenom mu Katalinom, ugarskom princezom. Iznad bradatih kraljevskih glava, u medaljonu, Isus, blagoslivlja ih, a u Dragutinovim rukama crkva, ova njegova, ariljska. Na drugoj Dragutinovi sinovi Vladislav i Urošic. Ovaj drugi je, puno mlađi, još uvijek dječak. I umrijet će mlad, a grob mu se, prilično jednostavan, ali opet lijep, nalazi upravo ovdje, u crkvi. Na trećoj su prikazani onodobni moravički srpskopravoslavni episkopi i mitropoliti, na četvrtoj praktički čitava dinastija Nemanjića do Stefana Dragutina… Sve mi to – hvala mu! – pokazuje mladi đakon Nenad; nije rodom odavde i stalno se vajka da baš i nije upućen, ali na kraju zna sve što me zanima.

A Stefan Dragutin se, evo, izležava na travnjaku pored svoje crkve. Od mramora je, a pošto još leži – doduše sam u Arilju boravio početkom listopada, možda se dosad i uspravio – teško mi je reći je li izrađen u prirodnoj ili u natprirodnoj veličini. U rukama mu prepoznajem ariljsku crkvu, umjetničko rješenje koje se samo ponudilo. Kako god, postament je, poprilično nalik stećku sljemenjaku, već spreman. Na njemu samo titula, ime i godine rođenja i smrti.

Inače se oko crkve nakulalo svačega nečega, štočega sigurno i odviška. Najviše je nadgrobnjaka, raznoraznih oblika i vrsta, od nekih koji su sasvim nalik onim iz Dića, spomenutim u putopisu iz Ljiga, preko stećkastih i klasičnih srpskih krajputaša kakve je u Guči pravio legendarni Radoslav Čikiriz, do nekoliko modernijih; valjda je svakom bila čast da se na bilo koji način nađe tu negdje. Čitam opširne natpise na nekim od nadgrobnjaka i po ko zna koji put zaključujem da se prije nemjerljivo više pazilo i na stil i na gramatiku, ali i na tehničku izvedbu, pa se nerijetko ono uklesano prije stotinu ili dvjesto godina lakše pročita nego ono napisano prije desetak godina. Moram spomenuti i to da je krajem prošle godine izbila velika pomutnja. Zbog izgradnje prostorija za paljenje svijeća poduzeti su radovi koji su mnoge zaprepastili – bageri su, naime, sa zemljom odnosili i ljudske kosti, tako da su posmrtni ostaci nekih od ovdje sahranjenih uglednika završili na deponiju :(

Ima ih i ispred nedaleke zgrade stare škole, podignute 1834., sada Gradske galerije. Plakat na ulazu kazuje da je trenutno otvorena izložba slika i crteža Obrada Jovanovića. Otvorena, ali „ukoliko želite da posetite izložbu, molimo javite se u biblioteku“.

Gradom ću najdetaljnije, tražeći prenoćište, prošetati predvečer; uzalud, jedini hotel, „Mlinarev san“, zatvoren, oko njega mrak, u drugom većem smještaju, „Migro luxu“, popunjeno, a isto je i u nekoliko privatnih smještaja, pa ću na konak u Ivanjicu, 30 kilometara dalje. Da sam to rješavao dok sam danju tabanao Ariljem, sigurno bih bolje prošao.

Glavnina zanimljivog opet se načičkalo gdje drugo do u sljedećem „prstenu“ oko crkve, točnije između crkve i pješačke zone, presječenih glavnom cestom. Broj 1 je oniska i ponešto punašna, blago nasmiješena djevojka jakih bokova sa zdjelom punom malina. Zovu je, kako bi drugačije, Malina. Dolazeći u Arilje primijetio sam mnogo malinjaka, ali sam tek ovdje doznao da je ovo, bez imalo pretjerivanja, svjetski poznat malinarski kraj, označen na svim bitnim svjetskim bazama malinarstva. Treba stati pa se zamisliti kad čuješ podatak da u jednoj maloj općini izraste i sazrije čak 10 posto ukupne svjetske proizvodnje malina! Naravno da od Maline uzimam ponuđenu malinu pa ću dalje, do Spomenika borcima Revolucije. Puno je partizanskih spomenika dosadno, nemaštovito, a neki su poznati samo zbog glomaznosti. Ariljski nije velik, vrlo je skroman, ali je u umjetničkom smislu – ne znam ko je autor, a volio bih znati - dopadljiviji od većine drugih, a vidjeh ih barem stotinjak, ma sigurno i više.  

Zalazim i u pješačku zonu, ali ne nalazim ništa osobitog osim maštovitih naziva nekoliko lokala, recimo prodavaonice zdrave hrane „Čuvarkuća“ ili „brzogriza“ „Pera ždera“ te grafita, uglavnom o FK „Partizan“ i o Kosovu.  Izuzetak je kuća s finim muralom književniku Dobrilu Nenadiću (1940.- 2019.); uz portret i gnoma „Radio sam ono što sam mogao, a mogao sam ono što sam uradio“.

Produžit ću i u prostrani, lijepo osmišljen park iznad nogometnog stadiona. Sve je savršeno uredno, a za prigodne dekoracije besplatno se pobrinula kasna jesen. Park su davno nekad zauzeli partizani, smjestivši se, radi preglednosti, na sami rub, ostavivši dovoljno prostora i šetačima, kojih danas nema izglave. Osamnaest ploča, ukupno 517 imena, šest mramornih kocki za šest narodnih heroja, a jedini koji je, pride svemu, zaslužio bistu je Stevan Čolović (1910.- 1941.). Stotinama poginulih partizana i civila pridružila su se i šestorica poginulih u ratovima vođenim devedesetih godina prošlog stoljeća, od čega petorica u onom što nije ni vođen u Srbiji već u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH. Na velikoj uspravnoj ploči, središnjem detalju kompleksa, crvena petokraka i stih Vaska Pope Čitajte naša imena da znate kako se zove besmrtnost u zemlji Srba.

Ko je, pak, Dobrilo Nenadić doznat ću u turističkom info-centru, gdje me dočekuju nadasve ljubazne i, na ariljskom području, o svemu dobro obaviještene djelatnice Slavica Jovašević i Aleksandra Ivković. Štoviše je u dijelu turističkog ureda prije godinu i pol uređena radna soba Ariljca koji je imao samo dvije strasti, pisanje i maline, i njima je posvetio cijeli život. Kao inženjer agronomije dao je veliki doprinos tomu da se Arilje nađe na svjetskoj karti malinarstva, a kao pisac, autor 18 romana, da za njegov grad zna svaki ljubitelj književnosti u Srbiji, kao i mnogi u inozemstvu, budući da su neki od romana i prevedeni. Radni stol, osobne stvari, arhiv, prepiska s drugim piscima, sve je tu i zauvijek će ostati u Arilju. Po njemu je, očekivano, nazvana i gradska biblioteka.

Od Slavice i Aleksandre doznajem i zašto uzalud tražim konak serdara Jovana Mićića: godinama izražena nebriga vlasti za ostavštinu čovjeka koji je praktički udario temelje modernog Arilja dovela je dotle da je kuća, točnije ono što je od nje ostalo, podignuta 1823., nedavno „rasklopljena“, složena na sigurno i ostavljena da za uskrsnuće od mrtvih  čeka neka bolja vremena.

S njima rješavam i nedoumice glede toga što ću još vidjeti na ariljskom području. Bio sam zapikao kuću Stevana Čolovića u devet kilometara udaljenoj Radobuđi, u njoj je i postavka muzeja narodnog ustanka, ali je, kaže mi Slavica, do daljnjeg zatvorena. Aleksandra mi preporučuje Gradinu s ostacima srednjevjekovne utvrde i crkvicom svetog Ilije, najmanjom u Srbiji, u koju istodobno mogu stati svega dva vjernika. Nalazi se iznad puta prema Ivanjici, ali od „pohoda“ odustajem kad, iako blizu Gradine,  shvatim da ima prilično pješačenja od kraja ceste do vrha. Osim toga, doznajem i to da se onaj ko je grješan ni ne treba upuštati u takvu avanturu: predaja kaže da bi mogao završiti u ponoru, a u mene grijeha da u tri vreće ne bi stali :)

Da mi teret bude barem za pola vreće manji, odlučujem svratiti u manastir Klisura, na lijevoj obali Moravice, kod sela Dobrače, 13 kilometara od Arilja. Čuvaju ga sveti arhanđeli Mihailo i Gavrilo. Usput zastajem samo kako bih na fasadi jednog kućerka snimio Gavrila, ne arkanđela već našeg Principa, i njegovu s kraja na kraj zida razvučenu „Tromo se vuče vreme i ničeg novog nema / danas sve ko juče sutra se isto sprema“. Ne sumnjam da je u austrijskom kazamatu bilo baš tako.

Manastirski konak ni ne zagledam nešto posebno, tu je sve novije, ali je crkva, ušuškana iza niza pravilno raspoređenih vitih bezgranih jela, stilski izvedena po uzoru na ariljsku, itekako vrijedna pozornosti. Kompleks datira iz 13. stoljeća, s tim da se za sadašnju crkvu zna da je, kako se obično kaže, obnovljena, a ustvari podignuta 1798. godine, nakon što su Osmanlije spalili sve što se našlo u uskoj klisuri. U Prvom svjetskom ratu našao se na putu Austrijancima, u Drugom Bugarima. Nisu ga štedjeli, ali su, evo, freske što ih sredinom 19. stoljeća živopisaše Simeon Lazović i Dimitrije Posinković nekako preživjele. Oni su, naime, kao autori navedeni na turističkoj tabli u manastirskom dvorištu, mada drugdje nailazim i na podatak da ih je 1952. godine izradio Jaroslav Kratina, a da je Posinković izradio ikonostas.

Ne brigam previše zbog te zavrzlame, uživam gledajući freske, čije god bile. Iznenadih se kad na jednoj vidjeh Filipa Višnjića – dosad ga nisam susretao na ovakvim mjestima – kako dječaku i djevojčici svira gusle. Na jednom od pilastra tužna majka Jugovića, a do nje majka Jevrosima, supruga Vukašina Mrnjavčevića, dakle ona što je rodila mitskog Kraljevića Marka.  

Manastir je ženski. Nije mi mrsko popričati s monahinjama, barem s onim nagodnim za priču, jer ima i drugačijih. Danas mi, međutim, štima to što sam u crkvi sam. Na trenutke mi izgleda i sam na svijetu…