Gabela: Homerova publika slijepa za smeće

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sjećate li se imena Roberto Salinas Price? Došao je iz Meksika i u dolini Neretve, u mjestašcu Gabela, otkrio – ni manje, ni više nego – Troju!

Nije tada, prije gotovo 35 godina, bilo interneta, samo televizija, radio i novine, ali gotovo da nije bilo dana da u Gabelu ne svrati neki novinar ili ekipa, a nije falilo ni turista – mjestašce je često znalo biti pretijesno primiti sve koji su pohitali čim prije vidjeti Troju. Priceova knjiga Homerova slijepa publika bila je u to doba traženija od knjiga nobelovaca i Zagorovih dogodovština u stripu, jer povijest, ona velika, svjetska, događala nam se, a da nismo znali, pred nosom. Uskoro su se, sjetit će se oni stariji, na tržnicama, ne samo u Hercegovini, pojavili trojanska paprika, trojanska rajčica i sve ostalo s tim pridjevom, nije šala jesti povrće iz istog vrta iz kojeg su se hranili i antički junaci, a nerotkinje su se krišom išle kupati u Neretvu, sve zbog Pricea i njegove teze vezane za jegulje i kult falusa. Mnogi su tada poželjeli da su rođeni ili barem da žive u Gabeli, pogotovo kad se Robert Salinas Price osobno pojavio, a dočekalo ga nekoliko tisuća Gabeljana i drugih željnih čuda.

Znanstvenici su, međutim, s prezirom dočekali i ismijali Priceova „otkrića“, a od arheoloških istraživanja nije bilo ništa. Posljednji put gabeoska Troja u medijima je spominjana kad je Price odlučio dio kremiranih ostataka svoje supruge prosuti uza zidove gabeoske utvrde, što će kasnije uraditi i njegova kći s njegovim posmrtnim ostacima. Tako će, neveselo, završiti mit o gabeoskoj Troji, poprilično nalik onom piramidiotskom, što ga već godinama uporno guraju u Visokom i drugdje po Bosni, pa i poneko u bijelom svijetu. Još jedno od hercegovačkih čuda koje nikad niko nije uspio vidjeti :)

U Gabeli odavno nema turista, ja sam danas jedini, a na nekadašnja, „trojanska“ vremena podsjeća samo natpis Stari grad Ilios 300 m, bijelom farbom ispisan na zidu jedne od brojnih ruševnih kuća. Naravno da ću najprije na mletačko-turski grad na brdu Krstac, prema kojem ne vidjeh nijednog putokaza.

Gabela je ustvari carina i vječito se, baš kao i danas, nalazila na nekakvoj granici. U srednjovjekovlju je, s trgom Drijeva, bila jedna od strateški najznačajnijih točki na Jadranu i jedan od glavnih trgovačkih punktova, a prvotni grad su 1452. godine podigli Mlečani. Dogradio ga je Mustafa-paša, vojvoda sultana Sulejmana Zakonodavca, i nazvao Sedislam, odnosno Bedem islama. Od Mlečana ga uzimaju Mađari, od Mađara otimaju Osmanlije, pa se opet vraćaju Mlečani, pa opet Osmanlije… Što jedni sagrade, drugi sruše, a izuzetak su, i to samo donekle, bogomolje: Evlija Čelebija spominje Fatihovu džamiju, kasnije znanu i kao Carsku, koju Mlečani 1694. pretvaraju u crkvu svete Katarine, a Osmanlije 1718. opet u džamiju. U varoši su u to doba stajale još tri, vjerojatno i da svako ko dođe, a dolazili su, zbog trgovanja, mnogi, odmah vidi gdje je došao. O uskočkim napadima na gabeoski grad u doba kandijskog rata (1645.-99.) piše i Andrija Kačić Miošić u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga, ne štedeći riječi hvale za branitelje, iako su mu i samom u to doba bili neprijatelji.  

Krilati lav, dakako mletački, još uvijek stražari na brežuljku ispred jedne od kula, podzidanom, pa djeluje kao da je na prijestolju. Bezruk je i beznog, da ne kažem bezšap, s puno ubojitih rana po trupu, ali tako bogato izveden da se takav ni na venecijanskom području ne vidi često, pa ga ni Osmanlije nisu imali srca uništiti. I knjiga mu se samo malo iskrzala, kao ono kad se na dječjoj teki stvore „uši“, ali je tekst i dalje čitak.

Utvrđeni debelozidni grad odavno je ruševina koja nikome ne treba. Žali Bože, proglašen je nacionalnim spomenikom, ali je sva zaštita ostala na tom komadu papira. Puzavice, loza, grmlje i trava do pȃsa, gdjegdje i viša; u njoj su i jedva vidljivi ostaci crkve-džamije, a pokošen je tek uski pojas uz unutarnji zid prednjeg dijela utvrde. Svana je na najdaljem dijelu utvrde nemoguće prići zidinama. Na jednom se, vidi se da je davno, potpisao Jim Morrison. Klupe davno istrule.

Pogled na Gabeosko polje fenomenalan, sve „u vinklu“ i kultivirano. Da se od svega lijepog mogu odvojiti gomila smeća i polomljenog pokućstva uza zid kule, svega nekoliko metara od krilatog lava, te razbacane pivske gajbe i stara drvena građa, vrijedilo bi, ovako je, kontam, bolje što nema putokaza i što radoznalci ne dolaze. Moguće da je drugačije kad, valjda u glavnoj sezoni, radi kafić uz utvrdu, ali je sad tako. Donekle se, stalažom s košnicama i nasadom maslina, trudi jedino vlasnik parcele urasle u utvrdu, ali su i kod njega na jednom dijelu zaostali slupani stolovi i ormari. Jedna od vanjskih zgrada utvrde, s lijepim nadsvođenim stropom, blizu igrališta obližnje područne škole, također služi kao odlagalište smeća. Školsko dvorište prilično uredno, čujem i vidim kroz prozor jednu učiteljicu i njene pačiće male. Ne znam kako to sad biva, u moje vrijeme bi nas izveli pa bismo – tad se to radilo bez rukavica i sličnih današnjih tabijata – za sat-dva pokupili sve smeće u vidokrugu.

Smeće ni inače u Gabeli ne smeta baš nikome, što je očito na svakom koraku: Homerova publika za smeće je slijepa. Na križanju kojim se skreće u stari dio naselja i utvrdu, u ruševini zgrade uza samu cestu, ima ga čitava gomila. Na zidu reklama za „Ribarski dom“, restoran uz Neretvu i željezni most, a na obližnjem brdašcu visoka katnica s nekom vrstom okrugle kule. Smeće je razbacano i na mnogim mjestima uz seoske putove i prolaze, nema gdje ga nema. Naprosto nevjerojatno! Ako neko nekad napravi top listu najpeksinavijih mjesta u našoj zemlji, Gabela će biti u samom vrhu.

Gabela, osim utvrde, ima još jedan nacionalni spomenik, pravoslavnu crkvu Uspenija Presvete Bogorodice na Brijegu sa 155 križeva i obiteljskih grobnica, kao i ikonostas sa 12 ikona; neću ga vidjeti, crkva je zaključana, a na groblju nigdje žive duše :) Sazidana je 1864., a jedan od donatora bio je, uz mostarskog svećenika Prokopija Čokorila, koji je radi toga išao čak u Rusiju, i tadašnji turski sultan Abdul Aziz, onaj što je pod njegovom upravom Turska 11 godina kasnije proglasila bankrot, a on se – kažu – samoubio. Ispred crkve je spomen-kosturnica ovdašnjih Srba ubijenih početkom Drugog svjetskog rata, podignuta 1946., minirana u zadnjem ratu, pa obnovljena 2008. po porodici Lojpur. Crkva jednobrodna, zvonik na preslicu s dvama zvonima i jednostavna rozeta, hercegovačka klasika. Pored nje improvizirana nadstrešnica, zaostala, bit će, od nedavne proslave blagdana Uspenija, odnosno Velike Gospe.

Milim ka susjednom brdu, i dalje se čudeći posvudašnjem smeću. Miješaju se ruševine i razmjerno nove kuće, a ljudi nigdje. Tu je i sjedište Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva „Drijeva“; pamtim da sam nekad negdje pogledao i poslušao dopadljiv nastup njihove muške klape „Stjepan“. Na jednoj garaži novooslikani grb gabeoskog ponosa, NK Gošk, donedavnog premierligaša. Na grbu lav za zavrnutim repom i loptom među prednjim šapama, a na lopti crvena i bijela polja hrvatskog grba. Klub je utemeljen 1919. i jedan je od najstarijih u našoj zemlji, a već duže od 30 godina priređuje i memorijalni turnir „Andrija Anković“; taj je dugo igrao i za „Hajduk“, pa na turnir, osim splitskih „bilih“, nerijetko dođu i „Dinamo“, „Zrinjski“ i druge velike momčadi. Stadion vidjeh negdje u ravnici ispod grada.

Na susjedno brdo zaputio sam se pronaći Đerzelezovu kulu. I naći ću je, ali ću prije toga, još s utvrde, vidjeti i katoličku crkvu svetog Stjepana Prvomučenika. Usred je groblja, navrh brda i povelika, pa djeluje baš monumentalno. Zanimljiv je podatak da su od gabeoske župe nastale tri nove, uključujući i onu u središtu općine, Čapljini.

U groblju stoji stara i više puta rušena crkvica Gospe od Zdravlja, vjerojatno sagrađena još početkom 16. stoljeća, možda čak i ranije. Od drugih je drugačija i po tome što joj je zvonik na preslicu postavljen na stražnji dio, iznad svetišta. Umjesto rozete veliko slovo M u krugu; pretpostavljam da je riječ o inicijalu Gospinog imena. Nema vrata već samo rešetku pa se sve vidi, a posebnost su joj i neožbukani zidovi od golog kamena. Nije, kao mnoge druge, prenatrpana i ovim i onim, samo Gospa na trostrukom postolju i crni Isus na zidu.

Gabeosko groblje u jednom sigurno može biti primjer drugima: dok se drugdje križevi pokojnika koji više nemaju nikoga bacaju, ovdje su odlučili izabrati najljepše primjerke i od njih napraviti neku vrstu ograde-lapidarija. Ima ih prilično bogato ukrašenih, zbog rukopisa jedva čitkih, a neki je klesar svoj posao odlično radio osim što je slovo N pisao naopako :) Bit će da nije bio na nastavi kad se učilo :) Među križevima je i jedan svećenički, Hrašnjaninu don Martinu Krešiću, ubijenom u veljači 1945.

Evlija Čelebija spominje i četiri visoke kule, a danas se zna samo za Đerzelezovu. Njegov krilati bijeli konj, krilatiji nego li mletački lav pred utvrdom, nosao ga je po cijelom carstvu kako bi ispravio nepravde i kaznio zlotvore, pa je tako, evo, dospio i u Gabelu. Dio sela, nekadašnje varoši, na sjeveroistočnoj periferiji, sada, izgleda mi, bez stanovnika, prozvan je po njemu. Naravno da je i ovdje stigao iz legende, budući da je stvarni Alija Đerzelez, ako je to, kao što neki znanstvenici vjeruju, bio Ilyas Gerz, poginuo još krajem 15. stoljeća u Gerzovu kod Mrkonjić Grada, gdje je sve do posljednjeg rata stajalo njegovo turbe. Ovdašnja njegova kula sagrađena je, međutim, tek u prvoj polovini 18. stoljeća.

Kula je, što je također rijetkost, kružnog oblika i bog zna otkad je bez krova. Debeli zidovi od tesanog kamena još se drže, a spašava je jedino to što ni ona odavno nikome nije važna. Oko nje su i sad vidljivi obrambeni jarci, mada su od duga vremena nekorištenja već poprilično zasuti. Vrlo je moguće da je dio materijala zgrada vezanih za nju uzidan u okolne obiteljske kuće i štale te suhozide; jest da kamena ovdje ima u izobilju, ali tesani je ipak, spreman za ugrađivanje, uvijek vrijedio više. Sad ga ima viška, runji se s kule, opasno je okolo i hodati. I smeća, kao i drugdje; ovdje je neko u kulu ubacio protrule madrace, a okolo ima svega.

Tužno, pogotovo što ne treba ni mućnuti glavom da bi se vidjelo kakav biser bi se mogao napraviti od Gabele. Ovako – ni nula bodova, samo debeli minus :(