Karlovy Vary, kutak svijeta za krunisane glave

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Becherovka“, Karlo IV., porculan, banja – tako bi nekako stajalo u ona četiri donja reda igre asocijacija, a konačno rješenja bili bi, dakako, Karlovy Vary. Tako bi bilo u inačici lakšoj za kvizomane, a u nešto težoj u obzir bi došli i rijeka Teplá, filmski festival, najstariji u Europi, utemeljen još 1946., vidikovac „Jelenski skok“, kisela voda „mattoni“ ili „oplatky“, karlovarska poslastica kakva se, budući da se zasniva na posebnosti ovdašnjih voda, ne može naći nigdje drugdje na svijetu, slična našoj oblatni, ali ipak drugačija.

Legenda kaže kako je jedan od lovačkih pasa Karla IV., češkog kralja i cara Svetog Rimskog carstva, jureći za zvjerkom upao u baru ispod izvora vruće vode, a bilo mu je toliko ugodno da je odjednom izgubio volju za daljnje sudjelovanje u lovu. Kraljevi ahbabi ostali su začuđeni pa su se i sami izuli i stopili noge, nakon čega su zvjerke mogle odahnuti, jer je lov obustavljen, a lovci su ostatak dana proveli brčkajući se u bari.

Ostalo je povijest, toliko bogata da Karlovy Vary otad do danas ugošćuju mnoge krunisane glave, od poljskog kralja Augusta II. i ruskog cara Petra Velikog, koji su ovdje hodočastili u 17. stoljeću, preko pruskog kralja Williama I., francuske carice Marije Luise i ujedinitelja te prvog kancelara Njemačke Otta von Bismarcka, pa do onih kojima glava, jer kraljevi danas ni nemaju nekih posebnih briga, uglavnom služi za nošenje krune. Austrijski vojskovođa Eugen Savojski ovdje se, pak, odmarao nakon pohoda u kojem je, 1697. godine, „progulio“ kroz cijelu Bosnu i zapalio Sarajevo. Karlovym Varyma nisu odoljeli ni umjetnici: skladatelji Ludwig van Beethoven, Richard Strauss, Niccolò Paganini, Leoš Janáček, Frederik Chopin i operna pjevačica Emma Destinová najpoznatiji su gosti iz svijeta glazbe, a karlovarski ambijent očito je, osim za skladanje i muziciranje, bio pogodan i za pisanje, čim su grad više puta pohodili Franz Kafka, Adam Mickiewicz, Friedrich Schiller, François Chateaubriand i drugi. Johann Wolfgang Goethe je u Karlovym Varyma proveo tri godine, a ovdje i djeca znaju njegovu izreku da za dobar život na svijetu postoje samo tri mjesta: Weimar, Rim i Karlovy Vary.

Gore spomenuta legenda ne kaže gdje se nalazio onda bezimeni izvor do kojeg je dojurio pas Karla IV., a nije ni čudo što se ne zna, budući da se, uz 13 izdašnih termalnih izvora, nalazi još oko 300 slabijih. Zna se da ovdašnja voda blagotvorno djeluje na razna oboljenja jetra, crijeva i želuca, mada mnogima kojim bi mogla neće pomoći iz prostog razloga što neće doći – Karlovy Vary ipak su mnogo više odredište zdravih i dokonih s dubokim džepom. Česme s ljekovitim vodama su, doduše, svima na raspolaganju, a ne može nestati ni popularnih četvrtastih porculanskih čaša koje ovdje, šetajući ulicama i parkovima, drže mnogi, srčući više vruću nego toplu vodu, tako da i oni čije lisnice nisu nabijene novčanicama kao vedro ljetno nebo zvijezdama ipak imaju priliku obradovati jetra, crijeva i želudac. Naravno da tu spadam i ja i jedino što mogu reći nakon nekoliko gutljaja s nekoliko česmi jest to da karlovarske vode – prilično su bljak! - ne vrijedi piti zbog okusa već samo zbog ljekovitosti, a da mnogi ne sumnjaju u njihovu djelotvornost vidi se po tome što, iako je česmi puno, najčešće treba čekati red da bi se čaša napunila.

Česme su pravilno raspoređene u kolonadama, ovdje to naprosto ne ide jedno bez drugog. Kolonada je pet, sve ljepša od ljepše. Kad se dođe na blago uzvišenje iznad Banjske ulice, odakle počinje gradsko središte, gotovo je svejedno kuda će se krenuti; grad nije prevelik, ima svega pedesetak tisuća stanovnika, ali je toliko „nabijen“ moćnim mjestima i zgradama da nijedan izbor nije promašaj. I dotad se već prođe pored nekoliko monumentalnih gradnji, a najljepše je, uz nekoliko zgrada u Moskovskoj ulici, barokno zdanje okružnog suda. Na početku pješačke zone spomenik Tomášu Garrigueu Masaryku (1850.-1937.), čehoslovačkom ocu domovine, prvom predsjedniku, koji bi, da mu nakon 17 godina nije dojadilo predsjednikovanje, na tu dužnost bio biran do smrti, toliko su ga voljeli. Mladež zasjela gotovo po ulici, neki i na travnjacima, u stari „postav“ grada uvukao se i poneki „šiša bar“, na sve strane prolaze fijakeri, koje uglavnom vuku rasni zekani, mada ne fali ni dorata, a „original karlovarski oplatky“ nude se na bezbroj mjesta, kao i poznati trdelnik, slatki kolač od tijesta, urolan na drveni štapić i pečen izravno na vatri. Teplá teče mirno, kao da se plaši da bi zasmetala i žuborom; obale joj zarasle u puzavice i cvijeće. Topla, kako joj i ime kaže, ali ne samo po temperaturi, pa se grupice mladih razastrle i uz nju. „Čistači u žutom“, što bi rekao Bora Đ., pomeli su ulice u zoru, dok su bile puste, pa sad uređuju cvjetnjake i „kupaju“ fontane.

Prvo mjesto pred kojim ću se zadržati je Elizabetina banja, nazvana tako po bavarskoj carici Elizabeti (1837.-1898.), u češkoj inačici Alžbeti, svima poznatoj po nadimku Sisi, koja će nakon udaje za Franju Josipa biti okrunjena i postati češka carica i mađarska kraljica Erzsébet. I biti ubijena na obali Ženevskog jezera od talijanskog anarhista Luigija Luchenija. Elizabetina banja već četrdesetak godina je najveća balneološka ustanova u Češkoj, a da će to i ostati, jasno je već po pažnji pokazanoj pri uređenju svakog detalja u banjskom kompleksu: brončana kupačica nagnula vrč da zalije po glavi bujnogrivog lava, još samo da u fontanu puste vodu, svaki cvijet je na svom mjestu, a konji, dok prolaze obližnjom alejom, ržu tiše da ne smetaju gostima caffea „Sissi“ u ispijanju jutarnje kave.

Mnogi se zamisle na jednom od mostova na Tepli, a dobar dio ih sigurno, kad ugleda hotel „Thermal“, skrene lijevo. I zezne se, jer iako je spomenuti hotel slika i prilika socijalističkog poimanja arhitekture, do onog najvažnijeg dođe se upravo preko ogromnog platoa ispred hotela. Da bi bio sagrađen, a gradnja je započeta 1967., moralo je biti srušeno nekoliko vrlo vrijednih zdanja, među kojima i vila Mattioli te poštanski hotel. E, karlovarski festival ima sjedište upravo u „Thermalu“. Da bi plato bio manje siv, tu je spomenik američkim vojnicima koji su 1945. oslobodili grad, te neugledna i premalo umjetnička bista Karlovaranina – ako se to tako kaže – sudionika Prvog i Drugog svjetskog rata. Spomenici su inače prilično pravilno raspoređeni, malo-malo pa se neki zadjene u oko. Tako se, nakon spomenutih, nabasa na više od deset metara visok trostrani obelisk, postavljen na tri kugle, a odsjaj sunca čini kao da je zamotan u najlon. Kad plato „Thermala“ već završava, a prostor se, zbog okolnih brda, naglo sužava, posjetitelj se susretne i s Antonínom Dvořákom, najpoznatijim češkim skladateljem, i – valjda se ne dešava samo meni – namah začuje blage tonove „Arije za mjesec“ iz njegove „Rusalke“.

Tu već počinje onaj najbanjskiji banjski dio grada, zato na rubu parka čeka goluždrava djevojka, mramorna vila što se dala na pranje vrča i ne obraća pozornost na prolaznike, ne primjećujući čak ni mene :) Tu već počinju kolonade, a prva je 140 godina stara Sadova kolonada. Kisela voda u njenim dverima, topla oko 30 stupnjeva Celzija, smatra se najukusnijom od svih ovdašnjih. Izvor se inače, ko zna zbog čega, naziva Zmijskim (Hadí pramen), a ne sumnjam da ima onih koji, taman što počne točiti vodu, ugledavši kamenu zmiju, nehotice trznu ruku. Iznad ulaza u slikoviti hotel „Windsor“ čak šest zastava, a uz češku, njemačku, englesku, američku i EU, stoji i ruska. Nekom će to biti iznenađenje, ali će shvatiti kad dozna pomalo šokantan podatak da je više od pola nekretnina u Karlovym Varyma vlasništvo državljana Ruske Federacije i država nastalih raspadom SSSR-a. U paviljonu pored hotela „Franjo Josip“ izvor „Sloboda“; paviljon, kao i većina ostalih, snježnobijel, a voda… Hm, 'nako, nekako se spusti niz grlo.

„Becherovku“ već spomenuh, a nerijetko su minijaturne prodavaonice – tu se ne može kupiti ništa drugo osim svjetski poznatog pića u šest različitih pakiranja – izrađene u obliku zagasito zelene boce s tamnoplavim čepom. Kad je trgovac Josef Vitus Becher, oko 1784., počeo svoj biljni liker pakirati u boce, sigurno nije bio toliko optimističan da pomisli kako će njegov proizvod postati slavan i ostati to stoljećima. Onda se redaju spomenici iz nekih davnih vremena - ipak je ovo nekad bio najuži gradski centar - bezimeni i pomalo zaboravljeni, ali čisti i uredne vanjštine, neki, doduše, pomalo „utopljeni“ u visoke žive ograde. Na vidikovcu iznad trga mramorni stup, dar vojvode ili hercoga od Cambridgea, ne piše kojeg, a bilo ih je mnogo čašćenih tom titulom. Penjem se, ne budi mi mrsko, baciti ptičji pogled na trg; uza stup zasjela djevojka. Izdalje mi izgleda da čita knjigu, a onda vidim da se ipak druži s mobitelom. Pogled (na trg, ne na djevojku :) veličanstven.

Na desnoj strani u zraku lebdi dva puta po šest kipova, a svaki označava jedan mjesec u godini. Dobro, nogama su na krovu Mlinske kolonade, ali odavde izgleda kao da levitiraju. U neorenesansnoj Mlinskoj kolonadi, 132 metra dugoj i najvećoj u gradu, šest je izvora: Kameni, Libuše, dva izvora princa Václava, Proljetni mlin i Rusalka, a voda sa dva izvora pakira se i izvozi po mnogim europskim i svjetskim državama. U kamenom utoru u stijeni, zidu kolonade, bočni bunar, u kojem se vidi geološki presjek stijene iz koje voda izbija. Ljudi navalili s onim četvrtastim čašama, pogotovo na izvoru „Libuše“, načekah se da jedna od česmi ostane prazna, pa da me moja ptičica stavi u objektiv. Na istaknutom mjestu mala bista Josefa Zíteka (1832.-1909.), projektanta Mlinske kolonade; zamišljen je i zagledan nekud iznad glava ljudi koji šeću njegovim maštovitim zdanjem.

Rekoh kako ima nebrojeno lijepih zgrada, ne vrijedi ih pojedinačno nabrajati, posebno lajkam one oslikane vanjštine, a jedna od najdojmljivijih je hotel „Felix Zawojski“, neboplava zgrada posvud po secesijskoj fasadi protkana zlatastim ukrasima. Felix Zawojski bio je krojač, tu je imao svoj modni salon, kod njega su se oblačili britanski kraj Edward VII. i onodobni perzijski šah Muzaffar Eddin, a onda, je li, i brojne druge krunisane i glave što su umišljale da vrijede koliko i kraljevi i šahovi. Preko puta se bijele odavno sastavljene Dvorska i Tržna kolonada, iznad njih povisoka kula carskog dvorca, a sve zajedno kao da je sazdano ne od rezbarenog drveta već od onih prvih krupnih pahulja što nam ulijeću u oči kad jesen ustupa mjesto zimi. Gornji i Donji dvorski izvor, tako se službeno zovu, rigaju vodu topline iznad 50, a izvor Karla IV. čak 64 stupnja – s jedne strane pahuljice, s druge, po vrelini vode, osjećaj da sam usred pustinje.

Uskom uličicom otraga hotela slavnog krojača, uza stepenice, pa u baroknu crkvu Marije Magdalene, najveću i najpoznatiju u gradu. Crkava u gradu ima barem dvadesetak, ali ni njih ne vrijedi opisivati, potrajalo bi. Ova je izuzetak, ne samo starošću (izgrađena 1732.-36.), mada ima i starijih, ali svakako monumentalnošću, tornjevima povezanim lukom, oltarnom slikom Eliáša Dollhopfa, dvjema gotičkim kipovima Bogomajke te četirima oltarnim kipovima, redom, svetih Augustina, Pavla, Jeronima i Petra. Ovdje svakako moram barem spomenuti i rusku pravoslavnu crkvu svetih Petra i Pavla s pet kupola, crkvu svetog Urbana iz 13. stoljeća, najstariju sačuvanu, nešto malo mlađu crkvu svetog Andreja, izvorno gotičku, ali arhitektonski prilično „išaranu“ u raznim obnovama, anglikansku crkvu svetog Jakova Lukáša, izgrađenu za engleske goste, te neoromaničku evangelističku crkvu svetog Petra s drvenom rezbarenom propovjedaonicom na tri stupa. O svakoj bi se od spomenutih, a i o nekim drugim, mogao napraviti po jedan putopis, s tim što od viška sigurno ne bi bio kakav kvalitetan vremeplov.

Kako je najstariji centar grada smješten između brda, na nekoliko strana vode stepenice, a posred jednih širokih, s druge strane rijeke, uz hotel „Romance“, fontana s dvojnim, janusovskim djevojačkim licem pa s koje god strane kreneš, ona je tu, samo što je zagledana u zemlju iz koje šiklja voda. U blizini je, pred hotelskim ulazom, na nekadašnjem glavnom trgu, i barokni spomenik Presvetom Trojstvu, za koji je izvjesna grofica iskeširala točno 1000 dukata, a dala ga je podići u znak zahvale što je strašna epidemija kuge iz 1713. odšetala iz Karlovyh Vary. Sveci na devetmetarskom spomeniku stoje na kugli koja simbolizira Zemlju, a zagledani su u crkvu Marije iz Magdale, iz koje im vjernici, nakon mise, dolaze na poklonjenje. Tako je to bilo stoljećima, čak se ni komunistička vlast nikad nije usudila mijenjati bilo što; dok gledam kip, na um mi pada Ćelavi trg u Somboru, prozvan tako nakon što je jednog jutra osvanuo prazan i pust (tako je i danas), budući da naši drugovi nisu bili mlaki kao češki im kolege te je kip Presvetog Trojstva, podignut istim povodom, također barokni, također u 18. stoljeću, netragom nestao, a trg ostao „ćelav“.

Zastajem i ispred kazališne zgrade, ko pokraj nje samo prođe, taj je kod očiju slijep, a kad nastavim dalje niz rijeku, „srest“ ću još takvih, uz brojne fontane, hotele, parkove i stepeništa. I, nakon spomenika, i na spomen-ploču Antonínu Dvořáku, i to na zgradi u kojoj je 1879., na poziv još jednog velikana, Aloisa Janečeka, prvi put nastupio za šaroliku međunarodnu publiku u Karlovym Varyma. Na šetalištu u blizini ponosno stoji Dvořákov platan, opsega debla – nekom je valjda posao da ga povremeno izmjeri, o kako lijepih poslova ima! – 472 centimetra. Krošnja platana fin je ambijent lokalnim slikarima: jedan se odmaknuo od slika i uvaljuje se nekoj mladici, k'o da vidim da joj nudi besplatno slikanje negdje u obližnjim šumarcima, a drugi portretira dječačića što se ukipio kao da je na tuti, dok ponosni mama i tata čekaju ishod. Drugi, manji dječaci, a i poneka djevojčica, čak i ona malo odraslija, na drugom trgu se igraju s dvometarskom pandom, živom živcijatom, pošto je u kostimu živ živcijat čovjek.

Ja na kraju dana radije biram druženje s Charlijem Chaplinom: zasjeo nasred jednog od trgova i čeka. Malo mi se nekako postarao i uozbiljio se otkad sam ga posljednji put vidio :) Godine, valjda je to :) I on ima onu četvrtastu posudicu pa ćemo trgnuti po jednu vruću kiselu, makar se na kozi oralo :)

Prenoćio sam pet minuta iznad svih onih kolonada; prenoćište je ovdje lakše naći nego parking :-O Jutro me dočekalo svježe i raspjevano, orno za novo zajedničko putovanje. Nekud, još ne znam kud, a jutro se čudi mom divljenju – tek sad po okolnim brdima, usred visokih crnogoričnih šuma, primjećujem vidikovce; načičkalo ih kao nekad kapetani stražarnice. Znači, ne idem nikud sve dok se ne popnem na neki od njih. I bî tako. Ne na Dianu, Aberg, Jelenski skok ili Goetheov vidikovac, ovaj što do njega stižem nekim sporednim putom „obični“ je, bez naziva, ali grad još jednom, doduše kroz granjem isprepleten obzor, gledam iz ptičje perspektive. I znam, siguran sam, da ću mu se opet jednom vratiti!