Vidin, bugarska vrata u Srednju Europu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ni mene, kad sam bio mali, nije zaobišlo čitanje narodnih pjesama. U nekoj od debelih kupusara što su nerijetko kružile od kuće do kuće naišao sam i na lik paše Vidinskog. Ne sjećam se više pjesme, ali se sjećam kako sam mislio da je ono Vidinski pašino prezime :) Paša se zvao Osman  Pazvantoğlu, nadimkom Pazvanoglija, a u narodne pjesme je – po onoj „dobar je, čim se krši s našim neprijateljima“ – upao kao vođa pobune protiv središnje osmanlijske vlasti krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Podrijetlom je bio iz Bosne, iz Donje Tuzle, što je bio dodatni plus za prijem u deseterce bez kraja. Kad sam shvatio da ono Vidinski nije prezime, tad sam se, eto, prvi put susreo s Vidinom.

Danas je prva vidinska asocijacija na Osmana Pazvantoğlua njegova džamija, izgrađena – zanimljivo – od svibnja 1801. do svibnja naredne godine, za ono kratko vrijeme između „prvih i drugih“ ratova protiv osmanske vlasti, kad ga je Porta priznala za zakonitog namjesnika. Minaret je drugačiji od ostalih, budući da mu je na vrhu nešto nalik naopako okrenutom srcu, što se tumači kao znak neuzvraćene ljubavi. Jedni kažu prema sultanu, drugi prema ocu, ubijenom upravo tu, po sultanovoj naredbi, a treći, povijesni romantičari, uvjereni su da se ljubav odnosila na bugarske kršćane. Uz džamiju se nalazi i bogata knjižnica, davno proglašena spomenikom kulture.

Vidin ima dvije utvrde, Kaleto i Baba Vida, obje formalno srednjovjekovne, a stvarno u dobroj mjeri podignute u doba osmanlijske vladavine Bugarskom. Džamija stoji blizu slabije očuvane Kaleto utvrde, koju su osmislili francuski i poljski arhitekti, za tu svrhu angažirani po osmanlijskim namjesnicima. U Kaleto se ulazilo kroz četiri kapije,  Stambolsku, Pazarsku (Londža), Janjičarsku i Florentinsku, a najznamenitija je Stambol kapija, podignuta između 1690. i 1720. godine, u doba kad Porta već godinama ratuje protiv Austrijanaca. Umjesto osmanlijskih stražara, Stambolsku kapiju danas čuva simpatični dječačić u fontani.

U to doba je cijeli grad bio opasan zidinama, a najjače utvrđen, dvostrukim paralelnim zidom s razmakom od osam metara i sa sedam kula na uzvišenjima, bio je dio uz Dunav. Duž cijelog zida prostirao se široki i duboki šanac u koji se, praveći još jednu prepreku potencijalnim napadačima, ulijevala voda iz rijeke. Prema Dunavu je bilo još pet kapija, Aralak, Syurgyun, Top, Sarai i Telegraf, da bi se u utvrdu moglo ući i čamcem. Neko će se zapitati otkud Telegraf kapija: nazvana je tako budući da se ispred nje nalazila dvokatnica u kojoj je u tursko doba bila smještena pošta. Pazarska nema, a neki će to sigurno pomisliti, veze s Novim Pazarom već s lokacijom tadašnje gradske tržnice, niti Florentinska ima veze s Firencom; naziv je dobila po obližnjem selu Florentin.

Na nekim kapijama (Top, Stambolska i Pazarska) i danas stoje osmanlijski natpisi, mada ih je većina nestala 1878. godine, a jedan je završio čak u Sankt Petersburgu, kao dokaz da su u oslobađanju Bugarske sudjelovale i ruske trupe.

Baba Vida je, pak, dvostruka kružna utvrda, nekad sa devet kula, od kojih su do danas u originalnim gabaritima sačuvane tri. Tu se najprije nalazilo keltsko naselje Dunonia, pa rimski kaštel Bononia, a u 10. stoljeću je na rimskim zidinama sagrađena utvrda uklopljena u kasniju osmanlijsku. Predaja inače priča kako je podunavski bugarski kralj imao tri kćeri, Vidu, Kulu i Gamzu, pa je Vida, kad se carstvo dijelilo, dobila Vidin. Utvrdu su osam mjeseci napadali i opsađivali Bizantinci na čelu sa Bazilijem II., u dobroj mjeri je srušivši, da bi je obnovio Ivan Sracimir. U 14. stoljeću su je četiri godine držali Mađari, ali ju je Sracimir vratio, da bi i on kapitulirao pred osmanlijskim napadima, postavši 1388. godine njihov vazal. Nakon što se, osam godina kasnije, pridružio križarskoj koaliciji, predvođenoj mađarskim kraljem Sigismundom, Sracimir se loše proveo, budući da je pohod završen velikim porazom, nakon kojeg Vidin pada pod potpunu osmanlijsku vlast.

Osman Pazvantoğlu je upravo iz Baba Vide pokretao svoje male i velike ratove, okupivši vojsku od čak 100 000 vojnika i časnika, ne samo svojih, Turaka, već i Arbanasa te Bugara, pa se Porta svaki put morala dobro zamisliti smije li udariti na pašu. Osman se, naime, nije zadovoljio samo Vidinom već je vlast proširio i na mnoge okolne teritorije, od Nikopolja, Šištova, Ruščuka i Sofije na jednu, preko Niša na drugu, pa do  Kladova, neko vrijeme i rumunjske Craiove, na treću stranu. Na cijelom tom prostoru on je, a ne Porta, ubirao poreze i carine, kujući čak i vlastiti novac zvan pazvanče. Triput su ga pokušali srušiti i svaki put se u Stambol vraćali razbijene glave. Paradržava, reklo bi se modernim rječnikom.

Danas ispred ulaza dežuraju izrađivači i prodavači svakovrsnih suvenira, od drvorezbara do teta koje heklaju stolnjake i slične stvari, a unutra se, uz ostalo, mogu vidjeti i nekadašnji zatvor, vjerno prikazan kosturom umrlog zatvorenika te kolege mu po muci, okovanog u debele bukagije. Gdjegdje po zidovima su postavljeni etnološki artefakti, primjerice kovački mijeh ili štokakve krupnije i sitnije alatke. Stražarnice s kupolastim vrhom već duže od stoljeća su prazne, s kula se vijori bugarska trobojka, djeca se fotografiraju na plastičnom konju u jednom od hodnika utvrde, a neko je nekad u jednoj od podrumskih prostorija uredio malu pravoslavnu crkvu. Na rimsko doba podsjeća do danas sačuvan kameni sarkofag, a s druge strane, na sitnopješčanoj plaži uz Dunav, sunčaju se dvije razgolićene Bugarke.

Mimo osmanlijske arhitektonske i druge ostavštine, Vidin je danas moderan grad širokih bulevara, prostranih pješačkih zona i velikih uređenih parkova sa doslovno desecima spomenika, sav prožet željom da sačuva svaki djelić iznimno bogate povijesti. Sa otprilike 70.000 stanovnika, kao sjedište istoimenog okruga te pravoslavne mitropolije, a usto i važna točka za prijelaz preko Dunava, razvija se u dopadljiv grad.

Najviši od svih spomenika je Spomenik Domovini, bijeli pravokutnik s prikazom onih koji se kao vojnici bore i ginu za domovinu, krećući u šinjelima i pod teškim šljemovima u juriš, a najviši spomenik pojedincu nije, kao što bi se moglo očekivati, podignut nekom caru ili kralju već Dimitru Blagoevu (1856.-1924.), političaru rođenom u Egejskoj Makedoniji, osnivaču Bugarske radničke socijaldemokratske stranke, iz koje će izrasti Komunistička partija Bugarske. Po njemu nosi ime nekadašnja Gornja Džumaja, današnji Blagoevgrad. Ozbiljan i pomalo ukočen, kao da se ni sekunde nije uspio odvojiti od svojih marksističkih traktata i, recimo, nasmijati se. A trometarski kip je blizu Doma mladeži, gdje djeluje vječito razigrani i raspjevani ansambl „Dunav“, najpoznatiji vidinski glazbeni sastav. Umjetnički najdojmljiviji je spomenik Majka i dijete, tako ću ga nazvati, jer o njemu ne znam ništa osim onog što vidim. A vidjeti se može mnogo, kako u pozi – dijete je zasjelo nasred majčinog stomaka, zagrlivši je, s drugom rukom na njenom koljenu – tako i u izrazima bezokih lica što isijavaju posvemašnji mir. Blizu je i neki kameni spomenik, Bugari bi – jer je svrha zapamtiti nekog ili nešto – rekli pametnik, a i kip već spominjanog Ivana Sracimira, „vladara vidinskog carstva“, kako stoji na postamentu.

Tu negdje ću naići na poveliku skupinu mladih kako, uz voditelja koji ne uvlači jezika, vježbaju koreografiju neke stare narodne pjesme. Sve se dešava na ostacima jedne od manjih, odavno srušenih cjelina utvrde Kaleto, dijelom čak i na nekadašnjoj kuli. Mladi pjevaju i plešu, razglas je dovoljan za pola grada i sve je tu životno i živo, kao na kasarnskoj pisti dok traje jutarnja tjelovježba. U podnožju zatravljenih ostataka kule još dva kipa, jedan muški, jedan ženski, bez oznake o kome je riječ.

Zelenih površina doista ima kao malo gdje, a doista su i uređene kao malo gdje, toliko da ja, koji vrebam ružne detalje, u Vidinu ostah praznih ruku. A spomenika stvarno puno! U parku do katedrale svetog Dimitrija obelisk s likom potporučnika Angela Todorova, poginulog u 21. godini,  1885., tokom opsade grada od srpske vojske, okončane potpunim neuspjehom napadača. Malo dalje maštovit spomenik, nerascvali cvijet što se tek počeo otvarati, u spomen nekoj vojnoj postrojbi, a usred pješačke zone trenutno suha fontana sa tri mramorne božice okrenute na tri različite strane. U zelenilu bočno od ružičaste zgrade srednje škole „Sveti car Simeon Veliki“ carev kip. Jest Simeon za svoje duge vladavine, od 893. do 927. godine, bio knez, potom i car, osvojio Trakiju i Makedoniju pa pokorio Bizant, napravivši još puno podviga, ali u Vidinu je Dimitru Blagoevu jedva do koljena. Jednom liku, a izgleda da je neki general, ne uspijevam dešifrirati ime, samo da se preziva Marinov, jer su krupnija slova kojim je ispisan neki njegov, bit će, povijesni citat. Slično je i s bistom nekog Todora blizu Stambol kapije – neka slova su otpala, a nikom, izgleda, ne znači; siguran sam da je neki narodni heroj pregažene ideološke doktrine, da sad ne detaljiziram. Njegov spomenički susjed, bradonja Najčo Canov ima, pak, sva slova, ali o njemu jedva znam – bio je, naime, predsjednik Narodne skupštine Bugarske – malo više nego o bezimenom atleti što se s obale zagledao u Dunav, u turiste što su se razbaškarili u brodskim restoranima i papaju riblju čorbicu. Kod zgrade kazališta „Vladimir Trendafilov“ piramidalni spomen sa mnogo imena; ne idem ih pročitati, i bez toga znam da su to poginuli u nekom od ratova. U još jednom od malih parkova zaigrale se dvije lisice, a uza zidine Baba Vide, vitka kao jele oko nje, djevojka raširenih ruku u izrezbarenoj haljini, do iznad grudi crvena, u ostatku standardna sivkasto-zelenkasta bronca. I tako bi se moglo do sutra, samo što bi se noge i brojčanik kilometar sata, onaj moderni, na mobitelu, što broji korake, sigurno pokvarili.

Moram ukratko spomenuti i barem najvažnije veze Vidina sa Bosnom i Srbijom. Već rekoh da su Pazvantoğluovi iz Bosne, to je već čitava jedna povijest, ali je u Vidinu neko vrijeme živio i Simo Milutinović Sarajlija, onaj pomalo zaboravljeni pjesnik što ga je nahvalio i veliki Goethe. Također je Omer-paša Latas nekim čudnim stjecajem okolnosti, malo nakon prihvaćanja islama, stigao u Vidin, gdje je ispočetka radio kao sluga tamošnjih turskih časnika, da bi ga neko, kao vrsnog crtača, preporučio zapovjedniku tvrđave Ibrahim-paši. Paša uskoro uviđa da Omer nije ni za slugu, ni za učitelja crtanja njegovoj djeci, pa ga šalje u Carigrad. Tako je, eto, velika karijera Omer-paše Latasa započela upravo u Vidinu. Srbi su dvaput pokušavali osvojiti Vidin, prvi put, već spomenuh, 1885., a drugi put 1913. godine, oba puta bez uspjeha. Kad je, međutim, između Srba i Bugara bilo mirno, a u Srbiji pometnja, Vidin je znao biti pribježište srpskih političara. Tako je u Vidin, gdje je bila udana njegova sestra, 1883. godine pobjegao i radikalski vođa Nikola Pašić.

Zanimljivih građevina, osim već spomenutih, mnogo je, a na zidu jedne, povisoko od tla, teška metalna ploča na kojoj stoji da je u poplavi 4. III. 1942. godine voda, Dunav, stigla čak do te visine. Mora da je bilo strašno čim se neko potrudio zabilježiti poplavu na ovakav način.

Naravno da su crkve, a ima ih mnogo, bitna značajka Vidina. Dvije su stare, iz 17. stoljeća, jedna svete Petke, druga svetog Pantelejmona, obje male, sasvim shvatljivo već samim time što znamo kad su građene. Povelika je crkva svetog Nikole, dok je katedrala svetog Dimitrija, nakon sofijske saborne, druga po veličini crkva u čitavoj Bugarskoj.  

Trobrodna crkva svetog Nikole Mirlikijskog Čudotvorca, tako joj je puni naziv, stoji blizu Pazvantoğluove džamije, a na neki način predstavlja „nastavak“ crkvice svetog Pantelejmona. Prije devedesetak godina srušeni su stari zvonik i zid oko te stare crkve da bi bila podignuta ova, svetog Nikole. Uz nju su rezidencija mitropolita, eparhijska škola i mauzolej Antima I. Tri kupole, jedna velika i dvije bočne, manje, živopisno pročelje s okruglim zasvođenim prozorima. Lijevo od crkve povelik spomenik Stojku Vladislavovu (1739.-1813.), episkopu i istaknutom književniku, a desno mauzolej. Antim I. (1816.-1888.) bio je čovjek koji je proglasio autokefalnost Bugarske pravoslavne crkve, prvi njen poglavar, ali i prvi predsjednik Narodne skupštine od Osmanlija oslobođene Bugarske. Neko ko napravi toliko svakako zaslužuje mauzolej.

Katedrala svetog Velikomučenika Dimitrija Solunskog masivno je bijelo zdanje sa trima zelenim kupolama. Građena je tridesetak godina i konačno dovršena 1926. Ikonostas i ostali crkveni namještaj izradili su rezbari iz poznate debarske umjetničke obitelji Filipov. U jednom kutu su, u drvenom kovčegu na čijoj izradi bi pozavidjeli i naši konjički drvorezbari, moći Kirila (1833.-1914.), najprije mitropolita skopske, potom vidinske eparhije, a u jednoj maloj kutiji sitne moći još pet svetaca. Sva crkva je oslikana, što biblijskim prizorima, što raznovrsnim višebojnim „šarama“, a u dobro osvjetljenom prostoru sve zajedno djeluje prilično skladno.

Kad sam pored Baba Vide vidio onaj rimski sarkofag, ostao sam malo iznenađen, sve mi je to davno, rimsko, izgledalo nekako neznatno. Kad sam, međutim, blizu pješačke zone naišao na muzej „Konak“, shvatio sam da sam bio u krivu. Oko dopadljive zgrade orijentalnog sloga, u kojoj je u osmanlijsko doba bila vatrogasna pa policijska postaja, a nakon oslobođenja crkveni stan, poredano je, naime, nekoliko desetaka dobro rimskih nadgrobnjaka, ploča i sarkofaga, te drugih spomenika, dobro očuvanih, što znači da ih je nađeno mnogo pa se imalo od čega izabrati. Naravno da muzej ima i druge, standardne zbirke, od arheološke pa do etnološke, ali mi rimski artefakti još jednom poručuju da više vrijedi posjetiti mnoga jedva poznata mjesta od nekih razvikanih i sveprisutnih, ali marketinški ubojitih odredišta na zapadu.

Tako izgleda Vidin, gotovo bez ijednog minusa. Gotovo, jer jedan ipak postoji, a to je sinagoga na rubu grada. Sagrađena je 1894. godine u blizini utvrde Baba Vida, a zajedno s crkvom svetog Nikole i Pazvantoğluovom džamijom čini takozvani „Vidinski sveti trokut“. I dok su pravoslavna i islamska bogomolja u tip-top stanju, od nekad prelijepe sinagoge je ostao gotovo samo kostur. Vidinski židovi, njih oko 1200, kolektivno su 1948. godine odselili u Izrael, a sinagoga je dvije godine kasnije, po poznatom receptu onih koje današnji „demokrati“ i „antifašisti“ punih usta slave, pretvorena u skladište. Kad je i to vrijeme prošlo, prepuštena je vremenu i propadanju. I evo je, napaćena i jadna, gotovo na mrtvačkom odru, a slika je tim gora što je zarasla u šumu. Neko se dosjetio barem posjeći stabla oko nje, ali bi akcija obnove, pogotovo što u dokumentima stoji kako je slovila kao iznimno akustičan prostor, donijela Vidinu, barem u mojoj glavi, epitet grada bez ijednog minusa.