Trilj: Logor rimske legije, mlinice i utvrde iz davnina i čovjek koji je ručao s gavranima  

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Grad u Dalmaciji sa tri LJ, tako smo nekad pitali drugu djecu, oni hrabriji tate i mame, a kad ne bi ni beknuli, posumnjavši u vlastito znanje zemljopisa, slavodobitno bismo uskliknuli: Pa Tri LJ, Trilj!!! Nekom je sigurno slijedila i odgojna zaušnica ili barem potezanje za uho, ali šta je to u odnosu na „pobjedu“!

Da je rijeka Cetina na nekom drugom mjestu imala nižu razinu, na području na kojem se prostire Trilj vjerojatno bi bila oranica ili ledina, u najboljem slučaju kakvo manje naselje. Pošto, međutim, svoj tok nastavlja u kanjonu, ovdje ju je bilo najlakše pregaziti, prejahati i premostiti. Tako je nekako nastao gradić s tri lj.

Kroz Trilj sam prošao puno puta i uzalud zvirljao na sve strane, u oči mi nije upalo ništa zanimljivo. Računao sam da su te neke bitne stvari podalje od ceste, oduvijek riješen da jednom prikočim i obiđem gradić. Nakon što sam to obavio, rezultat i nije neka pljačka, budući da je popis zanimljivosti nikad kraći – na njemu su samo dvije točke. Usto je jedna od njih tek potencijalna, a riječ je o, kako je službeno nazvan, Muzeju triljskog kraja. Nije čudo, tek nedavno je stekao punoljetstvo i kao takav je jedan od najmlađih muzeja u Hrvatskoj. Ponešto je možda i do mene, bit će da sam Triljem naišao krivim danom, ali sam na vrata muzeja, nekadašnje župne kuće, kucao uzalud, a ono što se može vidjeti svana, odnosno ispod nadstrešnice podignute iza glavne zgrade, dvije rimske stele i nešto obrađenog i ukrašenog kamenja spakovanog na proste drvene palete, ne sluti na to da bih, i da mi je neko otvorio, ostao zadivljen.

Druga točka je gradski park i Spomenik Cetini. Treba ustati kad se spomene ime kipara (i pisca) Vanje Radauša, a to se vidi i u Trilju: mrki kameni zid i u njemu šest životinjskih glava, odreda onih što su se Dalmatinci borili s njima i živjeli od njih. Brončana djevojka dugih pletenica uspavana je, makar nije ljepotica i nije ukleta. Na crnu kamenu kocku zasjela pomalo neženstveno, vrč joj okrenut prema zemlji. Neko ko sigurno nikad nije čuo za Vanju Radauša išarao je zid, a u fontani se, umjesto vode iz životinjskih usta, sakuplja lišće i sitno granje. Sve je suho, jedino su nekim čudom mokre obje djevojčine dojke.

Dobro, u gradu je, ali podalje od centra, i župna crkva svetog Mihovila, ali je crkava, vidjet će se kasnije, na triljskom području mnogo, po jedna, negdje i po dvije, stara i nova, u svakom većem selu, a ova, gradska, nije ni najstarija ni najljepša. Moćan je, međutim, kip svetog Mihovila ispred nje, rad kipara Josipa Bosnića, kojim je crkveni kompleks upotpunjen 2004., 103 godine nakon izgradnje crkve. „Uto se zametnu rat u nebu koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi proziv Zmaja“, piše u biblijskog Knjizi Otkrivenja. Kip pred triljskom crkvom pokazuje, kao i drugdje, krilatog arkanđela Mihovila kao pobjednika, a rogatog i ružnog Zmaja, Sotonu,  pod njegovim nogama, s mačem u grlu. Podignut je u spomen na poginule hrvatske branitelje.

Na brdašcu iznad crkvenog parkinga, u obzidanom groblju, stoji stara kamena crkvica, posvećena istom svecu. Bila bi ljepša da u nekom od renoviranja na krov nije postavljen crijep. Uvijek se čudim onima koji bi – a gotovo uvijek je to nezasluženo – da im grob, ako ikako može, bude u crkvi. Pošto uglavnom ne može, onda treba zaleći što bliže. Ovdje se jedan takav naslonio na kapelu, a ko god je, iz principa neću pogledati ime, kamoli ga spomenuti. Šta mu je, vala, falilo u nekom mirnom zakutku, ima ukraj groblja fine hladovine :) Groblje inače vjerojatno datira iz nekih vremena puno starijih od Trilja, čim je na njemu nađena ona poznata ostava zlatnog nakita iz vremena bizantskog cara Konstantina V. Kopronima, velikog ratnika iz 8. stoljeća i inicijatora zabrane štovanja ikona.

Na kontra strani, nekoliko kilometara od gradskog središta, kad se krene prema Hercegovini, mještani taj dio zovu Gaz, stoji dar zavičaju još jednog velikog kipara. Stipe Sikirica rođen je u obližnjem selu Jabuka, ali mu je većina djela u susjednom i većem Sinju ili drugdje po bijelom svijetu pa se njegovo ime rijetko povezuje s Triljom. „Mladenci“ na Gazu postavljeni su prije deset godina. Jedno sjedi na konjiću, drugo pruža ruke da prihvati i skine ono prvo (s konja, da ne bude zabune:). U tom činu su im spojile ne samo ruke već i tijela, ali na kraju nisam baš siguran ko je tu mladoženja, a ko mlada :-O. A kako se gledaju, auuu! Ne znam kako je uspio, ali je Sikirica na njihovim licima izvajao nešto čega u stvarnosti odavno nema – sramežljivi smiješci, spomenik onome što je bilo i „prozor“ onome što slijedi. Elem, i da nije konja, vidjelo bi se da je riječ o nekim davnim mladencima. I da, Stipe Sikirica kiparstvo je diplomirao upravo kod Vanje Radauša!

Jedan put s križanja na Gazu vodi u obližnje selo Grab. Sve osim crkve u Grabu je uz istoimenu rijeku: parkić s „Hajdukovim“ grbom, put kojim hodočasnici pješače Gospi Sinjskoj, vrbe što su im grane vrhovima zaronile i kupaju se na proljetnom suncu, simpatični mostići i kuće što su im temelji u riječnom mulju, a stepenicama se silazi pravo u brzake. I mlinice stare i po dvjesto godina, iznikle iz rijeke i urasle u nju, spajajući se u vječni zagrljaj kao Sikiricini mladenci. Pred jednom ribnjak, uza zid vaga i puno gajbi, firma ispisana crnim flomasterom; žena se pojavljuje na prozoru malo nakon što se nađem ispred kuće, pita trebam li ribe. U plićaku mi, na izbočenom kamenu, pozira neka fina i pristojna patka. Putokaz inače pokazuje put ka četirima mlinicama i izvoru rječice, a ja se odlučujem za Samardžića mlinicu. Ispostavlja se da sam dobro izabrao, budući unutra zatječem Ivana Samardžića, čovjeka zaljubljenog u mlinove. U „misnom“ odijelu je, ali je nekim gostima upravo nakupio brašna, a i meni će rado pokazati kako rade mlinovi. Ne prebrojah koševe, ali puno ih je. Svaki – to vidim kad se uskim prolazom provučem iznad mlina, na branu – ima svoju ustavu, slika je kao iz vremeplova, voda suklja na sve strane i u bezbroju kapi se obrušava u crne rupe. Nikad njegove mlinice, kaže Ivan, nisu prestajale s radom, a niko točno ne zna kad su sagrađene. Drugdje su, pogotovo po našoj zemlji, mlinovi uglavnom prazni, badnjevi suhi, nema žita, a i ako ima, melje se u električnim mlinovima. Ovdje sve fercera, ima žita, ima i mliva.

Na prilazu crkvi slikam željezni križ krajputaš; crkva svetog Ivana Krstitelja je, sa zvonikom s biforama, malo ljepša i 27 godina starija od triljske i to je to u Grabu.

Koliko god je sam Trilj – neka se Triljani ne naljute, ali je tako – nezanimljiv, toliko mu je okolina sasvim druga priča. Ako idem kronološki, prvo ću se vijugavom cestom popeti na brdo Gardun, sjeveroistočno od Trilja, u istoimeno selo, gdje se nekad nalazio Tilurij, logor VII. rimske legije. S Garduna puca i najljepši pogled na Trilj pa su, svjesni toga, zaduženi za turizam postavili ne samo tablu s opisom i slikama Tilurija, već i nekoliko drugih, pticama, kukcima i koječime. Oni koji se popnu na Gardun kako bi vidjeli ostatke Tilurija vjerojatno će ih, kao i ja, zaobići, ali će svratiti na mjesno groblje, doživjeti crkvicu svetog Petra iz 18. stoljeća sa zvonikom na preslicu. Crkva k'o crkva, ima ih takvih po čitavoj Dalmaciji, samo što na istaci iznad vrata stoji kameni dječačić anđelčić. U kutu groblja stoji još jedna kućica. Ne znam joj namjenu, ali se u njenom pročelju fino vidi uzidana rimska stela, a i dva stupa na ulazu u groblje možda bi, makar nisam siguran, mogla biti rimska.

Inače se brdo, nimalo slučajno, zove Stražbenica, a taj toponim prisutan je u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji na makar tridesetak lokaliteta. I Stražbenica spada u područje rimskog logora, a prema pokaznoj tabli imalo bi se tu šta obilaziti barem jedan cijeli dan, od cisterne pa do ostataka mozaika, ali je svakako najzanimljiviji i najbolje sačuvani, točnije obnovljeni i istraženi segment u jugoistočnom dijelu logora. Tu se nalazilo šest vojničkih spavaonica koje su mogle prihvatiti jednu legijsku kohortu, odnosno oko 500 vojnika. Zid je u donjem dijelu visok oko dva, a jedna zgrada duga je možda i dvadesetak metara.

Svašta je nađeno na području sela, od ulomaka staklenih i keramičkih posuda, preko vrlo vrijednih komada nakita, pa do, očekivano, različite vojne opreme. Ponešto su našli (i prijavili) mještani, orući i kopajući svoje njive, a ponešto arheolozi. Dio nalaza završio je u dalmatinskim, hrvatskim, pa vjerojatno i u muzejima susjednih država, a ono što je preostalo postavljeno je u muzeju u čija vrata sam uzalud kucao, i to kao trajna izložba pod nazivom „Tilurij – rimski vojni logor“. Koliko još vrijednih nalaza leži pod zemljom, nikad se neće doznati niti će biti moguće sustavno istraživati, budući da su svud po logoru razasute obiteljske kuće i gospodarski objekti. Ponešto je sačuvano, čak i „izloženo“, i to na poseban način: vidjeh, recimo, još jednu rimsku stelu, bogato ukrašenu i s okrnjenim natpisom, u ulozi nadvratnika u zidu starije kuće, a poznato je da su na obližnjem Samoleču sačuvano oko 500 metara  rimske ceste što je iz Salone, kroz Trilj, vodila ka Srebrenici, odnosno, drugi krak, ka Naroni kod današnjeg Metkovića.

Cijelo vrijeme odnekud dopire galama pa idem u tom pravcu. Djeluje kao da se čitav Gardun oko nečega oko nečega žestoko posvađao, ali se ispostavlja da su to seoski boćari, desetak njih plus promatrači; niko se, kažu mi, ne svađa, „tako vam mi pričamo“.

Oni mi, uz čašu soka, daju i precizne upute o tome kako da dođem do sljedećeg odredišta, srednjovjekovne utvrde Nutjak. Na istoj je strani u odnosu na Trilj i Cetinu, samo par kilometara od Tilurija, naspram sela Čaporice, i - ispostavit će se – bio bi grijeh ne vidjeti je. I na putu prema utvrdi, jer se autom ne može baš skroz do nje, pokazna tabla, u ovom slučaju odgovarajuća, puna zmija. Teren je, naime, kamenit i obrastao u raslinje pa treba pripaziti.

Zna se da je utvrdu Nutjak, smještenu na oštroj litici iznad Cetine, krajem 16. stoljeća dao podići poljički knez i vojvoda Žarko Dragojević (oko 1439.-1508.), jedan od najvećih boraca tog doba protiv Osmanlija, drugačiji od mnogih i po tome što nije samo čekao napade i branio se već je sa svojom vojskom upadao duboko u osmanlijsko područje, sve do Livna i Hercegovine. I inače je, ako je imalo vjerovati legendama, bio čudak, čim bi, tako kaže legenda, za svakog dolaska na Nutjak prvo nahranio gavrane u njihovom gnijezdu na kruništu utvrde, i to sirovim mesom, kakvo je i sam jeo. Mlečani su ga veoma cijenili, dajući mu najviša odličja, a glavu je, opet prema legendi, izgubio zbog izdaje: kad su Osmanlije 1508. godine opkolili Sinj, sa svojom vojskom je s Klisa pohitao u pomoć, a poginuo je u zasjedi na Malom mosoru – umjesto gavrana, koje je zvižducima pozvao upomoć, pred njega su iskočili osmanlijski vojnici. Gavrane je nepoznat neko iz nutjačke posade spriječio da polete, a Žarko je, rastajući se sa životom, prokleo utvrdu i njene branitelje. Kletva se obistinila po jednim pet, a po drugim 20 godina kasnije, kada su Osmanlije zauzeli Nutjak i pobili cijelu posadu. Pokopan je u katedrali svetog Dujma u Splitu, a epitaf mu je sastavio niko drugi do Marko Marulić. Legenda još kaže da su Osmanlije, iz poštovanja prema takvom junaku, predali njegovo tijelo bez naknade, što tada baš i nije bio običaj, a žitelji okolnih sela pričaju da svakog 15. siječnja, na obljetnicu Žarkove pogibije, dva gavrana dolete s Mosora na Nutjak, zagrakću, odnosno pozdrave svog gospodara, pa se vrate na Mosor. Iako je Karlovačkim mirom 1699. godine Nutjak, odnosno ova strana Cetine, dodijeljen Mlečanima, nije aktiviran, pošto su Mlečani odlučili graditi manje utvrđenje na Stražbenici.

Od utvrde je danas ostao samo krnjotak okrugle glavne kule, ispod koje se prema Cetini redaju zidine terasasto raspoređenih zgrada utvrde. Ali kakvo je mjesto izabrao Žarko, to je čudo jedno, i tu ne mislim na strateški položaj, savršen je, već na estetski dojam. Slika Trilja sa Stražbenice je odlična, ali slika kanjona Cetine s Nutjaka je fenomenalna, pogotovo što joj je, budući da je u Titovo doba izgrađena hidroelektrana, razina viša pa se ukotvila među gotovo okomitim stijenama kao da je oduvijek stremila (i) ka visinama.

S druge strane Cetine ponosno u nebo strši još jedna utvrda, Čačvina. Također je srednjovjekovna, ponešto starija od Nutjaka, čim se prvi put spominje još 1371. godine. Podalje je od grada, u pravcu Hercegovine, mislim da ima i desetak kilometara vožnje, a vidi se već izdaleka, samo što tada još uvijek nalikuje kakvoj kućici. Ima, bome, i pentranja, budući da se autom može samo do kraja ceste podaleko ispod nje. Kule su, povezane zidom, dvije, odnosno ono što je od njih ostalo, s time da je istočna, okruglasta, a iznutra osmokutna, i veća od zapadne, i manje urušena. Karlovačkim mirom je utvrda ostala u posjedu Osmanlija pa je tako, budući da se nalazila na samoj granici Osmanskog carstva i Mletaka, nešto dulje korištena.

Malo ispod istočne kule u nebo se uzdiže i crkva Svih Svetih, podignuta nekad spočetka 18. stoljeća, nakon što su, 1718. godine, utvrdu zaposjeli Mlečani. Oko nje groblje, staro, naselja nema nigdje blizu, a novo je dolje, uz cestu. Ima i nešto fino izrađenih kamenih križeva, ali je više grobova oivičenih samo kamenjem. Ispred crkve ruševina još jedne građevine, ali nigdje ne piše je li to možda nekadašnja župna kuća ili prvotna kapela posvećena svetom Josipu.

Jest strmo, nije ni blizu, ali je lijepo uspentrati se do utvrde i uživati, kako u njoj, tako i u pogledu što odavde stvarno seže daleko. Šteta je samo što električari (ili ko već) nisu našli neko drugo brdo za smještaj onih svojih skula, antena, stupova i koječega čemu ne znam naziv. Nije da ih ne razumijem, ali je kompletna lijepa slika pokvarena.

Imalo bi se još štošta vidjeti na triljskom području, primjerice srednjovjekovnu nekropolu „Na mašete“ kod Voštana, između Sinjskog i Livanjskog polja, ili detaljnije zagledati neke od starijih crkava. Ali 1) mlad sam i čitav život je preda mnom, ponešto treba ostaviti i za sljedeći dolazak, a 2) od koga je – dosta je :)