Knjaževac: ''Srpska Bastilja'' i Timacum Minus

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da se iz Knjaževca „iščupa“ jedan nadasve smirujući kutak, u mojoj kategorizaciji bi bio svrstan u prilično dosadan, beskrvan i sterilan grad.

Taj kutak nije ono čime se Knjaževčani ponajviše ponose, a to je Grgusovačka kula, prostrana četverokuta utvrda na istom takvom platou iznad grada.

A nije da kula nema bogatu povijest… Najprije su Turci iskopali veliki šanac iz koga su grad imali kao na dlanu, pa je uz šanac morala niknuti i kakva zgrada za osmanski garnizon. Kad su Turci otjerani, što prema Bosni, što prema Bosforu, ovdašnji narod se, stoljećima željan slobode, ponadao da će napokon poteći med i mlijeko, i to u slapovima. Kad je, pak, između 1842. i 1844., podignuta debelozidna trokatna kula (dimenzija 135 x 100 metara), nije bilo nijednog Grgusovčanina – Knjaževac će postati nešto kasnije – koji bi i u najcrnjem snu i pomislio da je motiv srpske državne vlasti sigurnost ovog kraja od bilo kojeg možebitnog neprijatelja. Kad je ta ista vlast, oličena u dinastiji Karađorđević, u kulu, obnoć pretvorenu u tamnicu, počela dovoditi visoke dužnosnike okovane u teške bukagije, lahorasti snovi razletjeli su se i rasprsnuli u paramparčad od kojih je zavladao muk.

Prestrašeni narod će kulu kasnije nazvati „Srpskom Bastiljom“, a tamnički grč prekratit će joj 1859. knjaz Miloš Obrenović, i to tako oštro da oštrije nije moglo: Kulu spaliti i srušiti! Malo nakon toga Grgusovac je – a baš mu je ime bilo ružno! – postao Knjaževac.

Povijest, međutim, nije dovoljna ako od nje preostane premalo materijalnih tragova. Danas je od kule ostao samo plitki zid, u dobroj mjeri sagrađen naknadno, dijelom vjerojatno i dok ju je (do 1959.) koristila JNA, a od originalne građevine dio zida s puškarnicama i kapija. Sve je zaključano pa unutra provirujem kroz rešetkasta vrata. Rezultat: unutra nema baš ničega. I ovo što je ostalo obnovljeno je, stoji na tablama, novcem Europske unije, a vjerojatno je od istog keša uređeno i dječje igralište na širokom platou ispred kule.

A šta je onda onaj „nadasve smirujući kutak“? Nalazi se na lijevoj obali rijeke putokazno obilježene kao Sv. Timok. Neko bi, sigurno takvih nije malo, pomislio da se u koritu lijeno valjucka nekakav Sveti Timok, ali nije Sveti nego Svrljiški. „Povijest ispisana u kamenu“ sintagma je koja se često može čuti i pročitati, ali je u Knjaževcu ispisana ne samo nekim zaumno čudesnim fontom, kakav ne vidjeh nigdje i nikad, nego i u formi i na način kakav se dosad ne zadjenu u moje okice.

Na početku je pravilni mrkoputi sedreni slavoluk, očito simbolična Grgusovačka kula, a trostruka kapija, neka vrsta plitkog arkadnog atrija, stoji na drugoj strani parka. Između njih su dvije skupine masivnog „kamenja“. Počinje od „obavijesti“ da je Knjaževac nekad bio Grgusovac, a nastavlja kronološki nanizanim natpisima s nazivima znamenitih pobuna, bitaka, pobjeda i poraza, likovanja i stradanja ljudi ovog kraja. „Srbija sunčeva kuća / iz pepela se svoga diže / svetlošću sama sebe zida / slobodom sama sebi svetli“. Za one koji stihove dosad nisu znali ni čuli: Ivan Lalić. Sve je tu, i kad se rodi hajduk Veljko, i kad Karađorđe uđe u Grgusovac, i kad, 1941., „doktora Savića odvedoše“, i kad, iste godine, postradaše „osam boraca i doktor Hadžić“. Povijest na 29 uglavnom uspravnih kamenova; mogli bismo ih komotno nazvati stojećcima, pa, dakle, stećcima, a natpisi su vrlo kratki, gotovo epigrafski.

Drugu skupinu, u dijelu parka okrenutog i nagnutog prema Svrljiškom Timoku, čine „kuće“: velike, male, čamčaste prizemnice, skromne katnice i one za kat više. Sve različite, a opet sve iste, srasle jedna u drugu kao korijenje tisućljetne masline. Ima u njima i zera orijentalnog štiha, i tako odavno i čvrsto uklopljenog u srpsku arhitekturu osmanskog doba, ono kad je prizemni dio malkice uži od „čardaka“. Usponi i padovi bivšeg Grgusovca, sadanjeg Knjaževca, bit će da je umjetnik to htio reći. Ali ono sunce Ivana Lalića s početka priče sja sa svake kućice, i to ne po jedno, a nijedno isto nije. Suncograd sadrži 24 zdanja, a koje je najljepše živ čovjek pri zdravoj pameti mogao bi reći jedino kad bi ga stavili pred streljački stroj i primorali da izabere. Kao da od svih sunčanih jutara od rođenja do smrti izabereš najljepše. Nemoguće.

Sve postaje jasno kad se zna „zidar“ stojećaka i kućica – Bogdan Bogdanović. Ako neko još dvoji, da, jer dvojice takvih na svijetu se nije našlo, isti onaj što je „zidao“ mostarsko Partizansko groblje. Ne znam je li on – prije će biti da je ipak neko drugi – autor dvaju također vrlo dopadljivih spomenika između dva parkovska „naselja“.

Jedan je zvonast, minijaturan, posvećen, kako je ukrug čitave minijature ispisano, „poginulim junacima za nezavisnost i oslobođenje“ u bitkama od 1876. do 1878. godine. To je ono doba dok smo mi u BiH praznih ruku i pokunjene glave čekali šta će u Berlinu velike sile odlučiti o nama. U Knjaževcu, eto, nisu čekali. Nekad je spomenik bio ogroman, ali su ga, stoji, opet onim čudnim fontom, „bugarski okupatori“ odnijeli 1916.“, a ovo je umanjena kopija za podsjećanje. Druga je fontana u kojoj se dvojica golaća, čelom uz čelo, kao nešto došaptavaju, dogovaraju, šta li; da li oko ribe što na perajama „stoji“ između njih, da li oko čega drugog, hajd' im ga znaj.

Jedan od onih stojećaka posvećen je Crvenoarmejcima koji su 1944. ginuli za oslobođenje grada, a po jedan je dodan poginulim u ratovima 1990.-99. i onim što život izgubiše od bombi NATO pakta. Da li bi se odavno pokojni Bogdan Bogdanović složio s dodanim, pogotovo što je spomen-park desetljećima tituliran kao spomenik palim borcima od 1804. do 1945. godine, nikad nećemo doznati.

Čim se iz spomen-parka krene prema najužem središtu, posjetitelja uz rijeku i most dočeka knjaz Miloš. Zauzeo je čitavu bočnu stranu katnice uz most i poručuje da „Ovaj grm će vreme da osuši i kameni stub će da poruši Al' Srbija večito stajaće i Miloša ime spominjaće“. Takovskog grma se sjećam, odmorih davno jednom ispod njega, pa tako i stihova. Kad ih je Ljubomir Nenadović pisao, stavio je u njih točke i zareze, ovaj što knjaza zalijepi na fasadu je, bit će, pobjegao sa školskog sata na kome su obrađivani interpunkcijski znaci.

Narodni heroj i visoki partijski te državni dužnosnik Dobrivoje Radosavljević Bobi (1915. - 1984.) je, izgleda, najvažnija ličnost novijeg doba, čim je jedini zaslužio bistu u središtu grada. Podalje od središta, ispred zgrade Tehničke škole, ustobočio se kolega mu po herojstvu Branko Milošević Metalac (1923. - 1944.), a u sjenku krošnjastog stabla lipe sklonilo se njegovo visočanstvo kralj Petar I. Karađorđević. Kraljeva lipa jedna je od nekoliko što oivičuju plato oko velebnog Doma kulture, tolikog i takvog da ni Beogradu ili Nišu ne bi bio ni mali, ni nelijep. Da sam Knjaževčanin, za mene bi narodni heroj bio onaj ko je Bogdana Bogdanovića pozvao da napravi ono što je napravio ovdje. Ne znam ko je bio Miloš Ivanović (1989. - 2000.) što, iako pokojni, gleda s murala na kutu jedne zgrade, ali moto „Ljubav nije šišarka“ nagovještava da je svakako morao biti izraziti pozitivac.

Crkvu svetog Đorđa, smještenu s druge strane Svrljiškog Timoka vidim iz grada. Nije baš blizu, treba izaći iz gradskog središta pa se popeti do nje. Bogomolje i tako uvijek posjetim, barem glavne, ako ih je više, a ova je, mislim, jedina u Knjaževcu, barem ne vidjeh nikakvu drugu. Usto  ovdje imam i dodatni motiv. Izvana je ni po čemu posebna: malo duža, iz zraka nalik fotografiji u formatu 16 x 9 cm, sa, za mene malo iznenađujuće, baroknim zvonikom sa satom. Iako na finom rukopisnom natpisu iznad ulaza, u kome se spominje i puno osoba i puno mjesta, stoji da je podignuta 1833., stvarno datira iz 1878., budući da je ona 45 godina starija, kao i čitav grad, spaljena u Srpsko-turskom ratu 1876.-78. Izgorio je tada i ikonostas sremskokarlovačkog velikana Georgija Bakalovića; sačuvan je samo jedan djelić, koji je, dakako, posebna znamenitost crkve i grada.

U dvorištu ću se zadržati ispred starog zvona, iz 1878., ukrašenog kićenim natpisom, pozdraviti se na njegovom grobu s dušom knjaževačkog protojereja Sime Žikića, baciti pogled na crnomramornu ploču borcima Timočke krajine i nakloniti se mozaičnoj Gospi s malim Isusom i dvama anđelčićima pa sam u crkvi. I „novi“ ikonostas (iz 1878.) je moćan, našlo se još štošta zanimljivog, ali već rekoh da imam poseban motiv. Stoji u jednoj bočnoj niši i dar je knjaza Miloša Knjaževčanima povodom dovršetka zidanja one prve, izgorjele crkve.

Radi se o Evanđelju s knjaževom posvetom i, moglo bi se reći, filmskom poviješću. Kad su, naime, turski bašibozuci došli zapaliti crkvu, prvo su je temeljito opljačkali, znajući otprije ili usput shvativši da je Evanđelje nešto posebno. Stiglo je čak do Kjustendila u Bugarskoj, gdje su ga od Turaka, za 84 groša, otkupili tamošnji pravoslavci, obdarivši njime mjesnu crkvu svetog Velikomučenika Mine. Nakon što se, međutim, vijest o Evanđelju zadjenula u uši ondašnjeg bugarskog mitropolita Ilariona, stigao je i nalog da se sveta knjiga vrati pravim vlasnicima. I evo je, iza debelog stakla, u knjaževačkoj crkvi.

Inače je dobar dio crkvenih zidova sazidan od kamena prethodno srušene srednjovjekovne crkve u selu Koželj i tamošnjih nadgrobnjaka. Šteta, moglo se kamena naći i drugdje. Koželj inače u arheološkim i srodnim krugovima slovi kao značajan pretpovijesni lokalitet s ponešto kasnoantičkih ostataka, kojih se nađe i u zidovima seoskih kuća, posebno onih s nekropole. Crkvica je, čak će prije biti kasnoantička nego srednjovjekovna, stajala uz srednjovjekovni grad Kozalj.

Sad mogu birati kud dalje. Manastir Svete Trojice na obroncima Stare planine, crkva svete Bogorodice u selu Stara Kamenica, Rgoška banja u selu Rgoše ili nešto četvrto? Biram treće, Rgoše, štogdje nahvališe banju, ali će se ispostaviti da sam odabrao promašaj. Jest da se bazeni plave, a sve oko njih izgleda „zdravo“ i očuvano, ali kompleks mogu vidjeti samo preko ograde, sve je, naime, pod ključem. E sad, je li to banja ili samo nešto slično? Ne piše ništa, nema nikog, ne da mi se čekati ni ići dalje, radije odoh nazad.

A kad je već tako, izabrat ću „nešto četvrto“. Šalim se, „četvrto“ je svakako bilo u planu, pitanje je bih li, da ga nema, uopće svratio u Knjaževac. Šta je „četvrto“? Arheo-etno park u selu Ravna, 6 kilometara od grada. Dok dođem do sela zastat ću na samo dva mjesta: kratko pred jednim partizanskim spomeničićem, a malo duže – usput sam pojeo i jeribasnu padalicu iz trave – kod hrama Rođenja Presvete Bogorodice u selu Štipina. Ni moravski, ni bizantski, ni ikakav stil nalik ijednoj srpskopravoslavnoj crkvi, a vidjeh ih na stotine. Puno drva i lima, betona koliko mora, a izgled, pogotovo prednjeg dijela, čudesan u svojoj jednostavnosti, takav da se sakralni element, makar gotovo „sakriven“ i nevidljiv, ipak itekako doživi.

Razmišljao sam i odlasku u Koželj, prošvrljati okolinom i vidjeti je li šta ostalo od pustih antičkih vremena i srednjovjekovlja, ali čim sam se našao ispred ulaza u Arheo-etno park u Ravnama, bilo je gotovo.

Ne jednom mi se znalo desiti da na ovakvim mjestima naiđem na zaključanu kapiju. Ovdje imam mnogo, mnogo sreće, a sreća se zove dr. Sofija Petković. Ime mi je poznato odavno, dr. Petković je, ne samo u Srbiji već i mnogo šire, u skupini najboljih stručnjaka za antičko doba. Već gotovo tri i pol desetljeća radi u Arheološkom institutu u Beogradu, a neka od mjesta na kojim je „kopala“, primjerice Šarkamen kod Negotina i Gamzigrad kod Zaječara, već sam putopisao na „Bljesku“. Ja sam iznenađen što sam takvu jednu ličnost zatekao ispred nekadašnje seoske škole, a ona time da još uvijek postoje osobe i portali izvan stručnog miljea koje zanima arheologija mimo elitnih muzeja, na terenu. Po blagom smiješku vidim koliko joj je drago ne samo što sam pisao o Šarkamenu i Gamzigradu već i o Hisarji, Belogradčiku ili Plovdivu u Bugarskoj, Alba Iuliji ili Turnu Severinu u Rumunjskoj i brojnim antičkim lokalitetima u Srbiji i drugim ex-Yu državama.

Volim etnologiju i da je park samo s prefiksom etno, naravno da bih tražio da mi neko otvori barem jednu od prekrasnih kuća iz 19. stoljeća, demontiranih i donesenih ovdje iz Gornje Kamenice, Verčinovaca i drugih knjaževačkih sela, odreda s verandom i, pride, s raznorodnim zbirkama, zavirio u ambar iz Belog Potoka, omirisao cijevi na rakijskom kazanu iz Pričevca, možda se rakija „čuje“ i nakon stotinu godina…, ali se zaustavljam na brzometnom obilasku tog dijela parka.

Jer kakve crne kuće i ambari kad me Sofija poziva u onu staru školu koja je „avanzovala“ toliko da je privremeno, do daljnjeg, pretvorena u muzej, u koji se brižljivo odlažu svi nalazi iz Ravana. Dobro, ne baš svi, oni najvrjedniji – nailazilo se i na zlatni nakit i neke raritetne sitnice – odmah, za svaku sigurnost, „putuju“ u Zavičajni muzej u Knjaževcu.

Timacum Minus, kako se u arheološkoj literaturi uobičajeno naziva nalazište na obali Belog Timoka, najstarija je poznata vojna utvrda u Timočkoj krajini. Vidjeti ga (ovaj put) neću, ali evo nalaza, datiranih u razdoblje od 1. do 6. stoljeća. Naravno da takvo jedno mjesto nije moglo čekati da se rodi Sofija Petković, istraživano je, naime, prije više od stoljeća, i to ne samo od beogradskih već i od bečkih arheologa. Pored ulaza u nekadašnju školu dvije spomen-ploče, Petru S. Petroviću i Svetozaru Jovanoviću, arheolozima koji su dio sebe ugradili i u istraživanje Timacum Minusa.

Iz zemlje je, onda tek djelomično, a prije pedesetak godina mnogo više, izronila moćna rimska utvrda s hramovima, termama, nekropolom i svim ostalim što redovito ide s utvrdom. Štoviše je na obližnjem brdu nađena još jedna manja utvrda. Ovaj kraj je bogat rudama, ponajprije i ponajviše uvijek vrijednim bakrom, pa je to, dakako, bio i jedan od glavnih razloga dolaska Rimljana i gradnje jake utvrde s dvjema portama i čak 13 četverokutnih kula.

Sofija mi pokazuje obilje raznorodne keramike, rimske svjetiljke, posuđe, sitnice od željeza i bronce, još neke od kosti i rožine, ma stotinu čuda, pričajući o svakom jednostavnim jezikom, riječima prilagođenim laicima kao što sam ja, a siguran sam da slično bude i kad u Ravna dođu učenici kakve škole; iako o tome ne rekosmo ništa, sigurno ih bude, čim su po zidovima panoi s doista laičkim objašnjenjima čitavog istraživanja i i pojedinih kategorija nalaza. Tu su, a ima ih i u hodniku, i neki od kamenih nalaza, primjerice fragmenti stupova, baza i kapitela, uz nezaobilazne nadgrobnjake ili njihove fragmente.

A tek vani… Rimljani sa stela u lapidariju poredanih u polukrug netremice me gledaju. „Ma 'oću l' to stvarno izać' na Bljesku, a?“, pogledom pita Tit Klaudije Valerijan. Četiri godine služio je u 7. Klaudijevoj legiji, a čim je doživio samo 22, teško da je tek tako umro, prije će biti da je ubijen. Ako je po našem, da su svi poginuli u ratovima heroji, zaslužio je, ja šta će već izać' :) Ne znam hoće li Flavia Marcia: em je doživjela 70, em je očito bila prava žena i majka, čim joj, nazivajući je „najdražom“, spomenik podiže muž joj Valerii Viatoris, ne zaboravljajući ni samog sebe. Neko se na sve to prigušeno i pomalo cinično smije, može bit' da je Aurelius Tatius; sram ga bilo, 60 mu je, a o tako neozbiljan! A možda je samo sretan što je njegova „jedina supruga“ – šta bi to on, da ih ima više?! :) – Aurelia Longina pod zemlju otišla prije njega?

Pričamo, oni i ja. Ja možda malo više, al' ne ljute se.

A sad ozbiljno: Kakav lijep dan!!!