Tešanj, nebeska arabeska ispod labuđih krila od žestac kamena

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Odakle početi? Evo, recimo, od jedne sahrane. U zemljinu utrobu na pristranku Paklenice skupinica polugolih i kosmatih spustit će jednog od njih što se više nije mogao hrvati sa životom niti se otimati smrti. Šteta je bakrenog kelta, sav sja, k'o nov je, itekako bi mogao rascopati još lobanja, ali je običaj da, zajedno s vlasnikom, ide u raku. Jedna od pokojnikovih žena, valjda glavna, gura se kroz muške i pobožno mu među ukočene prste zadjeva ukrasno dugme.

Paleolit je, interneta još nema, pa na Paklenici ne znaju da se tridesetak minuta hoda dalje, puno kasnije će mjesto biti nazvano Popov hendek, jedan sličan njima posvađao sa svima koje zna. Jednom je važnom glavu odvojio od vrata i sad mu valja nekuda bježati. Od oružja će ponijeti samo oštri bodež i mač, tri bakrene sjekire će sakriti pa će se možda nekad vratiti po njih. Još jednom čvrsto stiska koštanu božicu na kanapu oko vrata, da je živa od stiska bi se ugušila, pa će krenuti.

„Evo ga, izvirio kelt“, uzbuđeno urla student druge godine arheologije. Predavanja su mu podosadna, ali praksa, e, u njoj uživa. Mučaljivi stari profesor pogledom ga odmiče od ravnog groba. Kelt, pa šta, nije sveudilj trbušasta Venera epskih dojki, većih od Paklenice; to bi bilo nešto! Od prekjučer, kad su ga e-mailom obavijestili da će u novoj akademskoj godini držati dva kolegija manje, preko mjere je nervozan. A i ta Paklenica, zar se nije moglo naći neko župnije mjesto za praksu!

Parkiram se ispred Doma kulture. Nečije je parkirno mjesto, piše na metalnoj pločici uz Rijeku, ali mi se ne da čitati, a neće me ni strpati u haps, ni šibati po tabanima. Kad god se nađem ovdje, a bio sam dvoznamenkast broj puta, pored mene tiho – najviše bi volio da ga niko nikad ne primjećuje – prođe tešanjski krojač imenom Safet Hadžihasić: zabrinut, zaprtio se po gornjem rubu povezanom zobnicom i nesigurnim korakom prelazi ćupriju. Onolicna zobnica, a sav se zgurio pod teretom, k'o da je, ne'uzu billah!, puna najtežih dunjalučkih grijeha. Niko drugi ne zna, a najradije bi i od sebe nekako sakrio, da u zobnici nečujno zveckaju ni kufr ni ikakav širk, već dukati, njih čak 28 kila. U Općinu će, istresti im ih na astal i reći im u što da ih potroše. Zašto svaki put vidim krojača? Pa da ne bî njega i njegovih dukata, ne da sad ne bih stajao pred Domom kulture već ne bih, sad, a možda i nikad, ni bio u Tešnju.

Da li se iko ikad našao ovdje ili bilo gdje u Tešnju a da nije bacio  oko na Gradinu? Slijepci se ne računaju, makar ne dvojim oko toga da bjelina glavne kule ipak bocne neki, makar najmanji, zamrli, ali ipak živ damar u praznim dupljama.

Kad se 1842. preko planine Crni vrh spuštao ka Tešnju, utvrda se fra Ivanu Frani Jukiću ukazala kao „labud žestac kamen“. Kula je, ona glavna, kristal žada s plitkom piritnom kapom nalik preko mjere uštirkanoj beretki. Bedem je noću palačinak s vanilijom u nebeskoj restoranskoj bašti u kojoj nisu štedljivi ili je kuharica slabovidna, a sahat-kula stroga žandarica orijašica što pazi na čaršiju; za višu politiku su oni iznad nje. Bȉlo gornje čaršije sipljivo stenje s mukom zureći u ono ispod sebe; uzalud je sva mudrost ovog svijeta kad mladost otima redom i bezredno. Sreća je njena pa je davno usjekla čvornovati bagremov štap te je još živa. Kaldrma ulice što povezuje staro i novo, prošlo i sadašnje, glumata saće, ali iz vrcaljke slabo medi. Ulica je Titova, makar je prvih godina Drugog svjetskog rata mnogima izgledalo da će možda biti i Ademage Mešića. Upravo u Titovoj ulici na jednom dućanu, poznatom kao Mešića magaza, i sad stoje neuništivi inicijali X. A. M.na masivnim željeznim priklopcima prozora i vrata, iskovanim, kažu Tešnjaci, čak u Beču. I ja sam, i to ne jedini – krajnje naivno, nema šanse da bi ona tri krupna slova „preživjela“ Jugoslaviju! – bio u zabludi da je dućan Ademagin, a nije već rođaka mu Hadži-Avde Mešića. „Hidžabi, hidžabi, zeleni, plavi, bijeli!“. Ne izvikuje niko, u sva tri hidžab-shopa nude se tiho, bez pompe, toliko mirno da, iako mi izgleda najopskrbljeniji, vlasnica dućana „Ljepota hidžaba“ ima vremena i za priču i za slikanje sa mnom.

„Ramazan šerif mubarek olsun“ zelenim slovima na bijelom platnu s polumjesecom i zvijezdom. Uskličnika nema, sve to treba s mirom. Odmah pored, u izlogu, dva plakata, jedan za Tešanjsko proljeće, drugi za sutrašnju promociju nove knjige ovdašnjeg pjesnika Amira Brke, za mnoge najboljeg ne samo u Tešnju nego i u čitavoj nam zemlji Bosni, a možda i u Svemiru. Zove se „Večera srijedom“, a promocija je četvrtkom. Neko je nekad česmu na gornjoj čaršiji upravio točno prema sahat-kuli i glavnoj kuli utvrde. Četiri nišana leđima nemarno prislonjena na staklo, peti se nalaktio i gleda uz njih-niz njih. „Jesu li ljepši i zgodniji od mene?“ Čekaju imena preselitelja. Samo opušteno! Sjajem udaraju u očnu šarenicu novi ćepenci dućana što okružuju glavnu bogomolju, Ferhad-begovu džamiju. Bit će da su ćepenci novi, a dućani novi-stari, oni što ih, ukupno 32, zajedno s džamijom, karavan-sarajem, dvama vrtovima i kućom, uvakufi Ferhad, sin Skenderov i sestrić sultana Sulejmana, još od Mohačke bitke čifluk-sahibija kasabe Tešanj. Nije štedio ni na sebi: nakon što je umro, 29. časnog mjeseca redžeba godine 975., napravilo mu i k tomu još bogato ukrasilo sarkofag na platou od kojeg veći dosad ne vidjeh. Buljim u arabeske na pročelju, tiho, da ne ometem jednog koji čini sedždu. Da je star, primilo bi mu se i kad bi je obavio išaretom, ali mlad je i drži se naredbe Muhamedove: „مرت أن أسجد على سبعة أعظم على الجبهه وأشار بيده على أنفه واليدين والركبتين وأطراف القدمين ولا نكفت الثياب والشعر“.

Ferhad-begova džamija se, odozgo, iz Gornje čaršije, tek ponekad i s blagim prezirom, strmooči na Donju čaršiju. Zna se ko je stariji, puno stariji, tȁ Donja čaršija je od prekjučer, više austrougarska nego turska. Časak više, ali tek časak, oči joj blude po Tabačkoj ili Dibekhana džamiji pa produži do Šarenog mekteba i tu stane. A sirota Tabačka ni ne digne vlastiti pogled osim turobno i skrivećki, kad Ferhad-begova gleda nekud drugo. Dobar nos će, stoljećima unatoč, mada svi dobro znamo da su ljudi izmislili vrijeme zbog samih sebe, kao dobra lagotta romagnola  tartuf, nanjušiti smrad ustajalih koža i nečišću prožetih haljetaka generacija pokojnih tabaka što, kao takvi, nisu kod Ferhad-bega prispjeli ni na dovu. Ošacuje Ferhad-begova i Hamzi-begovu džamiju, ali još kraće nego Tabačku; džaba joj što je starija za čitavu jednu ljudsku mladost, 24 godine, kad je zovu Ženska. Ih, pa nisu one pletenice slučajno baš iznad njenog ulaza!

Na preostalih 35 džamija na tešanjskom području ni ne pomišlja, a tek one dvije crkve što godinama, iako oklopljene ljušturama osame, uznosito žive svoj pustinjački život… Pravoslavna u Srebreničkoj ulici, na brdu zvanom Grič, katolička u kralja Tvrtka, u rupi pred ulazom u grad zvanoj Zvečaj, mada su je mogli prozvati i Mračaj. Vanzemaljci bi komotno mogli aterirati i pored jedne i pored druge, ne bi ih imao ko primijetiti. Da je umjesto Pokrova Presvete Bogorodice zaštitnik pravoslavne crkve neki od svetaca, bezbeli bi zagladio sijede čekinje pa se noću, kradom se šunjajući, odbauljao dolje, svetim Petru i Pavlu, da se izjadaju jedni drugima, a tek da su i gore sveti Petar i Pavle, pa da upoznaju sami sebe, samo malo drugačije! U nas nema, kao što je na uljuđenom zapadu, običaja da se crkve prodaju i izdaju, a tešanjske bi komotno mogle na doboš; lakše je ono malo vjernika potrpati u minibuse i odvesti na misu u Sivšu i liturgiju u Teslić nego se zbog njih brinuti o ovolikim zgradama. Pa ako će sakristija postati ostava, kripta podrum, a ispovjedaonica kuhinja, Bože moj, toliko ih je obesvećeno na bukadar grđih načina.

Umjesto u crkve, i tako su obje zaključane, kao, uostalom, i sve tri džamije pred koje dođoh, ovdje se, barem pravi ljudi, hodočasti na grobaljce Obješenica, malo poviše Donje čaršije. Tu počiva pjesnik odličnoga dara / koji nije tražio časti ni šićara / već bohemski živio i čuvstveno pjevo / dok ga udes ne doprati do ovog mezara. Itinerar sudbine, Pjesnik se samo uklopio. Ahiret ima pogled ozarene hurije koji ne može poružniti čak ni sumnja, a iz usta mu hrpimice izlijeću dženetske ptice pa ko bi odolio! Da kažeš Ćazim Ćatić, kako mu je pisalo u ausweisu, i mnogi bi Tešnjak, kamoli ko drugi, uzvijao obrvama i usnama – ko ti je taj?! Ako prije imena – i po tom se vidi njegovo jastvo, drugi nadimak stavljaju iza prezimena – dodaš Musa, e, to je onda ne druga priča, to je onda pjesma. Ima na broj naroda, to su oni što ne mare za pjesnike, ali mu i oni pamte onaj mrgodni pogled i svaki put mu se, osim kad je troše, nasmiješe vidjevši „crvendaća“ od 50 KM, koji će nam, rekoše, džepove grijati još koji mjesec pa će ga nestati s ovog svijeta.

Da je rahmetli Ćazim živ i da je ima u džepu, sad bi me poveo u najbližu, a možda i u najbolju kafanu u Tešnju, recimo onaj drveni „Haustor“, izgleda plaho moćno, pa bi nam džometno poručio bocu „graševine“ ili „chardonnaya“. Pjesnik je na Obješenici susjed partizanskog gazije Hamde Kašibovića, jedinog, čini mi se, na groblju koji nema nišana, ali ima petokraku. Čast Hamdi, valjalo je poginuti u 21. godini,  i to još u osvit mira. Dvojici Tešnjaka je službeno prišiven orden narodnog heroja, onaj gotovo zaboravljeni zlatokrili partizan s puškom u desnici i zastavom u ljevici, obješen na crvenu lentu: Nisim Albahari ga se baš-baš nanosao, umro je 1991., a siroti Husein Huso Hodžić nije bio te sreće, nikad ga ne vidjevši ispod revera svog odijela, budući da je poginuo već 1942. Čast i njima dvojici, ali za mene ovdje postoji samo jedan istinski junak i heroj, iako je jedanput, da bi izbjegao regrutaciju u austrougarsku vojsku, Ćatić pobjegao čak u Tursku...

Onaj lakat od ulice u Donjoj Čaršiji, od ulaza u grad pa negdje do Šarenog mekteba, možda i do nove zgrade biblioteke – eto u kakvim vremenima živi ovaj grad, čuj, u 21. stoljeću, i to u Bosni, zidati biblioteku! – katkada izgleda kao jedina prometnica. A nije, stotinu odreda usporitih i uskih sokaka i sokačića s mukom se, k'o komorati na širokom čelu, probija između modernih višekatnica i ponekog dizmenog kućerka što se otima neumitnoj smrti. Jedan takav sokak vodi do Eminagića konaka. Ima ih, a konak je jedan od malo primjera, koji prežive čak i neumitno, štoviše vrate se u lude godine, nabace osmijeh pa bi, ko ih tek upozna, pomislio da su mladići željni života.

Stvarno je, dobro ga se sjećam, Eminagića konak do prije desetak ili petnaest godina bio slabašni sipljivi starac što jedva stoji na klimavim nogama i sa zebnjom dočekuje svaki crni oblak, nekmoli kad zabijele snijezi, a lakne mu tek s proljeća, kad se uspavano sunce vrati iz izbjeglištva. Ali se čuda dešavaju onima koji u čuda vjeruju. Konak je vjerovao i evo ga, opet se osovio na noge junačke, a evo i mene i Salke, inače djelatnika Centra za kulturu i obrazovanje; sretosmo se u parku, na pauzi je, a da ne bî njega, barem triput bih zalutao do konaka. Evo i Miralema Alića, čeka nas, rekli mu da dolazi neki važan čovjek; slagali ga, dolazim ja. Nego je sreća što je izmišljen vremeplov pa mogu vidjeti begove zavaljene u šiljteta ispod šišeta, isprobati akustiku skrivećki se ubacujući među altove i soprane u ženskoj divanhani, u kojoj Miralem i ja poziramo Salki, udahnuti opor miris ovčje stelje što se suši u dimaluku, baciti pogled na grad kroz okna trapezastog doksata, zagrijati izmoždena križa uz stjenku kaljeve peći, kucnuti u sahan i tako ga natjerati na zvonki smijeh… A tek u muzejskom dijelu: otkan i zlatnom žicom vezen ručnik, Kur'an iz pretprošlog stoljeća, begov molitvenik što je davno nekad pripadao ovoj kući, kovača i kolegu mu obućara s kompletnim alatom, sve do zumbe i čevalduše…

Neki naši i gradovi u susjednim zemljicama klinče se zadnjih godina postavljanjem panoramskih kotača. Kô biva, što bi reci Rambo Amadeus, zavališ dupište u svoje sjedište i razgledaš čitav grad. Tešanj ih promatra sućutno, ovdje za takvo što nema potrebe, dovoljno je, ako već nisi onaj pehlivan iz Sijarićeve priče, okrenuti leđa čaršiji, usput mahnuti sahat-kuli i popeti se na Gradinu. Tešanj je odatle nebeska arabeska Donja Čaršija se, razrezana  ulicom na nejednake póle, više bijeli, Gornju krovovi zacrvenjeli pa izgleda kô zastava Partije. Tap-tap, evo me na kapiji, pet gađanja nečim u balu slame jedna KM, tap-tap-tap, već sam se stopio s polumrakom račvastog „tunela“.

Krnja kula više nije krnja, nalik je plombiranom očnjaku. Gospođa Fatima briše staklene vitrine u Dizdarevoj kuli i nije se, kaže, umorila, mada ne patiše. Stotinu stotina puta je prešla krpom iznad kasnoneolitskih sječiva i odbitaka; mah, obični kamenčići! Pretpovijesno glineno posuđe je već nešto kudikamo konkretnije, mmm, kako bi prijala u njima skuhana čorbica od povrća; možda ju je iz nje kusao onaj s Paklenice ili onaj drugi, iz Popova hendeka. Barjak s Mohačke bitke, hm… I otarak za pod se baci kad se onoliko podere. Pancirna košulja, 15. stoljeće, nešto između „reeboka“ i „salewe“, dvojim je li L ili XL. Srebrna puceta, perle, staklene narukvice, pojasne pređice, veretoni za samostrel… Pa oni što su se prije pola milenija kitili svim ovim i jedni drugim lukavo uglavljivali busije i zapinjali gvožđa morali su nalikovati karikaturama!

Glavno je, makar je mlađe, na čardaku, gdje su dizdari, sladostrasno ljubujući sa svojim hanumicama, poneki i s posrnulom priležnicom koja mu je samo okrznula život, zaboravljali i na mučkog Nimca, i na podmuklog  Vlaha, i na prijetvornog potura. Ko je iole maštovit, vidjet će ne samo dvjestotinjak ljeta star lančić s naušnicom nego i kadunu što se njime kitila, čak i njen osmijeh. Crne oči / bijeli zubi… Njen je, može bit', bio i nadgrudnjak pun dukata pored lančića, zveketav ako su kadunine grudi bile za „dvojke“, a gotovo nečujan ako su bile onakve kakve se najčešće spominju u sevdalinkama. Pa pafta, narukvica, belenzuk… Ni u šta od toga ni gledati nije pravovjerni softa što je, strepeći od svakovrsne napasti i grijeha i nimalo ne mareći za dunjalučka postignuća, pomno studirao iskrzane listove pune sufijskih kasida. Kako ono ide: Otkud softi groš, kad ni džepa nema?!

Već je sasvim drugo fikh, njega je, ako je bio pismen, što nije bilo baš uvijek, mogao listati i neki od tešanjskih kadija, makar toliko da zapuši labrnje mufljuza što bulazne da su oličenje pravednosti pa baljezgaju kao da na vlastitoj prikući imaju izdašan izvor pameti. Hebrejski spis lako je prepoznati i izdaleka, niko drugi nije koristio onu „oklagiju“ za namatanje knjige duže od teravije, a ne trebam se preblizu primaknuti ni da bih – na ovakvim sam izgubio pola očinjeg vida – prepoznao latinštinu u kopiji matice umrlih župe Sivša. A onda oružje, za početak noževi, jedan kotorac i nekoliko zapašnjaka, pa jatagan crnosapac, pet komada onog iz naslova svevremenskog bosanskog dokumentarca „Kad te moja čakija ubode“. Kjafirska krvca davno je obrisana, kao i muminska, a i da nisu, niko ih ne bi raspoznao ni razdvojio. Mesingana mazalica, nabijač baruta i mjerica za jedno punjenje, drvena i mesingana fišeklija, bez tog se teško postajalo ratnikom, a sve bi bilo uzalud bez dobre kremenjače, bila ona tančica ili arnautka, šišane, kolašice ili barem fitiljače.

Šta su muke i koliko ushita donijeli pečati Tešnja i seoskih općina, muhtara i knezova, ko je nabadao slovca „Gajreta“ broj 3 iz 1912., šta je, skrivenim od svjetlosti crnim platnom, prolazilo mislima neznanog fotografa dok se spremao okrenuti ručicu glomaznog foto-aparata, ne znajući da će njegovi uradci jednog dana završiti na dizdarevom čardaku? S kakvim demonima se, pritisnut strahom od gotovo sasvim izvjesne osmanske najezde, u jesen 1461. borio kralj Stjepan Tomašević dok je vjernom pisaru diktirao povelju kojom svom stricu Radivoju Kristiću „za njegova vjerna i prava posluženja“ daruje „na Usori grad Tešanj“, a šta je pola godine prije snovao papa Pio II. rutinski dajući potpuni oprost svima koji prekorače prag tešanjske samostanske crkve svetog Jurja? Usput, naziv ovog grada je u papinom diktatu prvi put iz pera iscurio na papir. 

Ko je Musa Ćazim Ćatić, to znamo i da ne rekosmo, ali ko je Zijabeg Đonlagić, a ko Hamdibeg Ajanović i šta su oni Tešnju i Tešnjacima? Jašta ću vam, eto, reći – dođite na čardak i vidite. Prije nešto godinica pored njih sam, na istom zidu, zatekao i Ademagu Mešića, samo što mu se pola životopisa, uključujući tu i doglavništvo Anti Paveliću, negdje zagubilo. U međuvremenu ga skinulo sa zida i otputilo u čistilište pa kô da ga ni bog nije dao.

Ne znam jesam li možda zatravljen viđenim ili je posrijedi štogod još gore, ali vani, uza zid, kao da vidim posađene palme. Je li moguće? U Tešnju je moguće sve, baš sve. Ipak brzo bježim s proljetnog sunca, onog što od njega krepavaju paščad, a u jednoj od „magaza“ na platou pogledat ću poveliku i prebogatu numizmatičku zbirku. Još dolje u Dizdarevoj kući vidjeh dubrovačke i mađarske srednjovjekovne dinariće i denare, a ovdje od Rima – gdje li ih zbaviše, rimskih nalaza na tešanjskom području nema „iz glave“! – preko Tvrtkovih i mletačkih groša te Abdul Medžidovih para i kuruša. Tu nije kraj, države se, znamo, ovdje mijenjaju brže od svjetlosti, pa su tu i austrougarski krajcari i florini i sve do Jugoslavije u samrtnom hropcu. I sultan Muratova kajima, od koje je fajde vido samo sultan i njegovi bankari, i papirnate „šuške“ od vremena otkad ih ima u našim svjetovima. Pa ne pomisli kroz kakve ruke su prošli i da su bezbeli i bacani na sergiju, i upadali u kesu za fratarsku lemozinu, i gurani pjevaljki u otromboljeni dekolte, i gužvali se u kurvinom buđelaru…

Ne mogu odoljeti ni izložbi srednjovjekovnih povelja i pečata bosanskih vladara i velmoža, a o arheologiji da se i ne priča. Ako nastavim, ovo će postati knjiga. Ali moram spomenuti Tonka Rajkovaču, rođenog 1961. u spomenutom Zvečaju, gdje je kuća oca mu Marka (preminulog 2018.), u kojoj sada žive Tonkina majka Marija i sestra Angela. Od djetinjstva gledajući Gradinu preko puta, nikakvo čudo nije što se, nakon svršene gimnazije, iz Tešnja zaputio na studij arheologije u Beograd, a odavno je, s titulom doktora znanosti, uposlenik sveučilišta u engleskom Cambridgeu. No ne djeluje Tonko ex cathedra već studente obučava praktičnom radu u preventivnoj arheologiji. U Tešanj se vraća svake godine, a budući da je i likovni umjetnik, priređeno mu je ovdje i nekoliko izložbi.

I tako: dok se mnoge bosanske čaršije, a ne bježe im ni hercegovačke, promeću kô hodža kroz ponjavu, Tešanj živi neki drugi život. Najbolje, izgleda, da preselim. Ne na ahiret, tamo mi nije žurba, kad god došô, dobro došô, nego – u Tešanj…