Doboj, podcjenjeni biser Balkana

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Krenuti od tvrđave, završiti u muzeju ili obrnuto? Kako god uradim, neću pogriješiti, a kako je ispod tvrđave pusto i nema stresa, odatle ću. Na travnato-zemljanom „parkingu“ nikoga, samo jedan prazan štand, pa se, dok ne prođem prvu kapiju, pitam da možda nije zaključano. Uh, dobro je, vrata su širom otvorena.

Tvrđava „stanuje“ u Ulici Meše Selimovića. Tabla je postavljena na bijelu kuću najbližu tvrđavskom ulazu koja toliko kvari pogled na tvrđavu da bi se onaj ko bi je nekako sklonio – dakle, nadležne gradske institucije – uhvatio golem sevap, vrijedan rajskog apartmana. Na fasadi inače prazne kuće meni nerazumljiv grafit „Jebla vas prašina, dajte nam hedove!“. Primjećujem samo da fali apostrof u „Jebla“, ali zbog zareza i uskličnika ipak može prolazna. Ovaj dio grada dominantno je – preko puta je tvrđavska džamija Selimija – nastanjen bošnjačkim stanovništvom pa je Pisac bio prirodan izbor, mada je po sirotom Meši nazvana i Samostalna muslimanska četa u sastavu 1. krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske, koja je, pod zapovjedništvom Ismeta Đuherića i Nusreta Dizdarevića, žestoko ratovala protiv bošnjačke Armije RBiH. Za sve je, zna se, kriva Darka.

Tvrđava gotovo pusta, u dijelu ispod zidina nigdje nikoga, tek ću na gornjoj etaži, u unutarnjem dvorištu, u drvenom amfiteatru, zastati jednu mladu mamu s dvoje djece; budući da djeca „ne patišu“, slika bi se mogla nazvati „doručak u pokretu“. Doboj najprije promatram s točke na kojoj je postavljen top, uperen prema središtu grada. Teško da je originalan, ali da je ovdje već desetljećima, svjedoče potpisi: Hame i Muriz su se potpisali 1976., a Mehmed Mujaković godinu prije; ovaj posljednji je, bit će, uzeo slobodan dan, valjalo je vidjeti posla dok se krupna slova usijeku u zahrđalo željezo, ali je, evo – baš me zanima gdje je završio u životu – završio u putopisu.

U Arheološkom leksikonu BiH o dobojskoj tvrđavi stoji samo pet redova, koji se svode na to da je starije dijelove moguće datirati u 13. stoljeće, da se prvi put spominje 1415. i da su je Turci osvojili 1476. Stvarno je jedna od najprostranijih i izgledom najmoćnijih tvrđava u našoj zemlji. To se, međutim, odnosi na vanjski izgled. Unutra je, istina, uredno, trava svježe pokošena, nema, osim poneke nebitne „oborašćine“ zarasle u nisko grmlje, nikakvog krša ni smeća, ali nema ni sadržaja. Po zidinama su tu i tamo okačene table s povijesnim prikazom razvoja tvrđave, a i to nekad davno, što se vidi po dotrajalosti, uređen je već spomenuti amfiteatar i to je otprilike to. Ne kažem, jesu nekad proteklih godina izrađene kućice iznad ulaza i na dvjema krilnim točkama, ali se otprilike tu negdje i stalo. Jedno vrijeme je, sjećam se, bila puno življa: mogao se kupiti poneki suvenir, jednom sam u njoj i kavenisao, a i prisustvovao nekoj manifestaciji, promociji ili tako nečemu, ne sjećam se, eto, detalja. Sad mi nekako mrtve, kao da su je nadležni zamotali u celofan kako bi je sačuvali do nekih boljih vremena. Obnovljeni su, vidim, i tvrđavski „tuneli“, a i prostorija u kućici na istočnoj kuli, na boku suprotnom ulaznom, ali bih se zakleo da je to bilo dovršeno i prije deset, možda i više godina. Na najvišoj točki tvrđave zastave BiH i Republike Srpske u centimetar iste veličine, pri dnu spojene i „ankerisane“ čeličnom kopčom, da ih vjetar ne odnese. Obostrana i čista ljubav :) Ako je i platonska, ništa zato :)

Još ću malo prošvrljati tvrđavcim zakutcima i baciti pregršt pogleda na svaki djelić grada ispod tvrđave, a onda se spustiti do Selimija džamije, koja se s tvrđave vidi puno bolje nego kad se dođe ispred nje. Lijevo od ulaza dopadljiv šadrvan, dar Hane i Behdžeta Paftali-Salihovića i njihovih dvojice sinova, a s desne strane jednostavan spomenik šehidima džemata Selimija s ljiljanom na vrhu i osamdesetak zeleno ispisanih imena. I odavde povremeno bacim pogled prema utvrdi, ali ona bijela kuća ne da pa džaba.

Selimija ili Čaršijska (Gornja) džamija prvotno je podignuta 1520. godine, potkraj, možda čak i nakon kratke vladavine sultana Selima I., najpoznatijeg po tome što je, da bi unaprijed otklonio svaku mogućnost ratova oko sultanskog trona, poubijao svu svoju braću i četvoricu od pet sinova, ali je s onim petim, odabranim, „pogodio“ – preživjeli sin bio je Sulejman Veličanstveni. Prvi put ju je, iako mu se tvrđavska posada predala bez borbe, u listopadu 1697. spalio Eugen Savojski, a onda opet Austrijanci 1718., ako je dotad uopće bila obnovljena. Nekad poslije toga jest, ali je, kao i brojne okolne kuće i dućani, izgorjela u velikom požaru 1907., da bi 1992., kao i ostale dobojske džamije i katoličke crkve, dinamitom bila poslana u zrak. Obnovljena je 12 godina kasnije. Inače su arheolozi još davno utvrdili da je na mjestu gdje se uzdiže Selimija stajala srednjovjekovna crkva s polukružnim zidom, vjerojatno apsidom, okrenutim prema tvrđavi. Prilikom istraživanja u ostacima crkve su otkrivena i tri groba omeđena i pokrivena kamenim pločama.

S tvrđave se, rekoh, vidi sve do jedna iole veća zgrada u gradu, s kraja na kraj smještenom pod vaser-vagom. Spuštam se u središte, u kome su se, osim katoličke crkve i Trnjak (Donje) džamije, nanizali još gradska biblioteka i muzej, Hrvatski dom, Umjetnička galerija, fakulteti, Osnovna muzička škola, hotel „Park“ i, naravno, najveći gradski park. Mnogi će se čitatelj začuditi kako to da nema pravoslavne crkve, ali ono što je danas, kad je u pitanju etnički sastav, nije uvijek bilo tako, pa je pravoslavna crkva svetih apostola Petra i Pavla, osvještana 1938., našla podalje od središta.

Katolička crkva Presvetog Srca Isusova podignuta je 28 godina prije, 1910., ali je danas – s obzirom na to da je i ona u spoljednjem ratu minirana pa građena iznova u starim gabaritima – jedva punoljetna. Župa je inače utemeljena 1896., a tad su iskopani i crkveni temelji. Od 1879. dotada za katoličko bogoslužje je služila austrougarska vojnička baraka. U cvjetnom dvorištu kocka nalik niskoj govornici, spomeničić zahvale „svima koji dio sebe ugradiše u župu Doboj“, s važnim datumima te imenima dosadašnjih župnika. Za sljedećega i one nakon njega nije ostavljeno mjesta. Hm…  Unutra se može samo pogledom kroz stakleni dio vrata.

Zaključana je, s druge strane ulice, i crvena zgrada Hrvatskog doma, nazvanog po dugovječnom dobojskom župniku don Petru Ajvazoviću, koji je župljane opsluživao čak tri desetljeća, od 1903. do 1933. Isto će me, tišina i zaključana vrata, dočekati i kod Trnjak džamije, podignute 1756., minirane, pa obnovljene 2004. Za razliku od crkve, oko koje je dosta čistine, Trnjak džamija je podobro zagušena kućama, a da stvar bude gora za moj foto-aparat, s donje strane se, gdje, zbog ulice, ipak ima nešto prostora, uz nju ustobočila i bandera, visimom dostigavši munaru. S gornje strane je uz džamiju podignuta novovjeka sahat-kula. Na zidu ploča 29 šehida, među njima i jedan što je na ahiret preselio 2000. godine, pa se pitam kako, rat je završen puno prije toga?! Dok obilazim bogomolje, uglavnom sam ozbiljan, čovjek je tu, je li, bliže Bogu, pa se mora malkice presabrati, ali ću se pred Trnjak džamijom i nasmijati, i to zbog groba koji je narod, ko će drugi, nazvao „Neznani mezar“. Bit će da se nije znalo ko je u njemu pokopan, ali je mezar tu, nimalo neznan.

Među pravoslavnim crkvama za obilazak ću izabrati – s utvrde se, iako je daleko, na drugom kraju grada, sasvim dobro vidi – najnoviju i najveću, posvećenu Rođenju Presvete Bogorodice. Građena je od 2001. do 2010. godine, u dimenzijama 46 x 30,5 metara, čime je, uz podatak da je zvonik visok čak 42 metra, rečeno sve o njenoj grandioznosti. Otključana je i ne samo otključana već i živa, svako malo neko uđe, a naroda ima i oko crkve. Kompletna je živopisana, sve do najviših točaka kupola, a kolika je, nisam siguran da je zaobiđen ijedan pravoslavni svetitelj, samo što se neki, oni bliže nebu, jedva raspoznaju. Sva vrata u zlatastim bakrorezima. U dvorištu mala bista Spomenka Gostića, najmlađeg vojnika Vojske Republike Srpske, poginulog u granatiranju Gornjeg Ulišnjaka kod Maglaja, sela u kojem je živio. U vrijeme pogibije imao je nepunih 15 godina.

Palim svijeću i za njega i za svu djecu svih vojski svijeta kojoj su stariji dopustili da ikad obuku vojničku uniformu, a onda i za svoje žive prijatelje i još življe neprijatelje. Nek' nije do mene. Maglaj i Doboj su blizu pa nisam iznenađen kad vidim da su kapelu-česmu pored crkve dali podići članovi bratstva Đurković iz Živinica-Bakotića kod Maglaja.

Ne nađoh sinagogu, osim na putokazu, mada sam dvaput pitao i uputiše me na koju stranu. Negdje je među zgradama, a i ja se katkad pokažem smotan. No doći ću valjda opet u Doboj, neće ovo biti posljednji put.  

Među žive me vraća kava u caffeu „Rupa“ s pogledom na prostrani park, kojim dominira obelisk u podignut čast poginulim partizanima te za 111 ustanika koje su ustaše postrijeljale 1941. Imena su ispisana na četiri strane sandučaste „kocke“ uza spomenik, a dodana je još jedna, sa svih strana ukrašena prilično dopadljivim reljefom. Oko spomenika, kao i drugdje po parku i čitavom gradu, čisto, ali je vidljivo da Dobojlije baš i ne mare previše, u stilu, spomenik je, ljudi su izginuli, „naši“ su, pa neka ga. U vidljivo boljem stanju su po parku razbacane i, da se bolje mogu čuditi šta je došlo nakon njih, na sve strane okrenute biste narodnih heroja, i to ne samo Todora Panića, Miloša Kupresa, Todora Vujasinovića i Sime Lukića već i Refika Bešlagića, Ismeta Kapetanovića te Josipa Jovanovića. Je li bio još neki pa po drugi puta poginuo, to ne bih znao.

Novi narodni heroji oslikani su na muralima po stambenim zgradama. Bata Živojinović, Nikola Simić, Miodrag Petrović Čkalja, Dragan Nikolić i brojni drugi. Glumaca je najviše, ali se na zidovima našao i poneki pisac i glazbenik, uglavnom srpski ili inozemni. Autor je, rekoše mi to u „Rupi“, a potvrdiše i iza susjednog stola, mladič imenom Deni Božić. Briga me za akademske raspre o tome je li mural umjetnost ili zajebancija, ovi Denijevi su umjetnost. Točka.

Ako je tvrđava prilično prazna od sadržaja, muzej je suprotni pol. Ispred zgrade dva „obična“ stećka s ovog područja i replike još tri; prepoznah ih čim ih vidjeh, jer takvih nema nigdje osim tamo gdje su im originali, u šumici kod zaseoka Brkića Potok, blizu Banje Vrućice. Potvrdi mi to Vukašin, nenametljivi i ljubazni kustos koji se zatekao na ulazu.  

Dobojski, uglavnom ravničarski prostor, usto uz veliku rijeku, dakako Bosnu (mada su tu još dvije, Spreča i Usora), oduvijek je bio primamljiv ljudima pa su tragovi pretpovijesnih nalaza otkriveni su na Ciganištu kod Brestova i na Gradini kod Kožuha, a paleolitske stanice registrirane na Danilovića brdu kod Podnovlja, na Đukića visu kod Božinaca, gdje je otkrivena i prethistorijska nekropola s paljevinama, zatim na Krčevinama kod Ševarlija, Matića glavici kod Dragalovaca, Kušumu kod Karuša, te na Plastu kod Brestova, gdje su, na ostacima naselja iz kasnog brončanog doba, pronađene kremene alatke srednjopaleolitskog tipa. Na Gredi kod Podnovlja i Grdnoj njivi kod Paležnice nalazile su se nekropole ravnih grobova, a na Barama kod Grabovice nekropola s tumulima sa 64 groba, u  kojima je nađeno i nekoliko priloga. I na gradskom području nađeni su tragovi brončanodobnog naselja, a u Grapskoj ostava koja se sastojala od srpa, brijača, kopalja, sjekira-keltova, ulomka narukvice i jedne kamene jezičaste sjekire.

Kad bih sad ovako detaljno nastavio i kroz antiku i srednjovjekovlje, putopiščić bi se otegao k'o Matino ime. Elem, arheolozima je bezbeli bio užitak kopkati, strugati i čeprkati po dobojskom području, nalaza je uvijek bilo napretek. Da su u gradskom muzeju, po ipak davno nadiđenom „receptu“, izložili i trećinu ili petinu nalaza, onima koji se na ulazu pozdrave s Vukašinom i krenu u razgledanje ne bi bio prevelik užitak. Urađeno je najbolje što se moglo – iz svih povijesnih razdoblja izloženi su, rekao bih to ovako, karakteristični, originalni i najvažniji nalazi.

Neolitska i paleolitska zbirka su klasika, kamene strelice, žrvnjevi i nožići, (ribo)lovački pribor, a u eneolitskoj se našao i jedan mamutov „zubić“, puno bakarnih sjekira, amfora, čak i jedna predivna figurina, sve lasinjska kultura, s lokaliteta Vis kod Modrana. Naravno da je brončanodobna zbirka još bogatija, a u oko će mi se najdublje zadjenutu kasnoborončanodobni nalazi s lokaliteta Lipac i vrijedne ostave iz Grapske i Močila. Iz željeznog doba se ističe jedna moćna kaciga, za koju bih, da nije jasno naznačeno, pomislio da je rimska, kao i nalazi iz Ritešića. Onda Rim, gomilica srebrenjaka, jedan Jupiterov žrtvenik, dvije uljne svjetiljke, lakrimarij s glavom Venere, uglavnom nađeno u rimskom vojnom logoru na Usori. Zastupljeni su, naravno, ponajviše kroz oružje i alat, i srednjovjekovlje te osmansko doba.

Arheologija je moj svijet, ali ko voli, recimo, vodozemce, kome žabe, zmije i ostala slična stvorenja u vodom ispunjenim epruvetama nisu „bljak“, ovdje će se sigurno oduševiti. Kome jesu, samo će se okrenuti i prebaciti na ribe, zastupljene sa 22 vrste. Eno i ptica močvara, eno i vuka kako zavija na mjesec… Za prirodnjake i više nego dovoljno, pogotovo što je planina Ozren posebno predstavljena.

Tu negdje se, što bi se reklo mimo protokola, nabasa i na jedinstvenu kamenu „kuglu“ s natpisom „se pisa djak kneze Hrvatina“, a potom slijede zbirke iz novijih razdoblja, s posebno izdvojenom izložbom o dobojskom logoru smrti iz Velikog rata i tako sve do socijalizma i Tita.

I etnološka zbirka je odlična, a meni najzanimljivije je, uz narodne nošnje prikupljene iz okolnih sela, ovdašnja starinska kućica, kažu polubrvnara-polušeperača, iz sela Boljanić. Jest da se unutra moram saginjati, ali ju je neko baš-baš „pođonio“ i ponutrica je tu manje važna, u prvom planu je vanjski izgled.

Za sami kraj umjetnost, mada je to i dobar dio ovog što dosad vidjeh. Dragutin Drago Handanović, rođenjem Hercegovac, iz Ostrošca kod Jablanice, vlastitim izborom Dobojlija. Nisam dosad čuo za riječ keramoskulptura, ali je to to čime se bavio Handanović. Opisivati ne vrijedi, vidjeti itekako vrijedi. Uostalom, kao i čitav muzej. Rijetko dajem preporuke, ali ću ovaj put napraviti iznimku: posjetite Doboj i nikako ne zabiđite muzej!

U prilog preporuci ide i podatak da se na na popisu najpodcjenjenijih gradova Balkana poznatog američkog časopisa „Forbes“, koji često ostanu u sjeni poznatijih i većih gradskih centara, uz bugarsku Varnu, makedonski Ohrid, srpski Niš i albanski Berat, našao i Doboj. Eo…