Drvenik, selo koje je ispod Biokova spuzalo do mora

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Krv je moje svjetlo i moja tama / blaženu noć su meni iskopali / sa sretnim vidom iz očinjih jama...“ Tako je početkom 1943. pisao Ivan Goran Kovačić, a pola godine kasnije njegovi crni stihovi postali su njegova crna stvarnost. Ali otkud Ivan Goran Kovačić kad se iz naslova vidi da je ovo putopiščić iz Drvenika?! Pjesnik će glavu izgubiti u istočnoj Bosni, u selu Vrbnica kod Foče, i to malo nakon što, katastrofalno po partizane, završi znamenita Bitka na Sutjesci. U bitci, koja to i nije bila, jer su partizani uglavnom bježali, ali, stjerani u obruč, nisu imali kud pobjeći,  glavu će ih izgubiti na tisuće. Među onima koji će na Sutjesci doživjeti i domrijeti Goranovu „Jamu“ najviše će biti onih iz Dalmacije, a u odnosu na ondašnji broj stanovnika, na samom vrhu liste stajat će Drvenik.

Kad se danas spomene Drvenik, gotovo svakom će mislima proletjeti slike po svemu ugodnih plaža u mjestašcu na Makarskoj rivijeri. Rijetko kome će, jer rijetko ko i zađe podalje od magistrale, pred oči doći par čopora gusto zbijenih, uglavnom odavno pokojnih kuća oivičenih sivim stijenjem planine Rilić, posvojenog sinovca oca Biokova. To je, sve do 1962. i strašnog zemljotresa, nakon koga je selo spuzalo k moru, u uvale Donja i Gornja Vala, bio Drvenik. Sada će svako ovdje za jedva živo naselje u podnebesju Rilića reći da se zove Staro selo.

Kuće u kojima ima kakvog-takvog, makar „vikend-života“ doista su rijetke, puno više je onih u kojima više niko nikad neće zakonačiti. Na ruševinama pojedinih i sad je vidljivo da su bile baš-baš domaćinske. U odavno obeskrovljenim zidinama još ponosno stoje pomno uređene kamene niše, a naslagani crijep i ponešto drugog materijala svjedoči da je neko nekad imao planove obnoviti ih, ali mu život pobjegao, a planovi zauvijek ishlapili.

Danas je najživlje oko seskog groblja i grobljanske crkve svetog Jure. Nisu to, međutim, mještani, za nekoliko ovdje provedenih sati ne srestosmo doslovno nijednog, već majstori, ali i oni, iako još nema ni 10 sati, već završavaju s poslom i unose alat u prtljažnik terenca. Crkva je prvotno sazidana nekad tijekom 15. stoljeća, a prvi je – ni to nije baš čest slučaj – u svojim zabilješkama spominju dvojica turskih inspektora, izvjesni Osman-aga (1621.) i Nuh-ćehaja (1623.). Nešto kasnije, 1672., ispisana je i perom makarskog biskupa i, neko vrijeme, upravitelja Duvanjske biskupije fra Marijana Lišnjića, „našeg čovjeka“, rodom iz Svetigore, između Gorice i Sovića, poznatog, među ostalim, i po tome što je bio jedan od malobrojnih koji je prstom upirao ne samo u Turke već i u – povijest se očito samo vrti ukrug! – „kršćanske prijatelje“ Mlečane, čiji su, danas u Hrvata hvaljeni i slavljeni uskoci nerijetko po turskim krajevima hvatali sirote kršćane i prodavali ih uvjerivši prethodno kupce da se radi o muslimanima. Usput, gotovo svaka stara crkvica u primorju ima zvonik „na preslicu“, najčešće mjesta ima za tri zvona, ali ima jedno ili nijedno; ovdje sva tri.

Na groblje ću se kasnije opet kratko vratiti, a nas put nosi do Kostanića greba, usamljenog, fino ukrašenog stećka nedaleko od zadnjih seoskih kuća. Malo smo začuđeni što nikog nema kod glavne seoske česme, natkriljene čudnovatom kapelicom u koju ne može ući nijedan vjernik, ali joj na prozoru svejedno stoji katanac. Nema uz nju nikakve ploče na kojoj bi stajao barem nekakav podatak, kao što nema ni putokaza prema Kostanića greb već samo ručno označene planinarske crveno-bijele točke za Kokoriće, dakle preko Rilića, prema imotskom kraju,  i za Sokolić, najviši vrh Drveničkih stina. Zagledamo kapelu sa svih strana, probat ćemo i vodu – za primorje čudesno dobra, u usporedbi s bosanskim vodama sirotinjski neukusna – pa između desnog i lijevog na eci-peci-pec izabrati desni put.

Kanimo baš prošetati, računamo kako ćemo možda i sresti živa stvora, a naići ćemo samo na mala, očito odavno neodržavana i presahla ozidana pojilišta; dok je život ovdje cvao, bila su pravo blago. Tako, šetkajući, ni ne tražeći ga, nabasat ćemo pravo na Kostanića greb, jedan od najljepše ukrašenih stećaka u pojasu Makarske rivijere.

Vrijeme i nebriga, dakako, čine svoje pa se na prvu „crtež“ na stećku jedva može raspoznati, ali kad se oči priviknu na crninu golemog kamena i nabore unesene sječivom, fino se ugledaju dvojica konjanika: s jedne strane domaći sin iz roda Kostanića, s druge strane opaki Turčin, obojica zamahuju oštrim kopljima, a između njih djevojka. Narod je, mada prije kakav gorljivi fratar ili lokalpatriotski zanesenjak, onog domaćeg nazvao Ljubomirom, djevojku Anđelijom, a siroti Turčin ostao je bezimen. Tako se oni bore za djevojčinu naklonost i – Turčin je, bit će, prošao bolju obuku :) - Kostanić pogiba, ali meni izgleda da će, s glavom između dva koplja, deblji izvući Anđelija. Legendu prvi, u bilježnici za 1853. i 1854., urbi et orbi javnosti prenosi jedva znani terenski istraživač Mijat Sabljar, dok je veliki i svima poznati Alberto Fortis na stećku vidio nešto čega očigledno nema (osim ako Anđeliju ne računamo kao ulov :) – scenu lova!

Sad se koji čas vraćam na groblje. Prvo: u zidu su, na prizemnom dijelu, jasno vidljivi ugrađeni stećci, što će reći da Kostanića greb nije bio jedini stećak oko Starog sela, a sasvim sigurno je sačuvan zbog bogatog ukrasa. Ostali, „obični“, završili su temeljima crkve, a bezbeli bi ih se moglo naći i u zidovima većih kuća. Drugo: u groblju ima nadgrobnjaka Kostanića. E sad, pitanje je li onaj sa stećka stvarno bio Kostanić ili mu „identitet“ naknadno dan. Gledam u fino osmišljenu ploču nadgrobnjaka Ivana Kostanića; „Laka mu zemljica“, stoji na ploči, a zemlje ni za lijeka,  samo kamen, kamen, kamen, pa kontam da je umjesnije bilo staviti „Lako mu kamenje“.

Od Kostanića greba odlično se, bolje nego kad joj se priđe bliže, vidi Gradina, prirodna stijena koja će zbog svog teško osvojivog reljefa još od pretpovijesti poslužiti kao idealno mjesto za utvrđivanje. Doista ju je dovoljno vidjeti i iste sekunde pomisliti kako je uz stijenu jedva moguće uzverati se i kad te niko ne smeta u tome, kamoli je osvojiti kad te odozgo zaspu svim i svačim. Svijet, međutim, nije samo Gradina – dosta ju je okružiti, a onima u njoj kad-tad će nestati „hrane i džebane“. Sasvim sigurno su to znali i Osmanlije kad su je, 1686., opkolili, zapalili i osvojili.

I Gradina, i spomenuta bitka, očekivano ima vlastitu legendu. Po njoj su te godine, dok je trajao Prvi morejski rat, muški s ovog područja odjurili pomoći u oslobađanju Sinja, u čemu se, nakon gotovo 170 godina osmanske okupacije, i uspjelo, pa su utvrdu hrabro branile ovdašnje žene, njih 80, čiji su otpor Osmanlije, predaja kaže uz velike žrtve, na kraju skršili te ih odveli u roblje ili poubijali.

Danas su od nekadašnje utvrde, za srednjovjekovlja u posjedu humskih velikaša Vlatkovića, saveznika Mlečana i Dubrovnika te bosanskog kralja Stjepana Tomaša, a ljutih protivnika gospodara Huma hercega Stjepana Kosače, ostale samo neznatne ruševine, a arheolozi su identificirali i zidine vjerojatno iste one 1686. godine srušene crkve svetih Kuzme i Damjana.

Spuštamo se prema Drveniku, ali ćemo zastati na vidikovcu Kremenik. S Kremenika dijelove sela, uključujući i crkvu svetog Jure, gledamo iz „obrnute“ perspektive, ali vidikovac nije uređen za to već za pogled na Drvenik i, još puno više, na Hvarski i Brački kanal, Korčulu, Pelješac.... Neko se potrudio oko vidikovca, izravnao, navukao šljunak, čak dovezao dva topa. Do vidikovca se može autom, nigdje živa roba, pa kontam kako topovi, da je ovo negdje u Bosni, ne bi dugo „hvatali zjale“,  samo bi se jednog jutra našli izrezani na komade u hangaru neke od bezbroj „firmi“ za otkup starog željeza. Pos'o je dobar, a para laka :)

Malo kasnije prolazimo ispod crkve svetog Roka. Novija je, „od prekjučer“, konkretno iz 1965., pa ne zastajemo. Blizu nje je do 1964. stajala stoljećima stara crkvica istog zaštitnika, ali je, navodno zbog izgradnje magistrale, morala biti srušena.

Drvenik je zimi, kao i druga mala mjesta uz more, živi mrtvac. Više auta prođe kroz onu izmišljenu Runjavu Glavicu rodijaka Ćipe nego se ovdje s magistrale spusti prema moru. U dijelu u koji smo stigli života ima samo u mjesnoj prodavaonici. Tu se jedino može kupiti kava pa sjesti na kakav zidić. Obavljamo kupovinu i izlazimo, a teta s kase koju sekundu kasnije doziva; na pultu mi je ostao novčanik, unutra i dokumenti, keš, i kartice. Zahvaljujem teti i onda i sad, i onako i ovako. Mimo prodavaonice, iako je dan savršen, nema nikoga. Na također mrtvom štandu Tomislava Barbira iz Dusine kod Vrgorca dežuru je preuzela marančasta maca; zasjela na robu umotanu u debeli najlon i stražari. U bašti taverne „Bukara“ ljeto čeka i sanja kameni magarac; jest da ga tada gnjave, slikajući se stoput dnevno pored njega, ali je i ova čamotinja dosadna i teška.

U središtu mjestašca velika kuća od koje je ostao samo dio zidova. Česma s fontanicom u formi okrugle, po vrhu nazubljene kule s tri lavlje glave uz lijevi bok ruševine simpatičan je ukras mjesta, ali samo kad onaj koji gleda ne bi dizao glavu. U ponutrici ruševine potpuni krš, koji ipak, već detaljima u stilu gradnje, odaje da je kuća nekad davno očito bila gazdinska.

Pored šetnice uz more čudan spomenik, razdrndan i solju izgrižen propeler američkog vojnog zrakoplova B 24 iz Drugog svjetskog rata. Propeler je, stoji na dvjema mramornim pločama, jeda je na hrvatskom, druga na engleskom, 1980. godine iz mora, potežući mrežu, izvadio ribarski brod. Nema ništa o tome ko je i kada stefio zrakoplov.

Najveći javni prostor, pogotovo iznad rive, zauzeo je spomenik palim borcima i civilima Drvenika u Drugom svjetskom ratu. Umirući partizan postavljen je na postolje sasvim nalik oltaru, samo što ispod njega ne proviruje kakav stilizirani križ već crvena petokraka. „Na poziv Komunističke partije ustali ste i svi kao jedan dadoste mladost i živote za svoj narod i socijalizam“. Tako stoji, a onda slijede imena: Divići, Delići, Gabrići, Ivičevići, Kostanići, njih najviše, te po jedan od Cojuna, Pervana i Vitasovića.

Na Sutjesci je poginuo čak 61 borac (po drugim izvorima 63) iz malog, maleckog Drvenika. Čitava Dalmacija krenula u Bosnu pa, po onoj „Kud svi Turci tu i mali Mujo“, skočili i Drveničani. Za usporedbu, na popisu sudionika, ne, dakle, poginulih već sudionika, zapisano je svega 67 Beograđana. Grobova drveničkih partizana nema ni na velikom groblju u Starom selu, ni drugdje, zauvijek su ostali po vrletima Sutjeske.